DALIBOR Milas, doktor pastoralne teologije i socijalne etike s Karl-Franzens-Universität u Grazu, trenutno član Upravnog odbora Katoličkog kampusa u Grazu gdje i predaje, bivši franjevac, humanist, aktivist i intelektualac koji svoje mišljenje često iznosi na društvenim mrežama, osvrnuo se na crkvenu praksu koju vjernici u Hrvatskoj i BiH nazivaju „plaćanjem mise“. Progovorio je o cijenama i razlikama u župama te dvije zemlje te novostima iz BiH u tom pogledu. Zanimljivo promišljanje u nastavku prenosimo u cijelosti.

Dalibor Dado Milas Davorin Višnjić / Pixsell

Katolički tjednik je danas (op.a. 2. kolovoza 2023.) objavio da je Biskupska konferencija BIH prije 2 tjedna donijela novu odluku o prilogu za misno slavlje koji od 1.9.2023., umjesto dosadašnjih 20 KM, sada iznosi 30 KM.

Slijedom te odluke i prilog za tzv. gregorijanske mise će, umjesto dosadašnjih 700 KM, iznositi 1000 KM.

Ako na trenutak zanemarim one poslovične izlike kako se „nijedna misa ne plaća“ te da je riječ o „dobrovoljnim prilozima za slavlje mise“, čemu onda poskupljenje? Ako uzmemo primjer Hrvatske, u kojoj prilog za misno slavlje iznosi 7 eura, onda ispada da su te iste mise u BiH dvostruko „skuplje“. Zašto? Po kojoj logici? Pa i 20 KM je puno za običnog čovjeka, a kamoli tek 30 KM. Je li to onda znači da neće biti nikakvih problema, ako netko sutra dođe i s kovanicom od 5 KM poželi „platiti“ misu za nekog od svojih pokojnika?

Od samog studija nije mi bila jasna ova praksa. I sam izraz („plaćanje misa“) izrazito je poguban za samo razumijevanje i duhovnosti i svega onoga što se događa u svetoj euharistiji. Jer nije mi se jednom dogodilo da mi u župni ured dođu ljudi s najopskurnijim misnim nakanama koje više graniče s poganstvom i pritom ti s novčanicom od 20 KM mašu pred nosom. Pa čak i kad onim normalnijim vjernicima pokušaš objasniti da nema potrebe da daju 20 KM za nekakve nakane te da bi najbolje bilo da odu u crkvu i fino (i besplatno) se pomole za ono što im je bitno, onda te gledaju kao nekakvog čudaka. Ili ajde budi faca pa zapiši misnu nakanu, a nemoj uzeti novac; jer kad župnik bude uspoređivao stanje u kasi i broj preuzetih misnih nakana, ti ćeš biti onaj koji ne valja („Di su pare?“).

U tom kontekstu mi je draga biblijska scena Isusova famoznog „čišćenja“ jeruzalemskog Hrama. Budući da je cijela Biblija jedno istančano djelo koje obiluje simbolima i metaforama, tako i onaj prizor Isusova obračuna s trgovcima u hramu nosi puno dublju priču nego što je to vidljivo na prvu.

Problem u ovoj priči je novac i to mnogo novca, kao i sama činjenica da su trgovci i dileri to sveto mjesto pretvorili u divlju tržnicu koja im je služila isključivo kao izvor zarade. Svima je jasno da se božanstvo ne može kupiti, ali još je jasnije da ekskluzivni pristup božanstvu odlukom klera nikad nije bio besplatan. Naklonost više sile, prema toj logici, uvijek zahtijeva žrtvu, a žrtva redovito košta.

Isus svojom agresijom ustaje u obranu svih žrtava brojnih lažnih „proroka“ iz religijskog svijeta koji se vješto poigravaju sa strahovima ljudi te uz pomoć okoštalih tradicija monetiziraju njihove nesigurnosti, strahove i želje.

Ako je već ponestalo novca, onda postoje i transparentniji i moralniji načini zarade.“