I sa 77 godina, Zvonimir Toldi još uvijek radi. Svakog petka objavljuje priču u tjedniku Posavska Hrvatska, stvarajući tako i svoju petu knjigu „101 Brodska priča", a dosad je, kroz proteklih četvrt stoljeća, s prekidima, napisao i objavio preko 600 priča. Riječ je o, Brođanima dobro poznatim, pričama u kojima na zanimljiv način progovara o životu kakvim se nekada živjelo u njihovu gradu, o vremenu kada je vladao idilični građanski poredak stvari. Iz njegovih se priča, primjerice, može saznati kako je prvi javni klozet u Brodu podignut 30-tih godina prošlog stoljeća, a ime je dobio po tadašnjem gradonačelniku Emanuelu Kovačiću, u čijem je mandatu sazidan. Također se može saznati kako je Brod krajem 50-tih godina bio grad bicikala, koji su bili parkirani na današnjem korzu, radnim danom ispred tvornice „Đuro Đaković", a vikendima na Poloju pa je tijekom godine zabilježeno preko 100 tisuća parkiranja, što se, naravno, plaćalo.

Bilo je tada svega i svačega - plesnjaka, kupališta, hipodrom, jazz klub, gimnastičkih i drugih natjecanja... prisjećaju se i mnogi drugi vremešniji Brođani.

 „Ja ne pričam puno u društvu, ne znam ispričati vic… ali kad sjednem pred laptop i počnem pisat', ne znam ni sam otkud mi te ideje".

Lagano, prepoznatljivim stilom, Toldi, prikupljene spoznaje kombinirane s arhivskom građom, pretače u pitku priču za koju mu je ponekad potrebno i nekoliko godina, sve kako bi otrgnuo od zaborava čitav niz brodskih uglednika i osobenjaka, zaboravljenih događaja i mjesta, a na opću radost vjerne čitalačke publike. Ne zanimaju ga teške teme, politika, ekonomski odnosi,... „Zanima me kako su ti ljudi živjeli, što su jeli i pili, kako su se pozdravljali, zabavljali, koja su bila mjesta razonode, koje ljetne bašče, razne pikanterije, brodski tračevi i izreke...", kazao je autor. Priče su kombinacija arhivske građe, živog govora, novinskih članaka i raznih izvora od kojih su neki vrlo daleko u Švicarskoj, Americi, Izraelu, Australiji...

„Uvijek sam gledao da ih napišem na popularan način tako da bude razumljivo i prihvatljivo najobičnijem čovjeku, a opet gledao sam da u svaku priču unesem etnološke i povijesne podatke tako da bude zanimljivo i istraživačima", dodao je.

Nađe se i onih „sočnih" priča, primjerice o jednoj djevojci koja je pjevala u pjevačkom društvu Davor i zaljubila se u jednog fratra iz brodskog samostana, a on je zbog nje skinuo habit.

 „Svako vrijeme ima sličnih priča samo ih treba zabilježiti, mada se neke ne mogu još ispričati zbog živih članova obitelji. Kad neku priču radim, otvaraju mi se sljedeće, saznam neki novi podatak. No, ne pravim ih tako da svaka mora biti dovršena do sljedećeg petka, neke radim i po dvije tri godine dok ne prikupim potrebne materijale", ispričao je ovaj osebujni autor koji svako jutro nakon šetnje sjeda za „laptop" i nastavlja započeto.

Toldijeve priče nisu samo mjesta, ljudi i događaji povezani u priču, nego i jezik staroga Broda koji bi bez njegovih zapisa bio potpuno zaboravljen.

Dosad je objavio 15 knjiga, među kojima su Razigrani doro, Stihom od Berave do Orljave, Duni vjetre ladovane, Nek se spominja i pamti, Dvoje leglo troje osvanilo, Brod na Savi-dva zlatna doba, monografija „Ponjave", pa 40 godina Smotre folklora, knjiga povijesti Broda na Savi kroz razglednice, četiri do sada objavljene knjige 101 Brodska priča, a pri završetku je i peta te niz stručnih članaka etnogtrafske tematike i brojnih priloga iz prošlosti Broda.

Iako je Toldijev pisani doprinos doista plodonosan i dojmljiv, autor navodi kako je prilično kasno počeo pisati, jer se na to trebalo ohrabriti.

Po završetku studija etnologije i povijesti u Zagrebu, zaposlio se 1968. godine u Muzeju Brodskog Posavlja gdje je marljivo radio pune 42 godine. A poznat je po tome kako je i u svoje privatno vrijeme istraživao i promovirao kulturnu i folklornu baštinu, ostavljajući iza sebe vrijednu etnografsku zbirku, izložbe, fotografije, knjige,… „Najprije sam krenuo s izložbama i bilo ih je stvarno puno, primjerice, izložbi ručnih radova koje su putovale od Subotice, Tuzle do Užica i svih gradova bivše države".

