NOGOMET s potpunim pravom nosi naziv najvažnije sporedne stvari na svijetu. Ovdje nije riječ samo o najpopularnijem sportu, već o strasti, motivaciji i zajedništvu među članovima velike nogometne obitelji. Život u svijetu nogometa vjerojatno je najveća želja gotovo svakog dječaka. Još od malih nogu uči se da je lopta najbolji prijatelj, a svaki slobodan trenutak provodi se na igralištu s prijateljima.

Brođanin Zdravko Logarušić kao nogometni trener ostvario je svoj dječački san, a već 24 godine postiže brojne uspjehe kako u klupskom, tako i u reprezentativnom nogometu. Može se pohvaliti radom na čak četiri kontinenta, a početkom prošle godine postao je izbornikom nogometne reprezentacije Zimbabvea.

Odlazak u nepoznato

U samim počecima Zdravko Logarušić igrao je nogomet u mlađim kategorijama brodskih klubova u županijskim ligama, a njegove trenerske vode započinju odlaskom u Australiju gdje je proveo četiri godine. Tamo je uz poluprofoesionalno bavljenje nogometom pohađao školu za trenere. Godinu i pol dana proveo je u Americi, a nakon povratka kući pohađao je programe i tečajeve kako bi stekao UEFA PRO licencu. 2009. godine dobio je poziv iz Gane kojim započinje njegov odlazak u nepoznato i afrička avantura.

SBplus: Možete li usporediti nogomet među kontinentima?

Zdravko Logarušić: Kada ideš na drugi kontinent trik je u tome da moraš sve ispočetka. Neke stvari koje su ovdje normalne, tamo nisu i kao što su tamo neke stvari normalne, ovdje nisu. To je na određen način drugi mentalitet, drugi odgoj, drugi način razmišljanja i čovjek se tome mora prilagoditi. Mi ne idemo tamo da mi njih prilagođavamo, već se mi njima moramo prilagoditi. Ti moraš prihvatiti njihov način življenja, njihov odgoj, njihovu kulturu, njihov jezik i moraš pokazati poštovanje.

SBplus: Kako su izgledali Vaši počeci u Africi?

Zdravko Logarušić: Prvi poziv za Afriku uslijedio je dan prije Božića. Tako je krenula avantura. Poslali su mi pozivno pismo i kartu i sve je počelo. Nikad ne znaš što nešto nosi. Ako ne kucaš na vrata, vrata se neće ni otvoriti. Tamo sam imao sreće što sam naišao na dobrog predsjednika i jedan solidan klub koji me nije kako bi se reklo 'izvarao' i to mi je dalo odskočnu dasku. Kasnije se sve slagalo te sam išao iz zapadne u istočnu Afriku. S vremenom sam stekao iskustvo, a moj mi je rad na određen način pomogao da isplivam.

Osim u Gani, trenirao je i klubove u Keniji, Tanzaniji i Angoli, a postavši izbornikom nogometne reprezentacije Sudana postiže još jednu višu razinu. Sada mu je već druga godina na klupi nogometne reprezentacije Zimbabvea s kojom se kvalificirao na Afrički kup nacija, a u rujnu započinju susreti kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2022. godine.

SBplus: Kakvi su bili Vaši dojmovi kada je pristigao poziv iz Sudana?

Zdravko Logarušić: Kao prvo, nisam očekivao da će se to dogoditi. Poziv je stigao i to je to. Bio sam iznenađen jer odjednom dobiješ reprezentaciju zemlje. Opet drugi svijet, druga kultura, drugi običaji. Ja sam među četiri Hrvata koji su izbornici. Mi smo u istoj funkciji. Neke reprezentacije su malo jače, neke malo slabije, ali u svakom slučaju je veliki uspjeh za nekoga iz Slavonskog Broda bez nekih velikih veza, guranja i politike napraviti jedan takav iskorak.

SBplus: Jeste li spremni za kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo?

