PREMDA nije rođen u Slavonskom Brodu, nego u Prološcu Donjem kod Imotskog, dr. Jozo Meter stanovnik je ovoga grada više od pola stoljeća pa ga s pravom naziva svojim gradom. I ne samo zato što tu živi. Svoj radni vijek započeo je u slavonskobrodskom Medicinskom centru, no baveći se i politikom (bio je predsjednik Skupštine Općine Slavonski Brod, prvi brodsko-posavski župan pa i brodski gradonačelnik), ostavio je traga u vizuri grada do kojega mu je stalo. Supruga Zdenka, također liječnica, cijeli je radni vijek posvetila svojoj profesiji i radu u brodskoj bolnici te volontiranju i humanitarnom radu posebice u brodskom Crvenom križu, što još uvijek obavlja kao dugogodišnja predsjednica.

'Od početka smo se dogovorili da se nećemo petljati u politiku. Kao liječnica željela sam imati povjerenje svih pacijenata bez obzira na nacionalnu, vjersku i bilo koju drugu opredijeljenost. Meni su svi bolesnici jednaki. No, ispala je takva situacija i mimo moje volje.'

U njihovom lijepo uređenom domu ispunjenom slikama s raznih putovanja, knjigama i, kako kaže domaćica, brojnim „drangulijama", uz poslijepodnevnu kavicu prisjećali su se svojih početaka i bogato ispunjenog radnog vijeka koji je prebrzo protekao.

Prst sudbine i mladenačka ljubav

Spojila ih je mladenačka ljubav nakon slučajnog susreta prije šest desetljeća u Cisti Provo. Ili se možda upetljao prst sudbine? I Zdenkini roditelji su, naime, porijeklom Imoćani. A ona, rođena Brođanka, tog se ljetnog dana, s majkom vraćala iz Sinja, dok je njezin vršnjak, 17-godišnji Jozo bio na povratku s Hvara gdje je zarađivao za džeparac, i našli su se u istom autobusu. „Kad je ušla s majkom ponudio sam joj mjesto kraj mene, bratovo, ali nije pristala jer kao izlazi brzo, iako je produžila i poslije nas", sjeća se prvog susreta Jozo, koji je nakon osmogodišnje škole u Imotskom, srednju medicinsku školu pohađao u Splitu. „Sutradan smo se vidjeli na „derneku" na rijeci Vrljici. Primijetio sam je s mojim rođacima iz drugog sela pa sam prišao i raspitivao se tko je ona i odakle je", nastavio je.

Svidjela mu se već od prvog trenutka. Tako je sve krenulo, a nakon nekog vremena poslao je i prvu razglednicu pa dobio njezino pismo. Prvi put je, već kao brucoš na Medicinskom fakultetu, u Brod došao kao njezin maturalni plesač. Premda su vršnjaci, Zdenka je zbog bolesti pauzirala jednu godinu, nakon čega je također upisala Medicinski fakultet u Rijeci. Zajedno su i stanovali, a studentska ljubav je krajem 1974. godine okrunjena brakom.

Prvi posao liječnika u brodskom Medicinskom centru

Dolaskom u Brod, mladi liječnik je odmah 1977. počeo raditi u slavonskobrodskom Medicinskom centru te osam mjeseci kao liječnik opće prakse u Donjim Andrijevcima. Već 1979. je dobio specijalizaciju interne medicine, a nakon četiri godine završio je specijalizaciju i bavio se najviše nefrologijom.

Vrlo brzo se, početkom devedesete, međutim, uključio u politiku. „Onda kada je trebalo", kaže doktor. Svi smo mi homo politicus. Inače sam uvijek bio vrlo kritičan prema vlasti, a kada se sve uzburkalo 1990., čovjek naprosto osjeti taj poziv da se uključi".

