NOVA KAPELA / ZAGREB  - Život piše priče i nekada jednostavno nije izvedivo držati se svih zacrtanih planova, no 20-godišnji Dominik Jergović iz Nove Kapele iz dana u dan pokazuje zašto je važno sanjati i ne odustajati pa čak i onda kada se sve čini nemogućim.

Nogomet je bio i ostao njegova prva ljubav, a svaka minuta na travnjaku Dominiku pruža slobodu i uživanje. Sve je započelo zabijanjem golova na vrtićkom igralištu, a do danas je stasao u pravog profesionalca i prvotimca poznatog zagrebačkog drugoligaša - Nogometnog kluba Rudeš.

„Otišao sam isključivo zbog nogometa"

Sportski duh ovog mladog Slavonca razigran je još od dječačke dobi. Iako se u nižim razredima osnovne škole Dominik okušao u igranju rukometa, njegova ljubav prema nogometu u potpunosti je prevagnula. Svoje prve korake napravio je u Školi nogometa Batrina, a već se s Dječjih olimpijada vraćao s medaljama oko vrata. Sljedeća etapa bio je Nogometni klub Slavonac iz Nove Kapele.

SBplus: Što ti je posebno ostalo u sjećanju sa samih početaka igranja nogometa?

Dominik Jergović: Nogomet sam krenuo igrati s društvom u vrtiću, a poslije smo se upisali u Školu nogometa Batrina. U posebno lijepom sjećanju pamtim razdoblje igranja u Slavoncu iz Nove Kapele koje je trajalo tri ili četiri godine. Osjećaj je bio jednostavno fantastičan jer su i ekipa i trener bili super. Tu sam se otvorio i konačno krenuo jer sam imao slobodnu volju i uspio sam se opustiti.

Kako nam je i sam Dominik rekao, sa svega 14 godina donio je izuzetno veliku odluku koja je dovela do potpunih promjena. Nogomet mu je okrenuo život naglavačke pa je odjednom uslijedila selidba u Zagreb, pohađanje Sportske gimnazije i prelazak u Nogometni klub Rudeš.

SBplus: Zašto si uopće tako rano otišao u Zagreb?

Dominik Jergović: Ideja o odlasku mi je samo odjednom „bljesnula" i nisam bio ni svjestan onoga što radim. Od sedmog mi je razreda želja bila upisati Studij farmacije u Zagrebu jer sam volio kemiju koja je tada u osnovnoj školi zapravo bila zanimljiva. Sve mi se promijenilo u osmom razredu kada sam se zapitao što i kako dalje. Uživao sam igrajući nogomet pa sam rekao zašto ne probati. Otišao sam u Lokomotivu na probu, ali tih tjedan dana nisu bila baš bajna jer je to bila velika promjena za mene i bio sam dosta u grču. Bio me strah i trema jer nisam znao kako će reagirati na mene. Čim se ode na takvu ili sličnu probu, odmah se pročuje u tim manjim zagrebačkim klubovima i upravo sam tako došao do Rudeša. Otišao sam isključivo zbog nogometa, ali kada je riječ o srednjoj školi, upisao sam Sportsku gimnaziju u Zagrebu. Tijekom srednje škole bio sam smješten u učeničkom domu koji se nalazi u sklopu Sportske gimnazije, a naši su odgajatelji bili jako dobri i često su nam znali pomagati.

SBplus: Kako si usklađivao sve svoje obaveze?

Dominik Jergović: Nekako sam tu prvu godinu uspio izgurati sa svime, i sa školom, ali i s nogometom. Bilo je dosta lakše kad je završio taj prvi srednje jer sam se uspio priviknuti ne samo na školu i nogomet, već i na život u Zagrebu. Potom za drugu i treću godinu nemam što puno pričati. Četvrti razred bio je najzanimljiviji. Bio sam maturant, zadnja godina u juniorima i još sam uz sve to polagao vozački. Znao sam da slijedi borba za seniorsko mjesto i koliko je to teško, a neki bi čak rekli i nemoguće. Ništa nije problem kada to voliš i kada uživaš u tome. Imao sam puno obaveza u školi i još poslije treninge tako da sam znao biti jako iscrpljen na kraju dana. Tada sam shvatio koliko su san i odmor važni. Svega se maksimalno pridržavam pa tako i prehrane. Velika je razlika između dobi od 14 godina i poslije dobi od 18 godina upravo jer sam u tom periodu odrastao i sazrio te naučio kako organizirati svoje vrijeme, ali i životne prioritete.

