STARIJE, ali i mlađe, generacije Brođana zaljubljenih u rock glazbu svjesne su činjenice kako Slavonski Brod već preko pola stoljeća prednjači među hrvatskim gradovima po broju onih koji su kao svoj glazbeni izričaj odabrali upravo rock - ne samo kao poseban glazbeni pravac, nego i kulturni fenomen svojstven urbanim sredinama. Premda vuče korijene u ritmovima bluesa, country glazbe, jazza pa i etno glazbe, riječ je o popularnoj glazbi začetoj pedesetih godina prošlog stoljeća u Americi koja je „inficirala" cijelu planetu. Od šezdesetih godina do danas, u Brodu je osvanulo na desetine rock sastava koji su potrajali duže ili kraće vrijeme, a kroz njih su prošli brojni bolji i lošiji glazbenici koji su se htjeli okušati u novoj vrsti glazbe, spremni ama baš sve gurnuti u drugi plan zbog rock'n'rolla i svirke.

A kad me s 10 godina naučio svirati „Kuću izlazećeg sunca", nisam prestajao cijeli dan. Jednom mi je stariji susjed rekao „Ako još jedno to odsviraš, završit ćeš na ovom drvetu i ti i gitara".

Među njima je i Zlatko Burić – Paja, brojnim generacijama poznat kao vrsni vokal i gitarist u desetak brodskih rock sastava s kojima je svirao, pjevao i oduševljavao publiku. To u kontinuitetu radi već pola stoljeća.

Svjesna činjenice kako su među brojnim brodskim rokerima i neki drugi mogli biti subjekt ove priče, ipak sam odabrala razgovor s Pajom, svojevrsnim rock simbolom, stopostotnim rokerom koji - unatoč nasrtajima raznoraznih glazbenih pravaca i ritmova - svojom svirkom, vokalom i nastupima dosljedno čuva urbani štih svog Grada. I zbog toga pripada među zaslužne Brođane.

Za nekoliko tjedana (22. svibnja 2022.) navršava se točno pola stoljeća od prvog Pajinog nastupa u tadašnjem kultnom plesnjaku „Partizan". No, s punih 67 godina još svira i naglašava kako je svaki dan željan svirke, a oni koji ga dobro poznaju kažu da to nikada neće prestati.

Rođen je da svira i pjeva

S tri godine doselio se s roditeljima iz rodne Pule. A ondje je, sjeća se, imao susjede Kovačiće, čiji je sin Vlatko svirao gitaru. „Kad sam je prvi put ugledao nisam se micao od njega i gitare. Ta privlačnost se ne može opisati. Želio je gitaru svim srcem i konačno mu se ostvario san. „Za Novu 1964. godinu, Djed Mraz mi je donio gitaru. Imao sam devet godina. Izbezumio sam se od sreće. Bila je nešto manja, ali normalno se moglo na nju svirati. Svašta je ona preturila, ali i danas je još živa. Prije par godina sam je preradio i stavio rezonator", ispričao je Paja o događaju koji je odredio njegov kasniji životni put. Koristio je svaki trenutak ne bi li naučio ponešto na svom novom instrumentu. „U brodskom susjedstvu je tada svirao Ćiro Mahovlić, (inače svirač u Duksima). Dozvolio mi je da uđem dok vježba samo da budem tiho, a ja sam pokušao pohvatati što on to radi. Kasnije je ipak popustio pa mi je prvi naštimao gitaru, pokazao akorde,... A kad me s 10 godina naučio svirati „Kuću izlazećeg sunca", nisam prestajao cijeli dan. Jednom mi je stariji susjed rekao „Ako još jedno to odsviraš, završit ćeš na ovom drvetu i ti i gitara".

Imao sam skoro 12 godina kad me tetak Zizi pitao bi li htio ići u Muzičku školu. I tada sam krenuo, upisao sam vanredno i pohađao samo instrument, ne i solfeggio. No imao sam sreću. Volio sam to. Tu je radio Kruno Seletković i njegova sestra Zdenka. Imao sam nepunih 16 godina kad je mene i Kikija Matoševića Kruno odabrao da idemo s njim svirati na natjecanju pjevača amatera u Ciglenik.

