SLAVONSKI BROD  - Tko se jednom zaljubi u planinu i planinarenje, nikada tu ljubav ne izgubi. Koliko god posjetitelja planina fascinira svojim vrletima, kukovima, vrtačama, pa prekrasnim livadama prekrivenim cvjetnom čarolijom „garniranom" s opojnim mirisima majčine dušice i drugih biljaka, toliko su zanimljivi i susreti s ljudima koji su se srodili s planinskim gorostasom a od kojih se može čuti štošta o povijesti kraja kojim se hodi.

Već gotovo cijelo stoljeće brodski planinari, očarani planinskim ljepotama svakog ljeta pohode hrvatske planine, ali i one u okruženju, poput slovenskog Triglava, a ove godine ponovno odabranog crnogorskog Durmitora, o čemu saznajemo od organizatora puta i vodiča, Gorana Bašića.

Povelika i šarolika ekipa od 25 planinara Planinarskog društva Dilj Gora, odlučila je nedavni produženi vikend i blagdan, od 1. do 5. kolovoza, kako je to predviđeno ovogodišnjim planom Društva, provesti iznimno aktivno, pohodeći Durmitor, planinski masiv, koji je zbog iznimne ljepote svrstan još 1980.-te godine na UNESCO-vu listu Svjetskog prirodnog i kulturnog naslijeđa, s 48 vrhova preko 2000 metara nadmorske visine, s 18 glečerskih jezera na visini iznad 1500 metara, nazvanih „gorske oči" među kojima je najatraktivnije Crno jezero te s pet kanjona među kojima veličanstveni kanjon Tare privlači najviše pozornosti, kao najdublji u Europi.

Na zahtjevni pothvat krenuli su prvog kolovoza oko šest sati, preko Bosne. „Išli smo dosta brzo tako da smo nakon prve kave iza Doboja, iznenađujuće brzo prošli i Vranduk i nastavili do Sarajeva, a poslije pauze do Foče. Tu je nekoliko rafting kampova na Drini, gdje smo opet imali kratki odmor nakon čega smo ušli u Crnu Goru na prijelazu Šćepan polje. Potom uz Pivsko jezero do Plužina, odakle se diže nevjerojatno strma i zahtjevna cesta, kroz tunele na durmitorski plato pa preko Trse do Žabljaka… stigli smo za oko 12 sati na odredište. Smjestili smo se u privatni kamp Razvršje u blizini Žabljaka, s apartmanima (ali ima mjesta i za šatore). Svi smo stigli živi i zdravi", naveo je vođa puta.

Zahtjevan uspon prema najvišem vrhu

Zato su već prvoga jutra, nakon što su 12 kilometara prešli vozilima do prijevoja Sedlo, krenuli na zahtjevni uspon, Bobotov kuk, (2523 metra nadmorske visine), što je ujedno i najviši vrh Durmitora.

Goran je dodao kako se dio ekipe vraćao preko Velike Rbatine i ledene pećine u kojoj se snijeg zadržava tijekom cijele godine, a nudi znatiželjnim pogledima impresivne figure od leda, poput šahovskih figura od jednog metra.

„Sam uspon traje oko tri sata. Ide se ispod Uvite grede preko Surutke do Zelenog vira, jezera na najvišoj nadmorskoj visini Durmitora, a odatle kreće uspon uz stijenu koji je djelomično osiguran sajlama. Pod samim vrhom na prijevoju Velika previja, ostala je nekolicina ljudi koja se nije odlučila na uspon do samog vrha pa nas je 19 stiglo gore. Staza je zahtjevna ali može se u uvjetima bez kiše proći i bez posebnih osiguranja sajli, klinova i slično. Bio je to južni, najblaži prilaz vrhu. Vrijeme nam je bilo naklonjeno, iznimno lijepo a pogled na okolinu prekrasan, na dva Škrčka jezera te na drugu stranu prema Žabljaku i Crnom jezeru" dočarao je ambijent Goran, uvjeren kako sve skupa zapravo nije bilo prezahtjevno.

Turu je, naime, prošao 20-godišnji Krešo, koji se s roditeljima i planinarskom ekipom prvi put na planinarenju kao i 70-godišnji Mile, najstariji član planinarske ekipe te dugogodišnji planinar Marko sa 65 godina, kao i svi ostali.

Goran je dodao kako se dio ekipe vraćao preko Velike Rbatine i ledene pećine u kojoj se snijeg zadržava tijekom cijele godine, a nudi znatiželjnim pogledima impresivne figure od leda, poput šahovskih figura od jednog metra.

