SLAVONSKI BROD - Zamislite da dođete pred vrata trgovine koja su toliko uska da ne možete ući unutra. Ili recimo zamislite situaciju da ste došli kod liječnika, ali ordinacije je tako uska da se ne možete niti okrenuti, a kamoli prirediti za pregled. Možda da pokušate zamisliti sliku na kojoj stojite pred ulazom u, primjerice, toalet u nekoj javnoj ustanovi ali zbog uskog prostora tamo ne možete 'primirisati' a kamoli obaviti ono što vam je sila. Pokušajte si predočiti i situaciju da morate s jedne na drugu stranu kroz pothodnik, ali prisiljeni ste stajati s jedne i maštati o drugoj strani jer proći ne možete zato što je prolaz uzak s obzirom da netko nije računao da biste i vi možda trebali tim putem ići.

 - Evo ovdje na Korzu ja ne znam ima li i jedan lokal u koji bismo mogli ući bez problema - pita se Mišković, izražavajući svoju i ogorčenost članova udruge takozvanom djelomičnom prilagođenošću.

Kako biste se osjećali u nekoj od ovih situacija. Bili biste, sigurni smo, nezadovoljni i frustrirani, osjećali biste se neprihvaćeno i odbačeno, bili biste u situaciji da razmišljate kako vas netko svrstava u beznačajnu kategoriju jer o vama i o vašim potrebama ne razmišlja. No srećom po Vas, Vi ste većina i Vama se ovakve situacije neće dogoditi. No, njih stotinjak, ako ne i više, u ovom gradu su manjina i događa im se upravo to. I kada imaju volju, i kada im želja da snage, kada pobjede sebe i krenu izaći iz svoja četiri zida nalete na situacije u kojima se s pravom osjećaju manje vrijednima, jer takvu im poruku nažalost šaljemo svi skupa. I to samo zato jer ih je manje i jer za njihove potrebe ne marimo. Ili marimo vrlo malo.

- Teško mi je reći bilo što. Možda bi trebali biti zadovoljni, jer određeni se pomaci vide, ali sve je to daleko od onoga kako bi trebalo biti. Nismo zadovoljni jer se i danas događa kod gradnje novih objekata i cesta, kao i objekata od javnog značaja da nitko ne vodi računa o njihovoj prilagođenosti za osobe s invaliditetom - kaže Gordana Mišković, dodajući kako u ovom trenutku nema točnih podataka o tome koliko je osoba s invaliditetom na području Brodsko-posavske županije. Poznato je samo kako njihova udruga Loco moto broji 340 članova od kojih se njih 60-ak kreće uz pomoć invalidskih kolica, a još toliko s nekim od drugih vrsta pomagala zbog čega je i njima potrebna prilagodba.

No, nažalost nje nema niti tamo gdje bi je u prvom redu trebalo biti, kaže Mišković. - Primjerice Dom zdravlja sada ima lift, ali ambulante obiteljske medicine i stomatološke ordinacije u većini slučajeva nisu prilagođene. Zatim Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje je u zgradi koja apsolutno nije prilagođena osobama s invaliditetom, baš kao ni zgrada Milovićke u kojoj se nalaze policijski uredi za izdavanje dokumenata. Odlazak u zgradu Županije i Gradske uprave za nas je gotovo nemoguć jer niti jedna od njih nije prilagođena našim potrebama. U Županiji navodno imaju projekt za izgradnju lifta ali kada će do toga doći nitko ne zna, a u Gradu nam kažu kako je prilagodba nemoguća jer je riječ o građevini od povijesnog značaja, što nije istina jer ima na tisuće primjera u svijetu i Europi gdje ima puno značajnijih građevina koje su prilagođene - pojašnjava Mišković trenutnu situaciju u Slavonskom Brodu, dodajući da, uz ove zgrade u koje ih 'potreba tjera' teško mogu ostvariti i svoj društveni život. Naime, dok ljeti mogu u lokalima sjediti vani, zimi imaju problema. - Evo ovdje na Korzu ja ne znam ima li i jedan lokal u koji bismo mogli ući bez problema - pita se Mišković, izražavajući svoju i ogorčenost članova udruge takozvanom djelomičnom prilagođenošću.