Prvi doživljaj rock glazbe - skidanje pjesama s Radio Luxembourga

Zvuk rocka potječe od električne gitare, a prvi elekričarski sastavi u Hrvatskoj - pa i u Slavonskom Brodu - počeli su se pojavljivati pedesetih godina prošlog stoljeća. Prvi, pak, pravi brodski rock sastav osnovan je 1964. godine, kao VIS Hidrogeni, a prvu postavu su činili Mirko Sečić, bas, Tomislav Boras i Stjepan Perlić (gitare), Josip Matić (bubnjevi) i Marko Kern, vokal. Svoj prvi solistički koncert održali su 1966. godine u kinu „Jadran", a nakon toga su počeli svirati plesnjake u starom domu na Plavom polju. Nezaboravnog koncerta i danas se živo sjeća Paja. „Tata me vodio na njihov koncert u kino Jadran, a ja sam bio doslovno opčinjen", kazao je ovaj od malih nogu zaljubljenik u glazbu, koji je želio učiti i nastupati. „Premda smo među rijetkima imali u kući gramofon, tada je bilo teško doći do ploča. Slušale su se mamine i tatine ploče, Connie Francis koju je tata obožavao pa Ivo Robić kojeg je voljela mama i tako dalje. Mene je privlačilo nešto drugo i nastojao sam do toga doći", ispričao je.

„Moj život je glazba. Sve drugo sam odrađivao kako bih si našao prostora za slušati i skidati glazbu s radija pa kasnije s interneta, slagao to satima, danima, mjesecima."

U tinejdžerskoj dobi slušao je radio te, kao i većina klinaca, 'skidao' pjesme. „Bila je to Grupa 220, Mišo Kovač... pa glazba s Radio Luxembourga. Pjesmu koja mi se svidi skidao sam, ali dođem do pola i ne stignem više, onda sutra ponovo čekam da je puste. Kupovao sam one male ploče Rolling Stonesa i Beatlesa. Nešto kasnije, Duško, Rajko (Svilar) i Breza (Željko Brezičević) su počeli vježbati svirku u Pilarevoj gdje sam doslovno visio cijelo vrijeme. Rajko je, sjećam se dobio novi doboš, a nije imao stalak, pa sam ja bio stalak na probi, presretan zbog toga", ispričao je Paja oduševljen vokalima Rajka i Breze, u Eggsima, a vrlo brzo se i sam iskazao moćnim vokalom. „Volim pjevati. Još u Puli kao trogodišnjak pjevao sam „Marinu" na talijanskom jeziku. Na rivi se sve orilo, aplaudirali su mi, nije me bilo strah niti sram". Pitam ga je li to genetika, je li se pjevalo u kući. „U obitelji je teta Ljubica, tatina sestra pjevala u zboru I.G. Kovačić, a bila je i glumica u zagrebačkom HNK. Lijepo je pjevala i tatina sestrična Biba, ali nitko se nije glazbom profesionalno bavio".

Nicali rock sastavi i smjenjivali se glazbenici

Nakon Skitnica, Kristala, Marsona, prvih Duxa,... pojavili su se Duxi II, a potom i legendarni The eggs group, (Dule, Rajko, Breza, Lavoslav Špicer i Zlatko Šofić, a kasnije, Blanka Vogrinec, Vesna Pezelj, pa Dubravko Šef, Kruno Seletković, Jozo Opačak) izvodeći pjesme Bee Geesa, Procol Harum-a, Wilsona Picketta,... ali i vlastite skladbe koje su svirali uglavnom u Partizanu, na Plavom polju, u Najlon bašči, Radničkom domu, no i po Kvarneru, u raznim gradovima. Bili su doista respektabilan bend unatoč tome što su se postave glazbenika mijenjale zbog odlaska na studij, u vojsku i slično.

Paja koji je glazbu u sebi nosio od rođenja, nije propuštao njihove svirke. „Pred upis u srednju školu, Dule me poveo sa sobom u Partizan da mi pokaže nove instrumente koje su nabavili. To su već sedamdesete godine. Rekao je „Vidiš Paja, to ćeš ti naslijedit'. Kad mi odemo, ti i ostali mlađi ćete nastaviti." Zažarile su mi se uši od uzbuđenja. Kasnije sam upoznao i Dubravka Šefa koji je iz Idola došao u Eggse. Imao je dugu kosu i bio najbolji gitarist u Brodu, a svirao je „Trku s đavolom" da se smrzneš. Već tada sam prepoznavao kvalitetu", kazao je Paja koji je svoj prvi javni nastup imao na istom mjestu, u Partizanu.

