OSAMDESETIH godina prošlog stoljeća, u rano proljeće, u "andrevačkoj" Poljoprivrednoj zadruzi, na kredit, kupio sam desetak metara - što će reći jednu tonu - "KAN-a" kutinskog umjetnog gnojiva za prehranu žita posijanog ujesen na Oskorušu. I sad, kad se sjetim kako je izgledalo to klasje - kao more dok talasa na vjetru - plavo, osjetim ponos jer sam osobno, svojim rukama i svojim Fergusonom 539 IMT, za njega zemlju priredio.

Ovom crticom opraštam se od Šimice s porukom svima kako je On znao "čiji je".   

Pripadnici "srednje klase" socijalističkih poljoprivrednika hrvatske provenijencije, sumještani Tunja Šmitov i Šimica Ilijašev, koji su, u istoj trgovini, na prikolicu upravo utovarili svoje gnojivo, odlučili su, usput, i moje povesti.

Dok je Tunja vozio traktor, sa Šimicom sam sjedio na vrećama gnojiva i razgovarao o tekućim političkim problemima u kojima se Jugoslavija tada nalazila zbog "događanja naroda" u Srbiji. Šimica je postavljao pitanja, a ja sam, kao politički aktivist i uvjereni komunist, odgovarao kako sam znao i umio.

Uglavnom, Šimica je propitivao mjesto i ulogu Saveza komunista Hrvatske u kontekstu sve neobuzdanijeg nadiranja velikosrpskog hegemonizma u jugoslavenski politički prostor. Interesiralo ga je hoće li Stipe Šuvar zaista kazati "popu pop, a bobu bob" ili će Srbi pobijediti i nastaviti dominirati hrvatskim političkim životom.

I, dok smo kod Tunje istovarali njegovo gnojivo, u jednom trenutku, upita me Šimica: "Jesi ti naš ili njihov?". Bilo je to pitanje koje mi je, po više osnova, odzvanjalo u ušima kao najčistiji oblik "diferencijacije" između hrvatskih komunista i velikosrpskih hegemonista. Bilo je to pitanje koje nije ostavljalo ni milimetar neutralnog, manevarskog, prostora. Bilo je to pitanje koje nije trpjelo kompromise, niti oportunistima tako milo "ali".

Budući da me Šimica nije dovoljno poznavao - jer se nismo družili - odgovorio sam mu kako će tek djela svih nas pokazati tko je čiji; tko je s kime; tko je za što... kad dođe vrijeme odluke.

Bio je to naš prvi i posljednji takav razgovor, jer se niti kasnije nismo družili. Tek bismo se pozdravljali. S poštovanjem. Ja sam poštovao Šimicu jer je, u pravo vrijeme, postavljao prava pitanja, a on je poštovao mene jer sam djelima pokazao "čiji sam".

Taj Šimica, u 72. godini života, 22. prosinca je preminuo, a danas, na Badnjak, u andrijevačkim "jablanima" je sahranjen.

Kako nisam znao da je umro, niti na sprovod mu nisam otišao. Nažalost. Ovom crticom opraštam se od Šimice s porukom svima kako je On znao "čiji je".