NOVA školska godina tek počinje, a mnogi dječji kalendari već se pune. Škola, trening, engleski, glazbena škola. Još jedan trening. Instrukcije ako zatrebaju. Vikendom utakmica, turnir ili natjecanje. Kupili smo bilježnice, tenisice, pernice i školske torbe. Uskladili rasporede. Upisali aktivnosti. Organizirali tko će koga, kada i kamo voziti. Sve smo isplanirali.

No, prije nego što još jedna školska godina ozbiljno zakorači u naše obitelji, možda bismo trebali provjeriti jesmo li u tom rasporedu ostavili mjesto za nešto što se ne može upisati ni u jednu rubriku.

Za djetinjstvo.

Jer pitanje na početku školske godine ne mora biti samo: Kako ćemo sve stići? Možda bi bolje pitanje bilo: Mora li se baš sve stići? I još važnije, kako će se naše dijete osjećati dok sve to pokušava stići? Ne mislim da roditelji namjerno preopterećuju svoju djecu. Najčešće iza svega stoji upravo suprotno, ljubav i želja da im pružimo ono najbolje. Želimo da nauče jezike, bave se sportom, razvijaju talente, steknu radne navike i budu spremni za svijet koji ih čeka. Problem nastaje kada počnemo vjerovati da je više uvijek bolje. Još jedna aktivnost. Još jedna vještina. Još jedna prilika koju bi bilo šteta propustiti. A možda bismo se trebali zapitati što dijete gubi dok dobiva sve te prilike. Vrijeme za igru. Za san. Za prijatelje. Za dosadu. Za obitelj. Za trenutke u kojima nitko od njega ništa ne očekuje. Prilika prestaje biti prilika kada dijete više nema pravo reći: „Ne želim.“ „Umoran sam.“ „Ne sviđa mi se.“ „Danas mi se samo igra.“ Postoji jedno pitanje koje roditeljima nije uvijek ugodno postaviti: Čiju želju moje dijete upravo ostvaruje – svoju ili moju? Ponekad djeci nudimo upravo ono za čim smo mi nekada čeznuli. Mi nismo imali priliku učiti jezike. Nismo mogli trenirati sport koji smo željeli. Naši roditelji nisu mogli platiti glazbenu školu. Nas možda nitko nije dovoljno poticao. Otvoriti djetetu vrata prekrasna je roditeljska gesta. Gurati ga kroz njih dok nam govori da ne želi ući nešto je sasvim drugo.

Godinama sam radila s djecom nižih razreda osnovne škole i često slušala iste rečenice: „Umoran sam.“ „Ne ide mi se na engleski.“ „Ne želim više trenirati.“ „Meni se više ništa ne da.“ Odraslima to lako zazvuči kao lijenost. Ali dijete od osam ili devet godina koje nakon škole, zadaće i nekoliko organiziranih aktivnosti kaže da mu se više ništa ne da možda nije lijeno. Možda mu je jednostavno dosta. Ponekad dijete ne treba još jedan poticaj. Treba predah.

S vremenom umor ne zahvati samo dijete. Susrećem i roditelje koji nakon vlastitog radnog dana postaju vozači, organizatori i logističari dječjih rasporeda. S posla po dijete, iz škole na trening, s treninga na drugu aktivnost. Večera usput, zadaća, priprema za sutra. I dogodi se paradoks. Dijete je umorno. Roditelj je umoran. Obitelj je umorna. A sve to radimo zato što želimo da našem djetetu bude dobro. Zato nije loše povremeno stati i pitati se: Je li nam doista dobro?

Ako početak školske godine već nakon nekoliko tjedana donese stalnu napetost, jutarnje svađe, teško uspavljivanje, bolove u trbuhu, plač, razdražljivost ili povlačenje, nemojmo automatski zaključiti da se dijete samo „mora naviknuti“. Ponašanje djeteta često je poruka. Vrijedi je poslušati.

Sličnu priču često vidimo i na sportskim terenima. Dijete voli nogomet, košarku ili rukomet zbog igre, ekipe i osjećaja pripadanja. A onda odrasli na tribinama počnu igrati utakmicu umjesto njega. Ako dijete nakon utakmice prvo pogleda prema roditelju kako bi provjerilo njegov izraz lica, vrijedi se zapitati igra li još uvijek zbog sebe ili zbog naših očekivanja. Nakon utakmice često je važnije pitati: „Jesi li uživao?“ nego „Jeste li pobijedili?“ Jednako je i s dosadom. Čim dijete kaže: „Dosadno mi je“, u nama se uključi alarm. Tražimo novu aktivnost, novi sadržaj, novo rješenje. A što ako ovaj put ne učinimo ništa? Dosada nije neprijatelj. Ona je prostor u kojem dijete počinje stvarati vlastite ideje. Smišlja igre, gradi kućice od deka, crta, vozi bicikl, penje se na drvo, pregovara s prijateljima, svađa se i miri. Upravo u tim trenucima razvija kreativnost, samostalnost i otpornost. Ono što odraslima izgleda kao „samo igra“, djetetu je ozbiljan razvojni posao.

Naravno da djeci trebaju obaveze. Trebaju strukturu, granice i iskustvo da neke stvari završavamo i kada nam nisu zabavne. Ne treba dijete ispisati s aktivnosti nakon prvog „ne da mi se“. Ali postoji velika razlika između učenja ustrajnosti i učenja djeteta da ignorira vlastiti umor. Između poticaja i pritiska. Između podrške i projekcije. Između pružanja mogućnosti i stvaranja djetinjstva u kojem više nema slobodnog mjesta. Ne mora svako dijete govoriti tri jezika, svirati instrument, trenirati sport i imati petice. Ne mora biti najbolje da bi bilo vrijedno.

Na početku ove školske godine možda nam ne treba još jedna lista savjeta. Dovoljno je nekoliko iskrenih pitanja. Ima li moje dijete dovoljno vremena za san, odmor i slobodnu igru? Veseli li se aktivnosti ili na nju uglavnom odlazi uz otpor? Je li to njegova želja ili više moja? Može li mi bez straha reći da mu je nečega previše? I zna li da ga volim jednako kada pobijedi i kada izgubi, kada dobije peticu i kada je ne dobije?

Nova školska godina ponovno će napuniti dječje kalendare. Škola. Treninzi. Jezici. Glazbena. Natjecanja. Prije nego što popunimo posljednju praznu kućicu u rasporedu, možda vrijedi jednu namjerno ostaviti praznom. Za igru. Za prijatelje. Za dosadu. Za obitelj. Ni za što posebno.

Jer upravo u tim trenucima nastaje ono čega će se jednoga dana sjećati kao djetinjstva. Kalendar uvijek možemo popuniti ponovno.

Djetinjstvo ne možemo.