SLAVONICA – prinosi Slavonije hrvatskoj književnosti i povijesti je serija knjiga „Privlačice” iz Vinkovaca. Odatle je moguće doći do različitih radova, isto tako različitih autora, našeg slavonskog kraja. Zato to blago, često skriveno, možda manje poznatih imena, potrebno je revalorizirati, usvojiti, shvatiti dijelom velikog doprinosa našoj kulturi jer je odraz jednog vremena, jednog duha, koji se mlađim generacijama može učiniti jako stran. Dakako, riječ je ponajviše o književnosti.

‘Veliki’ mislioci, možda bi rekli: „ah, ta seljačka književnost” (misleći na autore koji nisu toliko nacionalno prepoznati kao Krleža, Matoš i sl.) jednako kao što su i svojevremeno u  ‘njegovo vrijeme’- pisca o kojem će biti riječi, (objektivno, ne pradavno), govorili tako o Zborniku hrvatskih seljaka (1936.). Koristiti se tim riječima, dovoljno je kako bismo sačinili uvod u razmatranje upravo autentičnog djelovanja njegove književnosti, kritike te rada na području kulture:

„Zasad su seoski književnici još nesrazmjerno iskreniji od gradskih naprosto zato što još ne vide mogućnost da svoj talent dobro prodadu.”

I dalje:

“Seljačka književnost nije značajnija od gradske zato što je polupismena nego zato što je, zasada još, iskrenija i neposrednija: dakle dokumentarnija. Umjetnost je uopće borba za svagdašnjicu samo što ona u jednom momentu stvara od te borbe simbole i mitske slike, zameće se u religiju, a u drugim momentima, kad je mitova suviše i religije sjede suviše čvrsto na mozgovima ona ide obratnim putem racionalnosti, kritike, realizma (…).”

Riječ je o Josipu Berkoviću i knjizi “Izabrana djela” (izdanoj  u Privlačici 1994. godine). To novo izdanje odabranih tekstova nesumnjivo je vrijedno jer ovaj slavonskobrodski autor zanimljiv je iz više razloga. Najprije kao autor vrlo konstruktivnih i zanimljivih kritika, eseja, autorskih tekstova, a dalje kao vrlo aktivni djelatnik/kreator književne scene svoga doba. Rođen u Slavonskom Brodu 26. ožujka 1905. godine, svoje najranije djetinjstvo je proveo u istom gradu. Berković umire 1944. godine. Možemo zaključiti, vrlo mlad, ali života „dostojna življenja”, naprosto jer je bio ispunjen konstantnim radom i napretkom uobičajenim za kontemplativne osobnosti poput Berkovićeve. Osnovnoškolsko obrazovanje završava u rodnom gradu, dok je srednjoškolsko nakon kratkog boravka u Požegi, ipak završio u Slavonskom Brodu nakon što se ondje otvorila Gimnazija. Potom 1924. godine odlazi na studij slavistike i pedagogije u Prag. Ondje se ‘uči’ osudama socijalnih razlika što će, dakako, biti vidljivo u mnogim njegovim radovima i djelovanju. Blažanović ističe kako svoj boravak u Pragu ovaj slavonski pisac shvaća kao „izgnanstvo koje ocu nikako nije mogao oprostiti”. Naime, otac je Berkovića poslao na studij iz dva razloga: naravno, da bi studirao, što mnogima nije pošlo za rukom te kako bi uspio razvrgnuti zaruke sa Srpkinjom Ivankom Ivanović. O tome možemo raspravljati s dozom prijezira, negodovanjem ili s razumijevanjem nekog šireg konteksta koji je vrlo često i danas prisutan kao posljedica nekih povijesnih obračuna. Nadalje, važno je spomenuti, Berković ne položivši niti jedan ispit u Pragu, 1926. godine studij nastavlja u Parizu. Ali, svi ti odslušani semestri, kako se pokazalo, dobro su poslužili tek u Zagrebu je je na kraju položio ispite. Nakon toga se oženio i otišao u vojsku.