Kada je pala Bosanska Posavina, prozivali su ga i krivili kao predstavnika lokalne vlasti. No, i sada, nakon gotovo tri desetljeća dr. Meter odbija svaku odgovornost lokalne vlasti za pad Bosanske Posavine. „Bilo je to optuživanje bez argumenata. Mi smo u Slavonskom Brodu imali logističku ulogu." 

 Zna se da liječnici samostalno i brzo donose odluke što je vjerojatno presudno i za uključivanje u politiku. To potvrđuje i slavonskobrodski primjer. Od osnutka Republike Hrvatske, naime, svi brodski gradonačelnici bili su liječnici, Mato Vukelić, Vladimir Jerković, Jozo Meter pa u četiri mandata, Mirko Duspara.

Uključivanje u politiku i odmah predsjednik SO

Nakon lokalnih izbora 1990., dr. Jozo Meter biran je za predsjednika Skupštine Općine Slavonski Brod s liste pobjednika izbora, Hrvatske demokratske zajednice.

No, odlazak u politiku bio je veliki šok za obitelj, uključuje se u razgovor i supruga Zdenka. „Do tada smo već imali četvero djece. A od početka smo se dogovorili da se nećemo petljati u politiku. Kao liječnica željela sam imati povjerenje svih pacijenata bez obzira na nacionalnu, vjersku i bilo koju drugu opredijeljenost. Meni su svi bolesnici jednaki. No, ispala je takva situacija i mimo moje volje. Bila sam potpuno nepripremljena. Znam njega, iskren je i pošten, a u politici se mora biti „premazan raznim mastima". On uvijek kaže ono što misli i nema rezerve, što mnogi ne vole čuti. Zato sam procijenila da će imati puno muke". Ali ni suprug tada nije imao dugoročnih planova.

„Obećao sam joj da ću ostati na toj funkciji samo pola godine dok se uspostavi funkcioniranje višestranačja, no tada su zazvonila ratna zvona i bilo bi kukavički pobjeći. Zato sam i ostao. Nisam imao nikakvog straha ni od čega i ni od koga premda (zbog bolesti) nisam služio vojsku. Nisam imao vojnih iskustava, ali radili smo po instinktu, pravdi i poštenju - na pravi način. Ipak, slažem se sa Zdenkom da je politika prljava disciplina pa zbog toga i nisam u njoj ostao, nego sam se vratio u medicinu".

O padu Bosanske Posavine

Poznato je kako u politici baš nema ljubavi, nego je to stalno proračunavanje odnosa snaga i borba za što više utjecaja pa se kroz sve dožive i raznorazni teški trenutci. Tako ih je doživljavao i dr. Meter.

Kada je, primjerice, pala Bosanska Posavina, prozivali su ga i krivili kao predstavnika lokalne vlasti. No, i sada, nakon gotovo tri desetljeća dr. Meter odbija svaku odgovornost lokalne vlasti za pad Bosanske Posavine. „Bilo je to optuživanje bez argumenata. Mi smo u Slavonskom Brdu imali logističku ulogu. Odavde je sve išlo za Posavinu, oružje, municija, hrana, cigarete… ali za razliku od neki drugih općina mi se uopće nismo miješali u vojsku. Imali smo svoj krizni štab čiji su članovi bili i zapovjednici brigada, ali se nikad nismo umiješali niti u jednu akciju, pa čak nismo davali ni svoje mišljenje. Znalo se, trebalo je obraniti Bosansku Posavinu. Ali mi sigurno nemamo nikakve krivice. No, nakon pada, među vojskom su kružile priče kako su Meter, Frano Piplović i ostali - krivi za pad. Glavni je „lajavac" bio tadašnji predsjednik kriznog štaba Bosanskog Broda. Tražio sam da ga dovedu kod mene i da objasni zbog čega širi takve laži, no nije imao nikakvo objašnjenje, ali je zbog moje prijetnje zatražio zaštitu u Zagrebu. Ja sam i ondje tražio da shvate moj položaj. Cijelo vrijeme rata u Posavini bili smo na maksimalnoj usluzi i nismo postavljali pitanja, a zbog njih su nas gađale granate, radi Posavine su u našem gradu poginula 182 civila, od toga 28 djece. Konačno, nakon tog sastanka njegove glasine se više nisu širile, mada se sporadično znalo čuti nešto od onih koji su cijeli rat proveli u Zagrebu, Berlinu, Beču, Dortmundu…, a nije ih bilo u Bosanskoj Posavini".

