MEĐU četrdesetak sugovornika s kojima sam razgovarala vezano za priče o zaslužnim Brođanima, najteže sam termin za razgovor uspjela dogovoriti s uglednim neurokirurgom, dr. Dankom Smiljanićem, a kada smo to konačno utanačili i porazgovarali, shvatila sam zašto je susret i razgovor bilo tako teško realizirati.

Ovaj liječnik je angažiran doslovno 24 sata, jer uz teške i iscrpljujuće operacije kralježnice i mozga koje potraju i po desetak sati, čekaju ga za pregled pacijenti iz cijele Slavonije i Bosanske Posavine, a osim u slavonskobrodskoj bolnici jednom tjedno radi i u Požegi.

Sve to uspijeva, kako kaže, uz pomoć jedinog i dugogodišnjeg kolege, dr. Marcela Marcikića i medicinskih sestara koje su „dobri duhovi" Odjela neurologije u slavonskobrodskoj bolnici gdje je smješteno dvadesetak teških bolesnika koji su većinom nepokretni ili polupokretni.

Brođani, Slavonci i puno šire, znaju za ime velikog stručnjaka u području neurokirurgije, a oni koji su prošli iskustvo teške operacije puni su hvale što se može vidjeti i u rubrici „naj doktor", dok su neke zahvale objavljene i na SBplus portalu, a zbog svega što čini, dr. Danka Smiljanića svrstavamo među zaslužne Brođane.

„Veseli me Zakon koji najavljuje da će nam omogućiti rad do 68. godine. Još uvijek imam energije, sve mogu i želim dalje liječiti ljude. Moj idol, moj mentor, prof. Lupret, kada je nakon umirovljenja u Vinogradskoj otišao u Dubrovnik nastavio je raditi pa i danas radi sa 75 godina, kao šef neurokirurgije. To je svuda u svijetu tako u neurokirurgiji. Rijetko se tko povlači prije 70. ili 75. godine, što, naravno, ovisi o osobnom zdravlju."

Premda je rođen u Osijeku, a do srednje škole živio u Našicama, pa nastavio školovanje i prvi posao u Zagrebu, najduže živi i radi u Slavonkom Brodu, što nikada nije požalio, a u razgovoru saznajem i zašto.

Prvi susret s Brodom u ratnoj bolnici

Na uvodno pitanje što je to uopće neurokirurgija i kakav je to Odjel na kojem radi odgovorio je jednostavno kako je riječ o „Odjelu na kojem se operacijski liječe ljudi koji imaju bolesti mozga i kralježnične moždine. To podrazumijeva bolesti poput krvarenja u mozgu, tumore, promjene na kralježnici…"

Tijekom Domovinskog rata dolazilo je mladi neurokirurg Smiljanić s petnaest kolega iz Zagreba na ispomoć u slavonskobrodsku bolnicu, koja je tada bila proglašena centralnom ratnom bolnicom za ovaj dio Hrvatske.

„Dolazili smo u smjenama po sedam do deset dana. Kad je rat završio dr. Ivan Balen koji je tada bio ravnatelj i dr. Vladimir Jerković kao šef kirurgije, shvatili su kako postoji potreba za neurokirurgijom u brodskoj bolnici i donijeli su odluku da se ustroji takav odjel. Uvijek je na ovom području bilo dosta prometnih nesreća zbog autoceste. Ponudili su svima nama koji smo dolazili, na izbor, da dođemo u Brod i krenemo iz početka. Ja sam se odlučio i nikada nisam požalio. Bilo je to u studenom '96. godine. Krenuli smo, s cirkularnim pismima okolnim neurologijama i bolnicama da okupimo potrebnu ekipu, a nakon dvije godine je došao i dr. Marcel Marcikić koji je u to vrijeme već bio na specijalizaciji u Zagrebu", prisjetio se začetnik brodskog Odjela neurologije.

