DIO popularnosti „Maratonaca“ vjerojatno leži u činjenici što je Slobodan Šijan u ovome filmu ismijao pojavu koja je svevremenska. I dok je Pantelija uspio nadmudriti svoje šašave sinove i mrtav, kako je to primijetio jedan od njih, shvativši da od velikog nasljeđa nitko neće dobiti ništa, stvarnost je ipak malo drugačija. Naime, često su upravo stare osobe žrtve, pravno gledano, legalnih radnji, a u svojoj suštini prevara, kojima je cilj preuzimanje njihove imovine, nerijetko sve koju su stekli tijekom života.

Jednu „rupu u zakonu“, zbog kojih su stare osobe ostajale, npr. bez vlastite nekretnine, „snalažljivi“ pojedinci pronašli su u tzv. ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju. Da stvar bude „šijanovska“, ti su u pravilu, kako svjedoči sudska praksa, bila djeca, odnosno potencijalni nasljednici pokretne i nepokretne imovine svojih onemoćalih roditelja.

Tom ugovoru pribjeći će stara i nemoćna osoba koja više nije kadra brinuti se sama za sebe (juridički: primatelj uzdržavanja), pa na to obvezuje drugu osobu, kojoj vjeruje (juridički: davatelj uzdržavanja) i koja, zauzvrat, dobiva dio ili cjelinu primateljeve imovine.

Postoji međutim i jedan sličan pravni akt, tzv. ugovor o doživotnom uzdržavanju. Kod njega je gotovo sve isto kao u prvospomenutom ugovoru, ali se iza „igre riječi“ 'doživotno/dosmrtno' krije jedna važna razlika. Naime, davatelj koji se primatelja obvezao uzdržavati „do smrti“, svu njegovu imovinu dobiva praktički odmah po potpisivanju ugovora te stoga s njom može raditi što mu je volja: prodati je, zadržati ili pokloniti. S druge strane, davatelj doživotnog uzdržavanja, starčevu će imovinu dobiti tek nakon njegove smrti.

Većina stare populacije, kako je pokazalo istraživanje, ovu važnu razliku ne poznaje, odnosno spomenute ugovore poistovjećuje, pa im „sinovi razmetni“ često na potpis 'podmeću' onaj o dosmrtnom uzdržavanju. Radi se obično o „Topalovićima“ koji su saznali da od roditeljskog imetka neće dobiti dovoljno ili ništa, ili koji se žele „osigurati“ i prije nego se jednom, uz lažne suze, bude čitala oporuka, ili naprosto o oportunistima koji su prepoznali sjajnu priliku da jednim potpisom steknu, recimo, stan. Često su primatelji u ovakvim situacijama ostajali ne samo bez vrijedne imovine nego i samog uzdržavanja.

Kako bi stali na kraj ovoj zloporabi, Ured pučke pravobraniteljice predlaže izradu registra ugovora o uzdržavanju. On bi, vjeruju u Uredu, unio red u ovo još uvijek nedovoljno poznato područje, npr. detektirali bi se potencijalni prevaranti koji često, kao davatelji, potpisuju više dosmrtnih ugovora, što zakon zasad dopušta. Također bi se zahtijevalo da javni bilježnici takve ugovore i sastavljaju te detaljno informiraju sve strane o njihovim pravima i obvezama, a ne da, kao dosad, samo „lupaju pečat“.

Nikša Raspopović, iz Hrvatske stranke umirovljenika, predlaže potpuno ukidanje 'sklizavog' ugovora  o dosmrtnom uzdržavanju te imenovanje pravobranitelja za starije osobe, kakvi postoje za, npr. djecu ili osobe s invaliditetom.  

Primatelji dosmrtnog uzdržavanja mogu se, međutim, od potencijalne prevare zaštiti već postojećim sredstvima. Pri sklapanju ugovora može zatražiti da se u zemljišnu knjigu,  na nekretninu koju daje davatelju, unese zabilježba stvarnog tereta uzdržavanja. To će mu dati pravo da uzdržavanje zahtijeva od bilo kojeg vlasnika nekretnine. Dakle, ako „mudrac“ odluči odmah prodati „lako stečenu“ kuću, novi vlasnik te kuće opet će morati brinuti o onemoćalom prvom vlasniku.