DOK vozim prema Donjim Andrijevcima kako bih snimila i napisala priču o zaslužnim Brođanima, razmišljam kako je to neobično, a istovremeno potpuno ispravno jer glazbena obitelj Seletković, potomci čika Šime Seletkovića i njegove supruge Marije, zaslužni su Brođani jer su cijeli radni vijek svojim radom odgajali generacije glazbenika i pomicali granice u kulturi ovoga Grada. Premda vole reći kako su prije svega Andrijevčani, osjećaju se i Brođanima, a Kruno, najstariji od petero čika Šiminih potomaka, čak je i autor himne grada „Serenada Brodu", nastale već davne 1974. godine.

Kao što su se nekad, nakon Drugog svjetskog rata, rađali u Andrijevcima pa se počeli rasipati uglavnom prema Brodu, neki prema Zagrebu, Njemačkoj, danas se ponovo najradije okupljaju na „izvoru" gdje trava drugačije miriši, a šljivik se puni kolibama (ili apartmanima) u kojima će svi naći svoje mjesto kad se „zalete" iz udaljenijih krajeva, udahnuti duh minulih vremena i napojiti dušu obiteljskim pričama.

Od cijelog „plemena", petero čika Šiminih potomaka, u obiteljskoj sam kući zatekla njih troje - nastarijeg Krunu, (78), Zdenku (76) i Vladu (75), blizanca brata Nene, koji se nije pojavio premda živi u Andrijevcima, dok najmlađi od njih, brat Danko ( 72) godinama živi u Zagrebu.

U dvorištu ispunjenom uspomenama više razmišljaju o prošlosti nego o budućnosti, zadovoljni što su često na okupu. Kruni je to mjesto ponovo postalo stalno boravište, a Zdenka iz Broda dolazi preko ljeta dok Neno i Vlado imaju vlastite kuće u susjedstvu.

Život posvećen glazbi

Najzanimljivije od svega jest to da je čika Šima, podučavajući djecu note i instrumente, na samo njemu svojstven način, prenosio i ljubav prema tome. Okupljao je djecu, ali i mladež i odrasle oko sebe gotovo mađioničarskom vještinom. „Zato svojevremeno nije bilo dovoljno instrumenata po školama koliko je bilo interesa djece za sviranjem", sjeća se Vlado.

Zanima me koliko u roditeljskoj kući osjećaju prisustvo oca kojemu je tu desetljećima bilo ishodište za glazbu, osmišljavanje, pisanje, vježbanje, podučavanje svojih nasljednika,... Zato u priči moramo krenuti od početka.

Puno toga je već napisano o legendarnom čika Šimi Seletkoviću, Matančevom, kako su ga zvali, posebice nakon njegove smrti 2013. godine, kada je u 96. godini prepustio glazbu mlađima - mada je u njoj uživao do posljednjeg časa. Pitam ih zato, kako su oni doživljavali svog oca. „Kao glazbenog uzora", kratko je kazala Zdenka. „U mladosti je bio tamburaš, ali prije svega izvrstan violinist, a ostavio je u naslijeđe Šimin drmeš", domeće Vlado. „Tata je bio fenomen u smislu što je cijeli život radio ono što je volio. Bio je veliki kreativac i cijeli se život igrao s glazbom" rekao je Kruno.

No, ta njegova „igra" bila je vrlo uspješna, složili bi se brojni znalci poput etnomuzikologa, maestra Mihaela Ferića koji je u više navrata naglasio kako je čika Šima prava glazbena legenda, svestrani glazbenik koji je, ne samo podučavao tambure, nego je bio i uspješan zborovođa, kapelnik, dirigent, učitelj „egedaša", harmonikaša, limenih i drvenih puhača,... promičući slavonsku tradicijsku glazbu. On je narodni umjetnik i glazbeni pedagog koji je tijekom svog rada sviranju podučio preko 3000 mladih tamburaša. Cijeli svoj život posvetio je glazbi i prenošenju glazbenih znanja na mlade. No, najzanimljivije od svega jest to da je čika Šima, podučavajući djecu note i instrumente, na samo njemu svojstven način, prenosio i ljubav prema tome. Okupljao je djecu, ali i mladež i odrasle oko sebe gotovo mađioničarskom vještinom. „Zato svojevremeno nije bilo dovoljno instrumenata po školama koliko je bilo interesa djece za sviranjem", sjeća se Vlado.