Brodski neurokirurzi najefikasniji u Hrvatskoj

Nije bilo lako jer je oprema za operacijsku salu u neurokirurgiji jako skupa no, dr. Balen i dr. Jerković su sva obećanja ispunili i u roku od godinu dana kupili operacijski mikroskop na čemu se bazira neurokirurgija. „Operacije nije moguće raditi pod golim okom, a već od '98. godine imali smo kompletnu opremu. Uz ono što je ostalo od rata, tada smo imali gotovo sve i bolju operacijsku salu nego neke zagrebačke klinike. Za mene je to bio veliki preduvjet", ističe dr. Smiljanić.

Krenuli su na odjelu zajedno s odjelom traumatologije a od 2015. godine imaju zaseban Odjel s 20 kreveta.

Premda u Zagrebu i Osijeku postoji neurokirurgija, brodski su se liječnici vrlo brzo etablirali jer su od samog početka uvijek bili na raspolaganju i izvan radnog vremena te operirali sve što je trebalo. Zbog toga je pritisak na brodsku neurokirurgiju iz godine u godinu rastao. „Ponosni smo jer se kod nas na pregled neurokirurga može čekati tjedan ili dva, dok se u Osijeku primjerice čeka tri mjeseca, no onda svi s tog područja dolaze ovdje". Tako u brodsku neurokirurgiju gravitiraju ljudi iz cijele Slavonije, od Kutine do Vinkovaca i Đakova koji službeno po HZZO-u pripadaju Osijeku. To je sada već naraslo na 286 slavonskih mjesta, a naravno dolaze ljudi i iz Bosanske Posavine, zbog čega godišnje, na ovom Odjelu, obave oko pet tisuća ambulantnih pregleda, oko 600 do 700 bolničkih liječenja, a taj broj konstantno raste.

Pa nije ni čudo što su onda, prema podacima HZZO-a iz 2015. godine, brodski neurokirurzi, dr. Smiljanić i dr. Marcikić, proglašeni najefikasnijima u Hrvatskoj. Oni, naime ,obavljaju puno više pregleda i operacija po osobi negoli je to bilo gdje drugdje u Hrvatskoj. "Prema opsegu posla koji nas dvojica napravimo, ima ga zapravo za četiri liječnika. Jedno kratko vrijeme nam se priključio i dr. Mihić, ali se iz obiteljskih razloga vratio u Zagreb. Sada imamo dva specijalizanta, pa će biti lakše kad se oni uključe", pomirljivo zaključuje dr. Smiljanić koji, kao i dr. Marcikić, naprosto nema slobodnih dana. „Pošto smo dvojica, nemamo dežurstva, jer to nije moguće složiti, tako da smo stalno pripravni. Dakle, što god danas radio, operirao ili bio u ambulanti, pripravan sam ako dođe, primjerice, do prometne nesreće tijekom noći i treba nešto hitno operirati, a sutra nastavljam dalje normalno raditi". Tako uspješnu organizaciju posla uz neizostavno podmetanje „vlastitih leđa" vidio je dr. Smiljanić za vrijeme boravka u Njemačkoj i u Americi u vrijeme specijalizacije, gdje je naučio kako treba organizirati posao da sve bude maksimalno efikasno uz minimum ljudstva i opreme. „Mislim da sam ja to ovdje u Brodu napravio", ističe s ponosom šef brodske neurokirurgije.

Od djetinjstva želi pomagati ljudima

Zanimalo me kada je i zašto donio odluku da će studirati medicinu, a kasnije i specijalizirati neurokirurgiju.

„U mojoj obitelji nema liječnika, a odmalena sam nekako osjećao potrebu da pomažem ljudima, da ih liječim i ozdravljujem. Sjećam se tako jedne situacije u Osijeku, kada sam kao sedmogodišnjak, vraćajući se navečer kući s roditeljima, ugledao pijanog čovjeka koji je pao, udario glavom i krvario. Odmah sam dotrčao do njega i rekao roditeljima da ga moramo odvesti kući, oprati ga i pomoći mu. Tada sam još rekao, na što su me roditelji podsjećali, kako želim biti doktor".