Novi klub - novi izazovi

Prelazak iz Nogometnog kluba Slavonac iz Nove Kapele u zagrebački Nogometni klub Rudeš za Dominika je označavao okretanje posve novog lista u životu, a svaki je trening bio prilika za novo dokazivanje.

SBplus: Koliko se kompleksnost treninga i načina igranja u novom klubu razlikovala od onih u tvojim prijašnjim klubovima?

Dominik Jergović: Dolazak u NK Rudeš bila je cjelokupna promjena. Na samom je početku sve bilo novo, od sredine, ekipe i trenera pa sve do lige koja je puno jača. Bila je to nova razina jer je riječ o klubu ozbiljnijem od Slavonca, a uočljivi su bili i noviteti te profesionalizam. Primjerice, u Slavoncu sam imao jednog trenera, a ovdje tri: kondicijskog pomoćnog i glavnog. Pritisak je u ovom slučaju nešto veći jer postoji više lica koja te prate i gledaju.

U ekipi novog kluba bio je dobro prihvaćen, a međusobnih nesuglasica nije postojalo. Kako nam je i sam ispričao, prilikom dolaska u NK Rudeš najprije je igrao u momčadi kadeta 2, a već nakon nekoliko mjeseci prešao je u kategoriju kadeta 1. Potom je iz kadeta 1 prešao u juniore 2 nakon čega je uslijedio prijelaz u juniore 1. Naposljetku je prešao u seniorsku momčad u kojoj je ovo već njegova druga godina.

SBplus: Koju utakmicu odigranu u Nogometnom klubu Rudeš bi posebno istaknuo?

Dominik Jergović: Istaknuo bih svoju prvu juniorsku utakmicu u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Posebno je zanimljivo jer sam bio tek ulazni junior, a već sam igrao za izlazne. Tako je bilo svake godine. Na primjer, bio sam ulazni kadet, ali sam igrao za izlazne, točnije starije, a isto se ponovilo i kasnije u juniorima. Ovu sam utakmicu istaknuo jer se posebno sjećam te večeri prije same utakmice protiv Intera iz Zaprešića. Bio sam u grču i nisam nikako mogao zaspati. Po mom mišljenju, najteži protivnik protiv kojeg sam do sada igrao je Dinamo. Najteža utakmica i to baš zbog blata i teških uvjeta bila je ona protiv Dugopolja koju smo igrali kod kuće, a završila je rezultatom 0:0.

SBplus: Jesi li zadovoljan svojom trenutnom pozicijom na kojoj igraš ili postoji neka koja je tebi osobno draža?

Dominik Jergović: Još dok sam igrao u Školi nogometa u Batrini, moje pozicije su bile stoper i lijevi bek na kojima sam i sada. Kad sam prešao u Slavonac iz Nove Kapele bio sam više napadački usmjeren pa sam tako igrao i druge pozicije, primjerice veznog igrača, krilo i napadača. Nisam se vidio ni kao napadač ni kao veznjak jer su to dosta više razine i konkurencija je dosta veća. Došao sam iz manje sredine i tehnički nisam bio dovoljno potkovan. Kad su me prilikom dolaska u Zagreb pitali na kojoj poziciji igram, rekao sam lijevog beka, točnije lijevog beka ili stopera i tako je u konačnici i ostalo, a sada mogu igrati obje pozicije. Ljevak sam za što znam da je poprilično deficitarna pozicija. Da mogu birati, ne bih odabrao nijednu drugu poziciju jer sam sada već navikao igrati obje i u tim ulogama sam ušao u seniorsku momčad.

SBplus: Zašto baš dres s brojem 15?