Maestro Ferić je govorio kako bez čika Šime pedesetih godina prošlog stoljeća ne bi bilo tamburaša, ne bi bilo harmonikaša, ne bi bilo đaka muzičkih škola u Vrpolju, Orašju,... „Ne bi bilo ni limene glazbe pri DVD-u u Donjim Andrijevcima. Ne bi bilo ni malih operetnih predstava koje su održavane u Donjim Andrijevcima ili takozvanih igrokaza s pjevanjem i sviranjem". Zahvaljujući čika Šimi, Andrijevci su tada postali središte glazbenog života Slavonije. „Čika Šima je tada bio kapelnik limene glazbe DVD-a, dirigent Tamburaškog orkestra KUD-a „Stjepan Živić”, voditelj kombiniranog gudalačko-tamburaškog orkestra, dječjih tamburaških i harmonikaških orkestara, školskih pjevačkih zborova i obiteljskog zabavno-plesnog sastava. Osim u Andrijevcima, čika Šima je djelovao i u Županji, Vrpolju, Bošnjacima, Starim Mikanovcima, Gundincima, Velikoj Kopanici, Orašju i Tolisi. I nakon prestanka rada u školi, nastavio je podučavati sviranje. A njegova neizmjerna ljubav prema tamburaškoj glazbi uspjela je u Andrijevcima 25.svibnja 2005. okupiti preko 500 tamburaša (njegovih bivših učenika) u veličanstveni orkestar koji je upisan u Guinessovu knjigu rekorda, pisali su mnogi. Za svoj rad i djelo, čika Šima je primio brojne nagrade - od Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, preko Zlatnog grba Brodsko-posavske županije za životno djelo, životne nagrade Festivala hrvatske domoljubne pjesme, do nebrojenih diploma i pohvala. Njemu u čast, Julije Njikoš je posvetio „Koncertni stavak za brač i tamburaški orkestar”.

I to je ono najkraće što se mora reći o ovom narodnom umjetniku kojemu su Andrijevci prije nekoliko godina obećali urediti spomen-muzej, no još uvijek to nisu ostvarili - a prema riječima njegovih potomaka - sve je manje nade da će se to u budućnosti promijeniti.

Možda rijetki znaju da je čika Šima po struci bio brijač i frizer, što je prvotno i prakticirao u radnji koja se nalazila u njihovoj obiteljskoj kući. Premda je kao samouk krenuo u glazbene vode, u početku svirajući po svatovima i kojegdje, rano se ozbiljnije počeo baviti muzikom, a po svom opredjeljenju cijeli je život bio glazbeni pedagog. „Doškolovao se u glazbi kako je to onda bilo moguće - na seminarima koji su bili rang srednje škole - nakon čega su ga Županjci odvukli sebi gdje je počeo raditi u školi. Tamo je imao i veliki orkestar, a inicirao je i osnivanje županjske Glazbene škole. On je glazbeno opismenjavao tu djecu i bio im ogroman poticaj, što potvrđuje i činjenica da su se mnogi nastavili baviti glazbom. Pisao je kompozicije primjerene njihovim sposobnostima - što je vrlo bitno. A to je bio i uvijek jest najveći problem, zainteresirati učenika i navući ga da zavoli tvoj predmet", ispričao je Kruno, koji je nekako prešutno u popodnevnom razgovoru preuzeo ulogu „glasnogovornika" obitelji.

Za opčinjenost glazbom, presudni su geni i okruženje

U kući u kojoj se stalno čuje glazba i pri ruci su instrumenti teško je to bilo ignorirati. Čika Šimini potomci ne znaju odakle njihovom ocu takav talent, no svjesni su kako su za njihove glazbene živote odgovorni njegovi geni i okruženje koje je stvorio. U obiteljskoj je kući - već kada su se rađali - stajao klavir koji i nakon osam desetljeća čuva uspomene u sadašnjoj čika Šiminoj spomen-sobi.

