PITANJE 'Tko je ta mala?' vezano uz ovu 24-godišnjakinju iz Slavonskog Broda, učestalo su počele šaputati pretendentice na postolja na raznim utrkicama prošle sezone, a kojima je ova mala što je 'pala s Marsa', počela mrsiti račune. Kad je na prošlogodišnjem PH-u na Dalmacija Ultra Trailu favoritkinjama na 53 kilometra, ozbiljno priprijetio curetak koji se tek pojavio na hrvatskim dužinama, postalo je jasno kako misli ozbiljno i kako je tu da ostane, piše portal 3sporta čiji članak prenosimo u cijelosti.

A onda su s 2019.-om, rezultati nevjerojatnog napretka iz dana u dan počeli samo kapati – maraton u Barceloni za 2:55 sata, drugo mjesto na Osječkom Ferivi polumaratonu (1:22:12), drugo mjesto na PH-u u trailu na 100 milja Istre, završivši utrku od 110 kilometara za 15:07 sati, time zauzevši i treće mjesto među ženama sveukupno. Onda jučer, ni mjesec dana iza takve naporne utrke, neumorna Ines ponovno oduševljava i to na utrci Wings for Life – najbrža žena na ovogodišnjoj zadarskoj utrci s 48,7 istrčanih kilometara! Time se plasirala i kao šesta trkačica ove utrke na svjetskoj razini, a kao druga Hrvatica (prva je bila Nikolina Šustić Stanković koja je završila s 52, 97 kilometara u Njemačkoj).

3sporta: Ti si se pretprošle godine kao 'ptica trkačica tek izlegla iz jajeta', a unazad godinu dana na utrkama 'iskačeš iz paštete' direktno na postolja. Gdje si ti bila prije 2017. godine, što si radila? Kad si počela trčati?

Ines: Prije trčanja, živjela sam studentski i radila na odjelu pedijatrije, a kad sam završila fakultet, odlučila sam se učlaniti u školu trčanja u Slavonskom Brodu. Prije svega toga plesala sam akrobatski rock'n'roll nekoliko godina. Međutim, trčanje me privuklo 2017. godine kada sam čula kako jedan kolega trči maratone, pa sam pomislila kako bih to mogla i ja i eto me sad tu gdje jesam. Otrčala sam i maratone, a već i ultramaratone. Prijateljice koje me dugo znaju, stalno mi govore 'Ti si uvijek mogla trčati!' jer poznaju me od djetinjstva te znaju da sam oduvijek bila malo hiperaktivnija i društvena.

3sporta: Podsjećaš me na Forresta Gumpa koji je samo jednog dana kao grom iz vedra neba počeo trčati i više nije stao. Imam osjećaj kako si ti jedna od onih koji su jednostavno stvoreni za trčanje, koji imaju sve predispozicije i uz minimalan trud ostvaruju nevjerojatne rezultate. Izgledaš kao da sve to odrađuješ s velikom lakoćom i da ti je to sve igra – varam li se? Jesu li zadnja godina-dvije od apsolutne anonimnosti do ovakvih rezultata, samo naoko skok u napretku i čudo proizašli iz puke zanesenosti, želje i volje; ili su ipak rezultat mukotrpnog sustavnog rada i posvećenosti nekom cilju?

Ines: Iskreno, i ja mislim kako imam to nešto u sebi. Treniram ja, ali ništa mukotrpno, čak me iznenađuju rezultati. Pogotovo ovih 100 milja Istre, jer pripremala se jesam, ali ništa preozbiljno. Ipak sam ja imala mala brda za treniranje. Naša Dilj gora je predivna, ali bez većih uspona. Svega triput smo otišli na Papuk, kako mi kažemo da, eto, uhvatimo malo više visinske. Mislim kako više prevladava ta moja volja, uživanje i odmor mi je to za glavu. Jer ovakva šašava opet sam upisala uz posao i fakultet, pa sam odlučila i magisterij završiti.

