KUJNIK/ VARAŽDIN - Donijeti ispravnu odluku nije nimalo lak zadatak. Uostalom, kako uopće znati je li baš ta odluka bila prava? Ne postoji točan ili netočan odgovor na ovo pitanje, ali jedno je sigurno, kada je želja snažnija od ičega, nezaustavljivost u ostvarenju ciljeva je zagarantirana.

Nogomet je za 19-godišnjeg Filipa Mekića iz Kujnika prioritet broj jedan, a da će jednoga dana postati nogometaš znao je i prije polaska u osnovnu školu. Ono što je najprije počelo kao sportska i rekreativna aktivnost još u dječjim danima, pretvorilo se u životni san čijem je ostvarenju Filip maksimalno posvećen i usredotočen.

Od Oriovca do Varaždina

Filip je odrastao u pravoj nogometnoj obitelji, a zahvaljujući tati i starijem bratu, sa svega pet godina napravio je svoje prve nogometne korake. Zaigrati s bratovom ekipom Filipu nikada nije bio problem, a u sjećanju će mu zauvijek ostati trenutak jedva dočekanog upisa u Školu nogometa Oriovac u kojoj se zadržao sljedećih šest godina te stekao svoja prva nogometna znanja i vještine. Iako se u sklopu školskih aktivnosti i natjecanja okušao i u drugim sportovima, nijedan sport nikada mu nije bio tako privlačan kao nogomet.

SBplus: Sjećaš li se svoje prve utakmice ili prvog zabijenog gola?

Filip Mekić: Prva odigrana utakmica bila je protiv - mislim da se tako zvala - Nogometne akademije 'Bubamara'. Njihova bubamara je ipak nama donijela sreću jer smo ih pobijedili. Sjećam se svog prvog zabijenog gola, ali ne sjećam se protiv koga smo igrali. Svi iz bratove ekipe su utrčali na travnjak od sreće. Bila je to prva utakmica koju je moj pokojni djed došao pogledati. Ja sam opucao i kako sam zabio gol, tako mi je kopačka odletjela s noge jer su bile veći broj. Imao sam sedam ili osam godina i počeo sam igrati za limače.

Snažna želja za napretkom uvijek je utjecala na Filipove odluke pa je stoga sljedeći korak bio odlazak u HNK Željezničar u kojemu je ostao godinu dana. Stepenicu više otišao je 2017. godine prešavši u Nogometni klub Marsonia, a već 2018. godine uslijedio je odlazak u zagrebački GNK Dinamo.

SBplus: Koliko je bilo teško naviknuti se na novu sredinu?

Filip Mekić: Bilo je teže mojim roditeljima nego meni, ali bio sam svjestan svoje odluke da želim postati nogometaš. Drago mi je što sam donio tu odluku o odlasku jer mislim da sam prije sazrio i prije se osamostalio što mi puno znači. Bio je to prvi dulji odlazak od kuće, a ujedno su bili i upisi u srednju školu. Pohađao sam srednju Školu za cestovni promet u Zagrebu. Kad sam došao u Dinamo svašta mi je prolazilo kroz glavu, od toga kako ću tamo pa do toga da je to Dinamo i sigurno mora biti dobro. Bila je to pozitivna trema, ali bilo mi je malo teško nakon što je prošlo nekoliko noći i nakon što su se slegli dojmovi. Nas petorica smo iz Marsonije prešli u Dinamo i ono što nas je jedno vrijeme održalo je to što smo svi bili kao jedan. Bilo mi je dobro u Dinamu, ali sam se zadržao možda pola godine, a poslije sam prešao u NK Osijek gdje su me stvarno lijepo prihvatili.

U Nogometnom klubu Osijek Filip je bio tri godine, a tada je zaigrao i za prvu ekipu Osijeka te mlađe uzraste reprezentacije. Kako nam je i sam rekao, vjerojatno je svakom Slavoncu životni cilj zaigrati za prvu momčad Osijeka. Tijekom prošlogodišnjeg ljeta prešao je u Nogometni klub Varaždin, hrvatskog drugoligaša, koji se trenutno nalazi u napetoj borbi za prijelaz u Prvu hrvatsku nogometnu ligu.

SBplus: Koji su tvoji ciljevi s Nogometnim klubom Varaždin?

Filip Mekić: Mislim da ću u Varaždinu sazrjeti i da mi je to taman seniorsko iskustvo koje mi još nedostaje. Važno mi je igrati, imati svoju minutažu i razvijati se kako bih dobio svoju priliku. S Varaždinom sam u borbi za prijelaz u Prvu hrvatsku nogometnu ligu u što uopće ne sumnjam. Ipak Nogometni klub Varaždin ima i svoju tradiciju i uvjete i stvarno sam sretan što sam dio te ekipe.

„Zaigrati za reprezentaciju bio je odličan osjećaj"

Iako se u mlađim kategorijama Filip okušao i na pozicijama stopera i lijevog krila, danas igra na poziciji lijevog beka koja mu je prirodnija spram drugih. Na travnjaku razmišlja samo o sljedećoj akciji, taktici i tehnici, a za poraze kaže da je jednostavno potrebno prijeći preko njih i dodatno poraditi na onome što ne ide. Izlazak pred navijače za Filipa je vjetar u leđa, a kako nam je i sam rekao, vjerni varaždinski nogometni fanovi podržavaju ih i bodre s tribina iz utakmice u utakmicu.

SBplus: Možeš li nam ukratko opisati jedan svoj dan?