„Treba izbjegavati vijesti i što manje nasjedati propagandi kapitalizma, ne vjerovati tome kako morate imati bolji auto da bi bolje živjeli, da morate imati veću kuću, skuplju odjeću, čime nas stalno „bombardiraju."

I doista, kako su snovi sjeme aktivnosti, nakon osnovne škole u Našicama gdje su tada živjeli, nastavio je školovanje u najprestižnijoj zagrebačkoj Prvoj gimnaziji, gdje je, kaže, stekao izvrsno predznanje i za medicinu što je stalno priželjkivao. Medicinski fakultet upisao je bez problema. Sigurnost mu je pružala starija sestra Dubravka, koja je u Zagrebu radila kao sudac za prekršaje, podržavala je njegov izbor, pomagala moralno, savjetima i financijski. Po završetku Medicinskog fakulteta, dr. Smiljanić je odradio dvogodišnji staž u općoj praksi, također u Zagrebu. „Te dvije godine su jako vrijedne jer u njima, naime, naučite liječiti ljude nakon teorije koju je pružio fakultet. Te dvije godine danas ne postoje i mislim da to nije dobro. Kod mladih liječnika vidim nedostatak entuzijazma u liječenju ljudi, a pristup ljudima je sasvim drugačiji", kazao je liječnik koji je po završetku opće prakse specijalizirao neurokirurgiju u zagrebačkoj bolnici Sestre Milosrdnice (Vinogradska).

„Neurokirurgija je jako zahtjevna. Ona zahtijeva čovjeka koji voli ljude Jako sam se trudio, puno radio i svi su očekivali da ću u Vinogradskoj ostati uz mog mentora, vrsnog prof. Velimira Lupreta, i bili su zaprepašteni kako sam se odlučio otići u Slavonski Brod", rekao je dr. Smiljanić koji ne žudi za akademskim titulama i držanjem predavanja studentima, nego cijeli život nastoji ostvarivati dječački san - liječiti ljude.

Brodska bolnica kao izazov

I to mu dobro polazi za rukom već 35 godina. „Ja sam ostvario svoj san liječenja ljudi na najbolji mogući način. Uvijek smo imali razumijevanje bolničke uprave i u okviru mogućih financija održavali smo odjel i opremali salu. Kad smo krenuli, imali smo opremu kao i neke velike klinike. Te godine je prof. Paladino u Zagrebu napravio prvu endoskopsku operaciju na mozgu, što su popratili svi mediji, a i ja sam je istovremeno napravio u Brodu, što nitko nije zabilježio. No, bilo je o mom poduhvatu riječi na prvom hrvatskom kongresu liječnika u Zagrebu".

Jedan dio posla je onaj stručni no, onaj drugi dio, odnos prema ljudima, obiteljima onih koji su teško bolesni podjednako je važan. „Neurokirurgija, nažalost, uvijek liječi teško bolesne, ali svih ovih godina dobivamo sve pohvale i to mi je bio znak da sam napravio ono što sam mislio da treba, kako treba izgledati neurokirurški odjel, ne samo liječiti bolesti. Ljudi koji kod nas dolaze iz svih krajeva Hrvatske, a koji su bili u drugim bolnicama, nisu mogli vjerovati kakav je naš odnos prema pacijentima, odnos liječnika, a prije svega medicinskih sestara, spremačica, fizioterapeuta koji dolaze na odjel i to je ono što me uvijek veselilo", ističe s ponosom dr. Smiljanić, navodeći primjere. „Moje dvije sestre, recimo, danas brinu o 21 bolesniku od kojih je 16 polupokretno i nepokretno i padaju s nogu, ali može ih se vidjeti kako se smiju s pacijentima, pokušavaju im pomoći,…" kaže neurokirurg koji je na internetskoj stranici najdoktor.com ocijenjen izvrsnom ocjenom. Za svaku pomoć, ljubaznost, zakonitost i etičnost pacijenti su mu dali čiste petice, dok je s malo nižom ocjenom prošlo i njegovo osoblje.

