SLAVONSKI BROD - Dana 14. rujna, PlusPortal imao je priliku razgovarati s dvoje avanturista koji su stigli u Slavonski Brod nakon duge biciklističke ture iz Bugarske. Mladi par, Dino Kondžić rodom iz Slavonskog Broda i njegova partnerica Sarah Huwald iz Njemačke, zajedno putuju pod imenom Happy Camper Cyclists i uskoro planiraju lansirati vlastitu web stranicu na kojoj će dijeliti svoja iskustva i avanture s bikepacking putovanja.

Sarah, 39-godišnja socijalna radnica iz Njemačke, i Dino, 36-godišnjak koji već 17 godina živi izvan Hrvatske, prvo u Norveškoj, a posljednjih pet godina u Njemačkoj, strast prema biciklističkim putovanjima dijele već neko vrijeme.

Sarah je i prije samostalno vozila duge rute, a prošle godine zajedno su biciklirali od Njemačke do Portugala. Ove godine odlučili su se na novu pustolovinu – biciklom su krenuli na putovanje od Bugarske do Slavonskog Broda.

Bikepacking je oblik avanturističkog putovanja koji kombinira vožnju bicikla i kampiranje, omogućujući biciklistima da istražuju prirodu na način koji im pruža slobodu i neovisnost. Za razliku od klasičnog cikloturizma, koji često uključuje vožnju po uređenim cestama i noćenje u smještajnim objektima, bikepacking se oslanja na opremu koja se pričvršćuje izravno na bicikl. Ova metoda omogućuje vožnju po raznovrsnim i nepristupačnijim terenima poput šumskih staza i planinskih puteva. Bikepacking je popularan među ljubiteljima prirode i minimalistima koji žele pobjeći od gradske vreve i zaroniti u divljinu. 

Dino i Sarah su biciklima krenuli iz Varne, smještene na obali Crnog mora u Bugarskoj, prateći rijeku Dunav prema zapadu.

- Putovanje biciklom omogućava ti da vidiš mjesta koja nikad ne bi posjetio automobilom. Prolaziš kroz mala sela, kroz prirodu, svaki dan se kupamo u jezerima i rijekama, i to je nešto neprocjenjivo. - kaže Dino.

U nastavku donosimo intervju s Dinom i Sarah, gdje su podijelili svoja iskustva, izazove i savjete za sve one koji žele iskušati bikepacking.

1. Kako je započela vaša ljubav prema biciklizmu i avanturističkim putovanjima na dva kotača? Što vas je potaknulo da krenete na tako zahtjevne rute, poput ove od Bugarske do Slavonskog Broda, i kako ste se s vremenom razvijali kao biciklistički putnici?

- Evo kako je sve počelo. Kroz Saru sam se zaljubio u avanturistička putovanja na dva kotača. Ona je već prije putovala sama jer je radila kao socijalna radnica s migrantima koji su dolazili Balkanskom rutom. Željela je vidjeti tu rutu iz prve ruke i odvozila je 3000 kilometara, od Njemačke do Atene, sama. Pričala mi je o tom iskustvu i prošle godine smo odlučili zajedno krenuti na dvomjesečno putovanje biciklom od Kölna do Lisabona, prešavši 2700 kilometara. Tu sam se zaljubio u taj način putovanja. Oboje smo avanturisti i volimo putovati. Putovanje avionom je lijepo, ali ovaj način omogućuje ti da vidiš mjesta koja nikad ne bi posjetio. Ne juriš autoputom, nego prolaziš kroz mala sela, uličice i šume. Volimo prirodu i uživamo svakodnevno osvježavati se u svakom jezeru ili rijeci na koju naiđemo. Izabrali smo ovu rutu zbog Dunava, htjeli smo pratiti rijeku. Počeli smo u Varni u Bugarskoj, uz Crno more, gdje je bilo vrlo vruće, ali kad smo došli do Dunava, putovanje je postalo ugodnije. Tako smo stigli sve do Vukovara. Budući da mi je ovo bilo prvo putovanje, putem sam se razvijao, učio nove stvari; kako bolje kuhati, kampirati, pa čak i unaprijediti organizaciju putovanja. Što se tiče same želje za pustolovinama, mogu reći da smo proputovali pola svijeta. Ja sam obišao 80-90% europskih zemalja i nekoliko kontinenata sa strane. Nismo neki profesionalni biciklisti, jednostavno smo izabrali ovaj način putovanja jer je spor i stalno si u kontaktu s prirodom. Prije prvog putovanja nisam vozio bicikl dvije godine, kupio sam bicikl i odvozio 2700 kilometara. Sara također nije bila veliki biciklist, ali odlučila je probati i zaljubila se u to, prenijela tu ljubav i na mene i sada putujemo zajedno. - izjavio je Dino. 

