NOVI dan ili večer donose nova iskustva i još jednu potrebu za nešto drugačijim pristupom događaju. Povod tomu je jučerašnja nekonvencionalna promocija knjige Kuharica – recepti za uspješno volontiranje, mlade autorice i volonterke Barbare Hiller, održana u brodskoj Kući tambure. U publici koje je uistinu bilo mnogo, gdje je bilo Barbarinih prijatelja, poznanika i članova obitelji, bilo je i znatiželjnih ljudi koji su željeli čuti koji je motiv odlaska u Afriku na dva i pol mjeseca u mjesto Moyo (Uganda) i što je Barbara ondje doživjela.

Dijaloška forma promocije s tri glazbene točke vokalnog sastava Ad Astra konotacijski povezane s temom, osobom i knjigom o kojima je bilo riječi (Afrika Dine Dvornika, Da sam ja ne'ko Indexa i tradicionalna zambijska pjesma Bonse Aba) zaokružile su ovu priču.

Ne možemo promijeniti svijet, ne možemo ljude lišiti nesreća, siromaštva, bolesti... ali to ne znači kako ne trebamo biti ustrajni u djelovanju koje je na globalnoj razini malo, ali na razini jedne zajednice može biti rješenje uistinu velikog problema... poput 'Barbarinog' bunara.

Barbara Hiller je uspjela izmijeniti one dvije paradoksalne slike koju zreliji ljudi, za koje mislimo kako imaju više životnog iskustva, imaju o mladim ljudima: preotvoreni su avanturisti s nedefiniranim emocijama ili preemotivni pojedinci koji se nikako ne uklapaju u suvremene standarde i/li poglede na život i vrijednosti. Barbara je  na trenutke zvučala pribrano, gotovo indiferentno s obzirom na život ljudi ondje – pogotovo kad je govorila o higijenskim uvjetima života (imala je prljave nokte, kosu,... djeca su bila prljava i zapuštena), hrani (kad je opisivala doživljaj s naručivanjem pizze, hrani općenito), o ideji za kopanje bunara (po uzoru na neku slavnu osobu), o dosadi i višku slobodnog vremena,... a sve to je imalo humorističan prizvuk zbog čega je feedback publike bilo odobravanje i dakako još veća zainteresiranost za sljedeću fazu 'priče'.

Takav obrat ili rezultat postignut je dvostrukom originalnošću: hrabrošću i otvorenošću. Istovremeno, Barbara Hiller je zbog autentičnosti i iskrenosti i zbog jednog od rijetkih iskustava mladih njezinih godina (barem što se tiče Slavonskog Broda i okolice), dokazala kako je sasvim prihvatljivo imati potrebu spajanja avanturuzma s altruizmom na individualnoj razini mirenja dvaju stereotipa o mladim osobama. Jasno je kako mnogi ljudi imaju višegodišnje isustvo u ovakvoj vrsti volontiranja i kako je njezino iskustvo očito kraće i time i drugačije, a možda i zato osobnije, intenzivnije s obzirom na vremensku bazu. Kada je na kraju odgovarala na brojna pitanja iz publike, rekla kako (parafraziram) pazi na potrošnju vode; ona tada nije mislila kako je to iskustvo jedino koje je ponijela i koje je jedino izdvojila kao važno. Baš suprotno, onako kako sam ja shvatila njezine riječi, ta jedna nama ili većini sitna 'stvar' čini ogromno interpretacijsko, doživljeno, doživljajno, pitanje razlikovanja surovosti života i bogatstva, podrazumijevanja i nepodrazumijevanja, sitnica i velikh stvari, blagodati koja se podrazumijeva i nepodrazumijevane težnje za primjerenim, neophodnim, suštinskim potrebama u životu kao što je voda. Barbara je cijelim jučerašnjim nastupom dokazala kako doći do rečenice: ja se ponosim tobom! - kao što je jučer rekao njezin otac. Dakle, ponos roditelja nije refleksija uspjeha u obrazovanju, napredovanje u materijalnom smislu u isključivo materijalnom svijetu. Ponos roditelja je duhovni napredak djeteta, njegov rast ili odrastanje u osobu koja se ne libi odricanja sebe ili sebičnosti. Nekome su za to potrebne godine, nekome 75 dana... 

Štošta je jučer Barbara rekla o iskustvu i borbi sa sobom prije i za vrijeme boravka u Africi, referirajući se na ljude i okolnosti u kojima se našla, ali vjerujem, odnosno, osjećam, kako je sve to što je pričala vezano za jednu odluku: kročenje kroz život bez predrasuda i s mnogo pažnje i zahvalnosti. Pjesma Indexa Da sam ja ne'ko, krunski je dokaz Barbarine dječje, čiste i nadasve nježne poruke svima: ne možemo promijeniti svijet, ne možemo ljude lišiti nesreća, siromaštva, bolesti... ali to ne znači kako ne trebamo biti ustrajni u djelovanju koje je na globalnoj razini malo, ali na razini jedne zajednice može biti rješenje uistinu velikog problema. Bunar koji je u Barbarinoj iskustvenoj priči riješio problem pitke vode jednog mjesta, metafora je pobjede hrabrosti, dobrote, pobjeda vizije, nasuprot onom toliko uobičajenom bezrazložnom umoru od života, apatiji i mirenju sa svim što mislimo kako baš mora biti ili kako nemamo nikakve veze s tim...