Nedostaje sestara i još ponešto, ali…

Dobro bi bilo da ima više sestara, nedostaje ih na svim odjelima - potvrđuje moju konstataciju ovaj neurokirurg, no ne prigovara zbog toga kao ni zbog činjenice visoke ljetne temperature na Odjelu i u liječničkoj sobi (i ostalima u bolnici), zbog nefunkcioniranja klimatizacijskih uređaja, što dodatno otežava stanje kod svih. „Za sada u sedam operacijskih sala, u koje poput vrsne ortopedije također dolaze ljudi iz cijele Hrvatske operirati koljena, kukove,... pa traumatologije, urologije, abdominalne kirurgije i ostalih, nedostaje sestara i ministarstvo ih je spremno odobriti, ali sami smo odgovorni osigurati plaće sestrama" navodi dr. Smiljanić već poznatu priču kako bi „kolač" trebalo raspodijeliti na više manjih komadića, a ni ovi dosadašnji nisu baš izdašni.

„Naša bolnica godinama kotira izuzetno dobro u odnosu na brojne druge bolnice i jedna je od rijetkih koja plaća svoje račune i nije joj ih HZZO trebao otpisivati". Od 2016. godine, prostor odjela neurokirurgije zadovoljava sve potrebe, oprema se osuvremenjuje jer, prema riječima dr. Smiljanića, ravnateljstvo bolnice na tome ne štedi pa su prije dvije godine kupili novi operacijski mikroskop što je veliki izdatak. I metode se rada mijenjaju u odnosu na vrijeme od prije nekoliko desetljeća kada je dr. Smiljanić započinjao svoj neurokirurški rad. Zbog toga odlazi tamo gdje može naučiti nešto novo. „Dvaput sam bio u Americi na tzv. Work-shopu. To nije kongres, ali tu dolaze liječnici s iskustvom kako bi postali još bolji. Sedam dana od sedam ujutro do 7 navečer u velikoj sali s 20 mikroskopa i 20 mozgova iz svijeta, tečajeve drži prof. Mahmut Gazi Yasargil, doajen svjetske neurokirurgije, koji daje sve od sebe kako bi pokazao što je u toj oblasti, novo u svijetu."

Dr. Smiljanić je svjestan situacije u zdravstvu i premda zna što bi sve još trebalo pa i na njihovom Odjelu, ne iznosi detalje, jer zna, kaže, da brodska bolnica uvijek nudi više od drugih hrvatskih bolnica podjednake veličine i razine. „Zbog toga sam strpljiv. Očekujem od mlađih koji će se uskoro vratiti sa specijalizacije da će raditi neke stvari koje mi sad ne radimo, endoskopsku kirurgiju, neurokirurgiju,…"

Dr. Smiljanić je zdrav, ali da mu zatreba ikakva intervencija, apsolutno bi se, veli, prepustio u ruke brodskim liječnicima. „Ljudi nisu svjesni kakve kvalitetne stručnjake imamo i koliko je ova bolnica bila i danas jest kvalitetna".

Radni dan nema kraja, a ne razmišlja o mirovini

Radni dan dr. Smiljanića kreće u 6 sati ujutro i završi kad završi. „Mi imamo radno vrijeme, no bez obzira tko je od nas dva liječnika pripravan (po 15-20 dana), dolazimo ako se stanje našeg pacijenta pogorša, bez obzira jesmo li u pripravi ili ne. Zadali smo si u životu da nemamo radno vrijeme, da je naš posao takav i da je to normalno i subotom i nedjeljom i praznicima. Mi smo na godišnjem odmoru samo kad smo izvan Broda", tumači šef neurokirurgije.

