SLAVONSKI BROD - „Nisam u životu baš navikao na priznanja ovakve vrste i dakako da sam zbog toga neizmjerno ponosan što je ono pripalo baš meni, a s druge strane sam itekako svjestan da za njega nisam zaslužan samo ja. Ono je plod suradnje i zajedničkog rada s mnogima, meni dragim osobama, bez kojih ne bih uspio ništa posebno napraviti. Da ga je bilo tko od njih primio umjesto mene, ne bi bilo nezasluženo", izjavio je Ivan Salantić, dobitnik ovogodišnjeg javnog priznanja Štit Berislavića, u povodu Dana grada. 

Skroman i samozatajan, kakvog ga mnogi znaju, Ivanu je ovaj veliki dar uz 70. rođendan (koji bilježi za par dana) istovremeno ponos, ali i razlog propitivanju je li baš on najzaslužniji da ga dobije. A razlog zbog kojeg je predložen pa odabran za nagradu je logičan i govori o njegovom aktivnom bavljenju sportom, posebice trčanjem kao iznimno teškoj atletskoj disciplini ali i ukupnom doprinosu sportskoj djelatnosti što je poticaj mladim generacijama u razvoju svijesti o sportskom i zdravom načinu života.

On to živi od svoje petnaeste godine kada je zaigrao nogomet u mjesnom nogometnom klubu u Starom Slatiniku, dok se preseljenjem u Slavonski Brod aktivno uključio u sportsku rekreaciju. Jedan je od organizatora i aktivnih sudionika sportske rekreacije u Hrvatskim željeznicama gdje je radio do umirovljenja, kao i sportske rekreacije tadašnje Općine Slavonski Brod. Aktivno je radio u Upravi Nogometnog kluba Željezničar, a prije više od dva desetljeća počeo je s rekreativnim trčanjem, da bi se kasnije uključio u rad Trkačkog kluba Brace čiji je danas dopredsjednik. U početku je trčao polumaratone, dok se prije dvije godine prvi put odvažio i na svoj prvi Plitvički maraton, od 42.195 kilometara, nakon čega je uslijedio Zagrebački maraton

Ostaje iza mene mnogo toga, kao i kod svakog čovjeka mojih godina, a istaći neku aktivnost koja me je posebno obilježila teško je i nezahvalno" skromno dodaje Ivan, čiji je dosadašnji vijek obilježilo također bavljenje sportskim novinarstvom čime se i danas bavi.

„Aktivnosti na području sporta  i  sportske rekreacije, novinarstva i fotografije krenule su još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada sam kao zaposlenik na željeznici pokrenuo ili bio uključen u dosta toga, počevši od osnivanja i uređivanja informativnog lista Lokomotiva, pa preko aktivnog uključenja u tadašnji općinski savez sportske rekreacije, do aktivnijeg bavljenja sportskom fotografijom.

Nešto kasnije samo po sebi došlo je i novinarstvo, posebno ono sportsko. Najviše tekstova objavljivao sam u Sportskim novostima s kojima surađujem još i danas, već više od 30 godina, zatim u Glasu Slavonije, Novom listu i Večernjem listu. Na tom popisu bili su i lokalni mediji, kao na primjer Novi Brodski list, pa Posavska Hrvatska, BP sport itd. U novije vrijeme naišli su novi internetski mediji, odnosno portali. Tako u SBplusu surađujem od njegovih početaka pa do danas", ističe naš sportski kolega.

No priznaje kako je sportska  rekreacija ono što mu se posebno uvuklo pod kožu. „Već više od 20 godina trčanje je moja životna strast, a nakon 15 polumaratona i tri maratona, uskoro ću na Plitvicama trčati maraton po četvrti puta".

Premda on ne naglašava, većini je jasno da nije ni malo lako satima savladavati kilometre po suncu, vrućini, na uzbrdici kada srce "tuče u ušima"  a vrelina savladava cijelo tijelo. No drži ga izazov i neopisiva ljepota okoliša, pa mu nije bitan rezultat nego sam dolazak do cilja čime pobjeđuje sam sebe, svoje godine…dokazujući i sebi i drugima kako se sve može ako se dovoljno želi. Mladima sugerira da krenu što ranije istraživati i na taj način svijet oko sebe što će ih zasigurno učiniti boljim ljudima.

"Dobro se pripremim i sve se izdrži bez nekih velikih poteškoća, jer sve je u glavi. Zacrtaš si da ćeš ta 42 kilometra istrčati ne opterećujući se krajnjim rezultatom i nekim zadanim vremenom, i onda to lagano ide bez problema", kaže jedan od najstarijih hrvatskih maratonaca - rekreativaca.

Istina, mnogima koji ne mogu istrčati ni kilometar, pogotovo u njegovim godinama, to je teško povjerovati.

A poslije svake utrke osjeća se, kaže, fantastično i nastavlja s treninzima od 10-15 kilometara dnevno jer bez toga više ne može. Trčanje je postalo njegov stil života, posebice ako trči kroz lijepu prirodu u koju je od mladosti zaljubljenik pa je stoga i dugogodišnji planinar.

„Planinarstvo je još nešto što me u posljednjih dvadesetak godina ispunjava srećom i zadovoljstvom. U zadnje vrijeme, posebno ono visokogorsko. Alpe me svojom ljepotom iznimno privlače svake godine, a zajedno s penjačkim prijateljima iz PD Dilj-gora, ispenjao sam dosta vrhova ovog impresivnog europskog gorja" kazao je Ivan, koji ne namjerava stati s iskušavanjem svojih fizičkih dosega, a mi mu - uz iskrene čestitke - želimo još puno istrčanih maratona i puno osvojenih planinskih vrhova.