JULIJANI Rosandić osnovni je cilj bilo izjednačavanje statusa svih žrtava rata. U Slavonskom Brodu prije 16 godina inicirala je susrete sjećanja pod nazivom „Mali križ - velika žrtva", okupljajući svake godine roditelje poginule djece i predstavnike udruga civilnih stradalnika iz cijele Hrvatske kako bi, pokraj prvog spomenika „Djevojčica", odali počast i prisjetili se nevine stradale djece. Zbog pijeteta prema svoj poginuloj djeci u Hrvatskoj, pokrenula je inicijativu i za postavljanje Spomen-obilježja „Prekinuto djetinjstvo" pokraj brodskog Šetališta. A zahvaljujući Julijani, 3.svibnja bit će proglašen spomendanom stradanja svih hrvatskih civila u Domovinskom ratu čije obilježavanje će se održavati u Slavonskom Brodu.

„Suprug je vozio. Kraj njega je sjedio stariji sin Tomislav, a pokraj mene mlađi Krešimir. Sjećam se samo da sam vidjela svjetlo, a onda čula eksploziju. Valjda sam neko vrijeme bila u nesvijesti, a onda sam pokušala izaći iz auta. No, kao da mi je nešto govorilo ne smiješ izaći, tu su ti djeca. Vidjela sam već supruga vani, s gotovo otkinutom rukom kako trči po pomoć."

Dugogodišnjom dosljednom borbom za izjednačavanje žrtava rata i ostvarivanje prava koja pripadaju i civilnim stradalnicima, ostavlja dubok trag u traženju istine i pravde - ne samo na brodskom i županijskom području, nego i u cijeloj Hrvatskoj. Zbog toga Julijanu Rosandić ubrajamo među zaslužne Brođane.

Ove se godine navršava 30 godina od najvećih stradanja u Slavonskom Brodu. A treći svibnja 1992. godine datum je kojeg će Brođani vječno pamtiti. Dan je to kada je grad u žestokim napadima iz neprijateljskih oružja izgubio desetero odraslih i šestero maloljetnih žitelja. Bilo je to vrijeme, kaže Julijana, kada se - nije živjelo.

Dani su se provodili u strahu po podrumima, uglavnom u skrivanju od mogućeg stradavanja. Unatoč svemu i njezina cijela obitelj nastradala je 30. svibnja iste godine dok su se automobilom vraćali kući.

U živom sjećanju, kao da se dogodilo jučer, Julijana kaže kako su zbog svakodnevnog granatiranja Broda, ona, suprug i djeca vikendima odlazili u njezino rodno mjesto, Klakar, kod stare majke koju su inače često posjećivali.

„Cijeli dan smo bili u Klakaru. Navečer smo u subotu odlučili ići kući da u nedjelju skuham i za ponedjeljak jer smo suprug Josip i ja radili te da uradim još štošta. S nama je živjela i suprugova majka. Obično se navečer nije pucalo. Došli smo do nebodera u Pilarevoj i samo tri sekunde su nam falile da skrenemo iza zgrade gdje smo stanovali i sigurno uđemo u dvorište. No, topnička granata je u tom trenutku pala na zebru između Vukovarske i Pilareve ulice. Suprug je vozio. Kraj njega je sjedio stariji sin Tomislav, a pokraj mene mlađi Krešimir. Sjećam se samo da sam vidjela svjetlo, a onda čula eksploziju. Valjda sam neko vrijeme bila u nesvijesti, a onda sam pokušala izaći iz auta. No, kao da mi je nešto govorilo ne smiješ izaći, tu su ti djeca. Vidjela sam već supruga vani, s gotovo otkinutom rukom kako trči po pomoć. Uspjela sam reći Tomislavu da krene po susjedu, medicinsku sestru, a Krešo se nije micao. Samo je rekao „Ja ne mogu ništa.". Imao je tada 14 godina. Uzela sam ga na ruke i dozivala u pomoć. Susjed, dr. Davorin Đanić je to čuo, s nekim je dotrčao i odvezao Krešu u bolnicu. Onda sam, kao i danas, znala da je dr. Đanić spasio život mom sinu kojemu je od granate bilo ozlijeđeno prsište s leđne strane. Ja sam ranjena u glavu. Sve je bilo u krvi, obrisala sam oko samo da provjerim vidim li. Naša susjeda Sanja Medaković koja je bila medicinska sestra i susjed Zlatko, odvezli su Josipa u bolnicu, Tomislav je s ranjenom rukom također dovezen, a mene su pokupili neki ljudi iz Slobodnice koji su me ostavili u bolnici", i danas potresena te s pauzama priča Julijana.