„Veleposlanstvo je bilo dužno 358 tisuća australskih dolara na ime izvedenih radova, a mi smo proveli nekoliko krupnih akcija (poput skupih večera, aukcija slika…) i skupili potreban novac u hrvatskoj zajednici. A kad sam se vratio u Hrvatsku donio sam i ček na 278 tisuća dolara za crkvu u Sotinu." 

Živo se sjeća i dana kada je pala Posavina, 6. i 7.listopada '92. i kada su se izbjeglice okupile na stadionu kraj Save. „Pitao sam ih kome vi ostavljate Posavinu, a oni kažu - Eno je tebi! Pa doći će drugi uzet će je, kažem ja, a oni odgovore - I ne treba nam". I danas mislim kako su najveći krivci za pad Bosanske Posavine, Hrvati i Muslimani koji su odatle pobjegli i uglavnom se nisu ni vratili", uvjeren je dr. Meter.

Inficiran politikom, izabran je za župana pa za veleposlanika

Nastavio se baviti politikom pa je od 1993. godine izabran za prvog župana Brodsko-posavske županije do 1.svibnja '95., kada mu je ponuđeno mjesto veleposlanika u Canberri (Australija). Došlo je, kako kaže, do raskola u HDZ-u i odlučio se maknuti iz županijske političke kuhinje, a presudila je trudnoća supruge Zdenke s petim djetetom, na koju stres djeluje pogubno. Pola godine je bio na pripremama u Zagrebu nakon čega je s predsjednikom Franjom Tuđmanom obišao Australiju i Novi Zeland. „Kada smo sletjeli u Perth, čuli smo prvo intoniranje hrvatske himne". Tu ima dosta Hrvata. Srce mi je bilo puno".

Tako je 12. prosinca 1995. cijela obitelj Meter krenula na putovanje, u zemlju u kojoj žive 222 nacije, gdje su proveli nešto više od četiri godine usko povezani s hrvatskom zajednicom. I danas su prepuni uspomena na život kakav u djetinjstvu nisu mogli ni zamisliti, osim u bajkama. „Bilo je doista prekrasno... iznenađujuće dobro", kaže tadašnji veleposlanik koji svoju ulogu u Canberri procjenjuje uspješnom i to obostrano.

Život ravan filmskim zvijezdama ili prinčevima

„S velikim se zadovoljstvom sjećam svega" veli dr. Meter dok supruga dodaje kako im je to bio najljepši dio života. Iako se radilo.

„Veleposlanstvo je bilo dužno 358 tisuća australskih dolara na ime izvedenih radova, a mi smo proveli nekoliko krupnih akcija (poput skupih večera, aukcija slika…) i skupili potreban novac u hrvatskoj zajednici. A kad sam se vratio u Hrvatsku donio sam i ček na 278 tisuća dolara za crkvu u Sotinu izgrađenu 1742. godine na Dunavu i devastiranu, što je također prikupljeno u zajednici. Kako postoji nepovjerenje naroda prema predstavnicima vlasti i diplomatima ček sam predao Juri Radiću u nazočnosti svjedoka", prisjeća se. O veleposlanikovoj štedljivosti supruga Zdenka svjedoči nizom primjera (poput putovanja ekonomskom iako je predviđena biznis klasa) što potvrđuje i izvještaj o potrošnji svih veleposlanika, po kojem se Meter zbog štednje našao na samom kraju izvještaja.