Dominik Jergović: Dres s brojem 15 jer je tada bio slobodan. U seniorskoj ekipi svatko ima svoj broj, a ja bih uvijek uzeo ono što ostane. Do sada nisam imao svoj broj. Nosio sam dresove s brojevima 23, 17, 18 pa čak i 9 što je ironično jer igram na poziciji lijevog beka. Svejedno mi je koji sam broj jer mislim da ne igra broj, nego igrač. Kada bih baš birao, vjerojatno bih odabrao 23 jer je to bio moj prvi broj u Rudešu, a pošto volim pratiti košarku, znam da je veliki Michael Jordan koji više ne igra, ali dok je igrao nosio isti taj broj. Možda bih i kao Olić uzeo 18. Kao mali, uzor mi je bio Sergio Ramos i nekada bih noć prije utakmica gledao njegove highlightse kako bih se uživio u ulogu.

Tijekom utakmice usredotočen je isključivo na ono što se događa na terenu i procjenu situacije. Ukoliko se dogodi poraz, iz njega izlazi još jači jer kako i sam kaže, poraz je tu da bi ga naučio vrijednu lekciju. Dominikov je cilj s Rudešom vrlo jasan, a to je prijelaz u Prvu hrvatsku nogometnu ligu koja bi ne samo njemu, već i drugim suigračima i klubu otvorila velike mogućnosti. Sam početak igranja u seniorima bio je obilježen pobjedama i dobro odrađenom polusezonom nakon čega su uslijedile borbe s ozbiljnim ozljedama zbog kojih se još uvijek čeka Dominikov povratak.

SBplus: Kako je došlo do tako ozbiljnih ozljeda?

Dominik Jergović: Nakon završene polusezone startale su zimske pripreme tijekom kojih sam se ozlijedio. Bilo je to ove godine u prvom mjesecu kada mi je na treningu pukao mišić. U trećem sam se mjesecu vratio treninzima, no očito prerano jer je ponovno došlo do iste ozljede. Opet sam se vratio u petom mjesecu, ali sezona je tada bila pri kraju. Nakon toga uslijedila je druga sezona i nova ozljeda kada mi je napukla metatarzana kost koju sam trebao operirati, ali je na kraju sve prošlo i bez operacije. Nisam bio ni potišten ni tužan, već sam čekao zeleno svijetlo kako bih krenuo s osnovnim vježbama jer ja bez sporta i rekreacije jednostavno ne mogu. Još tijekom prve godine seniorskog nogometa, a pogotovo tijekom ozljeda, dodatno sam krenuo trenirati s osobnim trenerom Nikolom kojeg znam otprije jer mi je bio kondicijski trener u mlađim kategorijama. On mi je kao prijatelj i radimo svaki dan, pogotovo sad kad sam ozlijeđen. Obožavam raditi s njim jer me motivira, uvijek je tu za mene i daje mi nadu. Krenuo sam sve raditi, trčati, mijenjati smjer, skakati, ali za svaki slučaj još uvijek ne treba žuriti.

SBplus: Kako uspijevaš ostati tako pozitivan unatoč svemu?

Dominik Jergović: Ozlijeđen sam godinu dana, ali ja ne odustajem i također mi se svi u klubu čude kako sam tako pozitivan. Vjerujem da se sve događa s razlogom i da će na kraju sve ipak biti dobro. Trenutno mi je najprije cilj ozdraviti. Kad si pod ozljedom imaš mogućnost posvetit se učenju novih stvari, a ja sam se dosta posvetio vjeri. Svaka ta ozljeda dodatno me natjerala da rastem u vjeri i da poslije svake iz svega izađem samo još jači. Kako mi je noga bila u gipsu i hodao sam na štakama, dosta sam vremena proveo kod kuće pa me moja obitelj malo i razmazila, a čak su i prijatelji samo zbog mene došli iz Njemačke.  

Slavonijo ja sam tvoje dijete

Zagreb je bio potpuno nova i nepoznata sredina za tada 14-godišnjeg Dominika. Bila je to velika promjena i za cijelu njegovu obitelj s kojom je jako povezan. Kako nam je i sam otkrio, odlazak i život u Zagrebu mu je uvelike pomogao da još više zavoli Slavoniju. Od slavonskih pjesama najdraža mu je upravo ona „Slavonijo ja sam tvoje dijete" od poznatog Krunoslava Kiće Slabinca.

SBplus: Kako se tvoja obitelj složila s odlukom o odlasku?

