„I neka je smijenjen! I sam je preko veze došao na poziciju ravnatelja te u vrpoljačkoj školi, između ostalih, zaposlio svoju ženu i kćer svog brata. Tako da je i sam dotični ravnatelj Miroslav Zmaić, zvani Mimi, daleko od anđela. Pa eto, čujte i počujte napokon i drugu, moju stranu, (ne)dragi Perkovčani, i ostali!

U Osnovnoj školi „lvan Meštrović“ u Vrpolju godinu sam dana odrađivala praksu nakon završenog fakulteta, na kojemu sam bila jedna od najuspješnijih studentica na svom odjelu - hrvatski jezik i književnost i filozofija. Moja nastavnica hrvatskog jezika uskoro treba u mirovinu i ponadala sam se da bih ja mogla preuzeti njezinu ulogu. Zašto? Ne zato jer je dotični ravnatelj slučajno i moj susjed u Perkovcima (iako zaista je) ili zato što sam mogla računati na bilo kakvu vezu. Nisam imala nikakvu vezu. Moj jedini grijeh i istodobno moj najveći ponos! Ali čista činjenica da poznaje moju obitelj i mene, a samim time i našu obiteljsku situaciju, ulijevala mi je nadu da imam šanse (čak i dobre). Radi se o školi koju sam i sama pohađala od 5. do 8. razreda i sve godine dobila pohvalnice za izvrsni uspjeh, kao i mnoge zahvalnice za literarne uspjehe koje sam postigla u okviru hrvatskoga jezika, aktivno i rado sudjelujući u literarnoj grupi moje omiljene nastavnice hrvatskoga jezika, koja, eto igrom slučajnosti, baš sad treba u mirovinu.

Kada sam se prijavila za odrađivanje prakse, ravnatelj Miroslav Zmaić me je prihvatio, rado ili ne, to ne znam, nije ni bitno. Ispunjavala sam sve zadatke koje su od mene tražili, i koje sam trebala i koje nisam. Osim što sam odrađivala sve protokole u sklopu hrvatskoga jezika, što i jest moja struka, često bih zamjenjivala i nastavnike drugih predmeta kojih nije bilo u školi. I bez obzira koji predmet bio u pitanju (hrvatski jezik, povijest, matematika...), za svaki bih se sat maksimalno potrudila i utrošila sate kod kuće praveći detaljne i što interesantnije priprave koristeći razne moderne metode kako bih učenicima školsko gradivo učinila, koliko je to moguće, zanimljivim. I učenici su me, to se zaista vidjelo, zavoljeli, i voljeli su moje priprave i naše zajedničke sate. I ispitivali bi me hoću li ostati, hoću li zamijeniti nastavnicu koja uskoro ide u mirovinu. I ja bih im na to samo rekla - „Možda, vidjet ćemo!“. I nada je bila tu. I s tom sam se nadom svaki dan budila, i godinu dana išla u O.Š. „Ivan Meštrović“ u Vrpolju i vraćala se kući.

Ali moj je san bio samo moj, i bio je samo san, koji se mogao, i trebao ostvariti, da stvari na ovom svijetu funkcioniraju kako bi trebale i da postoji čovječnost. Kako sam već gore navela, često bi me slali da zamijenim druge nastavnike, zapravo svaki put nekog nastavnika koji je zbog bolesti ili nekog drugog razloga bio odsutan iz škole. I nije mi uopće bilo problem ništa učiniti jer su prosvjeta i školstvo bili moj san i moj život otkad znam za sebe i zato što sam uživala u radu s učenicima. I tako je Marija bila „k'o stvorena“ kada je trebalo po potrebi uskočiti gdje zatreba. I onda su mi zahvaljivali. A s druge strane su mi polagano zabijali nož u leđa. Studirala sam hrvatski jezik i u vrpoljačku sam školu došla odraditi jednogodišnju praksu u području hrvatskoga jezika, kako bih nakon toga mogla položiti stručni ispit i, što je dalje bio plan, zaposliti se kao nastavnica hrvatskoga jezika. I zato sam najsretnija bila kada bih trebala organizirati sat književnosti ili jezika. I onda bih se potrudila napisati što kvalitetniju pripravu, što bolje motivirati učenike za rad i imati što interesantniju interakciju s njima. Bilo je tu nekoliko sati osnovnoškolske lektire, raznolikih štiva i pjesama, gramatike koju rijetko tko voli,... Ali za svaki sam sat dala maksimum sebe i u očima se učenika dalo vidjeti da to cijene, iako naravno nisu bili uvijek svi za sve zainteresirani, jer su i interesi svakog od nas drugačiji. Za razliku od učenika, ravnatelj, začudno, nikad nije bio zadovoljan mojom organizacijom sata, kao ni nastavnica hrvatskoga jezika, moja mentorica za vrijeme prakse (druga mi je dodijeljena za mentoricu, nažalost ne ona koja ide u mirovinu, jer od nje nikad ne bih dobila demotivirajuće riječi kao od ove koju si mi dodijelili). Dakle, iako bih se satima pripremala za sat, i iako su učenici, a i ja sama, bili i više nego zadovoljni, od ravnatelja Miroslava i mentorice uvijek bih dobila više negativnih nego pozitivnih komentara. Iako me to nije previše demotiviralo, jer poznajem sebe i jer sam na fakultetu također već odradila nekoliko sati pred učenicima i uvijek dobila samo pohvale (i možda neke preporuke što još usavršiti, ali ne kritike kao ovdje), pitala sam se čemu to i što im ne odgovaram ili smetam.