Poruka budućim i mladim kolegama: „Liječite ljude, razgovarajte s njima više nego što su vas učili na fakultetu, liječite bolesti, nastojte pomoći na svaki način. Ne razvijajte prerano sarkazam i obrambene mehanizme na ljudsku nevolju. Barem donekle treba vas pogađati patnja bolesnika i njihovih obitelji."

A uz brodsku bolnicu dr. Smiljanić redovito odlazi jedan dan tjedno i u požešku bolnicu koja nema neurokirurga.

„Do 2005. godine dolazio je moj nekadašnji šef, prof. Lucijan Negovetić i onda je odlučio da više neće dolaziti. Kako je znao moje sposobnosti, sugerirao je bolnici da pozovu mene. Naš ravnatelj se složio i od 2005. godine ja idem jednom tjedno u Požegu, u svoje slobodno vrijeme, pa i odande, svi koji su nakon pregleda za operirati, dolaze u Brod".

Sa 63 godine, dr. Smiljanić još ne razmišlja o mirovini. Dapače, planira raditi još godinama. „Veseli me Zakon koji najavljuje da će nam omogućiti rad do 68. godine. Još uvijek imam energije, sve mogu i želim dalje liječiti ljude. Moj idol, moj mentor, prof. Lupret, kada je nakon umirovljenja u Vinogradskoj otišao u Dubrovnik nastavio je raditi pa i danas radi sa 75 godina, kao šef neurokirurgije. To je svuda u svijetu tako u neurokirurgiji. Rijetko se tko povlači prije 70. ili 75. godine, što, naravno, ovisi o osobnom zdravlju", a dr. Smiljanić se, kako doznajem, može pohvaliti psihofizičkim zdravljem, bez obzira na to što je posao neurokirurga jako težak i stresan.

„Da ne umanjujem vrijednost ostalih, ali u neurokirurgiji operacije kralježnice traju od dva do tri sata, a operacije tumora na mozgu od 3 ili 4 do osam ili 10 sati kontinuirano. Moramo biti spremni na to. Kod tako dugih operacija napravimo jednu ili dvije pauze po pet ili 10 minuta, ali moramo biti stvoreni za to. Neurokirurg mora biti netko tko je fizički i mentalno spreman. Ja sam to sve uvijek mogao, možda zbog genetike. Čovjek se pripremi pred operaciju, ne mora ići u toalet, ne osjeća uopće potrebu za hranom, uz fizičku spremu to je koncentracija", pojašnjava ovaj dugogodišnji stručnjak, navodeći kako je oduvijek u teretani ili nešto radi na zemlji, oko kuće, a što se tiče koncentracije, veli, to je nešto što čovjek mora imati u sebi za neurokirurgiju. Ipak ne moraju, kaže, svi neurokirurzi raditi takve iscrpljujuće operacije, a mogu biti odlični liječnici.

Kako do najboljeg učinka za pacijenta?

Kroz proteklih 35 godina, dr. Smiljanić odradio je oko 5000 operacija. Vrlo je to zahtjevan posao, a na kraju operacije koja je možda trajala i 10 sati nije siguran kakav će biti rezultat dok se pacijent ne probudi. To, međutim, traje satima, kao i neizvjesnost.

„Mozak je vrlo kompliciran. Sve je odlično ako sam siguran da je sve prošlo dobro da nije ozlijeđena nijedna krvna žila niti dio mozga koji nije trebao biti. No, onda slijedi postepeno buđenje bolesnika iz anestezije što traje satima. Naravno, ne mogu zaspati dok se to ne dogodi jer ne znam je li to što sam savjesno napravio polučilo rezultat koji očekujem. To saznam, dakle, tek kada se pacijent probudi, kada vidimo govori li, je li ruka oduzeta ili ne". No, onaj tko samo tehnički shvaća operacije u mozgu, taj se gadno prevari, pojasnio je. „Mozak ne poznajemo dobro ni dan danas, a on može različito reagirati. Zato je važno prije operacije u suradnji s anesteziolozima, koji su u brodskoj bolnici fantastični, dobro pripremiti bolesnika, uzeti u obzir sve mogućnosti, dodatne bolesti,… Onda barem neurokirurg može biti mirne savjesti da je sve napravio kako bi učinak bio dobar".

