SLAVONSKI BROD - Kada ste mladi i zaljubljeni, svijet gledate kroz ružičaste naočale i sve vam se čini lijepo. Slično je svijet oko sebe promatrala i naša sugovornica, koju ćemo radi njezine zaštite, u ovom članku nazvati Ana. Imala je 16 godina i bila je zaljubljena. Činilo se kako ništa ne može krenuti po zlu. Sa 17 je ostala trudna, vjenčala se za - tada je mislila - ljubav svog života, a onda je nekoliko mjeseci kasnije život pokazao ružniju stranu, a njezin partner drugo lice, kojeg u početku nije bila svjesna.

- Počeli smo hodati 2009. godine. Prvih nekoliko mjeseci bilo nam je divno, a onda su krenula ograničavanja. Pokazivao je ljubomoru. Stalno me je ispitivao kamo idem, s kim, zbog čega. Ja sam prestajala izlaziti kako ne bih slušala prigovaranja, prijatelji su se počeli polako udaljavati od mene, tako da ih danas gotovo i nemam, ali ja nekako u to vrijeme još nisam shvaćala kako se tu radi o zlostavljanju. Bila sam klinka od 17 godina koja nije puno znala o tome te takvo ponašanje nije doživljavala kao nasilje. - priča nam Ana smirenim tonom dok se vraća u dane koje želi što prije zaboraviti kako bi se okrenula normalnom životu.

'Meni nije dao da radim, a on je dolazio u pet ujutro i vrijeđao me'

Jer još je mlada. Ima samo 27 godina. Život je pred njom. I borba za mjesto pod suncem za nju i njezinih četvero djece. Tri sina i jedne kćeri. - Sada sam puno staloženija i mirnija. Imam više strpljenja nego ranije, kada sam pokušavala otići od njega. Nekoliko sam puta odlazila, onda se vraćala i nanovo trpjela njegova prigovaranja i vrijeđanja. I ne samo njegova, nego i njegova oca koji je imao problema s alkoholom. - govori nam gledajući nas prelijepim krupnim očima koje su isplakale puno suza. Što zbog suprugovih uvreda, što i zbog nekih vlastitih odluka s kojima se teško nosi.

- Nazivao me svakakvim pogrdnim imenima. Nije mi dao da radim. Imala sam četvero djece, jedno drugom do uha. Najstariji sin je teško bolestan te mora koristiti posebnu prehranu. Bilo je teško, a on bi išao na posao, poslije kojeg bi stigao kući, popio kavu i odlazio na trening s kojeg se vraćao oko pet ujutro. Otuđio me od svih prijatelja, a kada bih s njim izašla u njegovo društvo i ako bi popio, počeo bi njima prigovarati da imaju nešto sa mnom. Nakon što bi stigli kući, budio je djecu i govorio im da imaju puno više očeva i da je mama s njima svašta radila. Bilo je to teško slušati i djeca su bila uznemirena. Nakon toga sam smogla snage i razvela se. No, kako nisam imala krov nad glavom i nisam znala ni gdje ću sa sobom, a kamoli s djecom, njih sam ostavila s njim u kući u kojoj smo zajedno živjeli. Uspjela sam naći sezonski posao na moru, a iako sam mogla doći vidjeti djecu, on je te posjete uvjetovao boravkom s njim. Dok sam radila na sezoni, znao bi me namjerno nazvati u vrijeme dok sam radila pa kad se ne javim kažnjavao me tako da mi nije dao da čujem djecu po više tjedana. To je bilo iznimno teško razdoblje. - prisjeća se Ana kršeći ruke u krilu. Vidi se kako joj je teško i kako se s tom odlukom o napuštanju djece iznimno teško nosi. No, u tom trenutku, bez krova nad glavom, to joj se činilo kao najbolja moguća odluka.

Priča mirno, riječ po riječ. Suzama ne dopušta da navru. Ili ih je jednostavno sve već davno isplakala. Ana, kako smo je nazvali, suprugu se nakon godinu dana sezonskog posla, ipak vratila. Nije više mogla bez djece. A možda se potajno nadala kako će se situacija smiriti, a vrijeme s početka braka, kada je sve bilo idilično, vratiti. Nažalost, nije bilo tako. Nikad i ne bude. Samo žene poput Ane to shvate prekasno.