- Dosta je mjesta na kojima je prilagodba provedena samo na način da bi se zadovoljila neka forma, a danas se to zaista ne bi trebalo događati. Uzmimo na primjer Općinski sud koji ima rampu i vi s tom rampom možete doći do vrata, ući unutra i stajati na metar od ulaznih vrata jer dalje ništa u to Općinskom sudu nije ništa prilagođeno - navodi jedan od primjera Mišković.

I dok je najavljenom energetskom obnovom zgrade Općinskog suda u Slavonskom Brodu predviđena i ugradnja lifta, koji će, vjerujemo biti prilagođen osobama s invaliditetom, ovaj problem barem u slučaju Suda mogao bi biti riješen, još je građevina u Slavonskom Brodu gdje se prilagodba obavlja, usudili bismo se reći, samo pro forme. "Zakon ili pravilnik od mene traži pristupnu rampu za osobe s invaliditetom, ok riskirat ću toliko, napraviti ju, a za dalje me nije briga. Bitno da neću platiti kaznu" - sistem je po kojem razmišljaju mnogi ne uzimajući u obzir činjenicu kako nije bitno što su bezveze potrošili novac za takvu rampu, da nije bitna ni kazna koju bi platili da je nemaju, bitno je da su na takav način osobama u kolicima poručili ne primjećujemo vas, ne radimo to zbog vas, radimo to zbog sebe da ne platimo kaznu. Nisu li takvi komotno mogli na vrata svojih objekata staviti natpis " 'osobe s invaliditetom ovdje su nepoželjne'? Nama se čini kako bi se takav njihov odnos prema prilagodbi mogao protumačiti upravo na ovaj način.

- Nisu tu u pitanju samo građevine. Mi ovih dana krećemo s kampanjom kontrole parkirališnih mjesta gdje smo izrazito nezadovoljni velikim nepoštivanjem znaka pristupačnosti, ali i samim označavanjem parkirališnih mjesta i prostorom na koji su ona postavljena. U tu kampanju krećemo s PU brodsko-posavskom i nadamo se kako ćemo na taj način uspjeti podizati svijest građana korak po korak, a onda će valjda doći i rezultati - najavila je Mišković. Jedna od osoba koja 'provjerava'  pristupačnost u Slavonskom Brodu, u sklopu ove akcije, je i Kristina Terihaj. - Posjetili smo već neka mjesta. Moglo bi sve to biti puno bolje - kratko je prokomentirala nedavno.

No, i ona i Gordana Mišković ističu kako i nije sve tako crno te je kao pozitivan primjer prilagođenosti u gradu Slavonskom Brodu navela uređene pješačke staze i spuštanje prilaza pješačkim prijelazima.

Oni su zadovoljni i malim pomacima, ali mora se puno više. Jer njih jeste manje, ali su oni ravnopravni građani ovoga grada koji imaju iste potrebe kao i mi i nemamo pravo to im uskraćivati. Jer kada imaju volju, i kada im želja da snage, kada pobjede sebe i krenu izaći iz svoja četiri zida tko smo mi da ih fizičkim barijerama, koje su posljedice naše mentalne ograničenosti, dovodimo u situacije u kojima se s pravom osjećaju manje važnima. A  takvu im poruku nažalost šaljemo svi skupa. I to samo zato jer za njihove potrebe ne marimo. Kada bi, nedaj Bože, sutra možda i mi postali dio te manjine vjerojatno bismo lakše shvatili sve ovo. Ali ne treba čekati taj trenutak. Treba maknuti pravilnike sa strane, a uključiti srce i razum, pozvati se na ljudskost i drugačijima od sebe omogućiti ono što i sami imamo.