SLAVONSKI BROD - Ako ima slobodan dan, na godišnjem je odmoru ili bolovanju, Sanju Horvat, traže i za nju pitaju prolaznici na slavonskobrodskom korzu i oni koji račune plaćaju u tamošnjoj Gradskoj blagajni. Kroz godine zaštitarskog rada, postala je omiljeno lice te lokacije te netko bez koga se ne može dugo. Kako je na istom mjestu i redakcija PlusPortala, već godinama svjedočimo da su dani bez Sanje tmurniji i tužniji. Nervozu, dugo čekanje u redu, stres, negodovanje zbog vremenskih uvjeta,... - sve navedeno i još puno više ona ublažava i 'liječi' osmijehom i razgovorom. U tomu je uporna i neumorna.

Ž.G./PLUS

Ta nagrada je - mir (unutra i izvana). Neugodne situacije za nju su nepoznanica, odnosno, ona ih sasiječe u korijenu. Zbog toga je jedna od najboljih u poslu kojim se bavi posljednjih sedam godina (od kraja 2017. godine). Po struci je odjevni stručni radnik no u tu je profesiju zalutala.

- Nikad to nisam voljela raditi, jednostavno se u tomu nisam pronašla. Prije no što sam postala zaštitarka, stjecajem okolnosti sam radila tri godine kao asistent u nastavi jednom predivnom dječaku. Povezala sam se s ljudima i osjetila se ispunjenom jer radim tako human posao. Empatija odnosno suosjećanje su uvijek bili značajan dio mene. U školi u kojoj sam radila mladi je delikvent izvana napao školsko dijete i pokušao ga opljačkati. Nešto se u meni prelomilo kad sam vidjela da ogromni mladić napada dijete. Adrenalin je proradio i vidjela sam samo lice tog djeteta koje je problijedilo. Brzo sam reagirala. Natjerala sam ga da pusti dijete, potegnuo je nož na mene, ali uspjela sam ga savladati. - govori Sanja u kojoj se puno toga istog trena promijenilo.

Shvatila je tada da želi - štititi druge.

Ž.G./PLUS

- Percepcija ljudi prema našim zaštitarima nerijetko je pogrešna i kriva. Ja sam tolerantna, susretljiva, prijateljski raspoložena, nasmijana, ali sam istovremeno izuzetno profesionalna i znam postaviti jasne granice. U ovom poslu u nekoliko sekundi moraš zaključiti što je opasno po tebe te po prostor i ljude koje štitiš. To je delikatna stvar. Moraš imati životno iskustvo i odluku donijeti jako brzo. Moramo se voditi našim ovlastima. Za to smo i polagali ispite. - poručuje Sanja.

Čuvanje Gradske blagajne nosi svoje specifičnosti. I mada rado odradi koncerte, različita gostovanja političara i kulturna događanja, Sanja se najbolje osjeća baš u toj ulozi. Smjene su zahtjevne i naporne, ali ona je jednako posvećena i prvi i dvanaesti sat.

- Puno je tu stavki o kojima ljudi ne razmišljaju, a o kojima ja moram voditi računa. Na primjer, u Blagajni se ne mogu derati i glasno razgovarati jer je blagajnicama potrebna koncentracija kako ne bi pogriješile u uzvraćanju viška novca ili skeniranju većeg broja uplatnica. Osobe s invaliditetom i trudnice uvijek uputim da imaju prvenstvo. Često u strahu prilaze vratima jer im vani prigovaraju ostali klijenti, no ja sam tu da ih i u tim trenutcima zaštitim te im uvijek pomognem. Potrudim se i onima bez iskaznice, a koji su stari i nemoćni, pomoći da brže obave ono što trebaju. Žao mi bude kad vidim da su mnogi od njih prepušteni samima sebi te nemaju nikog drugog da plaćanje računa obavi prije njih. No, red mora biti i red se mora poštivati. Osjetljiva sam na nepravdu. Uputim klijente i na situacije gdje je potrebno veće razumijevanje - ako je iz različitih okolnosti manje djelatnika u Blagajni pa posao ide sporije. Isto tako, tražim solidariziranje s djelatnicima u blagajni koji imaju pravo na svoj dnevni odmor i pauzu. - govori Sanja i o dijelovima posla koji možda nisu u opisu njezina radnja mjesta, ali ih ona svesrdno preuzima na svoja leđa.

Razlog tolikog entuzijazma i volje za radom možda leži i u činjenici da svoje zdravlje i posao ne uzima zdravo za gotovo, nego ih smatra povlasticom.