Kroz četiri i pol godine, Zdenka je bila pratilja suprugu i majka već petero djece, Franjo Josip se rodio u Canberri i najviše je vremena posvećivala njemu. Postoji klub žena veleposlanika, a po ženevskoj konvenciji, ženama veleposlanika nije bilo dozvoljeno raditi pa čak ni djeci čiji je zadatak bilo samo pohađanje škole. No, bilo je vremena i prostora za neke obaveze i ugodu. „Godišnje smo predstavljale svoju zemlju s gastronomijom, turističkom ponudom, nošnjama, tradicijom i kulturom. Uvijek su ta događanja bila vrlo posjećena. Imale smo brojne radionice u raznim domenama gdje smo štošta mogle naučiti. Mene je najviše zanimala izrada bisera. Često smo išli u posjete, poput one Guverneru na Tasmaniji. Svuda se, doduše, trebalo pridržavati protokola, no sve je to izgledalo kao u bajci. Doček domaćina i gosti koji su pozvani prema našim interesima (poput katoličkih svećenika i liječnika), izobilje hrane poslužene na kraljevski način… do hrvatske zastave koja se za to vrijeme vijorila na dvorcu… nešto je što se nikada ne može zaboraviti", s oduševljenjem je ispričala Zdenka.

Bio je to, kako kažu Meteri, nezaboravni život, poput onih filmskih zvijezda.

Ali da nije bilo baš sve bajno, nego je bilo i mučnog i ružnog, bivši veleposlanik navodi primjer problema s tadašnjim generalnim konzulom u Sydneyju, koji je „zbog hoštapliranja, mešetarenja i špijuniranja protiv hrvatske zajednice, bio kukolj u žitu" pa ga je trebalo odatle maknuti, što je i uspio.

Njoj je nedostajao liječnički posao

Preko četiri godine u Australiji, oboje su pauzirali od medicine. Pitam ih je li im falio liječnički posao i koliko. Bivši veleposlanik je kazao da njemu nije, jer je svakodnevno radio, imao neke nove zadatke i napor koji je iziskivao stalnu edukaciju. A Zdenka, unatoč „kraljevskom" životu bez posebnih obaveza i druženja s osobama sličnog temperamenta, ženama veleposlanika iz Italije, Španjolske, Argentine, Brazila, Čilea, Malte... kaže kako joj je silno falio njezin posao. „Nikad u životu mi nije bilo ljepše, ali nedostajao mi je liječnički posao. Ja volim ljude i to što radim i danas mi je najviše žao što sam ostarjela pa više ne mogu raditi".

Iako oboje naglašavaju kako je boravak u Australiji bio divna epizoda njihova života, nisu odlučili ostati. „Mogao sam postati karijerni diplomat, ali nisam. Nije to za mene, jer u diplomaciji moraš i lagati."

„Ali i zbog djece. Gledali smo druge, karijerne diplomate koji se tako seljakaju pa je nužno i da djeca mijenjaju, škole, fakultete, ženidbom i udajom druga mjesta življenja, što nismo željeli" dodaje Zdenka.

Ponovo na liječnički posao pa brzo izabran za gradonačelnika

Vratili su se početkom kolovoza 1999., a 2000. je dr. Meter počeo raditi u bolnici, premda je ponovo već sljedeće godine biran za brodskog gradonačelnika, do 2005. godinu nakon preuzimanja gradonačelničke funkcije, dolaskom Ive Sanadera na vlast u Hrvatskoj, razišao se s HDZ-om. „Bio sam uvjeren da njegov dolazak nije dobar ni za HDZ ni za Hrvatsku, jer je to čovjek koji samo sliku svoju ljubi. Na njegovoj strani su bili mnogi kao Branimir Glavaš, Vladimir Šeks i ostali. Bio sam član središnjeg odbora HDZ-a, ali kad sam vidio što Sanader radi i priča, puklo mi je do kraja i otišao sam s Pašalićem u Hrvatski blok koji nije doživio nikakav veći uspjeh. Na izborima 2005. HB je dobio u brodskom gradskom vijeću pet vijećnika. Međutim nisam na sljedećim izborima prošao za gradonačelnika, nego je pobijedio Mirko Duspara", kazao je dr. Meter koji se nedugo nakon poraza na lokalnim izborima, povukao iz politike.