2. Koliko vremena vam je potrebno da organizirate i pripremite ovakva duga putovanja? Kako birate rute i koliko su planiranje i logistika važni za uspjeh vaših avantura?

- Što se tiče organizacije putovanja, nismo baš najbolji u tome. Ruta kojom smo išli zove se EuroVelo 6. Po Europi postoje te EuroVelo rute, od Norveške pa sve do Portugala, a mi smo ih prošli nekoliko jer se često križaju. Sada smo pratili šesticu, ali nismo previše planirali jer EuroVelo rute su više razvijene na zapadu Europe. Na primjer, od Beograda do Novog Sada postoje biciklističke staze uz Dunav, ali tamo gdje smo mi krenuli uvjeti su bili puno teži. Vozili smo se uz kamione, na običnim cestama, s autima koji jure 90-100 km/h pored nas. Bilo je opasnijih situacija nego na rutama u zapadnoj Europi, gdje prođeš danima bez da vidiš auto. Logistika je važna, ne toliko za uspjeh, koliko za osjećaj udobnosti. Mi kampiramo često. Imamo kvalitetne madrace na napuhavanje i dobar šator, za tri osobe, tako da možemo staviti torbe unutra ako spavamo negdje gdje ima ljudi da nam ne ukradu stvari s bicikla. Ako smo u divljini ostavljamo stvari na biciklu cijelu noć. Koristimo aplikaciju Komoot, koja nam pomaže s navigacijom. Ponekad koristimo i aplikaciju Warm Showers koja je slična Couchsurfingu, ali za bicikliste. Na primjer, u Parizu smo dvije noći spavali kod žene koja je također biciklist. Ponekad nitko ne odgovori, ali zato uvijek imamo šator i možemo se snaći. Planirali smo ovu rutu, ali nikad ne znamo unaprijed gdje ćemo spavati, što je i ljepota takvog putovanja. Ujutro se probudimo, napravimo kavu, doručkujemo; obično jedemo zobene pahuljice s voćem i krenemo. Znamo smjer, ali nikad ne znamo gdje ćemo stati niti gdje ćemo spavati. Ljudi nas ponekad pozovu da spavamo kod njih u kući ili vrtu, sve ovisi o okolnostima. Bilo je i izazova. Nekad padne kiša, ali bicikliramo dalje jer smo 'vodootporni'. Imali smo tehničke probleme, na primjer, u Bugarskoj raste biljka s trnovima koju nismo odmah uočili i ona mi je probila gumu. Dva puta sam u jednoj noći mijenjao gumu. Imali smo i druge slične situacije, ali Sarah nikad nije imala problem s gumama na svoja tri bikepacking putovanja dok sam ja ovaj put morao promijeniti tri gume. - kazao je Dino. 

3. Koje su bile najteže situacije s kojima ste se susreli na putovanjima i kako ste ih savladali? Možete li podijeliti neku posebno izazovnu priču s puta koja vas je testirala, bilo fizički ili mentalno?

