ZNAMO što se događalo u jeku pandemije: distanca, više fizička nego socijalna, udaljavanje i strah od fizičkog kontakta koji je rezultirao sve većom potrebom da razgovore i druženja smjestimo u virtualni prostor. Činjenica o drugačijoj vrsti socijalizacije ne mora biti shvaćena tragično, dapače, uz pomoć takvog komuniciranja i “druženja” shvatili smo kako nam je omogućeno biti prisutan u društvu onih fizički udaljenih koji su nam važni, čije mišljenje nam je itekako bitno, ali shvatili smo i kako posao ne mora stati, kako se možemo snaći u takvoj situaciji koja se možda tek čini bezizlaznom, neobičnom,...

Međutim, kao i svaka društvena pojava, ova pandemija je otvorila vrata mnogim teorijama koje u svoj fokus smještaju ionako prekomjerno korištenje suvremenih tehnologija koje udaljavajući nas fizički, stvaraju od nas ovisnike o internetu, lajkovima, objavama, virtualnim prijateljstvima i razgovorima. U svemu tome, zaboravili smo što znači razgovarati uživo satima, gestikulirati, grliti sugovornika. Strah od dodira je postao itekako živući, stvaran, nezaobilazan. Naravno, ne kod svakoga, ali kod većine, pandemija je prouzrokovala paniku, bijeg od ljudi, od ostatka svijeta. Koncerti, predstave i ina društvena događanja počela su se prikazivati online. Opet, ni to nije toliko loše, ali izvedbe uživo su imperativ umjetnosti. Percepcija uživo gdje ljudi zajedno prenoseći energiju jedni drugima uživaju ili ne uživaju a izvođači dobivaju direktnu povratnu informaciju, najljepši je doživljaj od kojega se uči također socijalizaciji: susretu - mojega ja s ostatkom društva u kojemu se nalazim, s umjetnošću, spontano.

Post-pandemijsko vrijeme je započelo novim tumačenjima odsustva svih pojava u pandemijskom vremenu. Jedna od tih pojava - ili bolje rečeno susreta - je kolo.

U Donjim Andrijevcima, 30. rujna 2022. u prostorijama KUD-ove kuće održan je okrugli stol na temu Šokačko kolo u (post)pandemijskom vremenu. Krajem godine, pojavio se zbornik eseja s toga okrugloga stola (dostupan OVDJE), a autori eseja su: Tvrtko Zebec, Ljubica Gligorević, Marija Gačić, Tomislav Livaja i Matej Vinarić. Kolo u Slavoniji, Baranji i Srijemu, kako navodi Ljubica Gligorević, važno je od samog odrastanja. Možemo reći da je nezaobilazan vid socijalizacije vezan uz kolo i „igranje“ u kolu. Jer biti u kolu znači biti u društvu, veseliti se, biti pokraj sudionika kola sasvim blizu, osjetiti val energije cjeline koja ulazi u jedinku. Kolo kao događaj okupljanja jest povratak u onaj koncept magijskog. Ono pak postoji oduvijek u čovjeku (vidjeti sjajan tekst Tomislava Livaje koji upravo ide u genezu kola!). Dalje, to ulaženje u svijet magijskog se modificira, dekodira, postajući dijelom kulture, dijelom „igrokaza” na pozornici života, uobličenog u (pod)sjećanje na minula vremena. No, nije sve u (pod)sjećanju, u nekoj lebdećoj epifaniji u čiji smisao je teško proniknuti. Upravo suprotno. Živuća forma socijalizacije – kolo je i danas mjesto susreta kao i nekoć. Njegova snaga je upravo u sudionicima veselim, zaigranim, jedinstvenim... Identifikacija svih sudionika kola, njihova želja da svojim plesom/igrom postaju cjelina, tekstovi ponekad smišljeni na licu mjesta, sve to je kolo.

Zamisliti Slavoniju, primjerice, bez kola, nemoguće je jer kolo kao popratni motiv veselja prati sve događaje. Želim vjerovati da će se ta tradicija nastaviti, da neće zaživjeti samo u sjajnim tekstovima kao što su ovi eseji. Jer tradicija nas uči alternativnom u odnosu na suvremeno, na moderno, na ono čemu trebamo poučiti mlađe generacije. Ne moramo voljeti tradiciju tako što ćemo se, na primjer, direktno uhvatiti u kolo i igrati s ostatkom kola ako nam to nije privlačno, ne moramo oblačiti nošnju... ali ne moramo sve to ni ignorirati, ili ismijavati kroz kvazimoderna stajališta o nazadnosti. Mladi ljudi prošlosti svojom mudrošću su nas naučili da budemo ovo što sada jesmo, oslobodili su nas okova prošlosti, težačkog života, a mi im trebamo vratiti (straho)poštovanjem. Tome me naučio ovaj Zbornik.

Poštovati tradiciju znači razumjeti aspekte sadašnjosti, ali i istinski razumjeti život. Jer život nije samo sadašnjost. Iskustvena isprepletenost može nas obogatiti spoznajama o nama samima. Nismo postali odjednom niti smo sami na svijetu važni samo mi sa svojim stremljenjima. Naš značaj građen je postepeno generacijama. I sve ovo što jesmo, postali smo jer nosimo nasljeđe naših baka i djedova. Možda je najbolje zaključiti kako se ne trebamo stidjeti, kao što se ne trebamo bojati ni kontakta s drugim ljudima. Jer kolikogod riječi bile važne, ništa ne može zamijeniti stisak ruke, zagrljaj,... dodir, pogled. Mi smo društvena bića, a ta društvenost nas potiče na suradnju, suživot da bismo „rasli“, stasali kao osobe.

Kolikogod kolo može biti sinonim za nešto što ostaje u okvirima kulturno-umjetničkih društava, kao kulturna baština, toliko može biti poticaj kako bismo shvatili blizinu drugoga čovjeka, onu kojom postajemo i mi dijelom cjeline koja nije zaboravila nešto najjednostavnije: radost.