Teško je naći bolju osobu za razgovor o stanju u pravosuđu, posebno tužilaštvu, od odvjetnika Čede Prodanovića koji je i sam do 1991. godine bio dio tog sustava. U intervjuu za Novosti Prodanović objašnjava zašto je po njemu glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj-Šipek trebala otići sa svoje funkcije, uspoređuje način rada u tužilaštvu prije 1990. i sada te upozorava na mogućnost političkih pritisaka. Ipak, razgovor je započeo sa slučajem Zec.

Govoreći o surovoj likvidaciji troje članova obitelji Zec 1991. godine predsjednik Zoran Milanović kazao je doslovno ovako: "Obitelj Zec je bila pozvana u Vladu, dobila je odštetu, što još treba?" Kako komentirate tu njegovu izjavu? Duguje li Hrvatska još nešto obitelji Zec?

Naravno da duguje. Slučaj pogubljenja obitelji Zec nije samo jedan od brojnih ratnih zločina počinjenih na svim stranama s ovih prostora, nego je simbol nekažnjenog zločina uz asistenciju pravosuđa, pod okriljem njihove vlastite države. Napravljena je, naime, neobjašnjiva i neoprostiva greška u sudskoj proceduri, namjerna ili slučajna, na osnovu koje su neupitni zločinci, inače pripadnici jedinice MUP-a, koji su priznali počinjenje likvidacije obitelji Zec, izbjegli zasluženu kaznu. Štoviše, neki od njih su umjesto sudske ili barem javne društvene osude nakon tog zločina doživjeli državna i društvena priznanja, odlikovani su, odnosno obavljali su odgovorne dužnosti u državnom sustavu. To je naprosto neoprostivo i ostavlja trajni biljeg sramote na hrvatskom društvu i državi. Dakle, Hrvatska, koja obitelji Zec nije pružila barem satisfakciju sudskom osudom počinitelja ovog ratnog zločina, duguje preživjelim članovima obitelji duboku javnu ispriku. Hoće li ta isprika ostati verbalna ili će se trajno obilježiti na određeni način, prepuštam savjesti onih koji su o tome već davno morali odlučiti. Potreba za isprikom sigurno nije ni približno nestala činjenicom da su članovi obitelji dobili financijsku pomoć, stipendiju, odštetu ili kako god taj novac nazvali "darovatelji", perući tajno svoju i našu nečistu savjest. Nepristojno je dakle o tome uopće pomisliti, a kamoli javno govoriti.

Eventualno trajno obilježje, kao sjećanje na tragičnu sudbinu Aleksandre Zec, neće staviti, već će skinuti s Hrvatske stigmu podržavanja takvih zločina, jer će se simbolički pokazati da njezina hrvatska država i društvo ipak ne žele prešutjeti i prepustiti zaboravu njezinu žrtvu. Ona će nesporno kao trajni memento ostati vječni simbol nekažnjenog zločina u povijesti Hrvatske, podigli joj mi, njezini sugrađani, spomenik ili ne. Podsjećam da je Hrvatski helsinški odbor pokušao bar djelomično saprati tu sramotu ustanovljenjem priznanja – plakete "Aleksandra Zec", koja se na Dan ljudskih prava prvotno dodjeljivala samo djeci žrtvama rata i zločina. Prva plaketa dodijeljena je Leonu, čiji je otac Milan Levar također mučki ubijen zbog svjedočenja o ratnim zločinima učinjenim nad Srbima u Lici.

"Slučaj software"

Kako ocjenjujete političku situaciju u državi? Koliko su opasni pokušaji radikalizacije koje vidimo zadnjih tjedana, osobito oni vezani uz cijepljenje protiv koronavirusa i izdavanje Covid-potvrda?