Magični početak s grupom „Magic"

„Paja je jedan od rijetkih iz te generacije koji i dalje aktivno svira i živi glazbu. Nije koketirao s drugim žanrovima. Blues i rock njegova su prirodna okolina."

„Imao sam 17 godina, a prvi moj bend bio je Magic, u sastavu Marinko Vrlazić (bas gitara), Darko Bauer (bubnjevi), Vladimir Bukovac Bukva (ritam gitara) i ja (vokal i gitara). Marinko je kupio gitaru dok smo dio instrumenata posudili od Egssa. Cijeli naš repertoar bilo je nekih sedam pjesama, uglavnom stranih - pjesme Grand Funk Railroad, Jimija Hendrixa i još neke koje su trajale po 25 minuta. To je već bila progresiva", kroz smijeh se sjeća ovaj nepatvoreni rokerkoji je cijeli život zaljubljen u pravu glazbu. No, tada su predstavili i Bukvinu pjesmu, „Princeza u bijelom", koju je pjevao autor te Burićevog „Prosjaka". Priznaje Paja kako je na prvom kao i na svakom kasnijem nastupu imao tremu. „Morali smo se pojaviti nakon pravih glazbenika poput Eggsa, Duxa. No, bila je to ona pozitivna trema koja pojačava profesionalizam. Iako glazbu obožava, naglašava, pak, kako voli ono što voli, a ono što ne voli - neće svirati ni pjevati ni pod koju cijenu. „Jednako tako, ne mogu svirati kad ne želim. Naravno, to se ne događa ako je gaža dogovorena. Psihička priprema odradi svoje. Ipak, biram prostor gdje i kad ću nastupati", pojasnio je svoj cjeloživotni stav glazbenik koji se s raznim grupama predstavljao u Partizanu, na Plavcu, u Radničkom domu, u Hotelu Park, u Pubu S'Oliver, Harleyju, Green parku,... u svim brodskim prostorima. A učio je, kaže, od najboljih. „Dule je bio legenda. Uporno je lomio Lea Špicera da nam proda „Fendera", gitaru Janeza Bončine, no nije htio. Na kraju je ipak pristao i prodao gitaru za 320 tisuća dinara što je bilo jako puno. Ja sam to cijelo ljeto radio na benzinskoj pumpi, kako bih je otplatio, a zaradio sam samo 20 tisuća".

Nakon grupe Magic, stjecajem raznih okolnosti smjenjivali su se bendovi, raznih imena u kojima je Paja nastupao sa sličnim ili istim glazbenicima. Tako je postao vokal u grupi Wem, Tom, Bum, Krah, Jesen, Gorak med, Rock'n'roll band, Brodsky blues band, u grupi Brod, Moira,...

Njegovih fantastičnih nastupa i presudnog utjecaja sjeća se također vrsni glazbenik Cvjetko Arbanas Cvele. „Početkom sedamdesetih godina, kao 12-godišnjaka, Paja me je oduševio svojim pjevanjem i sviranjem gitare kao član grupe Wem, u Radničkom domu, a poslije na Plavcu s grupom Bum gdje sam u vrhunskoj izvedbi mogao čuti najbolje rock hitove tog vremena što je u meni probudilo ljubav prema rock glazbi i utjecalo na moj glazbeni izričaj. Od tada sam svake subote, zahvaljujući starijem bratu koji me je uspio uvesti na Plavac, stajao ispred bine i upijao odličan zvuk i bravure Paje i Šefa. Krajem sedamdesetih, kada sam počeo aktivno svirati, osobno sam upoznao Paju, a naše prijateljstvo traje i danas. Naše želje i planove o zajedničkom bendu koje je poremetio rat ostvarili smo tek 2010. godine kada je Paja došao u u Brodsky Blues Band. Te inspirativne svirke s Pajom ostvarenje su mog dječačkog sna punog divnih emocija, dobre energije kreativnosti i odlične glazbe. Sretan sam što je moj život obogaćen prisutnošću takvog divnog čovjeka, odličnog glazbenika i beskompromisnog vječnog rokera, iznad svega velikog prijatelja", kazao je Cvele.