3sporta: Postoji li neki sustavni rad kod tebe i program prema kojemu treniraš, imaš li nekog trenera ili si sam svoj majstor i još uvijek u sferama amaterskog i proizvoljnog trčanja?

Ines: Postoji i trener, Tomislav Marinović, glavni Mazator. On mi daje povremeno treninge, a onda me jedan period pusti na miru pa ja uživam u svom stilu, svojim smišljenim treninzima. Jer volim ja i po svome. Zbog njega je uspjeh na maratonu u Barceloni takav kakav je, a i savjeti i podrška od njega su mi nešto što mi daje poticaj i bolji uspjeh. Vrlo je razuman i skromna duša puna energije i volje za treniranjem te što boljim uspjesima u njegovim klubovima.

3sporta: Gledajući tvoje fotke, shvatila sam kako nisi tako mršava samo zbog trčanja. Sigurno jesi nešto mršavija nego u tvojim počecima na utrkama kad smo se upoznale, ali po fotografijama iz razdoblja prije trčanja shvatila sam da si oduvijek takve građe. Zadnje što si bila bucka, bila si kao beba.

Ines: Istina, mršava sam već dugi period, bucka sam bila kao mala. Voljela sam ja pojesti, barem tako kažu! Ali mršavija sam sada zbog treninga koji su sve duži i zahtijevaju sigurno veći unos hrane, a ja to sigurno ne unosim.

3sporta: Svakom ozbiljnom sportašu vrlo veliku ulogu igra i unos hrane. Vodiš li računa o tome i ima li to ikakve veze s tvojom linijom ili si, naprotiv, svejed jer si možeš to dozvoliti zbog genetike?

Ines: Iskreno, na prehranu ne pazim. Ja vam nikakve dodatke prehrani ne uzimam, ni sama ne znam odakle energija u svemu tome. Redovito, skoro svaki dan jedem domaćeg kozjeg sira, ovisnica sam o njemu. Uz to, ne jedem meso, povremeno ribu, i to samo losos preferiram. Još mi je svakodnevno na meniju špinat, kukuruza odnosno kruh od kukuruznog brašna i čokoladno mlijeko. I svako jutro žlica imuno-bombe od OPG-a Oreč – zdravi fini med.

3sporta: Doprinosi li tvoja bogom dana vitkost znatno tome da na stazi budeš laka kao perce ili ti se, ipak, ponekad dogodi da imaš osjećaj da upravo zbog toga nemaš dovoljno snage za učinkovitije svladavanje nečega? Trčiš i ravne gradske dužine, ali i ultra trailove. Na 100 milja Istre malo sam se pribojavala za vas vretenaste cure kako ćete savladati onu noćnu snježnu mećavu na Vojaku. Kako si to podnijela? Kako inače podnosiš ekstremne vremenske uvjete, hladnoću te ekstremne terene?

Ines: Uvijek imam osjećaj da imam energije. Kad su utrke ne idem nikad misleći na to tko je još tu i tko mi je konkurencija jer, iskreno, za njih pola ni ne znam, niti pratim bolje i poznatije trkačice. Sretna sam kad manje znam i što nisam osoba koju pati utrkivanje. Moja glava je uvijek potpuno mirna i opuštena. Mećavu sam podnijela vrhunski. Smijala sam se čak samoj sebi kako nemam osjećaj prstiju na rukama i u trenu sam poput djeteta pomislila, da što ako mi otpadnu od ove hladnoće. Nisam to očekivala jer ipak je proljeće, a gore je bilo pravo zimsko veselje.

3sporta: Kako si vrlo dobra i na ravnim dužinama i na terenskim ultrama, što bi ti izdvojila kao draže? I zašto? Što ti lakše ide, a kakav ti je konkretno teren najteži i najmrskiji? Ima li što gdje se ne snalaziš dobro?