Posljedice tog ranjavanja su stopostotna invalidnost supruga Josipa kojemu je amputirana desna ruka i tri prsta lijeve, 80-postotna Krešina invalidnost, 70-postotna Tomislavova. Julijana je „prošla" sa 60 posto invalidnosti.

Slike koje ne blijede

„Kasnije sam saznala da je Krešu srećom operirao dr. Vladimir Jerković. A svi su inače rekli da je mala šansa za Krešino preživljavanje. Kada su ga mogli transportirati, prebačen je u zagrebačku bolnicu na Jordanovac gdje je 42 dana bio na aparatima (u komi). Ja sam samo željela biti sa svojima, a svatko je bio u svojoj bolnici. Najviše sam bila zabrinuta za Krešu. Nakon 42 dana su ga odvojili od aparata. Tamo je preživio i sepsu. Svaki dan sam odlazila od jedne do druge bolnice od jutra do večeri. Kada je Krešo dobio sepsu, doktorica me pozvala u sobu i rekla: „Mama, ovo je nažalost kraj.". Nisam htjela povjerovati. Morala sam misliti na ono što su ranije rekli dr. Hrečkovski i dr. Jerković - da će se Krešo izvući. Bila sam spremna na sve samo da ostane živ. A onda se vratila liječnica koja ga je primila na Jordanovac. Primijenila je novu terapiju, raznih antibiotika, i nakon nekog vremena krenulo je nabolje. Uskoro je i Krešo pušen iz bolnice u toplice. Tada su mi sva trojica bila u Varaždinskim toplicama pa sam i ja otišla. Ubrzo je suprug dobio poziv iz Austrije da dođe po protezu za ruku, Nedugo zatim i Krešo se osovio na noge, a Tomislavu je spašena ruka. O svojoj sam ozljedi najmanje razmišljala", kazala je Julijana koja i danas kao posljedicu ranjavanja glave ima česte prehlade.

 A onda se trebalo vratiti u normalan život.

„Kada su napokon svi došli kući iz toplica trebalo je razmišljati što i kako dalje, najvažnije nam je bilo da djeca budu dobro i da ih moramo izvesti na pravi put. Suprug je inače radio kao kontrolor u „Đurinoj" proizvodnji šinskih vozila. Kad se nesreća dogodila Tomislav je išao u drugi razred Tehničke škole, a Krešo u osmi razred. Stjecajem okolnosti dio programa su propustili, ali kasnije su sve nadoknadili. Krešo je diplomirao Promet a Tomislav je nakon Tehničke škole počeo raditi i danas radi u Đurinoj tvrtki, Tvornica prijenosnih uređaja (TPU). Mislim da smo mi izvukli najbolje što se moglo nakon teške nesreće", podijelila je Julijana vlastita traumatična iskustva, navodeći kako je njezin suprug s protezom naučio voziti auto, a naučio je i pisati s dva prsta lijeve ruke. Sinovi su se oženili, a unuke koje su im podarili - Luciju, Tenu, Petru i Janu - Julijana danas naziva najvećim bogatstvo koje može zamisliti.

„U to vrijeme civili su služili za odmazdu i doživljavali užasne tragedije, a Zakon nije priznavao ubijeno, ranjeno dijete, ubijene roditelje, nestale članove svoje obitelji. Bila je to ogromna nepravda."

Nakon rata, sjeća se, nekontrolirano je plakala. Psihijatrica je rekla da je to opuštanje nakon traumatičnih događaja. Nisu imali nikakve psihoterapije. Tek kasnije pokrenut je pilot-projekt psihosocijalne pomoći s psihologinjom Blaženkom Gogić i timom psihologa. Nažalost, već tu primijetila je neravnopravan odnos prema roditeljima poginule djece u odnosu na roditelje poginulih branitelja. Roditelji branitelja, naime, negodovali su na prisutnost roditelja poginule djece psihoterapiji, kazala je Julijana.

Krenula tražiti pravdu

Nakon teškog ranjavanja cijele obitelji zapitala se imaju li svi ranjeni civili ikakva prava na nadoknadu pričinjene štete. „Došla sam jednog dana, u tada već osnovanu brodsku udrugu HVIDR-a da se raspitam i na moj upit dobila sam odgovor „Vi niste naši!"." Bila je, sjeća se, konsternirana odgovorom. No, nije to bio osnovni razlog za početak njezinog angažmana u traženju pravde za civilne žrtve Domovinskog rata, što traje već tri desetljeća.