Vezan uz Gogu od tinejdžerskih dana

Vjerujem da nema onih iz generacije pedesetih i šezdesetih godina koji se ne sjećaju kultnih mjesta, poput Partizana, gdje su održavane subotnje svirke i plesnjaci. No, nije to bio samo ples. Cijeli tjedan se razmišljalo o tome kako i s kim doći, što obući, na koje mjesto stati da bi bolje vidjeli moguću simpatiju, ali i članove benda koje smo doživljavali kao svetinju. Već u subotnje jutro kretale su pripreme za odlazak u Partizan, naravno pješice, iz bilo kojeg dijela grada, a s približavanjem plesnjaku, kada su se mogli čuti i prvi taktovi svirke, srce bi snažnije zatreperilo. U gužvi kroz koju se jedva moglo proći i dimne zavjese od cigareta, teško se pronalazilo društvo (jer nije bilo telefona kao danas), no adrenalin je rastao od prvog momenta, kod publike kao i kod glazbenika. Dečki su nastojali kopirati stil odijevanja faca na pozornici kao i njihove frizure, dok su djevojke pokušavale šminkom dodati koju godinu.

„Paja je osoba koju definitivno treba slijediti u kontekstu glazbe. Njegov iskonski duh je rokerski, kod njega nema kompromisa, računice, kalkuliranja,..."

Naravno, curice su obožavale glazbenike, no Paja je, kaže, gotovo od samog početka, bio zauzet. Zgodan, dugokos, pa još svirač i pjevač, zapeo je za oko mnogima, no presudan je prema njegovim riječima bio prvi susret dvoje šesnaestogodišnjaka. „Izlazili smo iz Partizana, a Goga veže cipele. Odmah sam je skužio i kliknuli smo. Upitao sam mogu li je otpratiti kući. Pristala je, na rastanku smo se jednom poljubili i to je bilo to. Prošlo je već pola stoljeća od tada i još uvijek nam je lijepo."

Beskompromisni roker

Paja je pravi roker u duši. Za njega rock nije samo glazba nego „pokret, način života, način razmišljanja, sloboda mišljenja, sloboda kreacije, prezentacije svoje umjetnosti". Da je cijeli život beskompromisni roker, potvrđuje i glazbenik Boris Ružojčić. „Iako nismo često zajedno svirali, svaki susret na bini s ljudima koji su mi na početku bili uzori za mene je bio dragocjen. Kao klinac pratio sam tu lokalnu rock scenu s pažnjom i divljenjem jer mi je već u osnovnoj školi gitara postala stalni partner. Paju sam osobito pratio jer obojica smo i gitaristi i pjevači, a od njega se na oba ta polja - moglo učiti. Na bini nije nametljiv, a pjeva i svira sjajno. Pripada onoj generaciji brodskih rokera na koju grad može biti ponosan jer su čuvali njegovu urbanu stranu. Paja je jedan od rijetkih iz te generacije koji i dalje aktivno svira i živi glazbu. Nije koketirao s drugim žanrovima. Blues i rock njegova su prirodna okolina", kazao je Boris.

Nekadašnju, pak, jugoslavensku rock scenu Paja ocjenjuje vrlo dobrom. Osobno je obožavao Indekse s legendarnim Davorinom Popovićem te grupu Time, koja je žarila i palila s Dadom Topićem. „Po meni je on tada bio prvo grlo Jugoslavije. Također sam volio izražajni vokal Janeza Bončine. Od svih sam učio i uzimao što sam mogao koristiti. Od stranih bendova, osim Beatlesa i Stonesa, najdraži mi je bio Uriah Heep koji nije tako komercijalan i Deep Purple".

 A najbolji brodski rokeri po njegovom mišljenju su bili Rajko, Duško, Breza i Dubravko Šef. „Oni su baza pravog brodskog roka, žešćeg, kakav treba biti, Breza je rasni rokerski pjevač i visoko je podigao ljestvicu mlađim izvođačima, a Rajko fantastično pjeva, to je neopisiv vokal. No i vani ima naših fantastičnih glazbenika poput klavijaturista Pave Kempfa i Josipa Andrića, Zorana Bobića koji svira trubu i klavijature, u Kanadi. Ponekad zajedno zasviramo preko Skype-a. Stariji Bleka (Predrag) je u Zagrebu, sa Zabranjenim pušenjem, a ima ih još".

