SLAVONSKI BROD / ĐAKOVO - Od ukupnog broja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, 255.236 ili 42,8 posto su žene, čime čine 12,3 posto ukupnog ženskog stanovništva u zemlji. Donosi to Izvješće o ženama s invaliditetom u Hrvatskoj koje je objavio Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ), a autor mu je doc. dr. sc. Tomislav Benjak, specijalist javnog zdravstva, sa suradnicama. UN procjenjuje da je od 10 stanovnika svake zemlje na izvjestan način bar jedna osoba s invaliditetom, piše Glas Slavonije.

Život prepun barijera i borbe kako ih premostiti - od onih u glavama, radne diskriminacije, fizičkih prepreka, administracije, dokazivanja prava, pa i bizarnih situacija kada žena invaliditet mora dugotrajno dokazivati unatoč tome što je on vidljiv već na prvi pogled. Tim putem mukotrpno je prošla i 63-godišnja umirovljena Đakovčanka Tea Putnik kojoj je invaliditet prouzročen dječjom paralizom u dobi od 10 mjeseci. Cijeli život veliki je borac za zdravlje, pravo na rad, na priznavanje invaliditeta, mirovinu. "Cijepljena sam protiv dječje paralize dok sam bila pod temperaturom koju sestra nije povjeravala toplomjerom, nego rukom na čelu. Odrastala sam ležeći jer je paraliza udarila na obje noge, skočne zglobove i dr. Oko šeste godine uspjela sam stati na noge uz pomoć štaka i drugih pomagala. U školu sam krenula redovnim putem, a dotad stalno bila po bolnicama i operacijama", kaže Putnik.

Izvješće o ženama s invaliditetom u Hrvatskoj donosi i sociodemografske podatke, a prema kojima je najveći broj žena s invaliditetom, 126.746, 50 posto, u dobnoj skupini 65 +, 101.889 (40 posto) ih je u radnoaktivnoj dobi – od 20 do 64 godine - a invaliditet je prisutan i u dječjoj dobi u udjelu od 10 %. Tea Putnik jest u dobnoj skupini od 20 do 64 godine, no nije više radnoaktivna; s 45 godina otišla je u mirovinu jer je nošenje s invaliditetom i radom bilo sve teže. U pronalaženju posla bezbroj puta je, kaže, naišla na diskriminaciju zbog svog invaliditeta. Procjenjuje da je u životu dobila od 80 do 100 odbijenica. "Završila sam srednju ekonomsku školu, a 1979. se i udala. Muž je prihvatio moj invaliditet i imamo lijep brak i dandanas", kaže Tea koja je postala i majka, a danas je i baka. "Suprug je govorio da ne radim, da si čuvam zdravlje jer sam prošla brojne operacije, dvije prometne, da će on zaraditi dovoljno za nas troje, no bila sam uporna i tražila posao. U zamolbama nisam navodila da sam osoba s invaliditetom, no kada bih došla na razgovor - sve bi bilo gotovo za mene. Išla sam po trgovinama u potrazi za trudnicama i interesirala se za posao. 'Barem da radim dok si na trudničkom, da te mijenjam', govorila sam im i zauzele bi se za mene", prisjeća se Tea na koji način je pronalazila bar posao na određeno, promijenivši 13 tvrtki radeći od poslova daktilografkinje do samostalnog knjigovođe. "Radila sam s mnoštvom zdravstvenih problema, najteže je bilo otići na posao i natrag. Ljeto još nekako, no zimi je to bilo uistinu teško, snalazila sam se svakako", priča Đakovčanka o svojih 20 godina radnog staža s invaliditetom.

U Slavonskom Brodu, pak, malo tko ne zna za Gordanu Mišković. Kao dvogodišnja djevojčica ozlijedila je kralježnicu i na kraju završila u kolicima. Njen invaliditet nije je spriječio da završi osnovnu i srednju školu, potom studij sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Goga, kako je od milja zovu, se udala, dobila djecu, zaposlila, a danas je u mirovini i uživa u unučadi. Nije uvijek bilo lako, svjedočila je svojim pričama o tome bezbroj puta, ali je ustrajala. Svojom je borbom protiv sustava i zajednice krčila put drugima osobama s invaliditetom, posebice ženama, a ujedno - izlazeći van - daje primjer kako se može kad se hoće. No upornosti je potrebno. 

Borba za mirovinu

Prema podatcima Očevidnika zaposlenih osoba s invaliditetom, u RH su zabilježeni podatci za 12.279 žena (49,9 posto od ukupnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom) pri čemu 5570 žena s invaliditetom zadovoljava kriterije Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja očevidnika zaposlenih osoba s invaliditetom i poslodavac ih može računati u kvoti.

Tea Putnik kaže kako je njezina borba da ode u mirovinu trajala pune četiri godine. Ostvarila je novčano pravo za tuđu pomoć i njegu, no ne i druga na ime invaliditeta. "Umorila sam se i razočarala u sustav. Nemam više snage boriti se", kaže Putnik.

Gordana Mišković preko desetljeća je u invalidskim kolicima, ali je redovito možete sresti posvuda: u knjižnici, na promociji knjige, u kazalištu, na izložbi, korzu, na izletima u prirodi… i to ne samo da bi zadovoljila vlastitu želju i potrebu za raznim sadržajima nego da bi pokazala i drugima kako se sve može kad se hoće. Osnažiti sebe i druge njezina je misija cijelog života jer kao osoba s invaliditetom od djetinjstva je na neki način ovisna o drugima, što nije lako. 

Ta nevjerojatno energična žena sitne građe već šest desetljeća, iznimnom voljom i snagom duha, zavidnom se spretnošću snalazi u svijetu koji zna biti okrutan. „Nije nama problem živjeti s nama, problem nam je život s drugim ljudima, s njihovim stavovima, nerazumijevanjima i predrasudama i našim osjećajem da smo im teški", još ranije je Gordana Mišković kazala za SBplus, poručujući svim osobama s invaliditetom, a posebice ženama s invaliditetom, kako je ona sama tek sa zrelošću, shvatila je kako je osnovni problem neznanje ljudi u okolini pa se uhvatila u koštac s tim, držeći se pravila, kako kada ti nitko ne pruža priliku sam je stvoriš.