Prvi dan bez ikakvih problema

Prvi dan planinarenja protekao je izvrsno bez ikakvih problema za hodače, stoga su prema planu slijedeći odvojili za rafting na Tari, čiji je kanjon jedan od najljepših i najdubljih na svijetu.. Riječ je o najdužoj (150 kilometara) rijeci u Crnoj Gori koju nazivaju „Suza Europe" i kanjonu dubine od 1000 do čak 1300 metara. Osim što je bistra, Rijeka je cijelom svojom dužinom i pitka.

Doista fascinantan odmor, iznimno aktivan, toliko pun ljepote da će u srcima i pamćenju onih koji su ga prošli zasigurno ostati trajno upisan, svjedoči vođa puta, ali i ostali koji su ga proživjeli.

„Bilo bi doista šteta propustiti tu iznimnu atrakciju. U organizaciji domaćina, išli smo preko Đurđevića Tare, gdje se pruža najčudesniji most, jedan od najljepših na svijetu, visok 170 metara …Kad pogledate s mosta rijeku jedva se vidi…doista fascinantno", podijelio je Goran svoje dojmove o ovoj grandioznoj građevini, sagrađenoj već davne 1940 – te godine, a za čiju je gradnju tada napravljena najveća drvena skela čija je izgradnja stajala 40 posto vrijednosti ukupne cijene mosta.

Samo tri se člana ekipe nisu odlučila na ovu adrenalinsku injekciju premda oni koji su je iskusili kažu da nije zahtjevna jer rijeka u ovo doba godine ne obiluje vodom.

Oni kojima nije bilo dosta adrenalina, odlučili su se i za skoro kilometar dug „zip lajn" uz most. „Sve je bilo odlično organizirano i nas 19 je bez problema prošlo i taj dio, a onda je uslijedio ručak i povratak u kamp, pa obilazak malog i velikog Crnog jezera, za što je bilo potrebno oko dva sata. Prelijepo je, u njemu se ogleda sva okolina, šumoviti dio, pa Veliki i Mali Međed, smaragdne je boje a kako nudi mogućnost plivanja (premda je tek 17 stupnjeva) ima i dosta turista", kazao je Goran.

Uslijedio je još jedan uspon na planinski vrh.

„Trećeg dana je prema planu uslijedio uspon na Prutaš, jedan od najslikovitijih vrhova Durmitora, zato što izgleda izgrebano kao da je to napravila neka divovska životinja. Uspon je kretao od prijevoja Todorov dol gdje postoje izvori i pojilišta za stoku. Dosta strmi uspon nije bio lagan a sam vrh je dosta prostran i nudi prekrasne vidike na pašnjake i okolne vrhove.. Drugim putem smo se vraćali prema Škrčkom prijevoju, što je bio duži, ali blaži spust, također s predivnim vidicima prema Šarenim pasovima, koji „ilustriraju" nastanak planinskih masiva. Ukupno je to bilo osam sati hoda bez posebnog forsiranja", naveo je vođa puta podatke koji mogu biti od koristi planinarima koji će se tek odlučiti za istu destinaciju.

„Nitko nije 'grintao'"

Planinarski podvig na Durmitoru, svi su se složili, bio je uspješan, no povratak, zbog iznimno teške dionice kojom su stigli, išao je drugim putem od Žabljaka preko Plijevalja na Čajniče, gdje su ušli u Bosnu. Prolazili su kroz Goražde, Sokolac, Pale, Sarajevo, gdje su usput navratili na Ilidžu i vrelo Bosne, a konačan povratak kući bio je u večernjim satima.

Doista fascinantan odmor, iznimno aktivan, toliko pun ljepote da će u srcima i pamćenju onih koji su ga prošli zasigurno ostati trajno upisan, svjedoči vođa puta, ali i ostali koji su ga proživjeli.

„Imali smo sreće s lijepim vremenom, ali moram pohvaliti sve sudionike ovog pothvata jer nitko nije „grintao", nitko nije imao nikakav problem sa zdravljem. Iako je bilo doista teško, svi su bili opčinjeni ljepotom…", zaključio je Goran svoj doživljaj puta.

Dok prenosim njegove dojmove, nužno se prisjećam sličnih vlastitih uspona na Velebit, Tatre, Alpe… i moram priznati kako osjećam zavist što nisam bila s njima. Hoću li se ili ne uopće više (zbog godina) usuditi na takav pothvat, ne znam, no od srca sugeriram svima koji vole planinu, čistu prirodu, koji su skloni adrenalinu, ali i susretu „sa sobom", koji žele „dodirnuti nebo", da se priključe brodskom Planinarskom društvu čiji pohodi su kroz proteklo skoro stoljeće postojanja, brojnim planinarima ostavili neizbrisiv trag u duši a svako podsjećanje izmami toplinu i osmijeh na licu.