Interes za tradiciju od djetinjstva i „prst Božji"

Ljubav i interes za tradiciju osjetio je još kao dječak dok je živio s obitelji u živopisnoj Babinoj Gredi. „To je bogato, veliko selo gdje sam nedjeljom mogao vidjeti po 50 cura spremljenih u svilu, šlinge, s dukatima… koje su poslije crkve išle u kolo. Isto tako sam gledao bogate kićene svatove… To je bilo prekrasno i svi smo to voljeli, moja mama posebno. Znala je puno pjesama koje je upamtila isto tako sve promatrajući i o tome je uvijek pričala. A i takvo je bilo okruženje, susjedi, djeca s kojom sam se igrao. Sve mi je bilo blisko …", prisjeća se Braco, kako ga zovu bliske osobe, prvih dojmova iz sela i kuće koja se nalazila u samom središtu.

„Muška nošnja je uvijek bila na izložbi kao popratni dio uz žensku nošnju, a ja sam također pronašao cijelu skalu, sve od mladenačke dobi do zrelih godina i muškog nakita. Početkom 20. stoljeća imali su i muškarci vezene gaće i rubinu sa svilom u bojama"

U Slavonskom Brodu krenuo je u peti razred osnovne škole a po završetku Gimnazije nagovarali su ga, kaže, da upiše nešto od čega će moći živjeti pa je i upisao stomatologiju. Bez obzira na to što mu je dobro krenulo, nije se mogao zamisliti u tom poslu pa je prešao na etnologiju i povijest na Filozofskom fakultetu. „I doista kao da mi je bilo predodređeno. Rođen sam 18. maja, na Međunarodni dan muzeja, i to je bio, kako volim reći, prst Božji, no prvo je moralo biti jedno iskušenje".

A da doista cijeli život voli to što radi, svjedoči pričom kako je subotom i nedjeljom samoinicijativno odlazio na teren jer je htio naučiti i vidjeti što više. „Bila mi je to uživancija. Kad sam se zaposlio koncem 60-tih godina nije bilo autobusnih linija pa sam, primjerice, išao vlakom do Sibinja i onda pješke preko Završja u Čelikoviće, po tri sata sam se verao po brdima da napravim neku priču. Ili, znao sam otići biciklom do Stupnika pa ga guram preko brda do Lovčića pa opet natrag, a na povratku kupim još nekakva dva stara ćupa za Muzej i vozim ih na 'paktregeru' do Broda. A obilazili smo sva sela od Lužana do Sikirevaca i Babine Grede. Svi su me ljudi rado prihvaćali. Zvali su me 'majstore' jer sam dolazio s velikim fotoaparatom i snimao ambare, dvorišta, štagljeve... tako da je iza mene u Muzeju ostalo preko 10 tisuća snimaka", ispričao je.

Bilo je ponekad i neugodnih iskustava, a sjeća se vrlo živo kada je sa Zlatkom Jurkovićem došao u Glogovicu kod jednih domaćina koji su vjerojatno bili na njivi. „Kako smo ušli na trijem odnekud se stvorio ljuti pas koji je lajao i režao tako da nismo mogli nazad. U jednom sam trenutku na nekom plehanom tanjuru spazio komad krvavice i bacio je daleko u dvorište, pas je potrčao za njom, a mi brzo van iz dvorišta".

Gdje god se uputio znao je što treba tražiti, a svakodnevno je od snaša na pijaci saznavao gdje se što može naći „Pijaca je prije pedeset godina bila puna snaša i tog šokačkog svijeta. Bile su tu tkalje sa trubama materijala, sa šlingama, …

Nizale su se izložbe koje nitko ranije u Hrvatskoj nije priredio

„Tako mi je i prva izložba 1972. godine išla pod nazivom „Narodna obuća". Primijetio sam, naime, da je bilo dosta narodne nošnje, ali bez obuće, pa sam se odlučio prvo skupljati obuću. Bilo je to veliko iznenađenje i za struku jer nitko dotad nije takvo što napravio. Bila je prekrasna izložba koju je postavio akademski slikar Edo Kovačević koji je kao vrhunski stručnjak radio (uz brojne) i postav našeg Muzeja, (koji je nagrađen od UNESCO-a, kao najbolje postavljen mali zavičajni muzej). Predivna izložba seoske narodne obuće, opanaka kaišara, brnjičara, skapčanih opanaka, pa šniranih, vrpčenjaci…" što je naišlo na izvrsne komentare i komplimente struke.