Eh da... tu se krije zec, kojeg ja nisam ispočetka vidjela, jer su mi skoro svi ili zamućivali vid ili krili istinu. Njima nije odgovaralo što ja „pucam“ na poziciju nove nastavnice hrvatskoga jezika. Jer iako tadašnja nastavnica još ni nije otišla u mirovinu, već su u školi svi znali tko treba doći na njezino mjesto. Svi osim mene, naivne budale. Ravnatelj Mimi mi je, na izraženu ogromnu želju da zamijenim tadašnju nastavnicu kada ona ode u mirovinu, jasno i više puta rekao da će se on osobno založiti za to, i da se ne brinem, jer imam sve uvjete i predispozicije koje bi mi (u normalnom svijetu) bile dovoljne. Pohađala sam tu školu, položila sve razrede osnovne i srednje škole s izvrsnim uspjesima, završila fakultet kao jedna od najboljih studentica na odjelu hrvatskoga jezika, sama se školovala svojom stipendijom koju sam svih pet godina fakulteta zasluženo dobivala zahvaljujući isključivo izvrsnim uspjesima i položenim ispitima... I sad moja osnovnoškolska nastavnica hrvatskoga jezika ide u mirovinu, ja držim već sate hrvatskoga jezika u toj školi, i učenicima iz svog i susjednih sela koji pohađaju istu školu sam draga i vole me. Ali uzalud sve kad direktor ravnatelj ima druge planove, a meni samo laže. Od pojedinih sam osoba u školi čula da će nastavnicu hrvatskoga jezika nakon odlaska u mirovinu zamijeniti, ni više nego manje, supruga nastavnika koji tu već radi, jer gospođa ne želi više predavati u Osijeku, nego zajedno s mužem u istoj školi. Na pitanje je li to istina, Mimi je začuđen i odgovara da tu informaciju prvi put čuje, i opet mi ponavlja da se ništa ne brinem... bla-bla-bla. Iskreno rečeno, znala sam ja već onda koliko je sati, samo nisam htjela izgubiti vjeru u ljudskost. I dalje sam uredno ispunjala sve što se od mene tražilo, trpjela kritike na račun svojih predavanja i znala da im smetam jer im je draža žena nastavnika za koju se čuva stolica. Na kraju se priča tako i odvila. Ono što nikada neću zaboraviti i što, nadam se, sada već bivšem ravnatelju Miroslavu nikada neću oprostiti su sljedeće njegove riječi koje mi je hladnokrvno rekao kada sam mu došla u kabinet i pitala ga zašto mi je sve vrijeme lagao i obmanjivao me: „Ja ću zaposliti koga ja hoću!“. Dovoljno..

Ovim bih se putem još jednom zahvalila rijetkim osobama u O.Š. „Ivan Meštrović“ koje su sve vrijeme bile uz mene, koje mi bar nisu krile istinu, iako mi nisu mogle pomoći, jer su i sami samo zaposlenici te škole. Te osobe znaju tko su i neću ih navoditi, ali u mom srcu čuvaju značku „ČOVJEK“. A ravnatelju i mentorici koji su me cijelo vrijeme većinom kritizirali, ne želeći me u toj školi, i koji su mi govorili kako neću uspjeti ni stručni ispit položiti, jer po njihovom ne znam održati učenicima predavanje, poručujem sljedeće: Stručni sam ispit položila iz prvog pokušaja, a za svoju pripravu i sat koji sam održala učenicima pred stručnom komisijom dobila sam samo pohvale i lijepe želje za rad s djecom u budućnosti. Iako je od tada prošlo već par godina, i iako nisam uspjela pronaći posao u svojoj struci u „Našoj Lijepoj“, jer nemam ni veze niti vezice, živim sto života!!!!, a vaše kritike me nisu ubile, već naprotiv, ojačale i okamenile. Ali svoju značku „ČOVJEK“ ne moram kriti!

P.S. Onima kojima se dalo pročitati do kraja, samo još jedna pikanterija: Na koncu je novopridošla nastavnica ostala trudna. Potreba zamjena na godinu dana. Ista škola, isti predmet. Prijavila se Marija. Ovaj put ne naivna ni sanjiva, nego samo znatiželjna. Hoće uzeti susjedu Mariju iz Perkovaca bar na tih godinu dana? Bar neka utješna nagrada? Jok, uzeli su curu tamo odnekle iza Broda, nek' putuje za Vrpolje. Samo ne Marija... Eh, da...

Čiča-miča, gotova je priča.. Lijep vam pozdrav, (ne)dragi Perkovčani! Uživajte i družite se, imate super suseljane!“