SLAVONSKI BROD - U Slavonskom je Brodu, tek koji kilometar od glavnog gradskog Trga Ivane Brlić-Mažuranić, smješteno jedno od najvećih romskih naselja Lijepe Naše. Gotovo dvije tisuće ljudi, službeno ili neslužbeno, živi u kućama smještenima u ulice Naselja Josip Rimac koje se, najbrže od svih drugih dijelova grada, mijenja, raste, širi. Naši su nam sugovornici kazali kako u pojedinim ulicama svako malo nikne neka nova kuća - legalno ili ne, s papirima ili bez.

Povod višesatne šetnje tim posebnim brodskim Naseljem, kao i razgovoru s Brođanima - pripadnicima romske nacionalne manjine, bila je činjenica da taj dio grada, osim onih koji tamo žive, rijetko posjeti bilo tko drugi. Pa tako mnogi koji se hvale kako poznaju svaku ulicu svog rodnog Slavonskog Broda, nerijetko, u Romsko naselje nikada nisu stupili. Doduše, ako tamo nemaju prijatelja, nemaju za to ni razloga jer se radi o prilično izoliranom dijelu kroz koji ne prolaze prečice, a u njima nema ni trgovina, kafića, javnih ustanova,...

Brodski Romi ne osjećaju se kao u getu

Većina Roma nema ništa protiv onoga što smo u razgovoru s njima nazvali 'getoizacijom'. Ne osjećaju se izoliranima i vole život u naseljima koja su isključivo romska jer smatraju kako bi se, zbog svoje kulture i običaja te, posebice, ljubavi prema glasnoj glazbi i sklonosti veselju, teško uklopili u svakodnevni život ostatka grada. No, to ne znači da pristaju živjeti kao građani drugog reda. Želje su im skromne, rekli bismo, u skladu s 21. stoljećem u kojemu živimo. Kao ono što nedostaje Naselju, većina je izdvojila kanalizaciju, dok su njihovi osobni problemi, uglavnom, egzistencijalne naravi.

'Ispao' sam iz sustava obrazovanja zbog predrasuda. Od odličnog i omiljenog učenika kroz cijelu osnovnu i dio srednje škole, pretvorio sam se u nekog tko markira i ne dolazi na nastavu. Sve to jer sam osjetio da me određeni profesori prosuđuju po boji kože te zbog mog porijekla nemaju jednake kriterije za mene.

- Nemam primanja, nemam ništa materijalno, a sve drugo što mi u životu treba - imam. Imam svoju djecu, petero njih. Živim u baraci sama (posljednja naseljena daščara u Romskom naselju - fotografija u galeriji, op.a.). Voljela bih raditi, ali nemam papire. Bolesna sam, jedan bubreg mi je izvađen, ali bila bih spremna raditi. No, čekam rješavanje svog statusa. Rođena sam u Hrvatskoj, ali sam dvadeset godina živjela u Bosni, u rodnom mjestu bivšeg supruga. Nakon razvoda braka sam se vratila s djecom u Slavonski Brod. Procedura nalaže čekanje pet godina na sve papire. Nemam državljanstvo i nemam nikakva prava, a jedanaest godina sam ovdje. Živim od pomoći prijatelja i djece. Svugdje pomalo se snalazim. - za SBplus ispričala je Stanka Mitrović, progovorivši o problemu s kojim se bori veliki broj slavonskobrodskih Roma, jer mora proći određeno vrijeme privremenog boravka u Hrvatskoj kako bi se tu mogli prijaviti 'za stalno'.

Zbog toga su informacije s posljednjeg popisa stanovništva iz 2011. godine nerealne. Prema njemu, u Romskom naselju „Josip Rimac" živi oko 1200 Roma, a zapravo ih je tamo oko 1900. Iako ih mnogi doživljavaju kao parazite na državnom proračunu, veliki broj mladih Roma ima posao. Upravo oni najviše inzistiraju na uvjetima dostojnima čovjeka jer čine sve kako bi živjeli životom kojeg i 'većinci' smatraju 'normalnim'.

