SLAVONSKI BROD - Dosta je rašireno mišljenje da je današnja tehnika slabije kvalitete nego prije. Isprva se to tumačilo poplavom jeftine kineske robe, a kada je ona, barem u nekim područjima (npr. mobiteli), dosegnula respektabilnu pa i zavidnu kvalitetu, objašnjenje se, umjesto u „nenamjernoj“ lošoj proizvodnji, potražilo u poslovanju. Prave ih lošima namjerno, govori se, kako bismo ih popravljali ili, još bolje, kupovali nove. Time se značajno uvećava profit svim tim „whirlpoolima“ i „huaweima“, bez kojih je život, dakako, nezamisliv.

Možda se u ovome osjetio zadah „teorija zavjere“ ili žala za „dobrim starim vremenima“, ali iskustva građana, kao i jednostavna, uvjerljiva ekonomska računica, upozoravala su da tu ipak „ima nešto“. To je potom i potvrđeno nizom ispitivanja - pokazalo se da su proizvođači tehnike, uistinu, namjerno pribjegavali opisanim „nečasnim“ praksama.

Potaknuta time, zastupnica u Europskom parlamentu, Biljana Borzan, provela je istraživanje koje je bjelodano pokazalo da ljudi sa suvremenom tehnologijm, u tom pogledu, zaista imaju dosta negativna iskustva.

- 'Klimama' se bavim preko dvadeset godina, i ne mogu reći da su se kvarile prije ili malo nakon isteka jamstva, ali imao sam jednu perlici rublja s kojom je to bio slučaj. Bila je marke, recimo tako, solidne kvalitete, ali se pokvarila mjesec dana od isteka garancije - iznio je svoja iskustva Ivan Tandarić, vlasnik slavonskobrodskog poduzeća za prodaju i servis klima-uređaja.

Njegov primjer s perilicom samo je jedan u nizu istih i sličnih, kako je pokazala anketa Borzanove. Prosječan „životni vijek“ bijele tehnike je oko tri godine, a malih kućanskih aparata godinu manje. Iz tog razloga kupci su jedinstveni u uvjerenju da bi im rok valjanosti trebalo produžiti.

Anketa eurozastupnice nije sama sebi svrhom, već zaštita potrošača od nepotrebnih dodatnih troškova, posebno u ekonomski osjetljivim vremenima. Zato će, kako tvrdi, ova saznanja ugraditi u zakon kojim se uređuju prava potrošača i oblici poslovanja.

Sva aparatura ima svoj rok trajanja, i to je svima jasno, ali kad treba „iskeširati“ nekoliko tisuća kuna jer je neki majstor - dakako po instrukciji - na hladnjaku „tempirao“ trajanje kompresora, čovjek se osjeća prevarenim. Čak ni nekad jeftinije i razumno rješenje, popravak, u tim slučajevima odavno nije najsretnija opcija.

- Nedavno me zvao jedan klijent za popravak klime, što bi ga koštalo oko 1700 kuna, a novu možete nabaviti veća za dvije do tri i pol tisuća kuna. Neki se i dalje odlučuju na popravak, ali većina ipak ne jer razlika nije velika, a novo je ipak novo - objasnio je Ivan Tandarić, dodavši da takvi zahvati nisu isplativi ni njemu kao majstoru.

Naš sugovornik tvrdi da se s ugrađenim „bugovima“ u klima-uređajima nije susretao, a odgovornim za eventualne loše aparate ne smatra proizvođače.

- Po mom mišljenju, krivi su zapravo uvoznici jer oni biraju što će od proizvedenog uvesti. Često to budu najjeftniji uređaji iz Kine. Kinezi vrše izlazne kontrole, ali su one u pravilu površne, ne idu u dublja ispitivanja.

Incijcativu Borzanove potpuno podržava jer su, objasnio je, „čisti računi“ u vezi s tehnikom i njemu kao prodavaču u interesu.

- Mene obično povezuju s markom klima-uređaja s kojom radim. Gdje bih ja stigao da se o njima nešto loše govori, da se u njih, meni iza leđa, ugrađuju nekakvi bagovi?  

Detaljnije o ovom hvalevrijednom nastojanju naše predstavnice u „europskoj prijestolnici“ pročitajte na gore umetnutoj poveznici.