SLAVONSKI BROD - Specijalistica anestezije i reanimacije u mirovini, Blanka Sabolić Körmendy dr.med, nakon četiri desetljeća predanog, napornog i izuzetno stresnog rada, već je dvije godine u mirovini ali i dalje radno aktivna, dokazujući i sebi i drugima kako je moguće i u poznijim godinama svojim znanjem i iskustvom pomoći tamo gdje je potrebna. A zbog specifičnosti posla i te kako ju trebaju. Njezina sitna građa preko četiri desetljeća nije ju sprječavala da se suoči s najvećim izazovima, u svakodnevnom spašavanju života. 

Zbog poštovanja i zahvalnosti za dugogodišnji stručni i profesionalni rad, izniman doprinos u promicanju vrijednosti ljudskog života, nesebičnu pomoć onima kojima je to potrebno, iskazanu solidarnost i humanost te podizanje ugleda liječničkog zvanja, na dobrobit čovjeka, u povodu Dana grada, Blanka Sabolić Körmendy, primila je Zlatnu čaplju, nagradu i priznanje za životno djelo. 

„Čast mi je primiti nagradu grada "Zlatna čaplja" za životno djelo. Iznenađena sam dodjelom tog visokog priznanja. Mislila sam na ljude koji su poput mene, svoj život proveli vrijedno radeći ono što su najbolje znali, najviše što su mogli. No sve ne bi bilo ostvarivo bez moje obitelji. Gradonačelnik me u svom govoru ganuo izjavom kako smo svi dobitnici nagrada ljudi različitih životnih putova. Mislim da nam je, nama građanima Slavonskog Broda, jedan od najvažnijih zadataka zajedničkim snagama, ma kakova su nam uvjerenja, živjeti i doprinositi boljitku grada i države. Hvala Gradskom vijeću, gradonačelniku i građanima grada Slavonskog Broda što su moj životni put prepoznali kao put vrijedan nagrade" izjavila je dugogodišnja liječnica, čiji je radni vijek krenuo na Hitnoj pomoći gdje se svakodnevno suočavala s teškim odlukama, smrću i spašavanjem života.

Nakon specijalizacije priključila se Odjelu anestezije slavonskobrodske bolnice koji je uvijek njegovao kao pravu dragocjenost kvalitetan timski rad i bezuvjetnu pomoć kolega. U svom radnom stažu u intenzivnoj, reanimaciji po svim odjelima bolnice, ambulanti za liječenje boli odradila je dr.Blanka, prema gruboj procjeni, oko 15.000 anestezija. Priznaje kako je znala biti preumorna i zbog toga ljuta i ogorčena na tko zna što sve, ali ni jednog trenutka nije požalila zbog odluke da radi kao liječnik anesteziolog. "Posao anesteziologa je vrlo često borba za život bolesnika. Napregne te do tvojih maksimalnih granica. Na našem odjelu smo uvijek njegovali timski rad i bezuvjetno pomagali jedni drugima. To je prava dragocjenost jer znaš da nikada nisi sam. Rad u intenzivnoj, reanimiranja po cijeloj bolnici, rad u ambulanti za liječenje boli… Godinama sam organizirala i vodila edukaciju za liječnike i medicinske tehničare u oživljavanju. Kroz naše tečajeve je prošlo oko 1000 ljudi. To mi je činilo ugodu jer gdje god bih u Hrvatskoj došla netko me poznavao..."prisjetila se liječnica u razgovoru koji smo radile prilikom njezina umirovljenja.

Bila je mentorica brojnim specijalizantima iz anestezije i reanimacije te stručna suradnica za intenzivno liječenje u sklopu Otočke medicine. Od samih početaka pokazivala je interes i želju za promjenu organizacije zdravstvenog sustava uvjerena kako sustav zdravstva može uvijek biti bolji. 

Kao liječnica obučena za spašavanje ljudskih života, svojom voljom i željom za pomoć svome gradu i unesrećenima našla se u ratnom vihoru te se susrela sa svim užasima rata, teškim i bolnim situacijama. S izuzetnom požrtvovnošću odradila je najtežih sedam osam ratnih mjeseci u slavonskobrodskoj bolnici koja je u to vrijeme zbrinjavala oko 7.400 ranjenih osoba, djece, civila, ratnika s velikom količinom i razornošću povreda, a nakon pada Bosanskog Broda odlazi u Kliničku bolnicu Dubrava te kao liječnica s timom Specijalne policije odlazi na Velebit gdje se nastavlja suočavati s užasima rata, smrti, boli, tugom i oživljavanjem. „Teško je zamisliti količinu i razornost povreda koje smo zbrinjavali. Kada bi ljudi ostajali živi u našim rukama ja bih se osjećala kao pobjednik. I sada osjećam stres kada se sjetim što sam sve radila i podnijela. Neki preživjeli ratnici su se vraćali i u meni izazivali divljenje jer su živi, a ja znam kako su bili blizu smrti", kazala je liječnica koja se unatoč dugogodišnjem iskustvu nikada nije navikla na smrt, tugu, oživljavanje…, jer na to se čovjek naprosto ne može navići, pa su bol i tuga ljudi često znali i kod nje izazvati nezadržive suze. Nerijetko liječnik ostaje bez riječi i nema utjehe, samo dijeljenje boli.

Poslije ratnih zbivanja ,kada je bila dosta osjetljiva na stres koji ju je iscrpljivao, odmak je tražila u prirodi i 1994.godine se priključila brodskom Planinarskom društvu Dilj Gora. Pohodila je većinu hrvatskih planina, bila u slovenskim, austrijskim Alpama..., bila je dio tima pri osvajanju Mt Blanca… , sudjelovala je u izdavanju časopisa, organizaciji slikarske kolonije za uređenje Planinarskog doma, markiranju staza i brojnim drugim aktivnostima.

Unatoč iscrpljujućem dugogodišnjem profesionalnom radu, dr. Blanka se s ugodom prisjeća i mnoštva lijepih trenutaka kada su joj pacijenti prilazili s ljubavlju, zahvalni za pomoć, što joj je uvijek vraćalo energiju i posao učinilo još vrjednijim. Energije očigledno još uvijek ima a mi joj uz iskrene čestitke na zasluženom priznanju želimo još puno godina uspješnog i sretnog života.