Filip Mekić: Nakon ustajanja, doručka i kave slijedi trening. Treniram svaki dan, a tijekom sezone najčešće imamo jedan trening dnevno, dok tijekom priprema budu i po dva treninga dnevno. Na trening se dolazi otprilike sat vremena ranije i tada odradimo pripremu za trening i zagrijavanje. Treniramo sat i pol ili dva i poslije treninga idemo kod fizioterapeuta ili u teretanu ako osjećamo neki problem. Nakon ručka slijedi popodnevni odmor i potom imamo slobodno ako nemamo još jedan trening. Uvijek se pokušavam pridržavati pravilne prehrane i mogu reći da uspijevam. Dok sam išao u školu, bilo je teško to održavati, ali sad imam više vremena i mogu se više fokusirati na to, a volim si i sam skuhati nešto.

SBplus: Koju utakmicu ili više njih bi posebno izdvojio i zašto?

Filip Mekić: Izdvojio bih debitantsku utakmicu u prvoj momčadi Osijeka. Na početku te utakmice osjetio sam tremu, no kad smo mirno ušli u utakmicu, trema je već nestala. Bio je to fenomenalan osjećaj, doživljaj i novo iskustvo, ali treba meni tu još puno rada i odricanja. Također bih izdvojio i prvu utakmicu za reprezentaciju u mlađim uzrastima. To mi je bilo isto jedno od ostvarenja snova. Prvu utakmicu igrali smo prijateljsku za stotu obljetnicu jednog kluba, to je bila moja prva utakmica za reprezentaciju do 18 godina. Za reprezentaciju do 19 godina prvu utakmicu sam odigrao protiv reprezentacije Austrije. Kad krene himna, neću reći da suza krene, ali bude u oku. Zaigrati za reprezentaciju je bio odličan osjećaj jer znaš da si jedan od najboljih u toj generaciji i da si dobio tu čast i privilegiju.

SBplus: Jesi li imao kakvu stanku zbog korone?

Filip Mekić: Ja osobno nisam imao stanku, ali jedino smo imali stanku kada se sve zatvorilo. Treninge smo odrađivali preko videopoziva i slali su nam nogometne treninge. Ne znam, kad sam treniraš i kad treniraš s ekipom ne može se uopće usporediti. Barem nije dugo potrajalo, možda dva ili dva i pol mjeseca. Već preko ljeta smo se počeli ekipno okupljati. Bilo je teže možda prvih par utakmica dok smo se vratili u ritam jer je utakmicu najteže odigrati.

Filip nikada nije razmišljao o odustajanju od nogometa, a najviše mu znači velika podrška njegove obitelji. Kao mali volio je zbog pozicije i stila igre gledati poznatog Brazilca Marcela. Jednoga dana vidi se u prvoligaškom nogometu, a ne isključuje ni nova iskustva u različitim zemljama.

SBplus: Koji je tvoj sljedeći korak u nogometnoj karijeri i očekuješ li poziv u A reprezentaciju?

Filip Mekić: Imam okvirni plan, a to je ulazak u Prvu hrvatsku nogometnu ligu s Varaždinom i ostanak u Varaždinu. Na meni je da nastavim raditi i truditi se kako bih pokazao sve što mogu na terenu. Svatko od nas želi debitirati i doći do A reprezentacije i mislim da je to jedino ispravno razmišljanje jer svatko želi postići najveći mogući uspjeh u nogometu, a to je reprezentacija pa se i ja vidim tamo. Želim ići korak po korak, gledati sadašnjost i neku bližu budućnost i raditi na sebi kako bi došao taj poziv.

Futsal, pikado i slobodno vrijeme

SBplus: Studiraš li i - da nisi sportaš - kojim bi se zanimanjem bavio?

Filip Mekić: Sad ne studiram, ali da nisam sportaš, mislim da bih bio policajac zbog tate jer je i on policajac pa sam rekao da je to sljedeća opcija.

Obožava provoditi vrijeme sa svojom obitelji, a jednog dana htio bi se vratiti u Slavoniju. No, kako kaže, povratak je izgledniji poslije karijere.

SBplus: Imaš li kakav hobi?

Filip Mekić: U slobodno vrijeme igram i pratim pikado, a trenutno je i Svjetsko prvenstvo u pikadu. Brat i ja imamo pikado kod kuće. Tata nam je to predložio jer je i on znao igrati pikado u slobodno vrijeme. Odmalena igramo pikado. Sad kad se nađemo sva trojica uvijek odigramo. Futsal volim pogledati jer je zanimljiv i dinamičan sport. I ja sam nekada igrao mali nogomet, ali teško ga je poslije bilo uskladiti s velikim nogometom. Dosta se razlikuju, a ja sam uvijek bio privrženiji velikom nogometu.

SBplus: Imaš li neki najdraži film ili knjigu?

Filip Mekić: Volim film „Undisputed" jer je riječ o borcu čiji me karakter privlači i njegova želja me motivira zbog čega mi je taj film definitivno broj jedan. Volim čitati sportske (auto)biografije jer se mogu pronaći u njima. Primjerice, pročitao sam knjigu o Draženu Petroviću. Zanima me tko je što prošao i nešto što je stvarno.

Kada je riječ o trenerskom poslu, ako se jednoga dana ukaže i takva prilika, Filip bi više volio raditi u nekoj školi nogometa kako bi današnje mlađe uzraste potaknuo na aktivno bavljenje nogometom, ali i drugim sportskim aktivnostima.

SBplus: Što bi savjetovao mladim sportašima?

Filip Mekić: Moj savjet je ono što i meni uvijek govore, a to je da treba znati da će teških trenutaka biti, ali nemoj odustati ako si ti to sebi zacrtao.