JERKO ZOVAK (Vrbanja, 1952. Hrvatska), po zanimanju zavarivač (Schweißer) postao je 1970. godine u Karlsruhe, Savezna Republika Njemačka (Bundesrepublik Deutschland) gdje je, kao gastarbeiter (gostujući radnik) radio do 1975. godine. Profesionalni, posljedično i socijalni status u društvu bili su temelj njegova političkog usmjerenja i aktivizma u okviru Socijaldemokratske partije Njemačke (Sozialdemokratische Partei Deutschlands SPD). Iz tog razdoblja ističe dvije maksime na kojima će utemeljiti svoje društveno-političke spoznaje:  "Ne određuje svijest ljudi njihov bitak, nego obrnuto, njihov društveni bitak određuje njihovu svijest" (Karl Marx) i "Radno mjesto je najbolji socijalni program" (Willy Brandt).

Pored ovladavanja zavarivačkim zanatom, u Njemačkoj je upoznao demokraciju i načine borbe za njezino oživotvorenje, kako u tvornici kroz sindikat, tako i u zajednici kroz aktivizam u redovima mladih socijaldemokrata (Die Jugendorganisation der Sozialdemokratischen Partei Deutschlands - JUSOS). Teoretske i praktične spoznaje o politici kao sredstvu borbe radničke klase za veća socijalna i društvena prava bile su temelj na kojem je gradio svoj status društveno-političkog aktiviste u tvornici i zajednici.

Nakon povratka kući, u Donje Andrijevce, kao zavarivač, 1975. zaposlio se u andrijevačkom proizvodnom pogonu Osnovne organizacije udruženog rada (OOUR) „Zavareni sudovi"; Radne organizacije (RO) „Partizan"; Složene organizacije udruženog rada (SOUR)  „Đuro Đaković". Za razliku od drugih gastarbeitera, iz Njemačke nije donio 'pun kofer' njemačkih maraka (Deutsche Mark - DEM) nego tek dva kofera njemačkih knjiga i jednu gitaru.

S primarnim ciljem zadržavanja prava na korištenje omladinske prostorije u kojoj je s kolegama vježbao svirati gitaru i tamburu, putem demokratskih izbora, 1977. godine postao je predsjednik andrijevačke Osnovne organizacije Saveza socijalističke omladine (OO SSO) i član Predsjedništva Saveza socijalističke omladine Općine Slavonski Brod, a potom i član Savez komunista Hrvatske (SKH). Do 1988. godine, u Selu je bio i predsjednik Kulturno-umjetničkog društva „Stjepan Živić", predsjednik Nogometnog kluba „Budućnost", lovnik Lovne jedinice „Jastreb", predsjednik Mjesne zajednice, delegat (vijećnik) u Skupštini općine Slavonski Brod... Mada vrlo aktivan 'društveno-politički radnik', s pažnje vrijednim rezultatima u mjestu stanovanja i rada gdje je djelovao, nije bio član Partijskog establišmenta.

Nakon 13 godina provedenih na radu u Đuri Đaković, 1988. godine osnovao je privatnu tvrtku "Dom marketing" koja se bavila opremanjem interijera poslovnih objekata. Najveći projekt iz tog doba bila je potpuna rekonstrukcija interijera Glavne pošte u Slavonsko Brodu.

Budući da mu nisu željeli pomoći tadašnji šef brodskog Općinskog komiteta SKH, Krunoslav Najzer, niti obiteljski odvjetnik Miroslav Rugle, jer se bojao iskustva iz 1971., u proljeće 1989, za pomoć se obratio trnavačkom župniku, Luki Vincetiću, kako bi kvalitetnije formulirao Kaznenu prijavu protiv Slobodana Miloševića. Ondašnji brodski javni tužilac, Stjepan Haramustek, odbio je primiti Prijavu te je, proglasivši se nenadležnim, podnositelja uputio neka se obrati Beogradu, što je Zovak i učinio - Saveznom državnom tužiocu podnio je Kaznenu prijavu protiv Slobodana Miloševića optuživši ga za velikosrpski hegemonizam i ratno-huškačku djelatnost u Jugoslaviji. Tadašnji glavni urednik zagrebačkog tjednika 'Danas', Gojko Marinković, odbio je o tome objaviti informaciju jer "još nije vrijeme". Bilo.

Dobrovoljno, 15. travnja 1991. godine, postao je pripadnik andrijevačkih tzv. „Nenaoružanih odreda" s vlastitom lovačkom puškom, a od 15. kolovoza iste godine Odred je imenovan postrojbom novoformirane „Narodne zaštite". Iz Narodne zaštite organizirao je te 14. listopada 1991. godine u Zbor narodne garde (ZNG) odveo 40 dragovoljaca i na taj način sudjelovao u formiranju 3. satnije 3. bojne 108. brigade Hrvatske vojske. U svojstvu zapovjednika voda, potom satnije i pomoćnika načelnika stožera 108. br. HV za Operativno-nastavne poslove, ratovao na Zapadno-slavonskom bojištu i u Bosanskoj Posavini te, nakon VRA „Oluja", u činu natporučnika, a s funkcije pukovnika HV-e, 6. rujna 1995. godine, časno demobiliziran s više pohvalnica i odlikovanja.