Što bi izdvojio kao svoj najveći uspjeh u politici

Kroz četiri godine dok je obnašao čelnu funkciju u gradu, značajno se promijenila vizura grada. Izgrađen je novi središnji trg - Korzo, Galerija Ružić i Klasična gimnazija u brodskoj Tvrđavi, kao i zgrada gradskog poglavarstva, a bila je pri kraju izgradnja i Glazbene škole u tvrđavskom prostoru.

Dok je obnašao čelnu funkciju u gradu, značajno se promijenila vizura grada. Izgrađen je novi središnji trg - Korzo, Galerija Ružić i Klasična gimnazija u brodskoj Tvrđavi, kao i zgrada gradskog poglavarstva, a bila je pri kraju izgradnja i Glazbene škole u tvrđavskom prostoru.

Prozivke kojih se vremešniji Brođani sjećaju vezano uz neočekivano dugu i skupu izgradnju Korza (preko dvije godine i 22 milijuna kuna), tadašnji gradonačelnik objasnio je naraslim troškovima kao i arheološkim istraživanjima koja su odnijela dosta novca.

No, primjedbe građana na lošu izvedbu, po Meterovim riječima, mogle su se izbjeći, jer je garancija nakon izgradnje koju je obavila brodska tvrtka, Poduzeće za ceste, vrijedila deset godina. „Upozoravao sam gradonačelnika Dusparu da prije negoli istekne garancija, dovede stručnjake i da se vidi što se mora presložiti, ali to se nije dogodilo".

„Žao mi je što nismo uspjeli provesti natječaj za bazene koji je tada bio objavljen, kao i što nismo uspjeli završiti Sportsku dvoranu Vijuš . Sve je to napravljeno kasnije, ali je trebalo pripremiti teren. Iskreno mi je žao što nisam bio gradonačelnik ovih zadnjih 15 godina jer sa ovakvom ponudom sredstava Europske unije moglo se izgraditi puno više od Muzeja tambure, kritičan je Meter, navodeći primjer kapelice sv. Ane koja već godinama nije preuzela funkciju koju je trebala imati. „Moja je ideja bila da se kapelica po završetku preda na upravljanje fratrima, no zašto to Duspara nije prihvatio kao rješenje problema, ne znam. Jer kapela nije u funkciji. Da sam bio gradonačelnik, projekt Tvrđave bi sigurno bio završen do kraja. Zbog toga priznajem da sam nesretan i nisam zadnjih 15 godina zadovoljan izgledom grada koji se pretvorio u Žeravac, umjesto da se dogodilo obratno… Gradonačelniku je važnije da asfaltira ulice do svojih birača nego da rješava kapitalne brodske projekte", zaključuje njegov prethodnik na čelnoj funkciji Grada.

Gdje se najviše dokazao

Od 2005. do 2017. ponovo se dr. Meter vratio u bolnicu. Od 42 godine radnog staža do mirovine, 28 je proveo u medicini, a 14 u politici. Pitam ga gdje se po njegovom mišljenju, najviše dokazao. „Moram priznati da nikada nisam došao u priliku da se to pitam jer gdje god sam bio radio sam najbolje što sam mogao. Mislim da nisam bio konfliktna osoba. Oko sebe sam okupljao ljude koji znaju, koji mogu i od kojih je ovaj grad apsolutno imao koristi. A u bolnici sam radio svoj liječnički posao punim srcem, bez rezerve".

„Iskreno mi je žao što nisam bio gradonačelnik ovih zadnjih 15 godina jer s ovakvom ponudom sredstava Europske unije moglo se izgraditi puno više od Muzeja tambure."

