SLAVONSKI BROD - Svatko sigurno zna za barem jednu ženu iz svog susjedstva koja trpi ili je trpjela zlostavljanje. Mnogi ih sigurno znaju i više, a ako podsjetimo da zlostavljanje, osim fizičkog nasilja, na koje svi prvo pomišljaju, podrazumijeva i ono psihičko, seksualno i ekonomsko, tada se krug žena koje ga trpe znatno širi.

Istovremeno, malo je onih, ruku na srce, koji su u takvim situacijama spremni reagirati, odnosno prijaviti zlostavljača, već se to u pravilu smatra „tuđim“ životom, problemom s kojim se baviti trebaju, prije svega, same osobe u konfliktu, potom socijalna služba, policija, psiholozi, ukratko - drugi.

Takav je stav većine vjerojatno i razlog zašto za slučajeve nasilja nad ženama u Brodsko-posavskoj županiji, Policijska uprava najčešće saznaje, kako su nas izvijestili, od samih žrtava i Centra za socijalnu skrb. PU brodsko-posavska ove je godine zbog nasilja nad ženama intervenirala 139 puta ili, u prosjeku, 13 puta mjesečno.

Usporedba s, npr. Dubrovačko-neretvanskom županijom, koja ima približno jednak broj stanovnika, odnosno žena, sugerira da je to neko prosječno stanje. Tako stvari stoje što se tiče policijske evidencije, ali broj žena koje trpe nasilje daleko je veći i zapravo ga je teško precizno utvrditi. Doduše, policija može intervenirati više puta u slučaju istog zlostavljača i žrtve, što bi značilo da se iza 139 prijava krije manji broj žrtava, ali sve je to ionako vrh sante leda. Naime, nasilje se ne prijavljuje odmah, nego, npr. kad je toliko da ga žena više ne može izdržati, dakle u „poodmakloj fazi“, a povrh svega, veliki broj slučajeva nikad se ne prijavi.

Da brojke ne pokazuju realno stanje, svjedoče i iskustva iz Udruge „Brod“. Njihovih štićenica bilo bi daleko više od 50 da ih imaju kamo skloniti. Tu je riječ prvenstveno o fizički zlostavljanim ženama, mada je u Brodsko-posavskoj županiji, prema policijskoj statistici, najčešće ono verbalno (psovke, vrijeđanje i sl.).

Zašto će zlostavljana žena ili neki treći svjedok prešutjeti da ju član obitelji, a to je najčešće partner, tuče i/ili psuje i vrijeđa i/ili siluje i/ili financijski „ucjenjuje“, više je razloga, koji često djeluju istovremeno, a zajednički im je nazivnik strah: od nasilnika, od nerazumijevanja, pa čak i osude okoline, raspada obitelji, financijski bezizlazne stuacije i sl.

Razuman je i opravdan stav po kojemu se ovim problemom trebaju baviti nadležne institucije i udruge. One radi toga i postoje i plaćene su za to. Ali budući da one u praksi dopru do, pokazuju neke procjene, relativno malog broja slučajeva, suradnja javnosti itekako je poželjna. Drugim riječima, bilo bi dobro da svaki Brođanin/ka odluči da ga/je se te stvari tiču te se odvaži prijaviti nasilnog susjeda iza čijih se vrata čuje „krš i lom“.

Jasno, puno je lakše o tome razglabati nego stvarno učiniti, osjeti čovjek da time zalazi u neku „crvenu“, opasnu zonu, ali treba pritom imati na umu da su, u nekom takvom pretpostavljenom slučaju, i žrtva i nasilnik, svatko na svoj način, u „deset puta“ goroj situaciji. Postupno bi to, svakom novom prijavom, k tome anonimnom, postajalo sve uobičajenija praksa, zahtijevajući sve manje građanske hrabrosti