Ines: Meni su osobno draže trail utrke, jer okruženje je puno ljepše nego na cesti. Miris prirode, zvukovi ptičica i svo to zelenilo mi je mnogo značajnije, opuštajuće. Guštam u trail utrkama, one su zakon. Na cesti volim malo duže trke tipa polumaraton, maraton. One kraće tipa 10 kilometara mi jako brzo završe, a moje tijelo i glava viču 'Mi bi još i još!', a ono nema više. Tu ne stignem ni osjetiti taj šarm i duh trčanja, kao na dužim utrkama.

3sporta: S kojim si ciljem išla na Wings for Life? Jesi li išla sa ciljem da pobijediš ili si samo odlučila trčati koliko te noge nose pa dokle te odnesu? Što za tebe znači ova pobjeda i jesi li zadovoljna svojim rezultatom ili si planirala više kilometara odraditi? Kako komentiraš činjenicu da si šesta žena i druga Hrvatica na svjetskoj razini Wingsa?

Ines: Cilj nisam imala neki, više onako, želja je bila sve više od maratona jer znala sam da to mogu. Zezala me moja Ankica iz našega kluba 'I Ines gdje ćeš nagodinu trčati? Ipak ćeš ti doći službenim autom u Zadar.' Ja sam se samo smijala i govorila. 'Ma daj Ankice sigurno ima uvijek netko brži, neću ja to sigurno prva otrčati'. A ona je samo rekla 'Čekamo te svi kao prvakinju'. I eto, osvanulo je to jutro, utrka i završila sam kako je ona to rekla. I hvala i ostatku ekipe koja me je dočekala na pljusku i grlila najjače i najviše što može.

3sporta: Za medije si izjavila da si imala snage za još. A to je nepunih mjesec dana nakon što si istrčala 110 kilometara traila Istrom. Nisi li umorna, nemaš li potrebu za oporavkom? Kad ti staješ, gdje se gasiš?

Ines: Nakon Istre odmorila sam samo onu nedjelju. Sutradan, nisam stajala uopće, odmah sam trčala svaki dan, i to ne baš sitno – oko 20 kilometara. Otišla par dana nakon toga na trail. Ma samoj sebi sam se smijala i govorila 'Ti si Ines pukla k'o sijalica, ni odmora si ne daš!' Oporavljam se jako brzo i sama ne znam kako, jer slabo vam ja spavam, nema mira moja glava.

3sporta: Lani si na Wingsu istrčala 27 km, a ove godina cijeli polumaraton više. Kako je to moguće? Prevaliti toliku razliku u samo godinu dana?

Ines: Lani sam išla na utrku, a da više od 21 kilometar nisam ni istrčala, niti sam trenirala veće dužine. Nakon toga, kad sam otrčala 27 kilometara, shvatila sam da imam želju trčati duže i više, i tu sam počela pripreme i za maraton. Odatle mislim kako je nastala veća izdržljivost i snaga te lakše se sada trči i uživa u svemu tome. Dužine su mi postale jako drage pa želim još više i više trčati te ujedno uživati u tome.

3sporta: Koji su tvoji daljnji planovi u trčanju? Je li to samo trčati svuda i sve živo na što stigneš, pa kud puklo da puklo ili imaš ciljeve, planove, apetite? Držiš li da kod tebe ima još mjesta napretku i da imaš pravo sanjati neke velike trkačke snove svjetskih razmjera? Jesi li razmišljala o utrkama poput one na 24 sata, u kojem su se Hrvatice iz AK Sljemena već dokazale na svjetskoj razini? Ili možda više sanjaš u mjerama visinskih razlika, poput UTMB-a?

Ines: Još uvijek ne znam točno što mi je cilj. Lutam sada svugdje i snalazim se i tražim ono u čemu bih se voljela natjecati. A koje utrke za dalje želim još nisam sigurna, jer sve me privlači, nove granice i ciljevi. Okušati se na 24-satnoj utrci nije loša ideja, mislim kako ću i to sigurno isprobati. Ali UTMB mi zvuči nekako privlačniji. Vidjet ćemo sve uskoro.