Nažalost, nije uvijek tako. Svaki tumor na mozgu kao i krvarenje u mozgu opasnost je po život. Često se pacijenti obrate liječniku kada je bolest već uhvatila maha. I tada, posebice kada je riječ o malignim tumorima mozga, liječenje je mnogo teže, a ponekad i nemoguće. Zato je tako važno otkriti bolest u početnoj fazi. „Mozak je organ koji upravlja našim životom, a frustrirajuće je kada pacijent ne preživi", kaže stručnjak, kojemu još nikada u proteklih 35 godina nije umro pacijent na stolu. „Dakle, nikada nisam za vrijeme operacije napravo takvu grešku, ali ima postoperacijskih infekcija koje su, nažalost statistika, neočekivanih reakcija mozga je bilo i ljudi su neki umrli nakon nekog vremena. Uvijek sam članu obitelji, za kojeg procijenim da je najčvršći, govorio o mogućim komplikacijama. Nikad mi se u životu nije dogodilo da mi je obitelj zamjerila i ako je nekad pacijent umro. Došli bi se zahvaliti na ljudskom odnosu, na brizi i trudu, a tu sam ja onda siguran da dobro postupam" rekao je dr. Smiljanić koji stručni dio operacije smatra gotovo jednako važnim kao i onaj drugi, ljudski dio.

Zahvalni pacijenti

I to pacijenti prepoznaju pa ne štede riječi hvale. „Dr. Smiljanić je čudo od čovjeka, dvaput mi je operirao kralježnicu, prvi put sa 40 godina. Zahvaljujući njemu, mogu hodati i živjeti normalnim životom. Beskrajno mu vjerujem kao liječniku i nikad ne bih otišla negdje drugdje", kazala je, 52-godišnja Dubravka M.

„Neurokirurg Danko Smiljanic je prije svega čovjek, a onda doktor... kada su svi odustali od majke koja je imala metastaze na mozgu doktor Danko se pojavio i uklonio to i poklonio nam vrijeme s mamom. I sama sam 10 godina u medicini, ali ovakav pristup pacijentu i toliku ljubav i smirenost u poslu još nisam vidjela".

„Doktor je izuzetno ljubazan, profesionalan, korektan i s pravom svaki pacijent može imati apsolutno povjerenje u njega", samo su neke riječi zahvalnih pacijenata. A, među mnogima, gospodin Drago Gobac, cijelo je pismo s hvalospjevima nakon operacije kralježnice poslao SBplus portalu, hvaleći osoblje „kakvo si mogu poželjeti najpoznatije bolnice u svijetu", medicinske sestre, koje su profesionalne, ali uvijek vedre i nasmijane, dobre, spremne pomoći, kao i spremačice, no veliko i neizmjerno hvala uputio je posebice neurokirurgu Danku Smiljaniću, čijoj se snazi i stručnosti divi.

Stres uništava imunološki sustav

Osim sve većeg broja ljudi koji se javljaju s problemima kralježnice, sve je veći broj i onih sa zloćudnim bolestima mozga i to u sve mlađoj populaciji što je posljedica nekvalitetnog života, prehrane, neadekvatnih životnih uvjeta, zagađenja u kojem živimo, a stres i brzina života su, i po mišljenju mog sugovornika, glavni faktori. „Ako čovjek ima iole dobru genetiku i ako živi koliko toliko normalnim životom, stres je glavni faktor. Viđao sam ljude sa četrdesetak godina koji imaju izljev krvi u mozak, a ne puše i ne piju alkohol. Stres uništava imunološki sustav. U našem se tijelu dnevno obnavljaju tisuće stanica i moraju se pravilno obnoviti, a svakodnevno se događaju greške, što imunološki sustav prepoznaje i onu lošu stanicu ubije na licu mjesta, no ako je imunološki sustav pod stresom i njegove su sposobnosti umanjene, ta se stanica razmnožava i nastaje tumor", jednostavnim je rječnikom objasnio dugogodišnji stručnjak.