Na pitanje što za njega znači sloboda, kratko je dogovorio - Sve! „I sada od ponedjeljka do petka pješačim do Poloja, a vrlo rijetko prođe dan da se ne sjetim kako gazim po svojoj, vlastitoj zemlji. To je za mene svetinja, to što smo konačno oslobođeni svih mogućih pritisaka, od Beograda, Budimpešte, Beča, Rima i da smo u vlastitoj zemlji. A ove krize koje sada proživljavamo, sastavni su dio odrastanja jedne države i naroda. Moja je procjena da je potrebno 80 godina da bi se država dovela u red i da bude zrela demokracija. Jednom će to biti, a dočekat će je naši unuci" rekao je, ne obrazlažući odgovor na potpitanje „može li i u kojoj mjeri siromašan čovjek biti slobodan".

Smetalo ga je, kaže, dok je slušao objede na račun Hrvatske i u Australiji, rekavši kritičarima neka ne traže Australiju u Hrvatskoj. „U ovom trenutku imamo dobrog premijera. Andrej Plenković je svjetski kalibar političara, mlad, obrazovan, poliglot, dobro radi, donosi promišljene odluke" ustvrdio je Meter, koji je, iako se odavno razišao s HDZ-om, ostao Tuđmanov HDZ-ovac u srcu.

Dr. Zdenka je humanitarac po mentalnom sklopu

Za razliku od supruga, Zdenka Meter je kao liječnica, specijalist pulmologije u brodskoj bolnici provela cijeli radni vijek (osim nešto kraće od četiri godine u Australiji), a kroz 42 godine staža, voli se pohvaliti, nije imala niti dana bolovanja. „Osim po pet i pol mjeseci kada je rodila četvero djece, njihove kćeri Ivu, Anu, Josipu i Mariju, dok je sin Franjo Josip došao na svijet u Australiji. Nikad nije imala kućnu pomoćnicu, nikad joj veli nitko nije po kući spremao, prao, kuhao. A dugo iskustvo ima još iz srednjoškolskih dana kada je, nakon odlaska roditelja u Njemačku na rad, vodila brigu o dvojici braće te kasnije, kao studentica i o suprugu Jozi. Kuhala je, spremala, prala i studirala medicinu na kojoj je pala samo jedan ispit. „Kad mi je puklo, napravila sam podjelu pa je i najmlađi, brat u osmom razredu, dobio svoj dio posla.

Po završetku fakulteta, godinu dana iza Joze, također je počela raditi u brodskom Medicinskom centru.

„Po mentalnom sklopu sam humanitarac. Potječem iz radničke obitelji, moji su roditelji s dva kofera 1951. doselili u Brod iz Dalmacije i radili vrijedno i pošteno. Tata je imao radničku plaću na Ciglani, a mama je šivala. Kada je došlo vrijeme da se djeca školuju, odlučili su otići u Njemačku". Kao tinejdžerici, na brigu su joj ostavljeni kuća, vinograd, mlađa braća, ali naučila je raditi i brinuti se o svemu pa joj je zbog teškog odrastanja, kako ističe, ostalo i veliko razumijevanje za sirotinju i one koji su slabiji „Cijeli život nastojim pomoći invalidima, bolesnima, hendikepiranima…, ali lijenčinama ne" rezolutna je kao i uvijek dugogodišnja liječnica koja je, veli, bila sretna što je zatvarajući kućna vrata ostavljala sve probleme doma. Dolazila je na posao prije sedam sati, vodila Odjel, imala svoje pacijente radila bronhoskopije, vodila ambulantu… „ Dolaskom na posao u bolnicu, postojali su samo moji pacijenti. Ja sam to živjela. Kao i moje osoblje. Svi su vrijedno radili jer meni je kao šefici pulmologije bilo najvažnije da svaki pacijent bude nahranjen, čist, opran… Mjesečno bih pregledala preko 250 ljudi. To nije bilo lako, ali i dan danas mi je, samo radi posla, žao što sam ostarjela. Jako sam to voljela". Danas još povremeno radi honorarno u privatnoj klinici.