Radio je u Realnoj gimnaziji u Brodu, potom u Otočcu gdje je bio premješten. Imao je istupe vezane za školstvo koji su rezultirali istim otpuštanjima i premještajima. No, „Savremeni pogledi” (1935.-1936.) tzv. „Berkovićev medijski projekt” (Vladimira Rezo), kroz dvogodišnju opstojnost, govori o tome kakva je bila njegova uređivačka moć te koliko je velika čitanost jednog časopisa čiji urednik ne dolazi iz Zagreba, nego upravo iz Slavonskog Broda. Vladimira Rezo u svom tekstu „Polemike u časopisu Savremeni pogledi-pokazatelj kolektivne proizvodnje periodika” navodi kako je u časopisu „riječ o borbi za tržišnu prevlast”. Ipak, sudeći prema tekstovima „Izabranih djela”, ne možemo ne zaključiti da su erudicija i sposobnosti uočavanja ono što je u Berkovićevim tekstovima itekako vidljivo. Neovisno o časopisu, koji se u međuvremenu ugasio, Berkovičeva aktivnost je i dalje u snazi, te on 21. listopada 1939. godine pokreće list „Brodska riječ”. Vrlo intrigantim uvodnim člankom gdje se navodi kako će „pisati u duhu ideologije Antuna i Stjepana Radića, a u svemu će slijediti vođu hrvatskog naroda dra Mačeka i Hrv.narodno vodstvo!”, nekako se nazire duh časopisa - naginjanje hrvatstvu, hrvatskome, što je opet rezultat društvenih okolnosti. Ne zaboravimo, prije nego li kudimo ili hvalimo pisca, shvatiti cijeli koncept ideje, cijeli kontekst iz kojeg ona proizlazi. Isto tako, izuzimajući političnost istupa, moramo shvatiti želju, ne da se hrvatstvo digne na pijedestal unverzalnih vrijednosti, nego, dapače, da se kroz tekstove vidi koja je dublja problematika percepcije književnosti, književnoga života, ali i života uopće. Kako bismo to shvatili, dovoljno je, za početak, zorno proučiti „Izabrana djela” jer uz britkost izražavanja, kritičnost bez premca, Berković govori i o sebi. Kao dijete Slavonije, on je mogao pisati propovijetku „Madona u bunaru” i  crticu „Slavonija pliva u masti”. Oštroumno, kritički, fleksibilnošću izričaja bez pompoznosti koristeći se ogoljenom istinitošću prikaza kojima se bavi, on ukazuje na duboke (ako ne i preduboke) probleme istina. Jer istina je često obuhvaćena našim viđenjem što ona treba biti, a ne što zaista jest. U kratkom tekstu, Berković kaže sve što je važno kako bismo nanovo razmišljali o rečenome. No, tu nije kraj. Baveći se tako „pametnim i primitivnim ljudima” kod Gorkog, Berković ispisuje stranice o životu ovoga pisca ističući i dajući primat jednostavnosti, dobroti u čovjeku, čovjeku samome (citirajući Gorkoga: „treba poštivati čovjeka!...ne žaliti...ne ponižavati ga sažaljenjem...poštivati ga treba…”). Nekoliko puta spomenuti Molière (čak mu je cijeli tekst posvećen pod naslovom Molière 1937.) te  Hugo, govore o poznavanju djela tih pisaca, ponovo o društvenom kontekstu iz kojeg ta djela nastaju ili su u slučaju Molièrea izvedena. Trajnost tih pisaca, njhov upitan status u počecima djelovanja kojeg Berković spominje, mnogo nam govore o razvoju misli kroz vrijeme, o sazrijevanju književnog djela, o novoj interpretaciji. Upravo takvo čitanje je potrebno i Berkoviću. Nije potrebno u zapećak stavljati pisca s kojim se možda ne slažemo, čija biografija nam ne godi, dapače, to nam treba biti poticaj istraživanju kako bismo shvatili što nas to od njega odbija. Tome uči ovaj pisac. Ne zaobišavši velikane Krležu, Matoša, dalje Hrvatski preporod, pisce Marijana Matijaševića, Fedy Martinčić – on jasno izriče stavove, vrlo osobne, ali potkrijepljene saznanjima s kojima se opet ne moramo slagati, ali ih je važno znati kako bismo naučili da različit stav može uvjerljivo izgledati, uobličen u tekstualan vez jednoga Slavonca.

Kontroverzan ili ne, prihvatljiv ili ne, Berković jest pisac. Neizostavan u kontekstu slavonskog stvaralaštva.

Jer kako sam piše: „Velike sredine stvaraju velike ljude, a velika dobra velike pojedince”.  Smjestimo ga ondje kamo pripada.