Ni pet dana pritvora nije ga promijenilo

- Kad sam se vratila, uslijedila su nova maltretiranja. Nije me tukao. Nije me nikad udario šakom, ali me znao par puta odgurnuti pa bih pala i porezala se ili ozlijedila. Ali me zato maltretirao psihički. Kad sam se nakon sezone vratila, stalno me je napadao da tko zna gdje sam i s kim sam bila, što sam radila. Sve je to govorio pred djecom koja su bila nešto starija i koja su sve to jako teško proživljavala. Tada su već imali nadzor Centra za socijalnu skrb jer su se suprug i njegov otac, dok sam ja bila na sezoni, potukli pred djecom. No, tada sam i ja bila malo zrelija i odlučnija i sve sam prijavljivala policiji i Centru. U dva navrata suprug je završio u pritvoru. Jednom na pet dana. Dobio je tada zabranu pristupa, a kako ja nisam imala gdje iz te kuće u kojoj smo živjeli, sutkinja ga je pitala ima li on drugu lokaciju za život. Rekao je da ima, ali se ipak vratio nama, a ja ga nisam prijavila jer sam mislila kako ga je pritvor promijenio i kako će sada ipak biti drugačije, I bilo je, ali svega nekih desetak dana. A onda se cijela priča počela ponavljati. - prisjeća se Ana.

Za razliku od mnogih žena koje trpe zlostavljanje i ne znaju kome se obratiti, Ana je ipak imala jednu osobu koju je mogla nazvati. Bila je to suprugova sestra. Kako Ana kaže, žena koja je sušta suprotnost svoga brata. - Ta verbalna tortura je u jednom trenutku prošle godine došla do te granice da sam nazvala njegovu sestru i rekla joj rekla 'Ili će se sad nešto napraviti ili ću ja nešto napraviti. Ili ću morati opet otići jer ovo više ne mogu trpjeti ili ću ih ubiti obojicu. Do toga sam došla.' Ona me savjetovala da nazovem Centar i kažem im to isto što sam rekla njoj. Uvjerila me je da ću takvim riječima potaknuti nadležne na rješavanje problema. Uz to i ona je Centru dala izjavu o bratu, tako da je i to pomoglo. Nazvala sam ih, a oni su mi ponudili Sigurnu kuću. Nudili su mi to i ranije, ali svaki put sam odbijala jer mi je u glavi bilo sto pitanja. Kako ću otići preko noći, neću stići bolesnom sinu naručiti potrebnu hranu, kako će u školu… No, ovaj put sam pristala. Bio je to petak kada sam sve prijavila i pristala na odlazak u Sigurnu kuću. Obećali su provjeriti ima li mjesta, javili mi u ponedjeljak da je sve spremno i već u utorak na samom početku prošlogodišnjeg rujna došli su po nas i otišli smo. Zapravo, čim smo sjeli u automobil, meni je bilo lakše. - priča Ana koja je došavši u sigurnu kuću, u kojoj je u samom početku bila sama sa svojom djecom, pronašla toliko potrebni mir.

 'Mama ovdje nema nikoga da viče na nas.'

- Djeca su to dobro prihvatila i jedino što su govorila bilo je 'Mama, ovdje nema nikoga da viče na nas.' Ovdje smo dobili svu potrebnu pomoć. Svi su prijateljski raspoloženi. Mali je već treći dan od dolaska krenuo u školu. Pokrenula sam postupak borbe za skrbništvo nad djecom i nadam se da će sve dobro završiti. Moj bivši suprug je, naime, vojno lice zbog čega mu se i ranije štošta progledavalo kroz prste. No, mislim da je sada već sam prihvatio činjenicu da će djeca ostati sa mnom. Problema bi moglo biti oko alimentacije, ali spremna sam na borbu - poručila je ova hrabra mlada žena koja se odlučila uhvatiti u koštac s problemima i neizvjesnom budućnošću, svjesna da ni život u strahu i nasilju nema budućnosti.

Živjeti u Sigurnoj kući, kaže, svjesna je neće moći dovijeka. Trebala bi naći posao, no tu je problem bolesnog sina kojem treba stalna njega. Bila bi najsretnija kada bi uspjela riješiti status majke njegovateljice, značilo bi to puno lakši početak. No, ni na onaj teži nije nespremna. Jer ne može biti težak onoliko koliko je teško razdoblje koje je iza nje.

- Pristala sam ispričati svoju priču ne zato što imam što ispričati. Nema tu ničega čime bi se hvalila. Ali ako ova moja ispovijest potakne makar jednu jedinu ženu da razmisli o svom životu s nasilnikom i prijavi ga te ode od njega, ma kako joj se to teško i neostvarivo činilo, onda ću biti sretna. Jer nitko nikoga ni zbog čega ne smije ni udarati, niti vrijeđati, niti mu braniti pravo na druženje i rad. Ono što sam proživjela ja i žene sa sudbinama sličnim mojoj ne bi smio proživljavati nitko, a kamoli prihvaćati kao nešto normalno. - poručila je Ana koja je kao djevojčica gledala nasilje nad vlastitom majkom. Ona je svojim konačnim potezom svojoj djevojčici, ali i sinovima, jasno pokazala kako nasilje nije prihvatljivo niti ga treba trpjeti. Djeca, pak, najbolje uče iz primjera. Možda će i neke žene iz Aninog primjera izvući snagu za onaj iskorak u život kakav zaslužuju.