SLAVONSKI BROD - O profesionalnoj, ali nezavisnoj, kazališnoj sceni u Slavonskom Brodu ne govori se puno, a zna se još manje. Ipak, slavonskobrodski osnovnoškolci o tome znaju nešto više od 'svojih' odraslih. Glumicu Dariju Vlajnić, neumornu osnivačicu i voditeljicu Kazališne družine koja nosi ime poznate i omiljene Ivane Brlić Mažuranić, prepoznaju i na ulici.

- Često se dogodi da djeca u prolazu pokazuju mamama: "To je teta iz predstave", no roditelji ne znaju o čemu govore pa ih najčešće ignoriraju. - za SBplus priču počinje Darija Vlajnić koja je sa svojim predstavama gostovala u većini osnovnih škola Brodsko-posavske županije, ali i šire.

"Na kazališnim početcima svi vam govore „Diži glas, ne čuju te oni u zadnjim redovima", a onda s godinama dođe do toga da vas kod kuće stišavaju jer imaju dojam da stalno galamite."

Baš ova posebna 2020. godina povod je našem razgovoru s nezavisnom brodskom umjetnicom jer je to godina u kojoj Slavonski Brod obilježava četiri desetljeća kontinuiranog rada Kazališta za djecu i mlade u Slavonskom Brodu, počevši od samog entuzijazma radnika Đure Đakovića koji su 1980. osnovali Scenu lutaka Ivana Brlić Mažuranić.

Povijest nezavisnog kazališta u Slavonskom Brodu

- Četrdeset godina u gradu se rade kazališni programi za djecu. Došli smo u situaciju kada je vrijeme za razmišljanje o prihvaćanju kazališne scene. Posebice one namijenjene djeci. Ivana Brlić Mažuranić zaslužila je da ovaj grad ima kazalište za djecu i da se to prihvati u punom obimu što se tiče grada i države. U samoj umjetničkoj organizaciji i produkciji, s nama rade eminentni i poznati redatelji, koreografi, kostimografi, izrađivači lutaka,... S nama je radio pokojni Zvonko Festini, doajen lutkarstva, zatim Zaga Živković, koreografkinja, Dubravka Zrnčić-Kulenović, Branko Banković, koreograf, Mario Kovač, redatelj, tu su i Miljenko Sekulić i njegova kćer Ana koja radi nove lutke,… - nabraja Darija.

Kako nam otkriva, Umjetnička organizacija osnovana je 2012. godine, nakon dugogodišnjeg rada Kazališta za djecu i mlade u Slavonskom Brodu. Oformila ju je zajedno s profesionalnim koreografom Brankom Bankovićem bez kojeg ne može proći manifestacija Svijeta bajki.

- Mi smo neprofitna organizacija, upisana u Ministarstvo kulture pod registar umjetničkih organizacija. Nezavisna smo scena u kulturi. Slabo je poznato da nismo u proračunu Grada niti od države dobivamo mjesečne dotacije, nego se prijavljujemo na natječaje i ako nam je projekt dobar - to se financira. Uvijek je to manji iznos, no što Kazalištu treba za bilo koju produkciju. A svaka predstava minimalno košta pedeset do sedamdeset tisuća kuna. Nezavisna scena je takva da si ti „Katica za sve". Nemaš status kakav imaju gradska i državna kazališta. - otkriva samo neke od nelogičnosti i teškoća poziva za koji se odavno odlučila - svim srcem.

Darija kao poznata negativka s kazališnih daski

Specifičnim vještičjim smijehom, Darija je mališane u publici znala dobrano uplašiti. Uloga negativki na daskama koje život znače nešto je po čemu je prepoznatljiva. Čak i kada smo je fotografirali s Potjehom pokraj rijeke Save, dohvatila je Bjesomara na njegovim leđima i kazala kako joj više priliči biti uz njega jer je svi znaju po ulogama zločestih likova iz bajki.

U Slavonskom Brodu od glume je jako teško živjeti. Čak i onda kada ljudi znaju da nešto dobro radite, očekuju da to napravite 'pro bono'.