- Došla je struja, došla je voda, dobili smo dječje igralište, ali još nam puno toga treba ovdje da bi to bili uvjeti dostojni čovjeka. Trebamo cestu jer ovako nema šanse da djeca po ovim putevima dođu do škole čista. Treba nam i dom u kojemu bismo se mogli okupljati, zabavljati, održavati različite programe. No, najviše od svega, treba nam kanalizacija kako bi bili ispunjeni osnovni higijenski standardi. Sada je to jako loše, sve je improvizirano i svatko ispušta pred svoju kuću, u septičke jame. Ljeti se to posebice osjeti i to nam je zasad najveća želja. Kada bi sve to bilo ostvareno, ne bih selio iz Romskog naselja. Zaposlen sam, radim u inozemstvu i zarađujem za dostojanstven život svoje peteročlane obitelji. Ipak, kada bi uvjeti još neko vrijeme ostali ovakvi, odlučio bih se na preseljenje. - iskreno je kazao mladi Ostoja Jovanović, otac troje djece.

Zbog nedostatka prostora za okupljanje, Romi se često druže na ulicama ili u dvorištima. Veseljaci su pa kod njih niti jedan dan ne prolazi tiho.

- Čak i oni Romi koji su bili u stanju da si priušte nešto bolje, ostali su u ovom Naselju jer ih za njega veže obitelj. Tu su im roditelji, braća i sestre, prijatelji. Mi smo veseli narod po prirodi. Oko 18 sati navečer nema dijela Naselja iz kojeg se ne čuje muzika, djeca su na ulici. Ovaj Grad ima svoje korzo, ali mislim da su naše ulice puno napučenije poslijepodne kada se družimo, razgovaramo,... - kazao je Nikola Destanović, naš domaćin koji nas je proveo ulicama svog Naselja.

Ipak, mlađi ne smatraju kako bi svakomu bilo jednako teško otići i pridružiti se 'većinskom' stanovništvu.

'Česta je zabluda da govorimo romskim, no 'Romani čhib' poznaje malo brodskih Roma.'

- Uvjeren sam kako bi četrdeset posto mladih sutra potpisalo da odu iz Naselja. Mislim da ih ništa striktno ne veže za ovo Naselje. Kao i svaki drugi Brođani, tako i oni romske nacionalnosti, rado bi živjeli u bilo kojem gradskom naselju. To im ne bi bio problem. - mišljenja je Milan Mitrović koji bi vrlo lako mogao postati jedan od prvih Roma Brodsko-posavske županije s diplomom u rukama, a godinama je najprepoznatljiviji borac za prava sredine iz koje dolazi.

- Često su mi znali reći kako nisam 'tipičan' Rom, ali nikad se nisam stidio onoga što jesam. Najviše boli kada se generalizira pa se, zbog ponašanja pojedinca, zaključuje kako je cijela zajednica jednaka. To se nikada ne radi kod pojedinačnih istupa nekoga iz većinskog stanovništva. Želja mi je biti primjer mladima i potaknuti ih, prvenstveno, na nastavak obrazovanja jer je to jedini način za 'ići naprijed'. - dodao je Milan.

Brakovi između 'većinaca' i 'manjinaca'

Zanimljiva tema višesatnog razgovora bili su i brakovi pripadnika romske nacionalne manjine s, kako ih sami nazivaju, ne-Romima. Učinilo nam se kako je vrijeme da se u 2019. godini prijeđe i ta crta pa smo naše sugovornike upitali 'preotmu' li neke romske djevojke, poznate po svojoj ljepoti, dečki iz drugih dijelova grada. 

- Velika je razlika u odnosu na nekad i sad. Sve je više brakova između Roma i ne-Roma. Oni idu zajedno u školu, upoznaju se. Pomak je vidljiv. Nekada se nisu imali gdje upoznati, ali sada kada sve više roditelja forsira odlazak u školu, logično, više je takvih slučajeva. Iako se i danas takvi brakovi mogu nabrojati na prste obje ruke, u usporedbi s prijašnjim godinama kada ih uopće nije bilo, to je značajna promjena. - kazao je Nikola Destanović čiji je sin, ipak, odlučio oženiti mladu Romkinju.

Ono što se smatra nacionalnim ili kulturološkim ograničenjima kod sklapanja braka, najčešće su, zapravo, religijska pravila koja se ne primjenjuju samo kod romskih naroda.