Hrvatska, koja je duboko društveno podijeljena po nizu osnova, posebno je ranjiva i osjetljiva na bilo kakvu radikalizaciju u društvu. Ta radikalizacija je trenutno vezana uz inače legitimne, mada meni neobjašnjive, proteste oko cijepljenja i Covid-potvrda. Međutim, nije mi drago na tim skupovima vidjeti i slušati već dobro znana lica koja defiliraju u pratnji opskurnih osoba u crnim uniformama, razne opasne čudake s još čudnijim i opasnijim idejama. Naravno da oni ne predstavljaju većinu građana Republike Hrvatske i da objektivno ne mogu ugroziti demokraciju u njoj, ali s obzirom na kunktatorske reakcije vlasti i česte promjene pravila igre Stožera, postoji objektivna opasnost od ozbiljnih ekscesa. Radikalizacija nikada nije dobra ni za koju državu i društvo jer je neminovno s jedne strane prati ograničenje – suspenzija demokratskih procesa, a s druge često postoji opasnost da se na početku mirni prosvjedi, koji su imanentni razvijenom demokratskom društvu, pretvore u nasilje i anarhiju. Nadam se da prosvjedi u Hrvatskoj neće završiti kao u nekim europskim zemljama

Jedna od ključnih političkih tema posljednjih tjedana bila je sudbina glavne državne odvjetnice Zlate Hrvoj-Šipek. Usprkos nizu kritika i očekivanja dijela javnosti, premijer Plenković i vladajuća većina stali su iza nje tako da je ostala na funkciji. Je li Zlatu Hrvoj-Šipek, po vašem mišljenju, trebalo smijeniti? 

Da, nažalost. Ona je neprimjerenim postupanjem svoju sudbinu sama položila u tuđe ruke. Ovaj događaj je još jednom ukazao na potrebu da se pitanju predlaganja i imenovanja glavnog državnog odvjetnika pristupi s puno više pažnje, da ne kažem ozbiljnosti. "Slučaj software" nije prvi koji je u žižu javnosti stavio ne samo izbor i djelovanje glavnog državnog odvjetnika, nego i način funkcioniranja Državnog odvjetništva RH i USKOK-a kao njegovog udarnog organa. Sjetite se konfuzije i nedosljednog postupanja DORH-a u slučaju prethodnog glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića i njegovog članstva u masonskoj loži. Oba ova slučaja, nažalost, nameću pitanje stručnog kapaciteta, a i inače sposobnosti ljudi predloženih na tu, po meni najodgovorniju i najmoćniju dužnost u hrvatskom pravosuđu. Naime, njihovim otvaranjem pokazalo se da ni Jelenić ni Hrvoj-Šipek nisu bili sposobni da se adekvatno postave u tim situacijama. Štoviše, njihovi postupci, a posebno neadekvatne reakcije nakon što su ti postupci dovedeni u pitanje, pokazuju izostanak prave spoznaje o tome koju funkciju oni ustvari obavljaju, kako je smiju koristiti i što toj funkciji ne dolikuje. Svojim cjelokupnim ponašanjem naveli su nas na pitanje da li su uopće dorasli obavljati tako odgovornu dužnost. Pritom je kod Hrvoj-Šipek bio i dodatan, po meni nepremostiv problem, da se nikada nije bavila kaznenim pravom, a funkcija glavnog državnog odvjetnika prevalentno u sebi sadrži bavljenje kaznenim predmetima. Stoga je bila nužno prinuđena da se oslanja na savjetnike kojima je kazneno pravo specijalnost, a što je neminovno koči pri donošenju odluka, koje u konačnici nisu autentično njezine. 