Zdravko Logarušić: Afrika ima pedeset i šest zemalja, a od toga pet zemalja ide na Svjetsko prvenstvo. Mi smo u grupi s Ganom, Južnom Afrikom i Etiopijom. Ima deset grupa te deset pobjednika stavlja se u šešir i izvlači se. Tko bude bolji u međusobnom omjeru kod kuće i u gostima, taj ide dalje. Vidjet ćemo kako će biti s povredama. Svi se nadamo pozitivnom rezultatu. Imamo snove i ideje. Ti kao trener moraš biti optimist i vođa i uz određenu dozu sreće stvari se mogu poklopiti. U nogometu svatko svakoga može pobijediti jednu utakmicu. Možda na duže ne, ali u jednoj utakmici se događa da slabiji pobijedi boljega. To je nogomet, malo nepredvidiv.

Najveća potpora

Logarušiću je svakako najveća životna potpora njegova obitelj. Kaže kako bez onih najbližih, rodbine i prijatelja ništa ne bi bilo moguće. Bilo je trenutaka kada nije bilo lako, ali svi su uvijek tu jedni za druge, pružaju si podršku i zajedno ostvaruju ciljeve.

SBplus: Kako je obitelj prihvatila Vaš odlazak u Afriku?

Zdravko Logarušić: Obitelj mora stati iza tebe. Trpiš sa djecom jer ne gledaš djecu kako odrastaju. Imam sad jedan primjer. Imam sina. Išao sam jednom s njim kupovati kopačke jer isto malo igra nogomet i sudi. Mi smo išli kupovati kada je nosio broj 29. Ne znam koliko je vremena prošlo, ali sljedeći put kad smo išli kupovati to je bio broj 43. Ja nisam bio tu s njim kad je on kupovao kopačke i tenisice 30, 31, 32… Taj period života nešto gubiš. Ne ideš s njim u grad, ne kupuješ s njim, škola i sve drugo što ide. Tebe ima i nema. Obitelj kao obitelj je u svakom slučaju podrška.

SBplus: Jeste li izgubili kontakt s prijateljima nakon odlaska?

Zdravko Logarušić: Ti nešto izgubiš. I malo kontakt s obitelji na određen način i s prijateljima i s rodbinom i onda kad se pojaviš treba ti vremena da se privikneš jer su i oni malo navikli živjeti bez tebe. Uvijek je navikavanje, odvikavanje. To je stresno i nije lako, ali svaki naš poziv ima svoje prednosti i nedostatke. Bez potpore obitelji, prijatelja i rodbine ništa ne bi bilo moguće.

Sport u Africi

SBplus: Potiče li se mlade na bavljenje sportom?

Zdravko Logarušić: Kod nas roditelji djecu počinju voditi na razne aktivnosti, dok je tamo to u vrlo malim količinama. Njihove financijske mogućnosti i razdaljine to onemogućuju. Primjerice, Sudan je zemlja veća od cijele Europe i onda ne možete očekivati da će to tamo biti sve povezano kako treba i organizirano. Tamo klubovi nemaju obavezu imati mlađe kategorije kao što je to kod nas. Tamo je najveći problem edukacija u sportu u mlađim uzrastima. Ti vidiš da oni nemaju one temelje u ranijim kategorijama. Imaju prirodne talente, no to je često nedostatno za nešto dalje. Ako ih se rano stavi u proces, oni stvarno pokažu kvalitetu. Europski klubovi dovode u posljednje vrijeme talentirane igrače te ih uče. Takvi igrači ostavljaju utisak jer ih se ranije stavilo u proces.

U Africi je nogomet bio i ostao broj jedan. Iako se u drugim dijelovima svijeta uz nogomet razvijaju i ostali sportovi, u Africi su emocije i intenzitet praćenja nogometa i dalje na najvišoj razini.

SBplus: Je li i u Africi nogomet najvažnija sporedna stvar?

