SLAVONSKI BROD - "Znaš, Mario je oduvijek volio loptu. Kada sam 1992. otišao igrati nogomet u Ditzingen, gradić 20-ak kilometara od Stuttgarta, sa mnom su došli supruga Jelica, Mario i kći Ivana. Mali me redovito pratio na treninge i kao šestogodišnjak uključen je u njihovu nogometnu školu. Kada sam išao na treninge, uvijek je tražio da ga povedem. Nije mi se to uvijek dalo pa bi digao dreku i skrio se pod stol. I što ću, stavim ga na bicikl pa na trening" - riječi su Mate Mandžukića, oca hrvatskog napadača Marija, koje je u listopadu 2007. godine izrekao u pero novinaru Jutarnjeg lista i SBplusa, danas nažalost pokojnom, Željku Muževiću.

U zadnjoj sezoni u Marsoniji Mario Mandžukić zabio je 17 golova i kada je prešao u Zagreb, odlučio se za taj broj na dresu, koji dan danas nosi gdje god je moguće.

Bilo je to dva dana nakon što je Dinamo, u koprodukciji Mandže i Luke Modrića na Amsterdam Areni, razmontirao Ajax u Kupu UEFA uz dva Marijeva i jedan Lukin gol. Bila je to jedna od najboljih partija nekog našeg kluba na europskoj sceni. Bila je to utakmica koja je samo naznačila enormne mogućnosti tada 21-godišnjeg mladića iz Slavonskog Broda, koji je na eksploziju talenta i definitivnu potvrdu svojih nogometnih vještina ipak morao pričekati još nekoliko godina dokazujući se na hrvatskim travnjacima, pri čemu je u sezoni 2008./09. bio najbolji igrač i strijelac HNL-a. Mjesec dana nakon slavlja u Amsterdamu "Mandžo” je dočekao i debi u "vatrenom” dresu. Slaven Bilić dao mu je priliku u 42. minuti utakmice u Skoplju protiv Makedonije. Prvi gol za reprezentaciju dao je Englezima 10. rujna 2008. u Maksimiru kada su nam vratili "milo za drago” i isprašili nas s 4:1. Mandžukić je bio strijelac tog počasnog gola.

Prošle nedjelje u Nižnjem Novgorodu 31. put upisao se u strijelce "vatrenih” i još jače učvrstio titulu "srebrne kopačke” hrvatske reprezentacije iza još nedodirljivog Davora Šukera. Najbliži Mandži od aktivnih igrača je Ivan Perišić s 19 na kontu. A zapravo je malo nedostajalo da junak ove priče postane odličan bočni igrač. Upravo je, naime, na toj poziciji igrao praktički kroz sve mlađe uzrasne kategorije u Marsoniji, klubu iz njegova grada, Slavonskog Broda, gdje je rođen 21. svibnja 1986. godine. Otac Mato u Slavonski Brod stigao je zahvaljujući nogometu, i to iz sela Prud nedaleko od Bosanskog Šamca. Bio je odličan stoper, jedan od najboljih u tadašnjoj jugoslavenskoj drugoj ligi, pa je preko Kozare iz Bosanske Gradiške došao u tadašnji BSK, današnju Marsoniju. Igrao je za brodski klub i radio kao strojobravar, sve dok se 1992. nije okušao i u Njemačkoj, a onda se nakon četiri godine s obitelji vratio u Slavonski Brod.

- Mario je k meni došao u početnicima, nakon što se s obitelji vratio iz Njemačke gdje je i počeo igrati. Njegovi su živjeli blizu stadiona, pa je tako došao u Marsoniju - kaže Damir Ruhek, Marijev prvi trener u Hrvatskoj, koji će ga voditi i kroz pionire i kadete, pa se može pohvaliti da je trener koji je najdulje radio s napadačkom uzdanicom Zlatka Dalića. Prisjećajući se tih dana Ruhek se dotaknuo i nekih anegdota.

- Jedna je od njih s ljetnih priprema. Nama se renovirao stadion, pa smo na treninge išli na 2,5 km udaljenu plažu Poloj na Savi, gdje su bila igrališta. Do tamo ima 10-12 minuta trčanja, pa im je to bilo i zagrijavanje prije treninga i relaksacija nakon njega. Jednom sam im rekao da se u povratku utrkuju i što se dogodilo? Mandžo je došao prvi do stadiona, i to čak i prije mene koji sam išao automobilom - nasmijao se Ruhek zgodi koja će poslije postati zaštitni znak najvećeg igrača kojega je trenirao i najvećeg kojeg je Slavonski Brod dao. - On i Olić su tipični fajteri za koje nema izgubljene lopte. Nije volio izgubiti na livadi, a kamoli na utakmici - zaključio je Ruhek, osjetivši potrebu da ipak još nešto kaže.

- Znate, mislim da je malo tko očekivao da će doseći ove visine i zato sam zbog njega još sretniji. Za Mandžukićevu napadačku eksploziju, pak, zaslužan je njegov karakter i temperament, ali i sjajna socijalna inteligencija Darka Basare, nekadašnjeg nogometaša Marsonije, koji je Marija trenirao jednu polusezonu u drugom brodskom klubu Željezničaru.

Otac mu je bio nogometni oslonac u smislu savjeta, dok je majka brinula da na treninge odlazi s čistim kopačkama i dresovima. Živjeli su normalnim obiteljskim životom, nekada i skromno s obzirom na to da je Mato jedini radio, ali Mariju i sestri mu Ivani nikada ništa nije nedostajalo. Mandžukić je pohađao Obrtničku školu i završio za keramičara, ali umjesto pločica po zidovima odabrao je lijepljenje lopti u suparničke mreže. Inače, u zadnjoj sezoni u Marsoniji zabio je 17 golova i kada je prešao u Zagreb, odlučio se za taj broj na dresu, koji dan danas nosi gdje god je moguće. Za njega će mnogi reći kako je teškog karaktera, no ispada da mu je to bila prednost u karijeri i radu s trenerima.

Privatni život, pak, vješto drži daleko od očiju javnosti. Već je 11 godina u vezi s Ivanom Mikulić iz Strizivojne nedaleko od Slavonskog Broda, ali njihove zajedničke fotografije u javnosti su pravi raritet.- Najbolje se osjećam kod kuće s obitelji i djevojkom. Nećete me često vidjeti u gradu. U privatnom sam životu dosadan, ne sebi, ali možda drugima - izjavio je svojedobno za njemački Bild.

- Uvijek pronađem mir u mojoj predivnoj rodnoj Slavoniji, hrvatskoj zlatnoj zemlji - napisao je jednom prilikom Mandžukić na svojem Instagram profilu uz fotografije na kojima je ispozirao u slavonskim poljima. Nogometaš nikada nije skrivao ljubav prema rodnome kraju. Uz svoje suigrače, 2017. godine čak je i snimio promotivni spot za Hrvatsku turističku zajednicu, a sav honorar donirao je u humanitarne svrhe.

Priču kolege Nikole Patkovića iz Jutarnjeg lista o slavonskobrodskom nogometašu Mariu Mandžukiću, koji je zadnju utakmicu igrao u kopačkama na kojima je pisalo ime njegova rodnog grada, u cjelosti možete pročitati OVDJE.