Dominik Jergović: Moja obitelj nije bila za to i šokirali su se. Imam mlađu sestru i starijeg brata, a bake i djedovi nisu bili uopće za to da ja odem. Svima nam je bilo jako teško i baš se mogla nekako ta tuga osjetiti. Najgore mi je bilo na samom početku jer sam jako vezan i za kuću i za cijelu rodbinu. Svaki sam vikend pokušavao dolaziti u Slavoniju, a u Zagrebu sam ostajao baš kad sam morao. Bilo je situacija kada nisam bio ni 24 sata kod kuće i već sam morao u Zagreb. Imao sam nekada utakmice nedjeljom, ali ako nisam imao, znao sam otići kući i u Zagreb se vraćati tek u ponedjeljak i to onim vlakom u 4 ujutro. Na taj vlak nikada više ne bih otišao! To su mi bili pravi šokovi jer bih zaspao u 1, probudio se u 3 kako bih stigao na vlak i u vlaku uopće ne bih mogao zaspati, a čim bih došao u Zagreb oko 7 sati morao bih u školu. Ne znam kako sam to uspijevao. Sve je to bilo jako emotivno. Znam da mama isto tako kad me vozila na taj vlak ponedjeljkom ujutro nije mogla zaspati. Bilo je jako napeto, ali tako je i meni bilo pogotovo te prve dvije godine. Priznajem da sam se znao i rasplakati. Zagreb sam baš bio zamrzio, ali sada je sve u redu.

SBplus: Jesi li imao nekog poznatog u Zagrebu, na primjer nekog od obitelji?

Dominik Jergović: Kad sam došao u Zagreb bio sam sam. Imao sam tetu, ali to je zapravo bila bakina prijateljica koju sam znao odmalena i s kojom smo bili dobri pa sam ju zvao teta. Ona je dosta pazila i brinula se o meni tu u Zagrebu. Kad ne bih otišao kući, otišao bih kod nje jer je živjela dvije ili tri ulice od učeničkog doma u kojem sam boravio. Ne mogu reći da sam bio u potpunosti sam tu u Zagrebu, ali zapravo i jesam jer ju nisam mogao ni tako često vidjeti i jednostavno se nisam imao na koga osloniti. Onda mi je ostala samo vjera koja me dosta držala tijekom cijele srednje škole. Sigurno sam zbog vjere i ostao u Zagrebu i sad idem ovim putem. Poseban je taj osjećaj jer sam znao da će sve biti i da sve mora biti dobro. I da ne bude onako kako sam zamišljao, znao sam da će biti ono što je najbolje za mene.

SBplus: Tko je tvoja najveća podrška?

Dominik Jergović: Moja najveća podrška su moja obitelj i prijatelji koji su definitivno kao obitelj. Dosta sam povezan sa cijelom svojom rodbinom. Kad dođem kući, ja uopće ne budem kod kuće jer ih želim sve obići. Mislio sam da ću s održavanjem prijateljstava imati problem, ali nisam i to mi je posebno drago. Kad dolazim vikendima, non-stop sam s prijateljima. Na početku mi je bilo čudno jer su bili ti neki događaji, kao što su rođendani, na koje nisam mogao dolaziti i to onda jednostavno nisam mogao pratiti. Imam tri najbolja prijatelja, a to su: Matej, Ivan i Leonardo. Oni su mi baš najveća podrška i tih par godina otkako sam u srednjoj smo postali kao obitelj. Jako smo povezani, kao da smo braća. Puno mi znači i što trenutno u Zagrebu stanujem s bratom i njegovom djevojkom s kojima se jako volim družiti.

SBplus: Bi li se ikada vratio  živjeti u Slavoniju?

Dominik Jergović: Slavoniju ne mogu opisati riječima. Ja sebe ističem baš kao pravog Slavonca! Zagreb mi je pomogao da se još više vežem za Slavoniju. Nikada nisam bio veliki obožavatelj tih nekih naših običaja poput kirvaja ili velikih slavlja. Sad sam sve to zavolio jer sam shvatio što sam imao i da to nisam znao cijeniti. Rekao sam da ću se sigurno vratiti kad završim karijeru. Ako se pruži prilika, jednog bih se dana stvarno htio vratiti baš u Novu Kapelu.

