Tamara Brezičević, dipl. soc. radnica, edukantica psihoterapije, specijalizantica TA, za PlusPortal piše o ulozi očeva u modernom društvu. Ulozi koja se razvija i produbljuje. Očevi više nemaju jednodimenzionalan, autoritativni odnos sa djetetom - već ih isti ispunjava na način na koji ni sami nisu bili svjesni da je moguće.
SLAVONSKI BROD - Dan očeva je puno više od datuma u kalendaru koji nas podsjeća na čestitku ili prigodan poklon. To je zapravo trenutak u kojem bismo, kao društvo, trebali zastati i duboko udahnuti. Živimo u vremenu u kojem se uloga oca mijenja brže nego ikada prije, a te promjene, iako tihe, iz temelja mijenjaju način na koji se u našim obiteljima gradi bliskost i odnos s djecom. Ako danas prošećete bilo kojim parkom, zastanete ispred vrtića u jutarnjoj gužvi ili provirite u školske hodnike, vidjet ćete sliku koja prije samo tridesetak godina nije bila toliko uobičajena. Vidjet ćete očeve. Ne samo kao „logistiku" ili pratnju, već kao ravnopravne sudionike u onom najosjetljivijem dijelu života, odgoju.
Svoj ostanak s djetetom mi je opisao kao jedno od najdragocjenijih iskustava u svom životu
Dugo je slika roditeljstva bila strogo podijeljena, gotovo crno-bijela. Majke su bile te koje su znale ime pedijatra, veličinu cipela i boju omiljene dječje igračke. Očevi su, s druge strane, primarno bili odgovorni za financijsku sigurnost. Bili su tu, ali često kao figure u pozadini, autoriteti koji se pojavljuju na kraju radnog dana, umorni od osiguravanja egzistencije. Danas ta slika blijedi i to s razlogom. Sve više muškaraca svjesno bira biti prisutno. I ne mislim pritom samo na fizičku prisutnost. Mislim na one tate koji su tu od jutarnjih rutina, koji sudjeluju u učenju, igri, ali i onim najtežim trenucima, pružanju emocionalne podrške kada svijet postane prevelik i pretežak za njihovo dijete. Ono što je nekada bilo gotovo isključivo povezano s majkama, danas postaje najljepša zajednička odgovornost.
U tišini terapijske sobe često čujem priče koje ne dospiju u medije, a trebale bi. Nedavno mi je jedan klijent ispričao svoje iskustvo koje me duboko dirnulo. Odlučio je iskoristiti roditeljski dopust nakon rođenja drugog djeteta. Ta odluka je u njegovoj okolini još uvijek izazivala podignute obrve pa čak i podsmijeh.
„Tek tada sam zapravo upoznao svoje dijete, ali i sebe", priznao mi je. Svoj ostanak s djetetom mi je opisao kao jedno od najdragocjenijih iskustava u svom životu. To je bilo njihovo vrijeme bez uobičajene radne napetosti i stalne utrke s vremenom, uspio je uhvatiti ritmove djeteta koje bi inače propustio. Upoznao je male promjene, prve prave osmijehe i one sitne trenutke koji se tako lako izgube u svakodnevici. Takva iskustva pokazuju koliko blizina i zajedničko vrijeme grade nevidljive, ali neraskidive mostove između oca i djeteta.
Iako srce vodi glavnu riječ, brojke nam ponekad jasno pokažu gdje se kao društvo nalazimo. U Hrvatskoj smo još uvijek na početku dugog puta. Procjenjuje se da tek oko četiri posto očeva koristi dugi roditeljski dopust, unatoč zakonskom pravu. Rodiljni dopust, tradicionalno viđen kao „ženska stvar", još uvijek rijetko uključuje očeve u punom kapacitetu. Ipak, nada leži u promjenama koje su krenule 2022. godine. Od uvođenja očinskog dopusta, interes raste nevjerojatnom brzinom. Više od 39 tisuća očeva u Hrvatskoj iskoristilo je to pravo u kratkom razdoblju. Još je impresivnije što je broj onih koji koriste neprenosivi dio roditeljskog dopusta u par godina narastao više od tri puta. To nije samo statistički podatak. To je dokaz da se društvena svijest mijenja i da očevi ne žele propustiti prve, najvažnije mjesece života svoje djece.
Mnogi očevi i danas dvoje oko toga trebaju li uzeti onih nekoliko tjedana ili mjeseci samo za svoje dijete. Često ih koči birokracija, strah od reakcije okoline ili posao, ali prava se istina krije u detaljima koji nemaju cijenu. Povjerenje se, naime, ne gradi na velikim gestama, već kroz procese uspavljivanja, presvlačenja i tješenja. Tek tada vas dijete prestaje prepoznavati samo kao „onoga tko se navečer igra" i počinje vas doživljavati kao svoju luku sigurnosti.
Ilustracija. Foto: Ž.G./PLUS
Osim toga, takva odluka donosi novu dimenziju i samom partnerstvu. Kada podijelite teret (i radost) rane njege, odnos prestaje biti puka podjela poslova i pretvara se u pravi timski rad, što je ujedno i najbolja preventiva protiv roditeljskog sagorijevanja. Na kraju dana, vrijedi se podsjetiti one pomalo klišejizirane, ali bolne istine, posao će vas uvijek čekati, ali djetinjstvo vašeg djeteta neće. Prvi koraci i prvi pravi osmijesi događaju se samo jednom i nijedan poslovni projekt ne može se mjeriti s privilegijom da im svjedočite uživo.
Psihologija nam godinama potvrđuje ono što intuitivno i osjećamo, a to je da je emocionalna prisutnost oca ključna. Djeca koja odrastaju uz uključene i prisutne očeve lakše razvijaju osjećaj sigurnosti i uče da su i snaga i nježnost podjednako važne ljudske osobine.
Danas, na Dan očeva, slavimo upravo tu promjenu. Slavimo tate koji se ne boje pokazati emociju, koji su tu za svaki pad i svaki uspon. Slavimo tate koji razumiju da je uloga oca najveća privilegija koju jedan muškarac može imati.
Tate, sretan vam vaš dan!