Kruno je, sjeća se, već s pet godina uz petrolejku učio svirati klavir iako mu tada to baš i nije bio prvi odabir. „Nas je bilo petero djece i preko puta troje od veterinara. Bili smo kao jedna familija. Stalno smo se igrali, pravili kućice, a mene otac uhvati i tjera da vježbam klavir. Sjedio je kraj mene i znao me kad pogriješim udarit' po prstima. Naravno da mi se nije dalo vježbat' pa sam jednom razbio jedan dio klavira. Dvije godine je on sa mnom radio i mučio se, a onda digao ruke od mene. Tek onda, nakon nekog vremena u meni je „proradio crv" i počeo sam svirati", ispričao je Kruno, koji je tada sve ozbiljnije počeo doživljavati glazbu i kroz godine najviše zavolio klavijature. No, kada je i sam postao otac, sjeća se istog iskustva, sa svojim sinom Krešimirom.

Prve svirke od ranog djetinjstva

Najmanje je, kaže, svirao tamburu dok su ga klavijature doista zaintrigirale. „U četvrtom razredu osnovne škole, s 11 godina, počeo sam svirati s andrijevačkim bendom. Svirao sam harmoniku. Naravno sve je bilo uživo. A bubanj (veliki) smo imali od vatrogasnog društva, dok sam ja napravio mali bubanj (što se radilo od kože koze ili psa, a danas je to plastika)."

„I u Vrpolju sam svirao s rokerima, oko dvije godine u sastavu 'Umorni dečki'." Zanimljiv naziv dobili su, kaže, '67. godine, kada su jednom dogovorili svirku u Ruščici. 

Znali su, veli, zasvirati i za doček Nove godine, doduše, samo instrumentale, a na repertoaru su bile skladbe, O sole mio, La Paloma, nešto kasnije Marina. „Nakon svake kompozicije imali smo pauzu pa opet isto sviramo. Čak smo nešto i zaradili, a ja sam za svojih prvih 200 zarađenih dinara odmah išao otvoriti štednu knjižicu s koje sam to podigao već nakon dva dana", kroz smijeh se prisjeća Kruno. „Najveći dio je potrošio na juhe iz vrećice dok smo mi ostali jeli onu juhu koju je kuhala baka. A onda je jednom dobio nagradni kupon i stigao je paket iz Podravke, pun juha, što je jeo valjda godinama" i danas ga zafrkava brat Vlado koji nije upijao glazbu kao ostali u kući, nego je naslijedio talent djeda Franje iz Kopanice i uživa obrađivati drvo. Ipak, nije ostao imun na sve što se oko njega događalo. „Imam i ja tamburu, svi smo je svirali, to je bilo normalno, U školi je bio tamburaški orkestar i svi smo se uključili. Nije bilo dovoljno tambura koliki je bio interes djece". A kao osoba s iznimnim osjećajem za ritam naučio je kod kuće svirati i bubnjeve. Kruno je bio učitelj za sve. Vlado se sjeća kako je prihvatio izazov bubnja i jedno vrijeme s bendom svirao u bašči Hotela Brod. „I u Vrpolju sam svirao s rokerima, oko dvije godine u sastavu 'Umorni dečki'." Zanimljiv naziv dobili su, kaže, '67. godine, kada su jednom dogovorili svirku u Ruščici. „Bilo je puno tih instrumenata pa pojačala, a kako nismo imali auto, išli smo vlakom do Donje Vrbe i onda preko polja po snijegu nosili instrumente do Ruščice. E, tad nas je sreo jedan čovjek i rekao nam „Vi biste se trebali zvati 'Umorni dečki' i tako je to i ostalo. Kad smo stigli u Ruščicu, a tamo nema struje. Uglavnom, čuli su se samo moji bubnjevi i klasična gitara. Ali nema veze. Ulaznice su bile plaćene, oni koji su došli su plesali i to je jedino i bilo važno. Kao nagradu dobili smo novac od ulaznica i fiš.", prisjetio se Vlado jedne od zanimljivosti.