Zdravko Logarušić: U Africi je nogomet intenzivniji. Kao što se kod nas pratio nogomet 70-ih godina, sad se to malo izgubilo. Taj entuzijazam u Africi još uvijek postoji. Oni su puno emotivniji i zagriženiji kao nekad kod nas prije 30 ili 40 godina kad su ljudi preko tranzistora pratili utakmice. Postoje zemlje koje rade i na atletici, ali nogomet je nogomet.

SBplus: Možete li usporediti Prvu hrvatsku nogometnu ligu s Premijer nogometnom ligom Zimbabvea?

Zdravko Logarušić: Kao što kad nas znaju za Dinamo i Hajduk, tako u svakoj zemlji postoje dva ili tri kluba koja se ističu, a ostali se klubovi mijenjaju. U svakoj afričkoj zemlji postoje dva ili tri kluba koja se više ističu. Ponekad netko drugi iskoči, ali to je standardna priča u svakoj zemlji. U Zimbabveu gdje ja radim mislim da se nijedan klub ne može odnositi u ovom trenutku s Dinamom, Rijekom i Osijekom. Znači po mojemu mišljenju ne bi bili u prva tri, ali primjerice prvi klubovi u Zimbabveu mogli bi po našoj ljestvici biti 4., 5. ili 6. mjesto. Mora se biti realan. Mislim da je Prva hrvatska liga jaka te da ima potencijal i kvalitetu. Teško da bi koji klub u Africi uzeo prva tri mjesta u Hrvatskoj. Ne pričamo o arapskim zemljama, oni imaju jake lige, ali u ovim zemljama u kojima sam do sada radio mislim da teško tko bi bio prvi ili drugi u Hrvatskoj. Moguće je, ali bilo bi teže.

SBplus: Kojeg biste afričkog nogometaša izdvojili?

Zdravko Logarušić: Uvijek imam igrače koji su ostavili velik trag u Europi. Drogba pa onda Weah što je igrao za Liberiju. To su igrači koji su ostavili svoj pečat u Europi. Oni su ranije došli, prilagodili se i educirali se. Mislim da Afrikanci imaju nešto što mi Europljani nemamo. Oni imaju jako dobar balans, izdržljivost, eksplozivnost, gibljivost. Mi smo možda mentalno jači, ali oni imaju jače fizičke predispozicije. Kad se spoji mentalno i fizički, to bude odlično.

SBplus: Kakve su plaće nogometaša u Africi?

Zdravko Logarušić: Razlikuje se od zemlje do zemlje. Na sjeveru Afrike, točnije u Maroku, Tunisu i Egiptu su plaće vrhunske. Puno njihovih igrača ne odlazi u Europu jer su im plaće predobre za njihove uvjete, nisu iste kao one u Europi, ali slične. Primjerice u Zimbabveu i drugim zemljama uvijek imaju dva kluba koji mogu više platiti. Tamo se to obično kreće od 4, 5 ili 6 standardnih plaća pa nadalje. Te cifre se razlikuju od kvalitete igrača i kluba u kojem radi, lige i zemlje u kojoj igra.

SBplus: Koje biste stadione preporučili navijačima da posjete u Africi?

Zdravko Logarušić: Oni obično uvijek imaju koji stadion malo bolji, ali ovisi. Recimo sada sam bio u Kamerunu. Oni imaju tri stadiona koja su vrhunska. Ono što se u Europi radilo prije pet ili šest godina, tako je i tamo. U Africi je najvažnije otići na utakmicu i osjetiti tu atmosferu. Način na koji oni prate s tim entuzijazmom i žarom. Svaka zemlja ima svoj derbi, kao što su kod nas Maksimir i Poljud puni kad igraju Dinamo i Hajduk. Ja sam vodio utakmice gdje bude pedeset ili šezdeset tisuća navijača. Kada izađete van, to je doživljaj koji nikakav novac ne može platiti. Imate derbije u Keniji, derbije u Angoli, u Tanzaniji, ovdje u Zimbabveu gdje preko pedeset tisuća navijača dođe gledati kada ta dva kluba igraju. Doživjeti tu atmosferu je najbitnije jer su to posebne emocije.