Ne znam koji su motivi rukovodili vladajuću stranku i premijera Plenkovića da, u situaciji kada je DORH u "slučaju software" neadekvatno, a vrlo vjerojatno i nezakonito postupio, i kada je glavna državna odvjetnica to postupanje željela "sanirati" govoreći neistine, njoj ipak i dalje poklone povjerenje. Vjerojatno je u pitanju politička kombinatorika, želja da se ne pokaže slabost i podlegne pritiscima opozicije – vođenje računa o tajmingu i negativnim reperkusijama po vladajuću koaliciju njezinom eventualnom promptnom smjenom. Inače, načelno smatram da bez ikakvih izuzetaka, javni dužnosnik, a posebno osoba koja obavlja tako značajnu pravosudnu dužnost, ne smije imati bilo kakve koncesije nakon što je u više navrata pokušala obmanuti javnost. Tu žuti kartoni apsolutno ne dolaze u obzir. Pitanje njezine odgovornosti iznova će se perpetuirati od slučaja do slučaja, ona više ne može normalno obavljati tu funkciju i bit će trajni uteg DORH-u, a time posredno i vladajućoj većini.

Teško se nakon svega oteti dojmu da je u "slučaju software" bilo pogodovanja članici Predsjedništva HDZ-a Gabrijeli Žalac?

U jednom trenutku joj se objektivno sigurno pogodovalo, ne znam da li i s namjerom. No poznajući način rada i probleme DORH-a, moguće je i da je "slučaj software" naprosto rezultat dezorganizacije u radu, stručne nekompetencije i izostanka adekvatne kontrole.

Koliko su danas moguća politička pogodovanja? Može li, na primjer, Plenković nazvati u DORH i zaustaviti neku istragu ili to tužioci rade sami, s obzirom na to da jako dobro znaju u čijim je rukama prava moć?

Može, ali ne smije. Nadam se da se tako i postupa u realnom životu – da se poštuje neovisnost u radu DORH-a. Doduše, u određenim situacijama postoji i "autocenzura" državnih odvjetnika koji "očitavaju" intencije vlasti. Stoga je vaše pitanje potpuno legitimno.

Tužilaštvo nekad i sad

Kako općenito ocjenjujete rad glavne državne odvjetnice? Mediji su pisali i o sramoti s vještačenjem u slučaju "veliki Agrokor" koje bi moglo u najmanju ruku usporiti početak suđenja odgovornima?

Teško je jednoznačno ocjenjivati rad glavne državne odvjetnice i DORH-a u cjelini. Radi se o teškom, vrlo složenom i odgovornom poslu. Najteže je na temelju hrpe rasutih dokumenata, nedostatnih podataka i često dvojbenih činjenica kreirati kazneni predmet uspostavljanjem inkriminacije koja je temelj za vođenje svakog kaznenog postupka. To posebno u tzv. megakaznenim slučajevima vezanim uz gospodarski kriminalitet, s čime se zastupnici optužbe svakodnevno nose. Uvidom u njihove statistike proizlazi da ne bi trebalo biti većih prigovora. Međutim, statistika često prikriva stvarno stanje. Tako smo svjedoci da se u onim najvažnijim predmetima, gdje bi trebala biti eliminirana svaka mogućnost bilo kakve improvizacije, aljkavosti pa i greške, donose neobjašnjive odluke koje često nisu samo propusti nego i manipulacije zakonskim ovlaštenjima.

U slučaju Agrokor, dakle "predmetu svih predmeta", takva manipulacija, s određivanjem vještaka u flagrantnom sukobu interesa koji su radili za obje strane u postupku i inzistiranjem na njihovoj anonimnosti, čime se, naravno, obrani onemogućava bilo kakva kontrola i propitivanje vještačkog nalaza, očigledna je, mada meni neobjašnjiva. Nije mi, naime, jasno na osnovu čega se u USKOK-u mislilo da će ta, u suštini jeftina manipulacija ostati neotkrivena. Time su, naravno, ponovno dovedeni u pitanje ugled i vjerodostojnost DORH-a, a u konkretnom slučaju i kompromitirano daljnje vođenje cijelog postupka u tom predmetu.

Treba li imenovanje glavne državne odvjetnice uopće biti političko pitanje, u što se, vidjeli smo, pretvorilo i imenovanje predsjednika Vrhovnog suda?