Kako je sve uspijevala s petero djece?

Kad su bili mali vodila ih je, kaže, na čuvanje kod jedne žene, a dolaskom kući sve je nastavljala sama, kuhanje, pranje, spremanje. Podizanje djece bilo je velika briga, a sada joj tri unuke i tri unuka donose samo ljubav i obožavanje. No, uz posao liječnice i majke, od početka je uključena i u humanitarne akcije.

„Dolaskom na posao u bolnicu, postojali su samo moji pacijenti. Ja sam to živjela. Kao i moje osoblje. Svi su vrijedno radili jer meni je kao šefici pulmologije bilo najvažnije da svaki pacijent bude nahranjen, čist, opran…Mjesečno bih pregledala preko 250 ljudi." 

U Domovinskom ratu je među osnivačima Udruge „Majka Tereza", koja je skupljala kamione hrane i raznih potrepština i dostavljala u Kijevo kao i druga mjesta u potrebi na ratom zahvaćenom području. Udruga je funkcionirala sve dok nije osnovan gradski ogranak Hrvatskog crvenog križa. Za vrijeme rata povezivala je ranjenike iz bolnice s obiteljima i preko Crvenog križa osiguravala im svu potrebnu pomoć. „Kako je to lijepi osjećaj kada pomažemo čovjeku kojemu je pomoć potrebna. Sjećam se, čula sam da u Vrbi živi ranjeni mladić u nikakvim uvjetima. Otišla sam to provjeriti, a kada sam vidjela gdje i u čemu živi dala sam sve od sebe da mu se pomogne. Vratila sam ga u bolnicu na Odjel da se oporavi nakon čega je primljen u bolnicu u Švicarskoj. Poslije niza godina sreli smo se slučajno u bolnici. Pritrčao je i rasplakao se rekavši: „Doktorice, vi ste spasili moj život. Da nije bilo vas ne bi bilo ni mene.". I sad se rasplačem kad se toga sjetim", kazala je dr. Zdenka koja je i danas uključena u rad Gradskog društva Crvenog križa, kao predsjednica Odbora. Zbog samoprijegornog rada dodijeljena su joj brojna priznanja poput Povelje Hrvatskog Crvenog križa „Dr. sc. Jadranko Crnić" za promicanje humanosti, osobite rezultate u unapređenju pojedinih djelatnosti i doprinos razvoju Hrvatskog Crvenog križa, no ona je i danas uvjerena da su od priznanja važnija bezimena, mala, djela dobrote i ljubavi.

Zdenka i Jozo: njihova ljubav je njihovo utočište

I nakon više od pola stoljeća koje su proveli zajedno, rekla bi nakon podužeg razgovora uz kavicu, kako je njihova ljubav njihovo utočište. Oboje uživaju u djeci na koju su ponosni i s kojima se redovito druže.

- Sve sam radio sa srcem, čestito, pošteno i ne vučem nikakvih repova, ali najvažnije je što smo porodili petero djece i što smo ih odgojili kao ljude i što me ni u jednom trenutku nije strah da će netko od njih 'kiksati' kao čovjek. Bezbroj puta sam im rekao: „Ja sam pri kraju svog života ali nisam vas nikada i nigdje osramotio i to očekujem od vas, da se ne crvenim." - kazao je.

„Moja su mi djeca na prvom mjestu iako obožavam svoju unučad, ali to su različite ljubavi", naglašava mama Zdenka, srce obitelji, koja ih dočekuje s ručkovima, kolačima i za njih čini što god zatreba. Zdenka i Jozo Meter i danas se drže čvrsto, međusobno si pomažu i brane jedno drugo, jer ih vežu ljubav, djeca, unučad, a ringišpil života koji ih je spojio prije šest desetljeća doveo je do toga da je dr. Jozo nakon gotovo pola stoljeća provedenog u ovome gradu, unatoč nekim zamjerkama, „usvojio" Brod kao svoj grad i tu će, kaže, trajno ostati.