SLAVONSKI BROD / MÜNCHEN - "Poštovani, moje ime je Karolina Hiler. Imam 22. godine i trenutno sam, kao i većina mladih, a i starih, daleko od svoga dome gdje sam odrasla. Odlučila sam vam pisati, jer već duže vrijeme vidim prijatelja i kolegu s kojim sam četiri godine djelila klupu u Srednjoj medicinskoj školi u Slavonskom Brodu. Da, nažalost, i on je jedan u nizu mladih koji nisu uspjeli ništa u "Lijepoj Našoj".

Nije Hrvatska kriva za odlazak mladih, nisu priroda, more, jezera, otoci i predivna kultura krivi za odlazak. Krivi su oni koji se pitaju zašto napuštamo zemlju, a oni nam ne pružaju ništa.

Moj kolega, prva muska primalja Hrvatske, ili kako vi kazete Babac, nažalost nije u svojoj domovini mogao okusiti sreću u poslu koji je izabrao kao životni put. On ima pravo kad kaže kako to ne moze svako raditi, za to čovijek treba imati neki poziv. Moja velika želja je bila baviti se tim poslom u mome gradu, Slavonskom Brodu gdje sam praktički odrasla. Nažalost, ja nisam čak dobila ni priliku za odrađivanje stručnog staža. To mi je bilo uskraćeno odmah na početku, pa sam mislila ako se prekvalifikaciram za medicinsku sestru da ću uspjet, no i tu su mi bila zatvorena vrata, jer prekvalifikaciju nisam napravila u „Lijepoj Našoj„ zbog čega mi je odmah rečeno kako stručni staž nikada neću dobiti. Nisam odustajala. Slala sam svoje papire, ali odgovora nikad nije bilo.

I onda sam odlučila napraviti korak dalje. Korak koji me odveo 750 km dalje od moga doma. Došla sam u grad ne tako nepoznat, grad gdje sam rođena i u kojem sam provela svojih prvih šest godina života. Imala sam cilj i želju. Prvo sam pokušavala s svojom diplomom Primalje-Aasistenta pokucat na sva moguća vrata. No svugdje su me odbijali jer nisam imala položen stručni ispit nakon stučnog osposobljavanja koje nisam imala ni priliku odradit. Još sam se neko vrijeme raspitivala, a onda je stiglo pojašnjenje kako u pokrajini Bavarske ne postoji zanimanje primalja-asistent, nego samo zanimanje primalja, a to se nikako nije podudaralo s mojom diplomom koju sam dobila na kraju srednjoškolskog obrzovanja u Slavonskom brodu gdje sam 2013. godine, sa još 24 kolega bila prva generacija za to zvanje, za koje je - prema mojim saznanjima - tek njih sedam osam dobilo priliku za stručno osposobljavanje. Većina je ipak morala otići izvan Slavonskog Broda.

Gdje je pao sustav školstva i što se dogada s školstvom? Nekad se pitam zar je potrebno bilo ići četiri godine u školu kako nebi imali ništa. Nisam bila nešto posebno dobra učenica, ali sam volila svoje zanimanje i vjerujem kako nisam jedina. Hvala profesorima i doktorima koji su nam djelili svoja iskustva i svoje znanje, koji su pokušavali naučiti nas najbitnijim stvarima u tom pozivu. Oni su se uistinu trudili kako bi mi postali prave Primalje, za što nažalost nismo dobili ni priliku.

Danas u Njemačkoj, točnije u Münchenu, idem u školu i radim u staračkom domu. Nije mi teško. Zavolila sam i taj posao i ljude o kojima se svakodnevno brinem. Prihvaćena sam u novoj okolini i ne razmišljam nikad o povratku nazad, posebice kad vidim da znam najmanje deset ljudi s kojima sam išla u srednju školu, a danas su takoder u Njmeačkoj, u ovome gradu i rade ono sto nisu sanjali, ali su prihvatili to i zavolili. Čak se s pojedinima često vidam i družim pa ni nemam neki osjećaj da nisam vise doma.

Ovdje sam se uspjela i osamostaliti se i useliti u svoj skromni stančić koji u „Lijepoj Našoj" vjerojatno ne bih uspjela imati, jer ne bih imala mogućnosti ni raditi. 

Nije Hrvatska kriva za odlazak mladih, nisu priroda, more, jezera, otoci i predivna kultura krivi za odlazak. Krivi su oni koji se pitaju zašto napuštamo zemlju, a oni nam ne pružaju ništa. Mogla bih pisati još dugo, ali ne bi imalo smisla, jer duge tekstove nitko ne čita. Možda neće ni ovaj, ali eto u srcu mi je mirnije kad znam da sam podjelila svoje osjećaje. Ovdje će se dani nastavit kao i svaki do sad: radno i društveno, uz obitelj koja je pratila svaki moj korak, jer moji su roditelji s još dva brata i tri sestre došli za mnom kako bi bili svi zajedno. Ovdje sam se uspjela i osamostaliti se i useliti u svoj skromni stančić koji u „Lijepoj Našoj" vjerojatno ne bih uspjela imati, jer ne bih imala mogućnosti ni raditi.

Sve u svemu vidim kako većina nas djeli istu sudbinu. Hvala unaprijed! Srdačan pozdrav, Karolina Hiler."