„Moj pravi okidač je bio kad sam na gradskom groblju ugledala pet križeva obitelji Marinković, samo ubodenih u zemlju. (Istoga dana iz te obitelji poginulo je troje djece, supruga i majka. Kasnije im je Grad podigao spomenik). Bilo mi je to strašno, osjećala sam se grozno, i rekla sam sebi: „Ne može to tako, ja ne želim takvu državu u kojoj neki 'nisu naši'." Našla sam nekoliko ljudi sa sličnom sudbinom u Brodu i odlučila osnovati udrugu. Tada uopće nisam bila svjesna dokle će me to odvesti. Sve se odvijalo dan za danom. Nakon prve udruge o civilnim žrtvama rata u Brodsko-posavskoj županiji počele su se udruge osnivati i u ostalim županijama, a kada ih je bilo 12 utemeljena je, Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskoga rata i traje dva desetljeća."

Osnovni cilj bio je izjednačavanje statusa svih žrtava rata. Naime, do tada su neka minimalna prava ostvarivali i civili, po Zakonu o vojnim i civilnim invalidima, koji je bio na snazi još od Drugog svjetskog rata. „U međuvremenu je donesen Zakon o hrvatskim braniteljima, u kojemu nas nije bilo nigdje. Nitko nas nije htio, nikome nismo pripadali. I ni danas ne želim razumjeti zašto. Uglavnom, sedam puta su nas prebacivali od jednog do drugog ministarstva, a ministri često nisu ni znali da smo mi civilni stradalnici u njihovoj nadležnosti. Prvi koji se zainteresirao za naš status bio je sad već davno, tadašnji ministar rada i socijalne skrbi, Davorko Vidović (SDP) koji je sa zamjenikom Perkovićem napravio prvi nacrt zakona, ali koji nije prošao. Jednom sam bila na obilježavanju međunarodnog Dana osoba s invaliditetom i slučajno sam se našla kraj nekadašnjeg premijera Ivice Račana. Upitala sam ga za sudbinu civilnih stradalnika, a on mi je odgovorio „ne daju branitelji". I to je bilo sve. Znala sam i zašto, ali nisam htjela povjerovati da nam nema pomoći. Svi su nas tako „šutali" dok na ministarsku funkciju nije došao Tomislav Medved", rekla je Julijana, svjesna kako je različit tretman civilnih žrtava rata i branitelja nepravda koja je morala biti ispravljena i u tome je ustrajavala niz godina.

Žrtva nije adekvatno vrednovana

Kako bi problem civilnih žrtava rata približila svima koji o tom problemu trebaju znati Predsjednica županijske udruge i Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata Julijana Rosandić, pokrenula je u Slavonskom Brodu susrete sjećanja pod nazivom „Mali križ velika žrtva", okupljajući roditelje poginule djece i predstavnike udruga civilnih stradalnika iz cijele Hrvatske da bi se prisjetili i odali počast nevino stradaloj djeci. „Napravila sam to i zbog toga što je Brod jedini imao kakvo takvo spomen-obilježje, spomenik Djevojčice, koji je na inicijativu „Hrvatske žene" te dugogodišnje učiteljice Vazmoslave Prpić postavljen ispred Osnovne škole Hugo Badalić, iz koje je poginulo najviše školske djece.

„Nisam mogla dozvoliti da odustanem na kraju. Sudjelovala sam na okruglom stolu, u TV emisijama,... Konačno su priznate civilne žrtve rata, a nakon 30 godina dobile su barem neku satisfakciju koja je - doduše - više moralna nego materijalna."

Marija Petrović iz Slavonskog Broda nikada neće zaboraviti pakleni 3. svibanj ratne 92.godine, kada se u strahu od granata s djecom, suprugom i susjedima sklonila u podrum. „Bilo nas je 14. U bombardiranju je sedam preživjelo, a sedam poginulo, među njima i mojih dvoje djece. Marko je imao sedam, a Ivana četiri godine".

Tragičnu priču ispričala bi novinarima svake godine, sa istom boli kao i prvog dana. Istog dana poginula je gotovo cijela obitelj Marinković te u poslijepodnevnim satima i dvoje djece obitelji Crnković. U Brodu je, najviše iza Vukovara, smrtno stradalo 29-ero dječaka i djevojčica, mada su roditelji nastradale djece iz cijele Hrvatske dijelili svoje priče ističući ogorčenost i beznađe zbog nepravde prema civilnim žrtvama. „U to vrijeme civili su služili za odmazdu i doživljavali užasne tragedije, a Zakon nije priznavao ubijeno, ranjeno dijete, ubijene roditelje, nestale članove svoje obitelji. Bila je to ogromna nepravda", naglašava Rosandić. Do promjene je došlo, ponavlja, kada je na čelo resornog ministarstva imenovan ministar Medved koji je imao sluha i empatije za njihove tragedije. Konačno je Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata izglasan i u primjeni od 31.srpnja 2021. godine.