- U romskoj zajednici u Slavonskom Brodu, za razliku od onih u drugim dijelovima Hrvatske, nema problema oko mješovitih brakova. Oni su dopušteni. Postoje ograničenja samo u religijskom smislu. Naime, kod Roma pripadnika islamske vjeroispovijesti, bitno je da su budući supružnici iste vjere te da je djevojka nevina prije ulaska u brak. - pojasnio je Milan Mitrović.

Na pitanje - zašto ih mnogi doživljavaju 'Dusparinim glasačima' - odgovorili kako su HDZ-u koji ih je desetljećima ignorirao i gurao na marginu, dali i previše šansi.

I rano stupanje u brak sve je rjeđe, barem u brodskoj romskoj zajednici.

- Često se mladi odluče na ranu ženidbu zbog selidbe iz roditeljske kuće u kojoj boravi veliki broj članova. Žele stvoriti nešto svoje i ne biti na teret roditeljima. U Slavonskom Brodu rijetki su brakovi maloljetnih Roma. - dodao je Destanović.

Razlika je ipak primjetna s obzirom na to da, prema Državnom zavodu za statistiku, prosječna hrvatska mladenka danas ima više od 28 godina, a Romkinje su, uglavnom, u toj dobi već majke.

- Živim sa svojim suprugom. Želim bolji život. Nedostaju nam ponajviše cesta i kanalizacija. Ipak, smatram da živim dobro, ali s kćerkom nije tako. Živi kod mojih roditelja, ima malo kupatilo te jednu sobu koja im je i dnevna i spavaća i sve. Imam dvoje unučadi, mlada sam baka. Kćerka se udala s osamnaest godina, dakle, ne prerano. - za SBplus kazala je Mira Stanković.

Bez obzira na ono što im 'fali', osmijeh na licu, pozitivan stav o životu i pozdravljanje na ulici - glavno je što smo vidjeli i doživjeli u tom posebnom brodskom naselju. No, biti tamnije boje kože, nije uvijek jednostavno.

Malokoji Rom na vlastitoj koži nije osjetio diskriminaciju

Nedostatak obrazovanja mnogi ističu kao gorući problem romske populacije. S druge strane, kada se Romi odluče na predanost školskim klupama, ni tamo im često nije lako.  

- Pokušat ću pojasniti zašto se mi međusobno bolje prihvaćamo, nego što nas prihvaća većinsko stanovništvo. To je stigma, strah od nepoznatog. Mnogi se baziraju na negativna iskustva drugih koji su ih, opet, čuli od nekih trećih. I tu se vrtimo u začaranom krugu. Imao sam situacije da me mnogi nisu doživljavali kao pripadnika romske nacionalne manjine i po priči sam vidio da imaju negativno mišljenje prema Romima. Kada bih ih pitao po čemu se razlikujem od ostalih svojih Roma - odgovorili bi: „Ti radiš, volontiraš,…" No, zapravo je u Naselju puno mladih koji bi rado činili isto, ali nemaju tu mogućnost i nailaze na prepreke. Ja sam isto 'ispao' iz sustava obrazovanja zbog predrasuda. Od odličnog i omiljenog učenika kroz cijelu osnovnu i dio srednje škole, pretvorio sam se u nekog tko markira i ne dolazi na nastavu. Sve to jer sam osjetio da me određeni profesori prosuđuju po boji kože te zbog mog porijekla nemaju jednake kriterije za mene. - prisjetio se Milan trenutaka kada je bilo teško biti Rom.

Ulazak romske djece u sustav predškolskog obrazovanja u ranoj fazi, Milan smatra ključnim za njihovu integraciju i kasniji uspjeh. Zbog neobrazovanosti roditelja i/ili nedovoljne, odnosno, neadekvatne pripreme za prve školske dane, mnogi od njih zaostaju za svojim vršnjacima, no, ako se s njima krene raditi na vrijeme, pokazuju izvrsne rezultate te se lakše uklapaju u gradsku svakodnevicu.

Mladi iz Romskog naselja, pravo su lice budućnosti te nacionalne manjine u Slavonskom Brodu.

- Djecu potičem na obrazovanje jer smatram kako su došla druga vremena u kojima je to itekako bitno. Vrijeme je da se odmaknemo od toga da nas karakteriziraju kao ljude bez škole i znanja. - za SBplus kazao je Goran Radosavljević koji živi s peteročlanom obitelji, gotovo na samom kraju Romskog naselja.