Neizbježno je da imenovanje glavnog državnog odvjetnika predstavlja i političko pitanje. No pritom je bitno da li se imenovanje, odnosno izbor predsjednika Vrhovnog suda zasniva prije svega na ponuđenim programima i stručnim kompetencijama predloženih kandidata ili se svodi na nadmudrivanje tko će progurati vlastitog favorita, nezavisno od navedenih kriterija. Bojim se da je u posljednjem izboru glavnog državnog odvjetnika to bio slučaj. Mada je Državno odvjetništvo samostalno i neovisno pravosudno tijelo, ipak se ne može u potpunosti zanemariti da izbor glavnog državnog odvjetnika ima u većoj ili manjoj mjeri političke implikacije. Naime, svaka vlast, ma koliko glavni državni odvjetnik bio nezavisan, želi imati barem posrednu kontrolu nad njegovim radom, a stvar je demokratske javnosti da ta kontrola ne prijeđe u diktat. Takva intencija se zakonski u pojedinim zemljama regulira na različite načine, od toga da ih bira parlament do primjerice SAD-a, gdje glavnog javnog tužitelja postavlja predsjednik države. Kod izbora predsjednika Vrhovnog suda, kojeg Saboru predlaže predsjednik Republike, te konotacije bi trebale biti znatno manje izražene, no zbog različitih političkih i drugih interesa i izbor predsjednika Vrhovnog suda RH u posljednjem navratu se nepotrebno ispolitizirao.

I sami ste niz godina bili tužilac. Možete li usporediti prijeratno razdoblje s ovim današnjim?

U suštini se radi o istom poslu – kaznenom progonu počinitelja kaznenih djela kojih je uvijek bilo i bit će. Razlika je u ljudskom kapacitetu, stručnoj osposobljenosti, organizaciji i kvaliteti kontrole rada državnih odvjetnika. Mislim da je ranije bilo i više reda – znalo se čija je što dužnost i što je tko po strogoj hijerarhiji dužan činiti. Time, naravno, ne zazivam stara vremena, ne želim reći da je ranije sve bilo bolje. I tada je bilo sličnih problema, ali doista nije bilo ovakvih brojnih kardinalnih grešaka. Naravno da je i tada na određeni način postojala autocenzura u radu kako javnih tužitelja, tako i sudaca. Međutim, usudim se reći, da nije u bitnom determinirala rad javnog tužilaštva.

Hrvatsko pravosuđe je rak-rana društva. Građani već desetljećima upravo u njemu vide jedan od ključnih problema i zapreku razvoju. S druge strane, vrlo se rijetko može čuti kritika sustava iznutra?

Da, to je problem od samog ustanovljenja neovisne države, koji niti jedna vlast nije pokušala riješiti, što nameće nužan zaključak da dosadašnjim vlastima i ne treba bolje i efikasnije pravosuđe. Za društvo nisam siguran, zapravo društvo bi po defaultu moralo već jednom ozbiljno reagirati zbog rada pravosuđa koje u bitnom blokira društvene i ekonomske procese, svojim odlukama naprosto frustrira građane željne elementarne pravde, zaštite ljudskih prava, osobne sigurnosti... Mada se to u nekom segmentu dotiče gotovo svakog građanina, ozbiljna reakcija za sada izostaje. S druge strane, danas je iluzorno očekivati kritiku unutar pravosudnog sustava – oni su trenutno jako zadovoljni svojim radom i društvenom pozicijom. To se najbolje manifestiralo prilikom nedavnog izbora predsjednika Vrhovnog suda, čiji je izbor na tom sudu većim dijelom shvaćen kao atak na nezavisnost sudačkog ceha zato što Radovan Dobronić nije bio općepriznati pripadnik sudačke elite i zato što ni on ni bilo tko drugi izvan ekskluzivnog kruga nema pravo kritizirati rad pravosuđa, jer se time navodno nedopustivo upliće u njegovu nezavisnost.