SLAVONSKI BROD - Čudna je ta priča s djecom u ovom gradu. Prvo je popis stanovništa potvrdio ono što se i slutilo, na primjer, iz veličine školskih razreda, to da joj je broj za jedno desetljeće značajno opao, čak za jednu četvrtinu. Potom se pokazalo da su vrtići prepuni i da ih za slavonskobrodske mališane treba sagraditi još. A cijelo to vrijeme, prisutna je bila još jedna pojava, koja se također mogla zamijetiti „golim okom“ - (polu)prazna dječja igrališta, ulice, parkovi i općenito javne površine, na kojima je nekad, reći će njihovi roditelji, vrvjelo od djece.

A to „nekad“ poklapa se otprilike s vremenom prije masovne pojave tehnoloških „gadgeta“, kao što su pametni telefoni i računala, te društvenih mreža, koji su, svi zajedno, nepovratno izmijenili „hardver“ novih generacija. Njihovo poimanje druženja, zabave i slobodnog vremena dosta je drugačije jer je „sila“ koja inače djecu vuče na ulicu, u njihovu slučaju oslabila u korist „protusile“ suprotnog smjera.

Nije rijedak prizor u Slavonskom Brodu da na kakvom betonskom terenu, u sklopu većeg naselja, satima „haklaju“ dva klinca.

- Mi smo znali ići od igrališta do igrališta ne bismo li našli slobodno, sva su bila popunjena. Ili bi onda došli stariji pa nas mlađe otjerali - prisjetio se jedan Brođanin u 40-ima situacije od prije tri desetljeća.  

Globalni problem

I dok se za „bijelu kugu“ mogu pronaći i pronalaze „krivci“, najčešće u lošim politikama, dakle lokalno, „bijeg“ djece unutar četiri zida globalni je fenomen, koji podjednako „zabrinjava“ roditelje i pedagoge u Slavonskom Brodu i Vancouveru.

Što ih to zadržava unutra, nije bilo teško ustanoviti. Dok su dvojica spomenutih dječaka pokušavala loptu u koš ubaciti vlastitim rukama i nogama, nekoliko njihovih prijatelja to je najvjerojatnije, kod kuće, činilo na „PlayStationu“ ili mobitelu.

Još od ekspanzije televizije kao masovnog medija, stručnjaci su detektirali promjene u dječjem ponašanju, ali je sve kulminiralo u digitaliziranom novom mileniju. Te naprave, pokazala su istraživanja, na najmlađe - doslovno, od beba ispod jedne godine pa nagore -  imaju „hipnotičku“ moć te im dnevno „kradu“ od tri do sedam sati dnevno. Duljina tzv. Screen Timea, kako istraživači nazivaju ukupno vrijeme provedeno uz ekrane, povećava se kako dijete postaje starije, i tako se naša „košarkaška ekipa“ sve više osipa.

Važnost boravka vani

Negativne posljedice nedovoljnog boravka na otvorenom, već su poznate i opisane. Smanjena koncentracija i vještina socijalizacije, pretilost, samo su neke. Ali idemo od stava da je čaša polupuna. Što vaše dijete, kažu stručnjaci, više boravi vani, u igri s vršnjacima, ne samo da će smanjiti ili potpuno ukloniti navedeno, nego će još, zahvaljujući svim tim „utakmicama“, hvatanju, veranju, trčanju, izgrebanim laktovima i blatnim tenisicama, na svježem zraku, pod suncem, biti uspješnije u školi, kreativnije te, što je danas posebno važno, smanjiti izglede za razvoj depresije i hiperaktivnosti.

To naravno ne znači da je tehnologija neprijatelj djeteta. Rogoborenje protiv mobitela i računala, osim što je otrcano opće mjesto, dobrim je dijelom neutemeljeno. Tehnologija je najveći blagoslov čovječanstva, pa tako i djece, koja iz nje mogu izvući i izvlače brojne koristi. Naposljetku, Screen Time je, još kako, dio svakodnevice i odraslih, pa je pomalo licemjerno kad oni zbog toga „sole pamet" svojim mladim ukućanima.

Kompromisno rješenje

Zašto jednostavno ne prihvatiti činjenice: prvo, tehnologija je dimenzija života (što je, uostalom, baš oduvijek i bila, od prvog kremena za vatru do danas) i, drugo, generacije se stalno mijenjaju, pa je svaki pokušaj „povratka na staro“ jedna od društvenih i individualnih zabluda.  

Rješenje je, kako to često biva u složenim problemima, „zlatna sredina“ i kontrola. „Blejanje“ u Tik-tok i „Fortnite“ treba vremenski ograničiti te navoditi djecu da tehnologiju koriste i, kako se to kaže, pametno, a u međuvremenu - izvolite van. Kao što smo ranije pisali, sad u gradu postoji zavidna infrstruktura i sadržaji za djecu, koje su platili, među ostalima, i njihovi roditelji. Nerealno je očekivati da će ulice biti pune kao nekada, to nije ni moguće ni potrebno, ali za „černobiljske“ scene napuštenih klackalica i igrališta nema opravdanja.