Ali kako izbjeći stres, kojem smo svakodnevno izloženi od ranog jutra kroz negativne vijesti o poskupljenjima, ratu, zabrinjavajućim klimatskim promjenama, neizvjesnoj budućnosti - upitala sam ga. „Treba izbjegavati vijesti i što manje nasjedati propagandi kapitalizma, ne vjerovati tome kako morate imati bolji auto da bi bolje živjeli, da morate imati veću kuću, skuplju odjeću, čime nas stalno „bombardiraju". I uz to imamo dovoljno razloga za zabrinutost kada su u pitanju mlade generacije. Toliko je ozonskih rupa da oni za 10 godina uopće neće smjeti izaći na sunce, pa dr. Smiljanić sugerira što više ulagati u vlastito zdravlje i prisiliti se naći za sebe sat i pol fizičke aktivnosti dnevno kao što su večernja šetnja, trčanje, vožnja bicikla,... jer o fizičkom zdravlju ovisi podnošenje stresa. „Samo zdravi ljudi mogu nešto postići u životu, a ako fizički nismo spremni podnijeti stres koji nam diktira kompletna globalizacija, onda ćemo se razboljeti", ustvrdio je stručnjak..

Parafrazirajući rečenicu iz utopijskog Huxleyeva romana „Otok", filozofsku fikciju gdje ptice na granama tijekom dana ponavljaju rečenicu „ovdje i sada", kako bi ljude podsjetile da treba živjeti danas, dr. Smiljanić smatra kako svaki čovjek svakodnevno mora pronaći nešto što će ga razveseliti; pogledati dobar film, poslušati glazbu, prošetati,... naučiti se hraniti malim stvarima, da bi opstao jer oni koji žive samo za veliki cilj uglavnom izgore.

Energiju nadoknađuje u prirodi

Poznata je činjenica da su neuromuskularne bolesti danas svugdje u svijetu premašile kardiovaskularne. Vrlo težak i iscrpljujući posao neurokirurga, posebice operacije, zahtijeva pune energije i koncentracije pa me zanimalo kako je dr. Smiljanić nadoknađuje. „Tako da svaki slobodan trenutak boravim u prirodi". To njemu i njegovoj sadašnjoj životnoj suputnici, o kojoj govori s puno ljubavi i topline, omogućava idilično mjesto za život, okruženo vinogradima i voćnjacima, daleko od drugih kuća. „Tu uživamo. Odavno sam shvatio da psihički stres mogu kompenzirati jedino fizičkim naporom. Kad izađem iz bolnice moram biti vani. A volim sve raditi i štošta sam u životu naučio pa tako i graditi, postavljati instalacije, električne, vodovodne… krovopokrivački posao... Idem biciklom na posao kad god mogu", kazao je ovaj neumorni stručnjak, čije bi savjete bilo dobro poslušati. Sve češće, naime, ljudi od najmlađe dobi imaju nekakve probleme s mišićima, kralježnicom, zglobovima i to mi danas, veli liječnik, vidimo kao nešto jako poražavajuće. „Prije 40-ak godina smo operirali ljude čija je prosječna dob bila od 35 do 55 ili 60 godina, a danas je to od 16 godina na više. To je posljedica lošeg, sjedilačkog života, nebrige društva o djeci, koja se trebaju fizički normalno razvijati. Pogrbljeni su, bolove u kralježnici osjećaju već osnovnoškolci, jer im nitko od najranije dobi, ne govori kako to nije dobro. I tu se naravno svi trebaju uključiti, kao nekada kada su školske aktivnosti bile gotovo obavezne i besplatne", kazao je neurokirurg koji za razliku od drugih, s kolegama u brodskoj bolnici, 80 posto ljudi s diskus hernijama i degenerativnim promjenama izliječe bez operacija.

