Josip i Sergej, budući odgojitelji u vrtićima, kažu kako su se na praksi tijekom rada s najmlađima uvjerili da su dobro odabrali studij.
SLAVONSKI BROD/OSIJEK - Društvo je spremno za muške odgojitelje, ali muškarci nisu spremni prihvatiti se tog posla. Još vlada mišljenje da je ovo ženski posao - kazao je Josip Odobašić koji je na studij Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u Osijek stigao iz okolice Slavonskog Broda. Trenutno završava diplomski studij nakon čega će se, zajedno sa kolegom Sergejom Jovišićem pridružiti brojci od ukupno 101 muškog odgojitelja koliko ih trenutno, prema podatcima Državnog zavoda za statistiku, radi u hrvatskim vrtićima.
- Osobno poznajem trojicu odgojitelja koji sada rade, ali ne u Slavoniji. Jedan je u Karlovcu, jedan u Bjelovaru, a treći u Kaštelima. Njihova su iskustva i više nego pozitivna te su ona i ohrabrujuća za mene. Što se moga posla tiče, nadam se da ću nakon fakulteta uspješno pronaći i zadržati posao, ali danas to nije jednostavno. Hoće li to biti baš u Osijeku, vidjet ćemo", zaključio je Josip. Ko zna, možda se zaposli i u nekom od slavonskobrodskih vrtića. Gdje god da se zaposlio radit će ono što voli, a to je i najbitnije.
Naime, kaže, djecu voli i oduvijek je znao s njima, a kroz studijsku praksu pokazalo se da i ona vole te lako prihvaćaju njega. Kako piše Glas Slavonije, Josip je kroz protekle četiri godine zanat učio u "Striboru", pa zna što može očekivati, kako se nositi s djecom svih dobnih skupina, odgojiteljicama i odgojiteljima, ali i s roditeljima koji su i "najzahtjevnija karika"."Odrastao sam u malom mjestu od oko 600 stanovnika. To je okruženje u kojemu se djeca svih dobnih skupina igraju zajedno. Nema starijih i mlađih. Tako mi je, primjerice, bilo normalno s 14 godina igrati nogomet s mališanom od četiri. Zbog toga mi je valjda bilo posve prirodno odabrati zanimanje odgojitelja. Prvi put kada dođete u vrtić na praksu, svi su malo zbunjeni i začuđeni kada vas vide, ali to je, zaista, samo na prvu. Sa svojom sam se djecom brzo složio i povezao. Nije postajao ni jedan dio posla koji nisam mogao obaviti, a za neke, poput sportskih aktivnosti, bio sam im u vrtiću baš dobrodošao. Sva su djeca divna, ali jedan mi je dječak posebno ostao u pamćenju. On je svaki dan igrao s ocem šah, pa je to htio i u vrtiću. Prijatelje koji su znali igrati uvijek je pobjeđivao, pa je zamolio mene da igramo zajedno. To smo i činili kada je bila prilika. Nisam mu puštao, ali svejedno me znao pobijediti", priča Josip za Glas Slavonije, dodajući kako zbog odabira zanimanja do sada nije imao negativna iskustva s okolinom.
Ako se sve kockice poslože, u nekoj od vrtićkih ili jasličkih skupina roditelji bi ova dva odgajatelja mogli susresti već u sljedećoj pedagoškoj godini. Tada na njima, ali i na Josipovim i Sergejevim budućim radnim koleg(ic)ama, ostaje da pokažu kako "muška" i "ženska" zanimanja više ne postoje te da ljubav, brigu, toplinu i edukaciju djeci jednako kvalitetno može pružiti jedan od njih, kao i bilo koja odgojiteljica piše Glas Slavonije čiji članak o muškim odgojiteljima u cijelosti možete pročitati OVDJE.