Trenerski posao

Posao nogometnog trenera vrlo je dinamičan i osobit po mnogočemu. Najviše se ističe donošenje odluka za koje se ponekad nema previše vremena. Logarušić također navodi da postoje i razlike u poslu klupskog trenera i izbornika reprezentacije.

SBplus: Koje su posebnosti posla nogometnog trenera?

Zdravko Logarušić: Moj posao je da donosim odluke. Mi kao treneri živimo na ivici između genijalnosti i gluposti. Nekad napravimo nešto što je jako glupo, a nekad nešto što je jako genijalno. Mi smo tu da donosimo odluke i uvijek balansiramo na toj ivici gdje se može okrenuti lijevo ili desno. U mom trenerskom poslu nekad smo donijeli odluke koje su se ispostavile katastrofalnima, a nekad su ispale jako dobre.

SBplus: Po čemu se posao izbornika razlikuje od posla klupskog trenera?

Zdravko Logarušić: Kada radiš kao izbornik reprezentacije tu je više taj psihološki i motivacijski pristup. Neke stvari ne možeš naučiti iz knjiga. Ni u jednoj knjizi ne piše kako ćeš organizirati ekipu u dva dana. Moraš biti i psiholog i trener i mama i tata. Svi su oni različiti i sve te različitosti moraš spojiti u jedno da bi napravio tim. Ja njih nisam puno naučio jer ja u dva treninga ne mogu nikoga naučiti nešto novo, ali imaš tu puno stvari koje trebaš spojiti da bi sve bilo ispravno. U tom poslu moraš podnijeti pritisak, donijeti odluku, reagirati vrlo brzo jer nema sutra. Ti sada predstavljaš jednu zemlju. Postoje treneri učitelji i treneri natjecatelji. Za voditi reprezentaciju tebi treba trener natjecatelj, ne trener učitelj jer ti nemaš vremena. Velika je razlika raditi u reprezentacija i velika je razlika raditi u klubu. Kada pričamo o izborničkom poslu, ja moram odabrati igrača koji je u tom trenutku u najboljoj formi, a ne onog koji je prije pet mjeseci igrao dobro. To su finese koje odlučuju i stvaraju razlike.

Planovi za budućnost

Uvijek optimističan Zdravko Logarušić sve opcije u budućnosti ostavlja otvorenima. Karijeru je započeo korak po korak, a još jedino nije vodio utakmice Svjetskog prvenstva na što će se usredotočiti u bližoj budućnosti.

SBplus: Gdje se vidite za deset godina?

Zdravko Logarušić: Ne znam. Vidjet ćemo. Primarni cilj su kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Mislim da ću voditi još koju reprezentaciju. Nadam se da ću još pomaknuti jednu stepenicu u karijeri i pokušat ću doći do onog najvećeg nivoa. Ako se ne sanja, ne može se ni dokučiti. U trenerskom poslu jedan kovčeg uvijek treba biti spremna za polazak. Kad se ukaže prilika najprije razmislimo, odlučimo i idemo. Nikad ne znaš gdje će se otvoriti novi put i hoće li doći kakve ponude. Utakmica traje 90 minuta. Mi smo uvijek na prvoj minuti, a ima još 89.

SBplus: Očekujete li poziv u neku od liga petica?

Zdravko Logarušić: Nikad. Mislim da je to malo preambiciozno. Afričke lige petica da, ali europske ne. Već sam radio u Gani, a njihova je Premijer liga među pet najboljih u Africi.

SBplus: Biste li se vratili da Vam pristigne poziv za izbornika hrvatske nogometne reprezentacije?

Zdravko Logarušić: Teško će to ikada doći, ali tko ne bi bio počašćen. Mislim da od toga nema ništa jer je tu toliko stvari uključeno i puno toga se uz znanje, iskustvo i edukaciju mora poklopiti. I elementi koji nemaju veze s nogometom moraju se poklopiti da bi se došlo do te funkcije, ali nikad se ne zna.