- Uloga negativki je prilika da budem ono što u stvarnom životu nikad neću biti. Osim toga, imam prilično visok glas i mogu to izvesti. To je dio glumačke ljepote - biti netko drugi. Taj drugi, primjerice lopov, vi u stvarnom životu ne želite biti, ali u kazalištu mogu biti lopov. Mogu biti i nadnaravno stvorenje, krampus, čudna spodoba, jednooki div, satir,… sve se to u kazalištu može. Pomaže da glumac sam, čitajući tekst, pokušava stvoriti i oblikovati lik. Onda redatelj na čitalačkoj probi kaže kakav karakter želi, a glumac ima određeno vrijeme da dođe to tog karaktera, načina na koji će govoriti, kako će se kretati po sceni, ponašati i slično. Moramo ući u samu srž. Kroz probe i rad sa stručnjacima koji te prate, to je lakše jer u karakter nikad nije jednostavno ući sam. U tomu, uz puno smijeha, sudjeluju i redatelji, scenografi,… - opisuje i naglašava: 'Nisam imala samo uloge zlikovki. Bila sam dosad i kraljevna, praščić, žaba, roda, gavran,...'

Kako postati netko drugi

Dok postaju 'netko drugi', glumci prolaze i posebna stanja svijesti, a ponekad je - po završetku predstave - iznimno teško 'izaći' iz lika kojega je bilo naporno iznijeti na sceni. Potpuna iscrpljenost nešto je što glumci često osjećaju nakon izvedbi pa su šutnja, odmor, stopiranje komunikacije na barem sat vremena- u zapozorju sasvim normalni.

- Na „Naj, naj, naj festivalu" Gradskog kazališta „Žar ptica" u Zagrebu imala sam ulogu vještice u „Ivici i Marici". Nakon predstave trebalo mi je sat vremena da me prođe osjećaj stresa i fizičkog trzanja i drhtanja. Negdje to možeš napraviti na klik, a ako te 'vuče' cijela predstava, treba vremena za vratiti se 'u normalu'. - kazala je Darija.

Darija je otkrila i osobne početke na kazališnim daskama.

"Ovaj posao je zahtjevan. Često se dogodi da nas predstava iscrpi do te mjere da nam treba sat vremena kako bismo 'došli sebi'. Na povratku s predstave često šutimo, u kombiju je tišina i pazimo na to da vozač ne zaspi."

- Na kazališnim početcima svi vam govore „Diži glas, ne čuju te oni u zadnjim redovima", a onda s godinama dođe do toga da vas kod kuće stišavaju jer imaju dojam da stalno galamite. No, zapravo, to postane vaša normalna jačina glasa. Moja mama jedan je od Đurinih radnika koji su pokrenuli tu priču. Glumiti sam počela 1982. godine kada sam bila osmi razred osnovne škole. Ovime se bavim cijeli život. Radili smo to najprije amaterski. Imali smo veliku podršku osječkog Dječjeg kazališta i dolazili su nam njihovi glumci kako bi s nama radili predstave. Imali smo poznatog zadarskog lutkara koji nam je radio lutke, redatelje iz Beograda. Prekrasne tekstove smo radili. Godišnje smo imali jednu premijeru jer je to bilo samo utorkom i petkom. Podršku nam je davalo i tadašnje Društvo „Naša djeca". Kad je zaratilo, mi mladi koji smo ostali bez posla, željeli smo nešto više, željeli smo napraviti nešto jače u ovom gradu i onda je to prelazilo u preuzimanje udruge građana, da bismo sada došli do toga da je iza nas osam godina profesionalnog rada i jednako profesionalnog kadra. Ne samo u produkciji, nego i glumaca. S nama su Luka Stilinović, Matej Safundžić, Katarina Šestić, Andrija Krištof,… Vraćamo mlade snage. Pomažu nam u tome i Brođanke Kristina Kegljen, Nikolina Miletić,…Želja nam je da svi koji su u Slavonskom Brodu, koji su završili te akademije te se bave umjetnošću, nekad daju nešto svome gradu. - kazuje.

Slavonski Brod ima sve što je potrebno za dobru kazališnu scenu

Nadarenih Brođana, kazala je Darija i više je nego dovoljno. Oni joj danas daju snagu da nastavi ono što je odavno započela. Hoće li to imati tko nastaviti raditi s jednakim žarom kao što je njezin - pokazat će vrijeme, ali i odluke nadležnih, prvenstveno Grada na kojemu je teret odluke o daljnjoj sudbini Družine.

- Matej Safundžić radi s malom djecom. Silvio Stilinović radi sa srednjoškolcima i daje dodatnu ljubav za upis akademija. Puno je mladih, poput Pavla Matuška koji je glumu završio u Zagrebu, koji nastavljaju tu dobru brodsku školu. Kad smo poslije Rata, 1996. godine, kolega Stanislav Hudi i ja sve preuzeli od gospodina Joze Činkla, htjeli smo povući sve koji su s ovog prostora, a poznati su glumci i dramaturzi, tako da smo se prvenstveno obratili Miljenku Sekuliću koji je rodom iz Stupnika, Miri Gavranu koji je iz Nove Gradiške pa nam je i Našičanka Helena Buljan radila nekoliko predstava. Jednostavno smo htjeli Slavonce vratiti u Slavoniju. - poručila je Darija.