„Nema odustajanja što god radili"

Dominik u životu na prvo mjesto stavlja vjeru, obitelj i prijatelje kao glavne pokretače bez kojih bi sve bilo puno teže. Obožava životinje, a kod kuće ga u Novoj Kapeli uvijek vjerno čekaju njegovi kućni ljubimci, mačak Toma i pas Medo. Da mu je netko prije četiri godine pričao da će danas biti prvotimac tako ozbiljnog kluba, ne bi mu vjerovao. Iz svega toga naučio je da u životu ne treba odustati, već ići stepenicu po stepenicu i uz trud, rad i upornost sve se može ostvariti.

SBplus: Je li ti ikada došlo da odustaneš od svega?

Dominik Jergović: U sve četiri godine tih mlađih kategorija bilo je trenutaka u kojima nisam vidio nikakav izlaz. Neke su situacije bile dosta loše i puno puta mi je došlo da se vratim kući. Što me najviše patilo bio je taj četvrti srednje i posljednja juniorska godina. Došao je taj trenutak biti ili ne biti! Uz sve to dogodila se i ova situacija s koronom. Svega mi se nakupilo, a od nogometa sam se nekako ohladio i bio sam spreman upisati fakultet. Prije korone bilo je razdoblje tijekom kojeg sam slabije igrao. Primjerice, uđem u zadnjim minutama ili dođe utakmica u kojoj uopće ne igram. Potom je uslijedio poziv svim juniorima na selekciju jer se slagala nova seniorska momčad. Ja sam tada htio odustati i uopće nisam htio otići na tu selekciju jer me sve otprije dotuklo. Nije baš bilo bajno, ali kada sam sjeo popričati sa svojom obitelji rekli su mi: „Ti si četiri godine zbog toga išao i zbog toga si otišao u Zagreb pa nećeš valjda to sve samo tako sada baciti u vodu. " Samo zbog njih sam otišao na tu selekciju. Tih nekoliko dana sam hladne glave utakmice samo odrađivao i sve sam prošao do kraja. Bude ti lakše kad na neke stvari ne misliš i samo tako ti krene od ruke. Zadnji tjedan priprema prije sezone izašla je generalka da se vidi kako će ekipa uopće izgledati. Bio sam u prvom sastavu što je bilo upravo ono o čemu sam sanjao sve ove godine otkako sam došao u Zagreb. Bez obzira što se tiče moje obitelji, prije odlaska na selekciju dosta mi je pomogao i prijatelj Drago s kojim sam se počeo družiti prije otprilike dvije godine i to zbog vjere. Jednom prilikom me upitao za nogomet i ja sam rekao da je sve super. Iako je situacija bila dosta loša, jednostavno nisam mogao reći da ću odustati. Rekao mi je kako mu je drago zbog mene i da vjeruje u mene. U tom sam trenutku stao i zapitao se. Svojim savjetima i porukama me motivirao i to mi je dalo snagu za dalje.

SBplus: Imaš li svoj životni san?

Dominik Jergović: Moj život se krenuo temeljiti na vjeri i tu mi sve počinje. Znam da mi prioritet trenutno nije ništa osim vjere u životu i drago mi je što sam to tako rano shvatio. Iskusio sam da sve dođe na svoje mjesto. Naravno, uvijek bude teških trenutaka i kušnji ne samo u sportu, već i u drugim životnim segmentima. U svakom trenutku treba dati svoj maksimum. Prije mi je bila želja igrati u Engleskoj, ali ne bih odbio nijednu od Liga petica. Moj san je igrati za reprezentaciju i u Dinamu jer sam odmalena Dinamovac. Ništa nije nemoguće i ne opterećujem se time, ali svakako mi je motivacija kad treniram jer znam da sam svakim korakom sve bliže.

Osim početka polusezone, za Dominika uskoro kreće i studentsko doba jer je upisao Izvanredni studij kondicijske pripreme sportaša na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

SBplus: Imaš li kakav savjet za mlade sportaše i rekreativce?

Dominik Jergović: Mladim sportašima i rekreativcima bih savjetovao da nikada ne odustaju. Bilo koji sportaš će isto reći, ali zaista je tako. Ja nisam nešto posebno postigao, no zbog nekih iskustava koje sam prošao, mogu zaključiti da jednostavno nema odustajanja što god radili. Ukoliko si usredotočen na svoj cilj i ako se trudiš, nešto će zasigurno doći kad-tad.