Živi za djecu i za posao

Dr. Smiljanić baš nije sklon govoriti o svom privatnom životu, no spomenuo je kako iz braka s prvom suprugom ima troje djece na koje je ponosan. Kćeri (23 i 20) te 17-godišnji sin, izvrsna su djeca i njegova najuža obitelj za koju, kaže, živi. Proteklih šest godina u sretnoj je vezi s drugom ženom koja također ima dvoje odrasle djece pa se zajedno brinu o njih petero i vole ih. Svi oni razumiju posao dr. Smiljanića. Kroz cijeli radni vijek nije se nikada znalo kada se kreće na godišnji odmor, nisu imali sigurne subote i nedjelje za izlete mada se on, veli, silno trudio da ih ne zakine ni u čemu. „Mislim da sam uspio u njihovom odgoju jer su odgojeni kao i ja, da trebaju raditi. I moji roditelji su bili činovnici, a ja sam od trećeg razreda gimnazije radio, na utovaru - istovaru u Pivovari, zaradio sam si novac za prvog „Fiću" i meni je to bilo normalno. Tako i moja starija kćer koja je na 4. godini pravnog fakulteta, radi preko student-servisa od prve godine fakulteta mada ne mora. Radi u McDonald'su, a poslodavac je fasciniran njezinom predanošću poslu i izlaze joj ususret kad ide na ispite. To je za mene znak da sam je dobro odgojio. Druga kćer je umjetnička duša i želi studirati film i režiju, ovdje u Hrvatskoj premda joj se pružala mogućnost da ide u London, dok je sin završio treći razred Klasične gimnazije, uzoran je učenik i sportaš. Naučili su svi raditi, a u današnje vrijeme je, nažalost, za neke ljude raditi sramotno jer misle da treba raznoraznim načinima brzo doći do velike sume novca", kazao je dr. Smiljanić čiji je način života najbolji model ponašanja za djecu. Predanost poslu, odgovornost, skromnost, ljubav i razumijevanje prema ljudima, odlike su koje ga krase. Neki ga možda smatraju čudakom jer ne podliježe skorojevićkim trendovima pa nikada, primjerice, nije težio voziti bijesni auto poput najnovijeg Mercedesa, BMW-a, i već 20 godina vozi isti automobil.

Poruka mladima - volite i liječite ljude

Tko ide studirati medicinu prije svega mora voljeti ljude, ne samo liječiti ih, smatra dr. Smijanić. No svjesni smo činjenice da medicinski fakultet završe ljudi iz raznoraznih pobuda, jer su ih natjerali roditelji, zbog statusa ili nekih vlastitih frustracija,...

U novije vrijeme, pak, u zdravstvenom se sustavu može vidjeti puno više žena, podjednakog broja muškim kolegama, koje jednako stručno rade svoj posao, pa me zanimao komentar mog sugovornika. „Razlog tome je samouvjerenost žena koje ne vjeruju dugogodišnjim tlapnjama kako ne mogu istovremeno biti dobre liječnice, majke i domaćice. Samosvjesnije su s razlogom i danas rade s jednakim žarom i snagom kao i muškarci."

A bili muškarci ili žene - ako kreću na studij medicine - dr. Smiljanić im poručuje „liječite ljude, razgovarajte s njima više nego što su vas učili na fakultetu, liječite bolesti, nastojte pomoći na svaki način. Savjetujem mladima da ne razviju prerano sarkazam, da ne razviju prerano obrambene mehanizme na ljudsku nevolju, da ih bar donekle treba pogađati patnja bolesnika i njihovih obitelji", kazao je ugledni neurokirurg svjestan istine kako ljudi ne mogu odlučiti da će postati izvanredni, ali mogu svim snagama nastojati postići izvanredne rezultate. To dr. Smiljaniću, nasreću, i uspijeva.