- Jedna od najtežih situacija koju smo iskusili bila je na prošlom putovanju kada smo se penjali preko Pirineja. Mentalni i fizički napor bio je izuzetno velik. Krenuli smo u vrlo izazovnim uvjetima, temperatura je bila 40°C na području gdje kiša nije padala dva mjeseca. Sva su polja bila izgorena, a usjevi propali. Nepregledna polja suncokreta i kukuruza bila su potpuno spržena. Vrućina je bila tolika da nismo mogli napraviti puno kilometara dnevno, stalno smo stajali, a voda koju smo pili bila je vruća. Na biciklima smo nosili po pet litara vode, ali sve je bilo vruće i to smo pili cijeli dan. Tijelo treba vodu, a to je jedina koju smo imali. Ceste su bile u vrlo lošem stanju, puno rupa i loš asfalt, a automobili su jurili pokraj nas, dok su kamioni prolazili na svega nekoliko centimetara od nas što je bilo opasno. Borili smo se i s jakim vjetrom. Kad voziš protiv vjetra to je kao da cijeli dan voziš uzbrdo. U jednom smo danu prešli 45 kilometara. Inače, prosječno prelazimo 70 kilometara dnevno, ali u ovakvim uvjetima i 45 kilometara bilo je iscrpljujuće. Imali smo i izazov s bočnim vjetrom koji nas je doslovno gurao na drugu stranu ceste pa smo se morali nagnuti kako ne bismo pali. Bicikl nam je stajao ukoso dok smo vozili. Posebno zanimljiva priča dogodila se trećeg dana putovanja, kad smo prolazili pokraj romskog sela. Jedna nas je romska obitelj pozvala da prenoćimo kod njih. Bilo je prekrasno; imali su 70 koza i ujutro su nam dali svježe kozje mlijeko koje smo pili navečer nakon što se malo ohladilo. Takve male geste pomogle su nam da se oporavimo i nastavimo dalje. - ističe Dino. 

4. Što vam je sve potrebno za ovakva dugotrajna biciklistička putovanja u pogledu opreme, hrane i tehničke podrške? Kako uspijevate balansirati minimalizam i praktičnost na putu?

- Na ovakvim putovanjima minimalizam i praktičnost su ključni. Naši bicikli teže oko 18 kilograma, a uz opremu, vodu i hranu, svaki bicikl nosi dodatnih 50 kilograma. Nosimo samo osnovne stvari, sve što nam je potrebno za preživljavanje na putu. Imamo šator za tri osobe, alat za popravke i gume, kuhalo, posuđe za kuhanje i solarni panel za punjenje mobitela. Težimo minimalizmu jer ne možemo nositi previše tereta, ali svaka stvar mora biti funkcionalna. Što se hrane tiče, obično kuhamo sami, ali ovaj put smo jeli u restoranima jer smo putovali kroz zemlje s pristupačnim cijenama. Balkan je meka za dobru hranu, pa smo uživali u lokalnim specijalitetima. Na primjer, kroz Srbiju sam pojeo deset punjenih pljeskavica. Nosimo i sav alat za eventualne popravke na biciklu. Tijekom putovanja smo potrošili dvije rezervne gume u samo sat i pol, što nas je zabrinulo jer smo putovali kroz područja gdje sela mogu biti udaljena više od 10 kilometara jedno od drugog. Sve ove situacije zahtijevaju dobru organizaciju i planiranje kako bi se putovanje odvijalo bez većih problema. Nosimo i GoPro kameru s dodacima te veliki dron, jer ako želiš kvalitetno dokumentirati svoje putovanje potrebno je ponijeti sve što ti može zatrebati. - objasnio je Dino. 

5. Kako biciklistička putovanja mijenjaju vašu percepciju o svijetu, kulturama i ljudima koje susrećete putem? Koje su vam kulturne razlike ili susreti ostali u najljepšem sjećanju, i kako su oblikovali vaša iskustva na putovanjima?

