STARA GRADIŠKA/SELCI ĐAKOVAČKI – Trebalo je puno snage smoći i nakon 26 godina ponovno kročiti u zatvorsku ćeliju koja mu je oduzela šest najboljih godina života, bez obitelji, ljudskog dostojanstva, prava, slobode. Zbog optužbe za navodni terorizam, diverzije, neprijateljsko djelovanje protiv bivše države, čak i za pokušaj miniranja katedrale, osuđen je na 14 godina zatvora. Odrobijao je šest, a 1990. amnestirao ga je predsjednik Tuđman. Ivo Tubanović (67) iz Selaca Đakovačkih jedan je od posljednjih političkih zatvorenika koji je robijao u zloglasnom zatvoru Stara Gradiška, jednom od simbola uzništva u vrijeme bivše države, njezinih olovnih vremena.

Tubanović: 'Treba naći posla mladima da ostanu, da ne idu u tuđinu. Imamo svoju državu, no učinimo da bude bolja, da nam zemlje poput Njemačke budu uzor. To je moja poruka nakon obilaska zatvorske ćelije.'

Otkako je RH samostalna, polagao je vijence kod spomen-ploče na tom, danas zapuštenom, zatvorskom kompleksu, no nikada u tih 26 godina u ćeliji nije bio. Odjel 4., soba 32… Prihvatio je nagovor prijatelja i kročio u nju ovih dana, kada je Hrvatsko društvo sprskih konclogora Bjelovarsko-bilogorske županije organiziralo susret logoraša i političkih zatvorenika u zatvoru. Nekada ozloglašeni simbol represije bivšeg režima danas je sablasna, zapuštena ruševina, no Ivu je bolno podsjetila na kolovoz 1984., kada ga je odvela osječka Udba. Njega, kuma Antu Davidovića i još neke Selčane. Bio je na godišnjem odmoru u Selcima, iz kojih je trbuhom za kruhom otišao 1972. u Stuttgart, gdje se brzo snašao, zaposlio kao vozač autobusa te potom povukao i obitelj. No s "urlauba” 1984. nije se vratio. Uhićenje, Udbini ljudi, Osijek, istraga, premlaćivanje, maltretiranje obitelji… Strašenje smrtnim kaznama… I sada, 26 godina poslije, kakve li simbolike, bio je u Stuttgartu i, kaže, uvjerio se kako ljudi ondje, a tako i naši, dobro žive, kao u raju, a nakon povratka iz Njemačke posjetio je Staru Gradišku. U sobi broj 32 zatekao je stare željezne krevete na kat.

- U toj uskoj sobi bilo nas je 40. Bio je tu i limeni ormar s kiblom, pa su se svi otimali za krevet do prozora, da se bar malo riješe smrada - prisjeća se Tubanović. Prolazi pustim hodnicima s velikim prozorima na kojima je bravarija koju su izrađivali zatvorenici. U podnožju prozora – metalne pepljare.

– I to smo mi zatvorenici izrađivali. I pušili u svoj toj neizvjesnosti i muci na hodniku - sjeća se Ivo. Kaže, Gradiška je imala zatvorsku industrijsku zonu. - Izrađivali smo stolariju, imali metalsku proizvodnju, radili bravariju... A plaća – nekoliko kutija cigareta, mlijeko… - živa su sjećanja Ive Tubanovića. Kaže, robijao je kada je u njoj zatvorenik bio i Đuro Perica.

- Nas političkih zatvorenika bilo je manje, većina je tu bila zbog kriminala - dodaje Ivo i prolazi razrušenim dijelovima kompleksa. Kada bi ovi, danas utihnuli, zidovi znali pričati… Dok prolazi sablasnim zatvorskim sobama, hodnicima…, prisjeća se najgorih trenutaka.

– Bio je to dan kada mi je umro kum Anto Davidović, šesti dan od hapšenja. Udba je tvrdila da se ubio sam komadom stakla, koji si je zabio u srce, a obitelj i svi mi nikada u to nismo povjerovali, nego da je ubijen. Obitelj se sudski borila za pravdu, no rečeno joj je da je nastupila zastara. Teški trenuci bili su i kada su moju ženu 1986. odveli u Popovaču, psihički ju slomili, a oporavila se od toga nikada nije. Stalno su joj slali razne emisare da ju slome. Djeca su bila malena, u jednom trenutku i bez oca i bez majke, pa su trebala tuđu pomoć. O djeci su se brinuli moji stari roditelji - govori o mučnoj prošlosti Tubanović dok prolazi pustim ćelijama i hodnicima. - Bila su teška vremena za mene i obitelj, no u tim trenucima očuvala me baš pomisao na nju, trebalo je živjeti za nju. Održao me kršćanski odgoj, borba protiv nepravde, pomisao da će djeca danas-sutra živjeti u samostalnoj hrvatskoj državi - emotivan je Ivo. U zatvoru je dočekao i Dan državnosti 1990. Sada, kada je ponovno kročio u bivšu ćeliju, kaže kako je i tada kao i sada bio u dva različita svijeta – tada u nekomunističkoj Njemačkoj i jugoslavenskom komunističkom paklu.

– Tako je bilo i ovih dana – u dva tjedna bio sam u Njemačkoj, punoj sretnih ljudi i prilika za posao, i u Hrvatskoj, koja je sada samostalna, ali treba naći posla mladima da ostanu, da ne idu u tuđinu. Danas imamo svoju državu, no učinimo da bude što bolja, da nam najrazvijenije zemlje, poput Njemačke, u tome budu uzor. To je moja poruka nakon obilaska zatvorske ćelije - kaže, za Glas Slavonije, danas slobodan čovjek Ivo Tubanović.

Gdje je ta bomba?
Ivo Tubanović kaže kako su on i njegova grupa, uz ostalo, optuženi te 1984., godine i za miniranje đakovačke katedrale. "Treba pitati Udbu gdje je bomba sve ovo vrijeme, mi za nju ne znamo, kao ni to gdje je”, kaže Ivo. Optuženi su i za letke Nove Hrvatske u Jankovcima.

Prijetili mu za Univerzijadu
U vrijeme Univerzijade, 1987. godine, u Zagrebu osječka Udba dolazila mi je i prijetila da ću, dogodi li se nešto na Univerzijadi, biti kriv i platiti za to. Danas ti isti i drugi udbaši uživaju veća prava nego hrvatski branitelji i politički zatvorenici, ogorčen je Ivo.