Radni dan u Kazališnoj družini, nažalost, gotov je tek kada oni koji su njezin dio licem dodirnu jastuk. Neizvjesnost i nezavisna scena još uvijek idu 'ruku pod ruku'.

- Nezavisna profesionalna scena je prisiljena sama raditi puno više. Glumac nije samo to. On nosi scenu, pomaže u pripremi, pisanju projekata. Radni dan traje od ujutro do navečer, radno vrijeme ne postoji. Trenutno smo u europskim projektima koji nose dodatnu papirologiju, tako da se uistinu radi 24 sata. Budim se i spavam s kazalištem. Ponekad se znam probuditi tijekom noći i razmišljam što bih sutra trebala napraviti. Toliko ti kazalište uđe u sam privatni život. - kazala je.

 Ipak, Darija ne odustaje od svog poziva i želje da iza nje u Slavonskom Brodu ostanu trajne vrijednosti koje će dalje nadograđivati mladi stručnjaci.

- Želja mi je da ovaj grad bude prihvaćen u toj profesionalnoj glumačkoj sferi. Svakom mladom čovjeku pokušavam dati mogućnost rada. Svima koji su završili akademiju želim pružiti priliku da odrade kod nas predstavu. No, to je tolika borba da je teško zadržati ih. Ja to ne mogu, svatko ide svojim putem, ali - nakon četrdeset godina - krajnje je vrijeme za promjene. Nakon dva europska projekta, putovanja po svijetu na tri kontinenta, odrađenih festivala, uistinu smo dokazali što znamo i možemo. Drugdje smo prepoznati, već nas poznaju i sami pozivaju. Bez obzira na koronavirus i dalje ugovaramo predstave. Radimo s ljudima koji znaju kako radimo. Prvi put kada uspijemo ući u neku školu, kada nam pruže priliku da pokažemo što znamo, onda se ta suradnja nastavlja jer su svi oduševljeni nakon što damo svoj maksimum. Ako nešto voliš i radiš to s ljubavlju, ništa nije teško. No, ovaj posao je zahtjevan. Često se dogodi da nas predstava iscrpi do te mjere da nam treba sat vremena kako bismo 'došli sebi'. Na povratku s predstave često šutimo, u kombiju je tišina i pazimo na to da vozač ne zaspi. - opisuje.

Glumački kruh s (pre)više kora

No, glumci, posebice slobodnjaci, teško žive i u daleko većim sredinama.

- U Slavonskom Brodu od glume je jako teško živjeti. Čak i onda kada ljudi znaju da nešto dobro radite, očekuju da to napravite 'pro bono'. Ne shvaćaju da se netko za to školovao i ulagao puno u sebe kako bi to znao raditi. Ni glumci ne žive od zraka. Reklame, sinkronizacije, serije,… sve su to načini preko kojih je u većim sredinama glumcima lakše 'preživjeti'. No, to je u Brodu nemoguće. Imamo dvije umjetničke kazališne organizacije, od kojih se jedna (Kazališna družina I.B.M.) bavi samo dječjim predstavama, a drugu (Slavonski Brodvej) su osnovali Luka Stilinović i Matej Safundžić koji rade predstave za odrasle. Oba rade produkciju, putujuća su kazališta i priznata su od Ministarstva kulture i obrazovanja. Primjerice, sve naše predstave namijenjene vrtićima i osnovnim školama moraju odobriti ta ministarstva kako bismo mogli raditi i profesionalno se baviti glumom.

Slavonski Brod, možda, ima potencijala više nego drugi manji gradovi. Mladi, obrazovani, sposobni iz njega nerado odlaze ako su uspjeli ostvariti osnovne uvjete života. Zato naša sugovornica ne gubi nadu da će se nešto promijeniti. 

- Brod ima dramaturge, kostimografe, lutkare, glumce,… imamo temelj, samo je potrebna dobra volja da se sve to prizna i financira. Kultura traži novce, ali to nije rupa bez dna jer su društvena događanja uvijek nešto što se traži. Kazalište nije samo odigravanje predstava, to je niz radionica namijenjenih djeci, mladima, starima. Postoji mogućnost edukacije, pružanja pomoći u socijalizaciji, govoru, javnom nastupu, načinu ponašanja i niz drugih aktivnosti.

Oni koji Dariju znaju kao nekog tko ne odustaje vjeruju kako će njezin san i misija jednog dana biti ostvareni.