Ž.G./PLUS

- Privilegija je što radim na korzu. Koliko sam godina svakodnevno s ljudima iz blagajne, osjećam se kao dio njihove obitelji. Više sam ponekad s njima nego sa svojima doma. Kad ideš raditi, u glavi moraš ići obaviti svoj zadatak i posao i ništa drugo ne smiješ imati na umu. Ja sam više vojnički tip i to me drži. Posao mi je pomogao i u samopouzdanju. Znam cijeniti sebe kao osobu i kao ženu, a isto tako i druge ljude. Žene svakako mogu parirati muškarcima u ovakvim zanimanjima. Kolege i ja međusobno se jako cijenimo te smo maksimalno solidarni. Šef Pavao Šimić nam je jako korektan, uvijek spreman za dogovor. Jako mi je bitno da on osjeća da ja radim savjesno svoj posao i da ne mora ni u kojem trenutku brinuti o tomu kako ću i hoću li ga obaviti. - iskreno govori Sanja.

Životne tragedije Sanju su lomile, ali se iz njih uvijek izvlačila i bivala sve jačom. Svoj posao vidi kao iscjeljujući faktor u čitavoj situaciji.

- Posao me spasio jer sam u godinu i pol dana izgubila i sestru i mamu.. Kolikogod ljudi mislili da ne mogu jedni s drugima, ne razgovaraju dovoljno, zastranjuju, nisu svjesni da je čovjek socijalno biće i ne može biti usamljenik. Ja ih potičem da razgovaraju, komuniciraju,... Jako ozbiljno shvaćam ovaj posao. Ne idem samo odraditi smjenu. Dan unaprijed razmišljam o okolnostima, o tomu kako će proteći dan. Surađujemo u Blagajni i koordiniramo rad. Nikad ih ne napuštam, konstantno sam prisutna. Ljudi te pročitaju vrlo lako, znaju na koga se mogu osloniti. Meni je povjerenje ljudi najbitnija stvar. Ja sam tu da ih zaštitim. Napravila sam si lijepo ugodno radno okruženje. Tu smo zbog ljudi, ali i zbog svoje plaće, no lakše ćeš je zaraditi ako ti je ugodno. Ako želiš da ti bude lijepo na tom radnom mjestu, dat ćeš sve od sebe. Najveći kompliment mi je kad mi ljudi kažu da se uz mene osjećaju sigurno. Nema veće nagrade od toga da te netko smatra pouzdanim. Onako kako si napraviš, tako će ti biti. - zaključuje Sanja.

Čitav je život, dodaje, bila borac za pravdu i odmalena je u sebi nosila želju i potrebu da zaštiti druge, nemoćnije i slabije. Smatra da mnogi današnji mladi gube to susosjećanje i sposobnost hodanja u tuđim cipelama. Teško se poistovjećuju sa situacijama koje su im daleke te ne razmišljaju da se vrlo lako i sami mogu naći u takvim okolnostima. Sanja smatra da je to glavni razlog što je sve manje mladih u zaštitarstvu - jednostavno, nisu spremni na takav način sebe žrtvovati za druge - što je i opći širi društveni, a ne samo strukovni problem.

U dosadašnjoj zaštitarskoj karijeri stvari je Sanja uvijek uspijevala riješiti mirno i razgovorom. Čak i kada je u trgovinama hvatala kradljivce. To dokazuje da od njezinog pristupa ipak ima neke 'vajde'. Osobna sreća i ispunjenost svakako utječu na mogućnost da se uopće tako pristupa ljudima.

- Imam veliku podršku supruga i dvojice odraslih sinova. Oni mi pružaju jako puno ljubavi koja je osnovni pokretač svega. Njihovo je društvo ono u kojemu ja nikoga ne štitim nego se osjećam maksimalno zaštićeno. To je jako važno... imati svoju sigurnu luku i mirnu oazu. Onda se lakše prežive sve bure i nevere 'na otvorenom moru'. A ljudi ima svakakvih i uvijek će tako biti. Ja ih biram razoružati ljubaznošću i na neki ih način tako 'prisilim' da budu pristojni. Nisam nikad bila sljedbenik, nego predvodnik. Ljudima moraš biti primjer. Pokušajte, to uistinu 'pali'. - govori karizmatična Sanja te dodaje nešto što prenosimo kao opću poruku.:

"S ovakvim pristupom u životu inače ćete bolje proći. Ljudi vam se raduju, dočekuju vas s osmijehom, sva su vam vrata otvorena. Tako da... ako možete birati, uvijek izaberite biti otvoreni, ljubazni i dobri. I ono najvažnije - pomažite drugima. Susjedu, bratu, prolazniku,... Najlakše je okrenuti glavu i ne pomoći, no sutra se isto može dogoditi vama."

Još je puno životnih lekcija kojima nas Sanja svakodnevno uči, no o njima bi trebalo napisati knjigu. U dobrom i pozitivnom duhu svakomu želimo da ono što radi voli i cijeni koliko to čini i Sanja kojoj, kaže, nikad nije palo na pamet napustiti Slavonski Brod..

- Ovaj posao me osnažio i učvrstio. U njemu sam pronašla sebe. Radit ću ga dok god budem mogla. - zaključuje 53-godišnja Sanja kojoj je želja u mirovinu otići upravo iz zaštitarstva.