Brod je, međutim, specifičan grad u kojem ljudi prepoznaju pravu glazbu, ne može ih se prevariti, smatra Paja. „Brođani su zahtjevni, kuže glazbu i kažnjavaju prevaru, Borim se cijeli život i imam tremu prije svake svirke. Jer glazbenik mora biti prisutan u svakom momentu, svim svojim bićem. Mrtva svirka može biti tehnički perfektna, ali nije dovoljna", rekao je vječni roker kojega i kolege doživljavaju posebnim.

Paja ističe cijelu '89. godinu, kada je s vlasnikom „Fortune" Goranom Kraljevom dogovorio svirku svake subote. „Od 8 navečer do 4 ujutro sam sam birao, svirao i pjevao što sam htio, a to je često bio nezaboravni dernek".

„Paja je osoba koju definitivno treba slijediti u kontekstu glazbe. Njegov iskonski duh je rokerski, kod njega nema kompromisa, računice, kalkuliranja,... On je dokaz kako nije važno biti savršen tehničar, nego prenijeti glazbu iskreno, iz srca i s ljubavlju, a Paja je upravo po tome prepoznatljiv. On je iskren, jednostavan, čista duša, osoba koju nije teško voljeti", kazao je Igor Čižmek, koji s Pajom povremeno svira već gotovo pola stoljeća, a svaka svirka pa i proba je, veli, čisti užitak.

Nikad u profesionalne vode

Cijeli život je Zlatko Burić Paja ozbiljan glazbenik, ali nikada se nije odlučio profesionalno baviti glazbom. Prekid studija DIF-a (kineziologije) zbog ozljede koljena, odlazak u vojsku, pa prvo i kasnije drugo dijete s Gogom, trajno su ga zadržali u Brodu i okolici. „Koliko god volim glazbu, obitelj mi je važnija i na prvom mjestu. Tu nema razgovora. Nakon kćeri Ive rodio se i sin Vedran. Želio sam provoditi vrijeme s njima, a da sam - primjerice - odlazio svirati na more, ne bi me bilo cijelo ljeto. Nisam želio biti dopisni tata. To je valjda i rezultat roditeljskog odgoja".

Sklonost ka glazbi i po ocu naslijeđenu ljubav osjeća i pokazuje kćer Iva koja je još kao srednjoškolka u brodskoj Medicinskoj školi često pjevala. Nekoliko je godina pohađala glazbenu školu kao i brat Vedran, no ona živi glazbu, potvrđuje otac. U srednjoj školi snimila je skladbu koju je napisao Krešo Rac što je vrlo dobro prošlo pa je i sama napisala pjesmu „Bez vremena" koja je odlično primljena. Nastavila je s pisanjem pjesama, završila je u Njemačkoj gdje živi i danas i dalje se bavi glazbom.. Osnovala je vlastitu glazbenu firmu, pjeva s raznim bendovima. Uglavnom rock glazbu, na njemačkom RTL-u u Kölnu radi kao back vokal s vrhunskim bendom. Njezina kćer Mia, koja živi u Dusseldorfu, buduća je arhitektica, i bez obzira na to što voli glazbu, neće se time baviti.

I Paja je, veli, od mladosti pisao neke skladbe koje su bile čak i zapažene. „Obavezno smo nastupali na memorijalu posvećenom Kreši Blaževiću, nekoliko tjedana prije znali smo napraviti i po šest novih pjesama i otpjevati". A zadnja pjesma koju je napisao „For my baby blues", posvećena je, kaže, supruzi Gogi.

Njegovu privrženost obitelji cijene i njegovi dugogodišnji prijateji, poput Dubravka Šefa. „Kad govorim o Zlatku Buriću-Paji, najvažnijim i najvrjednijim mi se čini naše prijateljstvo koje, evo, traje preko 46 godina. Rijetko se susreću ljudi koji su uvijek blagi, dobronamjerni i spremni na suradnju, kao što je on. Osim toga, njegova ljubav i predanost obitelji su nešto što posebno cijenim", kazao je.

