POŽEGA - Boris Kožić (50) najmlađi je školovani obućar u Požeštini s 29-godišnjim iskustvom. Svoju radnju otvorio je 1992., a tim poslom bavi se od početka srednje škole, odnosno, od 1985. godine.

Preko interneta sam 'upoznao' čovjeka i sve je bilo bazirano na temu patika. On mi je nakon razgovora poštom iz Brinja poslao patike na popravak.

- U ovaj posao sam se 'bacio' sasvim slučajno, odnosno, na nagovor roditelja. Iako je majka radila u ambulanti, a otac bio pekar, mene su nagovorili da budem postolar i drago mi je što jesu jer je ovo zabavan posao. Stalno sam u kontaktu s ljudima što ga čini i zahtjevnim jer treba biti uslužan, ljubazan, komunikativan, a ponekad i susretljiv. Znam se naslušati svega, uglavnom jadikovki koje nemaju veze s onim zbog čega su došli u radnju. Bilo je tu i tamo neugodnih iskustava, ali sve zbog frustracija današnjih ljudi. Bile su to, uglavnom, nesuglasice oko mog posla. Problem je što ljudi misle da znaju ono što ne znaju. Uvjeravaju me kako bih ja trebao raditi svoj posao. Ruku na srce jedno je to što smatraju kako bi trebalo napraviti, a drugo je stručnjak koji zna kako riješiti problem. - za SBplus kazao je 50-godišnji obućar.

Ono što njegov posao drži 'živim' je, kako i sam kaže, njegova ljubaznost prema ljudima.

- Da nisam ljubazan u ovom poslu, ne bih mogao raditi. Recite mi, tko bi nakon neljubaznog iskustva više došao u istu radnju - ja prvi ne bih sigurno. Primjećujem kod drugih uslužnih djelatnosti da fali ljubaznosti i osmjeha. Kada dođem negdje gdje me ljubazno usluže tamo se i vratim, a gdje nisam zadovoljan uslugom, unatoč odličnoj kvaliteti, ne vraćam se. Istina je, u poslu su bitne brzina i kvaliteta usluge koju obrtnici pružaju, no bitna je i ljubaznost. To je ono što će privući, ali i vratiti ljude ponovno meni ili bilo kojem drugom obrtniku. - pojašnjava.

Iako je došlo moderno doba kada ljudi većinom nakon oštećene obuće odmah kupuju novu, a staru bacaju, od posla obućara zarade, ipak, ima.

- Tehnički gledano ovo je fizički jednostavan i lagan posao koji traži dosta mašte i iskustva, no nije naporan. Ja sam se bazirao na popravak obuće, novu ne radim. Budućnost ovog posla postoji, ali mladi su nezainteresirani. Kolega je pred mirovinom, a ja sam najmlađi u gradu koji se bavi ovim poslom. Jedini smo pa zato i ima posla. Problem je i ortopedskim majstorima jer je i njih sve manje. Ispada da nema više potrebe za majstorima. - govori nam.

Kao zanimljivost u svome poslu naveo je društvene mreže. Facebook već ima, a nagovaraju ga da otvori i Instagram profil, no kako sam kaže - lijen je za to.

- Jedna od zanimljivosti kod ovog posla su društvene mreže. Naime, preko interneta sam 'upoznao' čovjeka i sve je bilo bazirano na temu patika. On mi je nakon razgovora poštom iz Brinja poslao patike na popravak. Treba se posao širiti na te društvene mreže poput Instagrama i Facebooka jer bi sigurno naišli na još jednog takvog čovjeka. - dodaje.

Gospodinu Borisu obućarstvo nije jedina zanimacija u životu, nakon što je dobio zemlju posadio je lješnjake.

- Osim što se bavim popravkom obuće volim lješnjake. Općenito volim rad na zemlji i voćke, zato sam se odlučio na ovako nešto. Bavio sam se prije manjim voćkama, a sada mi je, slučajem okolnosti, punica dala zemlju i odlučio sam posaditi lješnjake. Trenutno ih imam 240, a ove jeseni posadit ću još oko 200 komada. Nemam mira nakon posla jer se bavim njima, a volim i fotografiju. Meni je to sve ispušni ventil. - zaključio je najmlađi požeški obućar koji je potvrda kako se danas može zaraditi vlastitim rukama i obrtničkim zanimanjima koja mnogi smatraju dijelom daleke prošlosti.