Glazba im je sve u životu

Tada, pedesetih i šezdesetih godina nije bilo glazbenih škola nego su, kako navodi Zdenka, pohađali razne seminare, gdje su savladavali znanje o glazbi. „Ja sam završila Pedagošku akademiju u Zagrebu, gdje sam odabrala odjel glazbene pedagogije i gitaru i pohađala seminare u Sloveniji jer kod nas ih nije bilo.

Kruno je završio Učiteljsku školu, a kako je već godinama svirao na raznim plesnjacima u Brodu i okolici, zaposlio se u brodskoj Glazbenoj školi. „Zvao me Šanjo (Pokaz...) da dođem jer bi otvorio odjel gitare, a ja sam svirao klavijature. No, bilo mu je poznato da ja znam glazbeno razmišljati. Ako, naime, znaš glazbeni sustav ni jedan instrument ti nije stran", poučio je Kruno. Nakon toga, uslijedili su seminari za gitaru i prvi posao nastavnika gitare u Glazbenoj školi. Nekoliko godina kasnije predavao je harmoniku, a Zdenka koja je do tada završila školovanje, preuzela je mjesto predavača gitare gdje je ostala do kraja radnog vijeka, pune 42 godine, učeći stotine djece ovom instrumentu. Ona o svom poslu ima samo riječi hvale. „Obožavala sam poziv pedagoga, rad s djecom, to sam doživljavala kao privilegiju. S učenicima sam vježbala, vodila ih na natjecanja, a među uspješnima, troje su završili Glazbene akademije i sada rade na istoj školi. Glazba mi je sve u životu. Ona me smiruje, oplemenjuje,..." kazala je dugogodišnja nastavnica.

A djece je svake godine bilo sve više jer je gitara pristupačan instrument i postala je vrlo popularna. Inače u to vrijeme '70-ih godina, u Slavonskom Brodu je s osnivanjem Radničkog kulturno-umjetničkog društva „Đuro Salaj" posebno zaživio glazbeni amaterizam, s nizom sekcija, zbornog pjevanja, sviranja,... gdje se besplatno okupljao veliki broj mladih.

Nakon Zdenke i brat Neno je na isti način savladao gitaru i zaposlio se u Glazbenoj školi, no kada je otvoren Odjel tambure, predavao je taj instrument.

Kruno se, pak, 45 godina zadržao u glazbenim školama, a nakon gitare i harmonike, multiinstrumentalist poput oca, predavao je i flautu, no svirao je i trombon, saksofon, trubu, klarinet,... „Svirao je sve instrumente osim, ocu najdraže, violine", dobacio je Vlado, što Kruno priznaje i pojašnjava: „Ma, violina je vrag, Ona je tzv. netemperirani instrument (kao glas i neki puhaći instrumenti, oni koji nemaju fiksne tonove) i traži svakodnevno vježbanje", što mu još od djetinjstva nije bilo omiljena zabava.

Jezik istine

Premda su svi u djetinjstvu krenuli s tamburom (i klavirom), Kruno, Neno i Vlado uključivali su se u rock sastave, dok je Zdenku uvijek privlačila klasika.

Uz predavanja u brodskoj Glazbenoj školi, Kruno je pohađao i Glazbenu akademiju u Sarajevu. Po nekoliko puta tjedno putovao je na predavanja jer je, osim posla i studija, još morao stizati na večernje svirke. Trajalo je to šest godina. Upisao je najprije Teoriju glazbe (u trajanju od četiri godine), a na trećoj godini kao najbolji student upisao je i Odjel za klavir. I na kraju nije diplomirao, provocira ga Zdenka, na što Kruno kaže: „Nije mi trebalo, imao sam već jednu diplomu, a ja sam uistinu išao naučiti nešto što nisam znao".