Plejada odličnih glazbenika

Prolazeći kroz brojne bendove, surađivao je s mnogim odličnim glazbenicima u raznim kombinacijama. Svirali su, nadmetali se, a najbolji su ostajali. „Pročuo sam se kao pravi vokal kada su dečki starije generacije, poput Dubravka Šefa otišli na studij. Svirali smo na Plavcu. U Radničkom smo svirali grupa WEM, moj kum Miha (Hrvoje Mihić), Cikla (Željko Zich), Pepo Dužanec, a mene su vrbovali da dođem s njima. Imponiralo mi je sa starijima i poznatima i ubrzo sam prešao k njima, a poslije je došao i Mirko Sečić s klavijaturama. Svirali smo uglavnom Rolling Stonese, Procol Harum, Deep Purple ,ali i domaće skladbe kao Selmu (Bijelo dugme) pa i vlastite. Paralelno smo napravili grupu Moira 1973. godine s postavom ,moj kum Charlie (Miroslav Rugle) (bubnjevi), Antun Matošević – Kiki (bas, vokal) i ja (gitara, vokal). Prašili smo i neke najteže stvari što se nitko nije usudio", sjeća se sad već stari roker. Teško je prisjetiti se svih glazbenika i kombinacija u kojima je sudjelovao, ali osim već spomenutih muzičara, Paja s puno lijepih riječi spominje Cveleta, Krunu Martinca, Denisa Čuguru, Igora Gregurića Gregu, Mikija Bogdanovića,Dragana Bobića Bleku, Dragana Madunu, Tomislava Brezičevića,...

Mnogi su sudjelovali na gitarijadama, poput one u Vrpolju kada je Paja pjevao s grupom Moira. „Svirali smo „I am a man, što je trajalo pola sata. Pržili smo kao ludi, ali svejedno su pobijedili Lotosi iz Županje s komercijalnom glazbom. Mi smo bili drugi". Bilo je i divnih događaja kao rock vremeplov '86. na Klasijama ili rock maraton '89. godine na BSK-ovom stadionu i razni drugi susreti glazbenika koji su se nadmetali s boljim instrumentima i novim pjesmama."

U vrijeme Domovinskog rata zajedno s Cveletom, Mirkom Sečićem, Damirom Kovačevićem - Frajkom i Zdravkom Fostačem - Atom svirao je humanitarne koncerte za brodske brigade.

Zanimalo me čega se sjeća s najtoplijim osjećajem, a Paja ističe cijelu '89. godinu, kada je s vlasnikom „Fortune" Goranom Kraljevom dogovorio svirku svake subote. „Od 8 na večer do 4 ujutro sam sam birao, svirao i pjevao što sam htio, a to je često bio nezaboravni dernek". Naravno da je uvijek važan sastav publike koja nadahnjuje glazbenika.

Rado, već četvrt stoljeća, svira s ekipom „Just the 4 of us". U početku, Goran Stajić - Staja (bubnjevi) (kasnije Zlatko Ludwig-Arso), Mario Jurković (bas gitara), Paul Kempf na klavijaturama te Paja (gitara i vokal), a nešto kasnije umjesto Kempfa za klavijature dolazi Goran Potocki - Potok. Svirali su u brojnim brodskim kafićima poput Pivnice, Greenparka i Harleyja, Puba S'Oliver. Ponekad nastupaju kao trio ili duo, a ponekad je Paja nastupao i sam kao „Just me".

„Imamo oko 120 pjesama na repertoaru. Sve su to strane pjesme. Baš i ne vježbamo puno. Odlično se znamo i osjećamo, iako me uvijek hvata strah da ta naša kemija neće proraditi", kazao je Paja koji je kroz sve godine svirke i pjevanja samo jednom ostao bez glasa.

Još uvijek željan svirke, vraćanje izvoru

Cijeli Pajin život ispunjen je rock glazbom, koja je na svijet utjecala kao nijedna druga. „Moj život je glazba. Sve drugo sam odrađivao kako bih si našao prostora za slušati i skidati glazbu s radija pa kasnije s interneta, slagao to satima, danima, mjesecima. Sve slušam. Od jutra mi je uključen radio. I sve to što čujem, dobre su informacije. Na nešto novo mi sada ukaže unuka. Sretan sam što sam s glazbom cijeli život. Ona je u meni. Taj doživljaj glazbe koji traje pola stoljeća je ono što mi je valjda suđeno. Sada sam kao zreliji možda malo omekšao. Više sam s akustičnom gitarom, kao da se vraćam na početak, na izvor iz kojega sam potekao", rekao je naglašavajući zadovoljstvo zbog današnje svirke s akustičnim triom (Čižmek, Šef i Paja) rokerskih balada, poput pjesme „Idi sad druže moj" legendarnih Indeksa, čiji rad Paja iznimno cijeni već preko pola stoljeća... baš kao što mnogi cijene i njegov doprinos rock glazbi.