Kao član Socijaldemokratske partije Hrvatske (slijednice Saveza komunista Hrvatske - Stranke demokratskih promjena) i nositelj njezine liste u izborima za Skupštinu Brodsko-posavske županije 1993. godine, postao jedini socijaldemokratski županijski vijećnik u Slavoniji. U zadnjoj godini drugog vijećničkog mandata, 1999., podnio ostavku na funkciju predsjednika Kluba od šest vijećnika SDP-a te mandat vratio stranci zbog neslaganja s njezinim dolaskom na vlast u Slavonskom Brodu metodom postizbornog personalnog inženjeringa. Godinu dana kasnije, protiveći se predsjedničkom ustrojstvu Partije, izradio alternativni Statut SDP-a te na Konvenciji predložio usvajanje njegove suštine. Budući da je oko 1200 'drugarica i drugova' odbilo prihvatiti predloženo kroatiziranje i demokratiziranje Partije, poslije Konvencije napustio je SDP.     

Po demobilizaciji, zahvaljujući lihvarskim kamatama na obrtna sredstva, neuspješno je nastavio s poslovima u svojoj tvrtki 'Dom market' zbog čega je 2000. godine bankrotirao. Pritom, nije ostao dužan radnicima, dobavljačima ili državi.

Nakon bankrota, u novoj vlastitoj tvrtki Zovak & sinovi, počeo se baviti prometom nekretnina za poznatog njemačkog kupca. Koncem 2001. godine završio je projekt 'Kaufland, Branimirova-Mandlova' u Zagrebu i na njemu zaradio 'prvi milijun', odnosno 1,5 milijuna njemačkih maraka (DM). Uz naknadu za jednogodišnje poslove oko ishođenja lokacijske dozvole, primarno, bila je to razlika u kupo-prodajnoj cijeni 20 tisuća metara četvornih građevinskog zemljišta koje je bilo u vlasništvu Grada Zagreba i Katoličke crkve.

U veljači 2001. godine, zajedno s partnerom, na tržištu, od Privredne banke Zagreb, a ne tijekom privatizacije, kupio je 'Slavoniju DI' u Slavonsko Brodu te postao njezin 50 postotni suvlasnik.

Uz pomoć dijela političko-pravosudnog brodskog establišmenta, 2005. godine, partner Ivan Rimac ga je besramno pokrao na način da je, trostrukom preprodajom, ustvari sam sebi, za 30 puta manju cijenu, prodao Slavoniju DI, a potom, da bi relativizirao taj zločinački poduhvat, kriminalizirao je samog Zovka. Zatim, neodgovorno i/ili korumpirano pravosuđe, s jedne strane kriminalca Rimca oslobodilo je optužnice, a s druge, žrtvu Zovka (ne)pravomoćno osudilo na godinu dana zatvora - zbog toga što je, tijekom 34-mjesečnog vršenja funkcije direktora u Slavoniji DI, od te tvrtke naplatio 568.143,20 kuna naknade za svoj rad. Dakle, zbog toga što je primao, prosječno, 11.491,73 kn. neto plaću direktora Slavonije DI. A preočito sramno tendenciozan dio presude poništilo je i ovakvo hrvatsko pravosuđe.

Unatoč 'drzovitim' političkim stavovima i takvom ponašanju u Partiji, a kasnije Stranci - ili upravo zbog toga - od 1993. do 2000. godine bio je član Glavnog odbora SDP-a, a na parlamentarnim izborima za Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske 1995., kao kandidat SDP, HSLS, HSS i HNS u XII. izbornoj jedinici, osvojio 22.328 glasova odnosno 27,05 posto od 85.273 birača koliko ih je glasovalo. Oko 30 posto više nego su, u proporcionalnom izbornom sustavu te izborne jedinice, osvojile zajedno sve stranke koje su ga istaknule za kandidata u većinskom izbornom sustavu.

Četiri godine poslije napuštanja SDP-a (2004.), zajedno sa dr. sc. Zdravkom Tomcem, osnovao je stranku Hrvatski socijaldemokrati i bio njezin prvi predsjednik. Nakon parlamentarnih izbora 2007. godine, na kojima je bio kandidat Hrvatskih socijaldemokrata, Ljevice hrvatske, Socijalističke radničke partije hrvatske i Istarskog socijaldemokratskog foruma te osvojio tek 592, odnosno 0,28 posto glasova, prestao se baviti aktivnom politikom.

Kao bivši metalski radnik, gastarbeiter, njemački i hrvatski socijaldemokrat, dragovoljac Domovinskog rata i časnik Hrvatske vojske te umirovljen kao privatni poduzetnik i pukovnik HV - 2010. godine osnovao je Udrugu za promicanje lokalne uprave i samouprave PLUS) te pokrenuo rad portala SBplus.hr, od kad honorarno radi kao novinar i glavni urednik.

Primarno zbog objavljivanja dostupne istine, a potom i načina njezina opisa, brodski je novinar i publicist s daleko najviše Tužbi zbog 'klevete' i nanošenja 'duševnih boli' političkim i gospodarskim liderima. 

Pored tisuća članaka i komentara, dosad je objavio jedan kratki dokumentarni film i šest knjiga: 'Manjinaš' (2001.), 'Rat u Bosanskoj Posavini 1992.' (2009.), 'Za Dusparina vakta' (2017.), 'Vođe i vođeni u Brodskom Posavlju' (2017.), 'Novogradiški lideri' (2017.), 'Za sve je kriva šutljiva većina' (2017).

Od 1977. godine, oženjen je prvom susjedom, ekonomisticom Katom rođenom Degmečić (Lovrinom), s kojom ima četiri poštena, pristojna i obrazovana sina: Domagoja, Branimira, Krešimira i Trpimira.