SLAVONSKI BROD - Mnogo je „izama“ koji prijete čovjekovu zdravlju, u najširem značenju pojma, a suvremeno doba iznjedrilo je još jedan. S obzirom na nezaustavljiv i sve brži razvoj tehnologije, ali i zahtjeva svakodnevice, pojava „ekranizma“, tj. ovisnosti o ekranima bila je neminovna, pa je drušvo sada već zapravo u drugoj fazi, kada njene posljedice nastoji ublažiti, a razmjere obuzdati.

Posebno ranjiva skupina jesu tehnologiji općenito skloniji mladi i djeca, i to od najranije dobi. Utjecaj televizora, mobitela, tableta i sličnih „izvora podražaja“ na psiho-motorički i socijalni razvoj djeteta u znanosti su istraženi i opisani dovoljno za paljenje alarma.

Zbog „blejanja“ u ekrane dijete može imati, na primjer, problema s govorom i spavanjem, nasilno se ponašati, zanemarivati prijatelje i članove obitelji, debljati se itd. Na djelu je dakle jedan dubinski, „mutacijski“ proces koji zahtijeva pojačanu pažnju.

- Imali smo sa sinom velikih problema. Vrlo je nemiran i ničime ga nismo moglo zaokupiti, sve dok slučajno nije čuo jednu dječju pjesmicu na TV programu „Juhuhu“. Sada, čim je vidi i čuje, miran je i usredotočen, pa ga možemo uspješno nahraniti, pripremiti za spavanje i slično - objasnila je Julija Zorkić kako tehnologiju, kao često brzo i praktično rješenje, u život djeteta unosi sam roditelj. Budući da je njenom sinu tek sedam mjeseci, svjesna je i potencijalne opasnosti koja se krije iza ovoga, ruku na srce, popularnog roditeljskog „trika“.

- Tako provede najviše pola sata, možda 45 minuta, ali ukupno u jednom danu, ne odjednom. Razmišljala sam čak da mu to ukinem potpuno, ali s druge strane, osim što je to često, kako već rekla, jedini način da se smiri, takvi su sadržaji na neki način edukativni te im pomažu da se od najranije dobi upoznaju s tehnologijom, što će se od njih kasnije ionako tražiti.

Rješenje ove roditeljske dileme pronašla u mjeri.

- Naravno, granicu treba jasno postaviti. Po meni, to znači pred ekranom provesti najvše dva-tri sata dnevno. Sve više od toga podsjeća na nekakvu ovisnost.

Ovu majku stručnjaci bi pohvalili za postavljanje granica, ali bi joj predbacili gdje ju je postavila. Preporuka je, naime, da za djecu mlađu od 18 mjeseci ekrani uopće „ne postoje“.

No jedno je pisati medicinske članke, a drugo slušati višestanu „sirenu“, koju, k tome, možeš „ugasiti“ jednim klikom. Ipak, za budućnost gđa Zorkić ima spremno jedno mnogo bolje rješenje.

- Sa sela smo, pa čim „stane na noge“ - idemo van!

Kao „preventivnu mjeru“ gđa Emina Škrinjarić povukla je jedan, mnogima će se danas učiniti, „radikalan“ potez.  

- Imam dvije male kćeri, jednu koja ide u prvi razred i četverogodišnjakinju. One nemaju ni mobtele ni tablete jer smatram da je za to prerano. Brzo bi one to svladale, ali bit će za to prilike. Ako nešto gledaju, to je većinom TV, ali i to im nastojim ograničiti, najviše na dva sata dnevno, možda malo više u ovim zimskim danima. Ne igraju previše ni videoigrice, tako da se u tom smislu ne mogu požaliti - kazala je, dodavši još neke čimbenike koji su mogli utjecat na uspješnu provedbu „starog“ načina odgoja.

- Imamo i 20-godišenj sina, kojega smo podizali kad svega toga nije bilo. Živimo u kući s dvorištem, imamo i ljubimce, a i njih dvije međusobno se dosta druže i igraju.

Ipak, svjesna je da ni one neće moći zauvijek biti izolirane od ovih pojava. Iako ju je jedna informacija stručnjaka zabrinula, o „ekranima“ nema isključiv stav.

- Kada smo je vodili na pregled, liječnica nam je rekla kako je djece s oštećenjem vida sve više. Treba dakle na te stvari paziti, ali opet, danas bez tehnologije ne možeš. Ona se koristi i u školi i edukaciji, sjetimo se online nastave. Na koncu, i sama uzimam mobitel kad me nešto zanima.

Ovo posljednje, kao i „pjesmica za smirenje“ naše prve sugovornice, vjerojatno ne bi previše oduševili jednu baku iz Slavonskog Broda. Ona je svoje mišljenje o ovim stvarima oblikovala promatrajući troje unučadi, ali i - njihove roditelje.

- Previše vremena provode i uz televizor i uz mobitel, možda čak 70 posto dana. To je jako loše jer nemaju uopće doticaj s prirodom, interakciju s drugim ljudima. Radi se o djeci koja još ne idu u vrtić, kod kuće su, pa zbog tih naprava propuštaju mnoge stvari - kazala je, pronašavši odmah krivca za ove pojave.

- Nije problem u djeci, nego u njihovim roditeljima jer oni rade to isto. Sve su to vidjeli od roditelja, koji prvo sebi ne žele priznati da su „ovisni“.

Premda je kritična, ovoj baki nije promakao ni pozitivan pomak na „asocijalnom“ unuku, pa za susret djece s „dvoličnim“ ekranima ima također recept.

- Pa on već sada zna nešto engleskog! To je, treba priznati, jako dobra stvar. Možda bi onda jednom ili dvaput tjedno roditelji trebali reći: „Danas nema mobitela ni televizora - idemo van, idemo se družiti.“ Ili barem za to izdvojiti jedno popodne. Stalno s njima vodim rat oko toga…