Osim svakodnevnog angažmana na poslu, svaki je dan svirao s nekim od tadašnjih bendova. Prvo je to bila Grupa Brod, nakon čega je prešao u The Egss Group, a svirali su u Radničkom u sastavu, Jozo Opačak, Rajko Svilar, Dubravko Šef i Kruno.

Premda su svi u djetinjstvu krenuli s tamburom (i klavirom), Kruno, Neno i Vlado uključivali su se u rock sastave, dok je Zdenku uvijek privlačila klasika. Od tambure do klasike i rock'n'roll-a sve je to kompatibilno, potvrđuju mi glazbenici. „Glazba je jezik istine. Kad pogledamo kroz povijest, vidjet ćemo da je svako razdoblje obilježila glazba svojim izričajem. U današnje konfuzno vrijeme, recentna glazba, pogotovo ozbiljna, nema harmonije, nema melodije, teme,... odraz je društva koje je takvo.", ističe Kruno koji ipak u svakoj glazbi nalazi ljepotu. „Ja volim sve, bio sam i roker svirao i pop glazbu i klasiku, sve sam pokrivao i svirao sve instrumente. I u svemu tome nalazio ljepotu". Najradije je, ipak, svirao rock i pop glazbu, a najbolje mu je kaže bilo, kad je to bila organizirana svirka. „Jer kada se radi po sluhu teško je. Zato sam počeo pisati aranžmane za stvari koje su bile popularne i koje sam skidao, a uvijek sam tražio glazbenike koji dobro sviraju".

Serenada Brodu

Kruno koji fizički najviše sliči ocu Šimi naslijedio je i neke očeve osobine. „Radio sam samo ono što sam volio raditi. Pa sam tako počeo pisati aranžmane i prilagođavao za nekonvencionalne sastave, bavio se i komponiranjem". A kad smo već kod toga, pitam ga kao autora skladbe, Serenada Brodu, kako i zašto je nastala, sada već davne 1974. godine, mada je tek prije tri godine predstavljena brodskoj publici. „Bio sam tada u Zagrebu. Upisao sam Pedagošku akademiju i svirao u Profesionalcima sa Dragom Diklićem, dakle, prekinuo sam raditi na brodskoj Glazbenoj školi. Ali svirao sam i s Egssima i dolazio na svirke. Na putovanju iz Zagreba svakog vikenda, u prepunim autobusima u kojima se još pušilo, poželio sam što prije doći kući, a svaki put sam se obradovao kad bih ugledao svjetla Broda. Tako je spontano iz mene izašao i tekst Serenade „Naš grad naša dika… najljepši naš je grad" što je vremenom postala i službena himna Slavonskog Broda. Zanimljivo je što Kruno nikad nije imao nikakve koristi od toga pa čak nije dobio ni priznanje Grada.

Kruno koji fizički najviše sliči ocu Šimi naslijedio je i neke očeve osobine. „Radio sam samo ono što sam volio raditi. Pa sam tako počeo pisati aranžmane i prilagođavao za nekonvencionalne sastave, bavio se i komponiranjem". 

A za odlazak u Zagreb bila je možda presudna ponuda Đorđa Novkovića koji je jednom došao na zabavu u Hotel Park gdje je pjevao Mišo Kovač, a mi smo ga pratili. Novkoviću smo se dopali pa nas je pozvao da dođemo u Zagreb, ponudio da će nam biti menadžer i producent. Egssi su tada svirali u Radničkom i odlično smo zarađivali. Dogovorili smo se da ipak idemo u Zagreb graditi karijeru i usput studirati. No Rajko i Dubravko su se dogovorili sa Zlatkom Pejakovićem i otišli u Osijek, a ja u Zagreb. Tu sam se onda priključio Diklićevim Profesionalcima s kojima sam proputovao i svirao po cijeloj Jugoslaviji - što je potrajalo dvije godine. A kad smo se raspali, trebao sam s Fosilima ići u Rusiju, no nisam se odlučio. Svirke je, međutim, bilo na moru s raznoraznim ekipama, na Babinom kuku, na Lapadu,... " prisjeća se Kruno koji se potom vratio u brodsku Glazbenu školu. A tada je postao i šef revijskog orkestra koji je, sa zborom maestra Josipa Jerkovića, brojio čak 140 ljudi. „Tu sam pokupio dečke iz limene glazbe pa rokere, sve ljude dobre volje koji nešto znaju i hoće. Istina, nekad je bilo puno više mladih koji su se bavili glazbom", kazao je Kruno. On je pisao i dječje pjesmice za dane Ivane Brlić Mažuranić pa čak i dvije pjesme koje je prodao Ivi Robiću.