U 'modernim', ali i teškim vremenima, mnogi Romima prigovaraju prevelik broj djece i velike obitelji koje bi svakom prosječnom građaninu Republike Hrvatske bilo teško prehraniti. No, trendovi se i tu mijenjaju.

- Veliki broj djece karakterističan je bio nekada za Rome koji su trebali što više članova obitelji kako bi imali što više ruku za rad, ali to nije specifično samo za Rome, nego i za ostale. U slavonskim su selima prije nekoliko desetljeća bile normalne obitelji sa šestero ili osmero djece. No, sada se to i kod nas uvelike mijenja. - pojasnio je Destanović.

Romi-Brođani, uglavnom, ne govore 'romski'

Šećući Romskim naseljem, saznali smo zanimljiv podatak. Naime, brodski Romi uglavnom ne govore romski jezik - 'Romani čhib', nego dijalekt starorumunjskog. Upravo s područja Transilvanije potječe većina slavonskobrodskih Roma. 

- Česta je zabluda da govorimo romskim, no 'Romani čhib' poznaje malo brodskih Roma. Nedavno sam bio u Rumunjskoj i savršeno sam se sporazumio s tamošnjim stanovništvom. Po tomu koje jezike poznajemo i kako se prezivamo, može se saznati puno o našem porijeklu i preko kojih smo zemalja stiglu u Hrvatsku. U Slavonskom je Brodu nekoliko češćih prezimena Roma, no nisu svi s istim prezimenom rodbinski povezani. - otkrio je Mitrović.

Iz straha da će im biti gore, o politici s nama gotovo nitko nije htio izravno govoriti (osim toga, bilo je toliko zanimljivijih tema), ali su na pitanje - zašto ih mnogi u gradu doživljavaju 'Dusparinim glasačima' - kratko odgovorili kako su HDZ-u koji ih je desetljećima ignorirao i gurao na marginu, dali i previše šansi. Glasovat će - tvrde - za one koji na njih obrate pažnju. Svoje zahtjeve i snove o boljim životnim uvjetima smatraju skromnima i uvijek su spremni na dijalog.

- Veoma je bitno tko nas predstavlja i tko je na vlasti. O tomu ovisi koliko ćemo uspjeti u ostvarivanju svojih prava. Zadovoljan sam radom izabranih u gradsko Vijeće romske nacionalne manjine (Destanović i Mitrović, op.a.) jer su dosad ispunili sve obećano. U samom startu se vidjelo da nam ne 'mažu oči' te ne obećaju ništa nerealno. Od gradonačelnika očekujemo minimalno, kanalizaciju i asfaltirane ceste. Kad bude prilike i društveni dom u kojemu bismo se rado okupljali. Nismo prezahtjevni. - zaključio je, poput ostalih, Goran Radosavljević.

Mladi koje smo u Romskom naselju susreli, pravo su lice budućnosti te nacionalne manjine u Slavonskom Brodu. Ponose se onim što jesu i odakle potječu, ali ne smatraju da bi zbog toga trebali biti izdvojeni iz većinskog stanovništva.

- Rano sam se oženio, ali ne smatram to lošim. Živim kao i svi ostali Brođani. Zaposlen sam i skrbim o svojoj mladoj obitelji. Završio sam srednju školu, a volio bih nastaviti svoje obrazovanje jer vidim da samo tako mogu napredovati. Roditelji su mi bili strogi, ali pravedni. Mislim da su oni i njihov način odgoja, glavni razlozi zašto već sada mogu reći da sam uspio u životu. - iskreno je kazao Sanel Destanović, 23-godišnji otac sina Florijana, starog tek nekoliko mjeseci.

Spremnost na razgovor, srdačnost, znatiželja, otvorenost, gostoljubivost i iskrenost - zajedničke su osobine slavonskobrodskih Roma koje su na nas ostavile najveći dojam. Baš kao što oni od 'većinaca' puno uče o onomu što je njihovoj kulturi stano, tako bi i ostali Brođani od njih mogli usvojiti neke osobine, davno potisnute modernim načinom života. Voljeti svoje, poštovati tuđe i uvijek težiti tomu da učenjem o drugima pobijedimo strah od nepoznatog - misao je koju smo ponijeli s druženja s jedinstvenim Brođanima-Romima.