Uslijedila je izložba ženskih nošnji, koju je Toldi nazvao „Djevojačka kitnja" jer ih je izložio redom od odjeće 12-godišnje djevojčice pa do djevojačke udaje što je podrazumijevalo oblačenje određenog broja rubina, načina češljanja frizure, različitog nakita,… No, iza toga je izložba „Muške narodne nošnje" privukla posebnu pozornost jer je također nitko do tada nije posebno predstavio. „Muška nošnja je uvijek bila na izložbi kao popratni dio uz žensku nošnju, a ja sam također pronašao cijelu skalu, sve od mladenačke dobi do zrelih godina i muškog nakita (poput pera od šojke, dukata,…) što nitko nije ranije uočio. Muška nošnja je također bila raznovrsna mada se to danas na smotrama ne može vidjeti. Početkom 20. stoljeća imali su i muškarci, primjerice, vezene gaće i rubinu sa svilom u bojama", poučava stručnjak.

Posjetitelji su bili oduševljeni i ovom izložbom kao i izložbom zidnjaka, nakon čega je po cijeloj Hrvatskoj nastala „pomama" i postavljanje izložbi za zidnjacima i zgodnim duhovitim porukama, u Osijeku, Makarskoj i mnogim drugim mjestima.

Puno pozornosti privukao je i s čarobnom izložbom dječjih igračaka iz hrvatske baštine „Mi smo djeca vesela", rađenih od drveta, šuške, komušine, šiblja…

„Važno je raditi, postaviti si nekakav cilj i viziju u životu i toga se držati, biti dosljedan sebi, voljeti ono što radiš, ne odustati kod prve prepreke, a onda će sigurno biti i rezultata."

No posebno mjesto među izložbama pripada onoj s predivnim koloritnim krpanim ponjavama brodskog Posavlja (iz Bebrine, odvoračkih sela, do Sibinja) o kojima je objavljena i monografija, niz kataloga, a koja je proputovala cijelu Hrvatsku. Šarena umjetnička pokrivala za krevet što su ih tkale Šokice s kraja 19.stoljeća, bile su u Budimpešti, Argentini, Čileu, pa čak i u australskom Perthu. „Ja sam ih odnio tamo i nakon mjesec dana vratio. Bila je izložba u njihovom Muzeju. Naši ljudi su bili presretni što je tako nešto došlo…", prisjeća se etnolog.

A riječ je o doista posebnim ponjavama.

„Djevojke iz sela vezle su tako svoje snove. To je naime ljubavno pismo, poruke budućim mladoženjama što im je činiti u prvoj bračnoj noći. Takvih, s motivima plodnosti nije bilo u mnogim selima. Ja sam ih dešifrirao i napravio prvu izložbu. A navezeni su razni simboli plodnosti, sa vjerovanjem da će se to prenijeti i na krevet, na mladence, da će i mladoženja biti kao i onaj patak koji je simbol plodnosti, kao razigrani konj, ili gljive koje su također simbol plodnosti" kazao je Toldi za prekrasne krpare koje su se radile s prevladavajućom crvenom bojom koja također simbolizira zdravlje, ljepotu, ljubav, ali i zaštitu od uroka.

„U početku su žene same prele i bojale vunu, a potkraj 19. stoljeća je trgovina ponudila jako puno nijansi vunice koje su bile fascinantne kao i činjenica koliko su te žene imale smisla za slaganje nijansi boje, za motive i poruke. Ponjave nisu rađene poslije Prvog svjetskog rata, a još uvijek ne znam je li tih ponjava bilo i ranije ili tek od konca 19.stoljeća", zapitao se.

Dvaput je priređivao i izložbe Sunčane čipke, što je vidio kod starih Sikirevčanki koje nisu ni znale porijeklo ove iznimne čipke, njezinu povijest, nakon čega ih je potakao na veći interes i promociju.

Zanimljivih i nadasve bogatih izložbi je bilo napretek, a zadnja, prije odlaska u mirovinu, također je pobudila veliko zanimanje. „Nitko nije pojma imao da ima secesije u etnografiji. Otkrio sam da ima secesije u arhitekturi, u češljanju, u nošnji u nakitu…", zadovoljno komentira.

Višestruko nagrađivan od lokalne sredine, struke,…

O svim zanimljivim projektima Zvonimira Toldija, redovito su izvještavali svi mediji, a snimane su i televizijske emisije.

Neiscrpna energija, pravo vrelo ideja zaslužuje sve nagrade i priznanja. Među mnogima ipak ističe ono dobiveno od struke, Nagrada za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva zbog trajnog doprinosa muzejskoj struci, uz koju je primio još desetak.