Talent, a još više - rad

Nikada nisu baš svi skupa zasvirali osim kada se privatno okupe na kirvaju u rodnoj kući.

Stari Grci su u obrazovnom sustavu imali tri glavna predmeta, račun, gramatiku i glazbu, a funkcija glazbe je bila razvijanje kreativnosti. Svi Seletkovići su manje-više obrazovani glazbenici. Iskorak je to u odnosu na oca Šimu no, ne znači da je i više i bolje. Samo je drugačije, složit će se svi. Jer njihov otac je, kao narodni umjetnik, tada dostigao najviše u svojoj sredini. Bio je svestrani glazbenik. I djeca su naslijedila talent, no i uložila dosta truda kako bi odgojila generacije ili pokazala svoje glazbeno umijeće, poput čika Šiminih unuka, a Kruninih sinova, Kreše i Brune. Zdenka je svoj posao doživljavala elitnim i nikad joj nije dosadilo podučavati djecu, a Kruno kaže kako kroz godine dosadi stalno nekome namještati prste na instrumentu. Pogotovo ako ne pokazuju ni talent niti trud. Najveći je izazov nekoga privoljeti, zainteresirati i probuditi ljubav prema onome što radi, kako je to uspijevalo čika Šimi. Naravno, to podrazumijeva i kreativnost, volju i silni trud, kako učenika tako i nastavnika.

Od svih instrumenata, Kruno je najviše svirao klavir i orgulje, a već godinama, kao i ostali, ne uzima instrument u ruke. Voli, kaže, slušati svu dobru glazbu, od sevdaha Zaima Imamovića do klasike, rocka, popa, pa nadalje, dok Zdenka isključivo sluša i voli klasičnu glazbu i gitaru. Nikada nisu baš svi skupa zasvirali osim kada se privatno okupe na kirvaju u rodnoj kući.

U razgovoru spominju kako je i brat Neno bio dugogodišnji glazbeni pedagog podučavajući djecu sviranje tambure u brodskoj Glazbenoj školi, ali i rokerska zvijezda u bendu King's još od davne 1962. godine. Poznat je i kao pokretač rock koncerata u rodnim Andrijevcima, od čega ne odustaje ni danas. Nakon duge pauze, tako je na veliko zadovoljstvo publike, prije par godina obnovio rock koncert sa bivšim starima rokerima poput Tvrtka Exlea, Dubravka Šefa, Joze Opačka, Hrvoja Mihića Mladena Alinjaka, Željka Brezičevića- Breze,...

Glazba znači život

Svima glazba znači puno, a Kruno naglašava kako je njemu, u periodu dok se nije umorio, značila život. I ne samo glazba, nego i sve što je s njom povezano - pisanje, dirigiranje,... jer voli izazove kao i njegov otac.

Svi potomci obitelji Seletković imaju neku glazbenu naobrazbu i uspjeh, no Krunini sinovi, Krešimir i Bruno zaslužuju posebno mjesto.

Premda su godine donijele umor i danas stalno ponešto radi pa je nedavno pozvan da, uz Filipa Novosela i Marka Bertića, prilagodi flamenko tamburi. Riječ je, naime, o suradnji jedine hrvatske pjevačice flamenka, Nine Ćorić, i Tamburaškog orkestra HRT-a ,koji će pod vodstvom maestra Siniše Leopolda, biti predstavljen koncertom u novom ruhu - flamenka na tamburi - na 100. godišnjicu prvog festivala flamenka održanog u Granadi 1922. - za što su zaslužni Federico Garcia Lorca i Manuel de Falla.