- Što se tiče ljudi koje srećemo na putovanjima, mogu reći da su jako ljubazni i gostoljubivi. Često smo bili pozvani da prespavamo kod njih, kako u njihovim kućama, npr. kad smo bili u Francuskoj i Španjolskoj, tako i u vrtovima. Ljudi nas pozovu, pitaju što trebamo i nude pomoć. Spomenuo sam već ono iskustvo s romskom obitelji koja nas je pozvala kod sebe. Ti ljudi nemaju puno, ali imaju srce kao cijelo selo zajedno. Zatražili smo od njih samo vode, a oni su nas pozvali u kuću, natočili nam kolu i dali kolača. Uvijek je bilo tako pozitivno i nismo imali nikakvih negativnih iskustava. Osim toga, često srećemo i druge putnike pa međusobno razmjenjujemo priče i iskustva. Ljudi nam inače kažu gdje ne ići ili na što paziti. Primjerice, u Bugarskoj su nas upozoravali da ne idemo u Rumunjsku zbog opasnosti od krađa i predrasuda prema Romima, ali kad smo otišli Rumunjska nam je postala jedan od najljepših dijelova putovanja. Ljudi su bili iznimno ljubazni i svi su pomagali pa su sve predrasude bile razbijene čim smo stigli. Što se tiče nas, mi nemamo predrasuda i uvijek smo otvoreni za upoznavanje novih kultura. Naravno, kultura u Bugarskoj, Rumunjskoj i Srbiji nije toliko različita od naše, ali ipak smo imali priliku upoznati ljude, hranu, gastronomiju, vina... Zanimljivo je bilo otkriti, primjerice, da je u Srbiji uobičajeno ujutro piti šljivovicu uz kavu pa smo i mi to prihvatili kad su nas pozvali. Bilo je puno takvih trenutaka i doživljaja. Što se prirode i kampiranja tiče, mi najčešće prakticiramo "free camping", što znači da spavamo doslovno u prirodi, daleko od svega. Vrlo smo povezani s prirodom – budiš se i ideš spavati uz pjev ptica. Jutarnje kupanje u potocima ili rijekama postalo je svakodnevica. Posebno je lijepo kad se rano ujutro probudiš zbog vrućine i uhvatiš izlazak sunca dok voziš bicikl. - kazao je Dino. 

6. Kakvi su vaši dugoročni planovi kada je riječ o biciklističkim putovanjima? Imate li na umu još veće izazove, poput višemjesečnih ili međukontinentalnih ruta, i koji bi bio vaš savjet onima koji sanjaju o sličnim podvizima?

- Što se tiče naših dugoročnih planova, razmišljamo možda o najdužem putovanju u životu koje bi trajalo od šest mjeseci do godinu dana. Želimo napraviti pauzu od svakodnevnog, monotonnog života u kojem svi jurimo kao hrčci u kotaču. Planiramo interkontinentalno putovanje, od Europe do jugoistočne Azije ili od Kanade do Meksika, pa čak i dalje do Južne Amerike. To nam je veliki cilj i za to se pripremamo, kako financijski, tako i mentalno. Naravno, nije lako psihički se pripremiti za takav put. Na prošlom smo putovanju proveli dva mjeseca biciklirajući i kad se kraj počeo bližiti postali smo pomalo sentimentalni jer smo znali da se vraćamo u stvarnost. Nije lako nakon takvog života vratiti se u rutinu. Na budućim putovanjima planiramo više odmora, zato što smo na ovom putovanju imali samo jedan dan odmora u tri tjedna, kad smo kampirali u Srbiji. Na većem putovanju vjerojatno bismo uveli više odmora radi mentalnog zdravlja, a možda bismo se uključili i u volonterske projekte poput 'woofinga', gdje bi radili četiri do pet sati dnevno u zamjenu za smještaj i hranu. Takvi projekti bi nam pružili priliku da se odmorimo, ali i da radimo nešto ispunjavajuće u prirodi ili na farmama. To bi bio sjajan način za balansiranje odmora i rada tijekom dugotrajnog putovanja. - ističe Dino. 

Sarah Huwald i Dino Kondžić ne predstavljaju samo ljubav prema biciklizmu, već i način života temeljen na slobodi, minimalizmu i dubokoj povezanosti s prirodom. Njihovo iskustvo ističe bikepacking kao oblik putovanja koji omogućuje dublje razumijevanje različitih kultura i krajeva te služi kao inspiracija svima koji teže ne samo fizičkim izazovima, već i osobnom rastu kroz autentična i avanturistička iskustva.