SLAVONSKI BROD - Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, u svojoj se propovijedi, na misi služenoj na Dan državnosti u crkvi svetog Marka, kritički osvrnuo na odlazak mladih iz Hrvatske pa je pred 'visokim dužnosnicima' koji su sjedili u prvim crkvenim redovima, poručio kako se 'ljubav prema domovini iskazuje ostajanjem'.

'U Lijepoj Našoj sedamnaest sam godina bila čistačica s diplomom u rukama i završenim fakultetom.'

Što je ljubav prema domovini istog je dana u emotivnoj poruci poslanoj redakciji SBplus-a pokazala Brođanka Danijela koja je punih sedamnaest godina u toj voljenoj Lijepoj Našoj bila čistačica s fakultetom, a sada je svoju sreću pronašla daleko od rodne grude koja joj usprkos svemu, vidljivo je, ipak i dalje nedostaje.

"Zemljo najljepša, tugo najveća... srce mi kidaš na dva dijela - jedan dio ostao je na pragu kuće moje, da ga gaze oni koji te ne vole jer, da te vole, otišli bi oni iz svojih fotelja, iz svojih skupih odijela. Noćas sam sanjala svoju rodnu kuću i baku na pragu, strah u srcu... onaj isti strah koji me prati od devedesetih kada sam u rodnom Brodu strahovala za život svojih bližnjih, baš kao i danas.

'Doći će vrijeme kad nećeš smjeti reći da ti je tata poginuo za Domovinu.'

Izgubila sam oca na novogradiškom ratištu i ostale nas četiri ženice same - baka, mama, sestra i ja... i tuga i strah zbog neizvjesne budućnosti. Među prvima je pojurio u obranu Domovine, za bolje sutra. No. to bolje sutra nismo dočekale, ne samo mi, nego mnoštvo istih ovakvih "obilježenih" poput nas. 'Lako je njima', čula sam često, 'Imaju mirovine, stanove, kuće, aute, poslove'. Pognute glave, stotine puta sjetih se bake i njezinih riječi: 'Doći će vrijeme kad nećeš smjeti reći da ti je tata poginuo za Domovinu'.

Što vrijedi reći da od Domovine nisam dobila ni kuće, ni aute za koje nisam imala novca, ni stipendije za fakultet koji sam sama platila jer kad god bih progutala ponos i pitala za pomoć državu koja je dala neko pravo "ovakvima" kao što sam ja, uvidjela bih da ne ispunjavam neki od uvjeta za ostvarivanje tog prava.

S četiri kufera i djetetom, na kraju tridesetih godina života, uputila se dvije tisuće kilometara daleko.

Sedamnaest sam godina radila kao čistačica u Lijepoj Nasoj, čistačica s fakultetom. Sanjala radno mjesto s plaćom dostojnom čovjeka, ali nisam bila politički opredijeljena, rodbinski povezana. Molbe, zamolbe, životopisi, tri prekvalifikacije i pitanje: 'Voli li mene moja Domovina?'. Voli li me moja rodna gruda, majka mojih očeva. Kakva je to ljubav kad sam više gladna nego sita, a stid me reći jer ima onih kojima je jos i gore - prijatelji koji se bore za egzistenciju, sestra koja i dalje nema posao, a treba odškolovati sina koji će uskoro na fakultet.

S četiri kufera i djetetom koje sam primila za ruku, na kraju tridesetih godina života, uputih se dvije tisuće kilometara daleko... u zemlju koju nije briga u kojoj sam stranci, gdje sam bila '45. ili '90. Strah od neizvjesnosti zamijenio je mir, u zemlji u kojoj ima posla ako želiš raditi, u zemlji u kojoj te bodre, cijene, raduju se tvom uspjehu, gdje žive ljubazni, topli, susretljivi ljudi...u zemlji kakva je trebala postati i moja lijepa Hrvatska. Noćas sam sanjala svoju rodnu kuću, tamo sam sada gost", završila je Danijela svoju priču.

'Noćas sam sanjala svoju rodnu kuću, tamo sam sada gost.'

Danijela nam je poslala i fotografije Göteborga u čijoj blizini danas živi i gdje je konačno pronašla mir i sreću. Željela je tim djelićima svoje intime pokazati koliko joj je lijepo u novom okruženju, iako dijelom srca i dalje pati jer tu sreću nije pronašla u Hrvatskoj. Domovina je samo jedna, nju se stječe rođenjem, reći će mnogi i sintagmu iz naslova o 'novoj domovini' prozvati oksimoronom. Ipak, nekima domovina nije mjesto navedeno u domovnici, nego zemlja koja te primila, za koju se ne moraš pitati voli li te jer ti je to pokazano svime gore navedenim. Danijela je takvu novu Lijepu Svoju, nasreću, pronašla.