Treća generacija uspješnih glazbenika

Svi potomci obitelji Seletković imaju neku glazbenu naobrazbu i uspjeh, no Krunini sinovi, Krešimir i Bruno zaslužuju posebno mjesto. O Krešimiru (rođen 1974.) koji je diplomirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi profesora Davorina Kempfa, dosad su se mogle čuti brojne pohvale ovjekovječene nagradama i međunarodnog karaktera. Najnovija, koja se dodjeljuje za najbolje djelo hrvatskog skladatelja praizvedeno tijekom prošle (2021.) godine, njegova je skladba Dystopia, koja je dobila nagradu Josip Štolcer Slavenski. U glazbeno-scenskom stvaralaštvu posebno mjesto zauzima balet Air skladatelja Krešimira Seletkovića i koreografa Martina Müllera, koji je bio na repertoaru zagrebačkog HNK, a nagrađen je Nagradom hrvatskoga glumišta za najbolju baletnu predstavu u cjelini 2011. Zbog dostignuća na području znanstvene i umjetničke djelatnosti, od 2020. godine Krešimir je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a njegove skladbe izvođene su u Hrvatskoj, Italiji, Sloveniji, Rusiji, Kini, Austriji, Kanadi Nizozemskoj,... što s ponosom osim oca Krune ističu i ostali članovi obitelji.

„Krešo je bio osam godina umjetnički direktor biennala, kada je predstavio skladbu u baletu Air. Osvojio je deset Porina za svoju glazbu, piše skladbe za filmove. Ima značajnu europsku i svjetsku reputaciju", s ponosom navode Seletkovići.

Za Brunu koji živi u Njemačkoj preko 30 godina, a šef je producent, aranžer i instrumentalist bivše američke zvijezde Marle Glen, otac Kruno kaže kako je čak kreativniji od Kreše ali rasipa energiju, poput oca. „To sam i ja pokupio od svoga" - dodaje.

Svom selu nikad dovoljno dobri

U godinama koje su donijele mudrost, važni su im zdravlje, mir, pokoja topla riječ od dragih ljudi i povremeni susreti Seletkovića koji se vole okupiti na svom izvoru, a danas ih je preko 50 od iste loze. Tada i glazba ponovo ima dublje značenje.

Premda Seletkovići svojim glazbenim doprinosom već cijelo stoljeće čuvaju i oplemenjuju tradiciju i kulturnu baštinu svoga kraja, Slavonije i cijele Hrvatske, smatraju kako njihov doprinos u rodnim Andrijevcima nikada nije dovoljno vrednovan. Valjda je to po onoj staroj izreci koja kaže kako je najteže biti prvi u svom selu. „Nije ni otac ovdje bio prvi, više je bio prihvaćen u Županji, Orašju, Vrpolju,... a tako i mi. To je takvo „okružje", kažu. U nizu primjera navode i kako nema pomaka od svojevremenog obećanja o uređenju spomen-kuće čika Šime Seletkovića. Za sada, kao i proteklih desetljeća, obiteljska je spomen-soba ispunjena tamburama i drugim instrumentima (violina, klavir, harmonika, gitare, puhački instrumenti,...), priznanjima, diplomama i starim fotografijama, dokumentirajući raskošni talent tog narodnog umjetnika koji je uvelike pridonio baštini svoga kraja, no to - čini se - više nikomu u Andrijevcima nije zanimljivo.

Unatoč svemu, Seletkovići vole svoj rodni kraj jer su, kažu, 'ortodoksni Šokci' koji su cijeli radni vijek proveli u Brodu i zadužili ovaj Grad obrazujući desetljećima nove generacije glazbenika, ali i donoseći zabavu lakših nota, rock i pop svirke.

Danas im je manje važno vole li ih ili mrze, ogovaraju ili hvale. U godinama koje su donijele mudrost, važni su im zdravlje, mir, pokoja topla riječ od dragih ljudi i povremeni susreti Seletkovića koji se vole okupiti na svom izvoru, a danas ih je preko 50 od iste loze. Tada i glazba ponovo ima dublje značenje.