„Mislim da sam dobio sve nagrade koje postoje", kroz smijeh zaključuje ovaj vrijedni čuvar baštine, koji cijeli život uživa u onome što radi. „Volim taj posao i dan danas ispunjava me cijeli dan. A uz fizičku kondiciju, svakodnevne šetnje od desetak kilometara, održava i mentalnu snagu. Moram otići u Arhiv, u Institut, u Muzej u Knjižnicu, kod tih ljudi o kojima pišem…"

Odvikao se od televizijskog programa, sluša radioemisije, ugodnu glazbu uz koju može pisati. Koristi Internet preko kojega se informira o svakodnevici, a nisu mu strane ni društvene mreže pa u vrijeme korone svaku večer objavljuje na svom Facebook profilu po jednu djevojku s neke od revija smotre folklora, što mnogi rado „lajkaju".

Smotre i duhoviti igrokazi

Zvonimir Toldi poznat je i kao stručnjak koji je obogatio programe brodske Smotre folklora dodatnim priredbama, pjevačkim smotrama, revijom nošnji, izložbi, crkvenog pučkog pjevanja, sviranja samice, ukupno 12 programa tijekom godine, jer je želio da se u smotru uključuju sve generacije.

Od umirovljenja uz pisanje Brodskih priča, najnovija su mu preokupacija vrckasti igrokazi . „Do sada sam napisao 12 monologa, jedan igrokaz (Što tri dlake mogu da naprave) i jedan dijalog, a „Matini kripoštoli" već izvode pet monologa (Eva Janeš, Irena Matković, Marica Grgurević). Igrokaz je već proglašen najboljom predstavom u Sikirevcima, a brodska publika će je vidjeti na otvaranju ovogodišnjeg FAK-a. Prošlogodišnja predstava „Babe Klare Tamburove" bila je proglašena najboljom predstavom FAK-a, a nagrađena je i za najbolji tekst te najbolju glumu. Ove, pak, godine na natječaju za kratku humorističku priču BPŽ „Pero s onoga svita", Toldi je nagrađen prvom nagradom.

Duhovitosti niti u jednom ne manjka. „On ima švalerku, a jedna baka iz komšiluka je savjetuje kako da zadrži muškarca. Neka iščupa tri dlake sa svog tijela, s glave, ispod pazuha i s one stvari… i neka ih spali na kocki šećera a onda tu kocku da mu stavi u kavu… i nema više drugu da pogleda", kroz smijeh je ispričao Toldi.

Ovakve i slične priče zapisivao je na terenu još prije pola stoljeća, a sada ih uobličuje.

Bez obzira što mnogi njegovi tekstovi svojom duhovitošću navuku osmijeh na lice čitatelja, za sebe kaže kako nije duhovit. „Ja ne pričam puno u društvu, ne znam ispričati vic… ali kad sjednem pred laptop i počnem pisat', ne znam ni sam otkud mi te ideje".

Što bi izdvojio, što ga je najviše okupiralo?

„Sve je to nekako u ciklusima. Nikada nisam imao potrebe ni za jedan hobi. Nisam igrao šah, pecao, skupljao marke... jer me moj posao ispunjavao 24 sata i ništa mi drugo nije trebalo. Sad mi je najinteresantnije ovo što radim, dok sam radio izložbe bio sam sav okupiran time, ali svaki rad me veselio, od pisanja do smotri, i nikada u tome nisam doživio nikakvu nelagodu, stres. Presretan sam svojim životom i poslom. Prošao mi je u smijehu, pjesmi, igri…", kazao je i dodao: „Važno je raditi, postaviti si nekakav cilj i viziju u životu i toga se držati, biti dosljedan sebi, voljeti ono što radiš, ne odustati kod prve prepreke, a onda će sigurno biti i rezultata.".

Ispunjen i iznimno plodonosan život čine ga sretnim

Neiscrpna znatiželja odvela ga je na tisuće raznih mjesta gdje je upoznavao ljude, običaje, baštinu pa nije ni čudo što kaže kako je apsolutno zadovoljan svojim životom.

A zadovoljni su i Brođani koji će nakon pete, očekivati i šestu knjigu Brodskih priča, šaljive igrokaze i smijeh koji je tako potreban u teškim vremenima nedaća, otuđenosti i korone. Prije petnaestak godina, na promociji knjige, Toldi je izjavio „dok bude bilo Brođana, bit će i brodskih priča", a vjerujem kako mnogi misle da će brodskih priča biti dok bude Zvonimira Toldija.

Jer on zna iskusiti sreću na način kako to mogu samo rijetki ili, rekla bih, vrijedni, usredotočeni, zaokupljeni, nadahnuti… kakav je bez sumnje etnolog, povjesničar i brodski kroničar Zvonimir Toldi.