Djelomično izjednačavanje žrtava

Na pitanje, što novi Zakon donosi civilnim stradalnicima, Julijana pojašnjava kako je, unatoč brojnim protivljenjima nekih grupa branitelja, konačno proračunska osnovica za određivanje postotaka invalidnosti civilnih stradalnika izjednačena s braniteljskom. „Mi se ne želimo, kao što nam je bilo spočitavano, izjednačavati s braniteljima, ali za ranjavanje, za izgubljene dijelove tijela, članove obitelji, u nečemu što participira država pod istim uvjetima u istom ratu - smatrali smo da naknade trebaju biti iste".

Julijana kao i ozlijeđeni članovi njezine obitelji dobili su već ranije osobnu invalidninu. Tako i brojni drugi ozlijeđeni u ratu. Ali kod velikog broja stradalnika obiteljska invalidnina je bila ograničena imovinskim cenzusom. Svi oni, naime, koji su ostali bez djece, supružnika,... nisu ostvarivali prava jer su kao mladi ljudi još radili. Tako primjerice Marija Petrović i sedam drugih obitelji iz Broda nisu imali ni kunu naknade za ubijeno dijete u Domovinskom ratu. I to je trajalo 30 godina.

Julijana je uporno ukazivala na nepravdu koju su trpjeli civilni stradalnici od završetka rata. U početku nije mogla ni zamisliti kamo će je odvesti razni problemi koji su se nametali. Prozivala je nadležne grubim riječima ponavljajući rečenice; „Roditelji su imali pravo samo da im ubiju djecu. Mi nikome nismo važni, naša žrtva ne vrijedi, svi samo obećavaju kad dođu u posjetu i zaborave nas..."

U razgovoru uz kavicu, zanimalo me je li ikad zbog toga imala nekih problema. „Nisam, ali nikada, na primjer, nismo bili primljeni zbog naših zahtjeva ni kod jednog premijera - premda smo to tražili svake godine", rekla je.

Istovremeno, roditeljima je govorila - nikad vas neću napustiti jer nikad to nisam radila samo zbog svog interesa.

I konačno su svi dočekali Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata kojim je nepravda djelomično ispravljena. Napokon, kažu donositelji Zakona, postoji odgovarajući pravni okvir gdje su na jednom mjestu regulirana prava civilnih stradalnika iz Domovinskog rata, čime im je pružena dugoočekivana pravna sigurnost. Stupanjem na snagu ovog zakonskog rješenja, omogućeno je ostvarivanje statusa i prava i onim civilnim stradalnicima Domovinskog rata koji ih dosad nisu mogli ostvariti.

Julijana Rosandić nikada nije nagrađena za brojne zasluge u potrazi za istinom i pravdom prema civilnim stradalnicima Domovinskog rata, a ostarjela je boreći se za njih i čekajući da dobiju satisfakciju.

A Julijana kaže - „Konačno su dobili pravo na obiteljsku invalidninu koja je minimalna, ali jako važna nakon toliko godina. Na tu invalidninu imaju pravo roditelji koji su izgubili djecu, supružnike, kao i djeca koja su izgubila roditelje (imaju pravo do 27. godine). Svi koji imaju tjelesna oštećenja dobili su povećanje od 15 posto. Ima i onih koji su bili ranjeni, a dosad nisu ostvarili ta prava. Zakon im pruža mogućnost da ostvare status uz medicinsku dokumentaciju, policijske zapisnike i ono što je već potrebno. Nakon 30 godina uloženog truda najvažnije mi je upravo to priznanje da naša žrtva nešto vrijedi, da na žalost ubijena djeca i civilne žrtve nisu uzaludne" istaknula je.

No, roditelji ubijene djece koji nisu 30 godina dobivali ni kunu za ubijeno dijete, neće dobiti nikakve zaostatke.

Spomenik „Prekinuto djetinjstvo"

Prema dosad prikupljenim podatcima, tijekom rata u Hrvatskoj, poginulo je četiristo i dvoje djece dok ih je 1044 ranjeno. Nažalost, to nisu konačni podatci, uvjerena je Julijana - što dokazuju iznova pronađene jame s posmrtnim ostacima. No, problem je u tome što se institucije države svih godina oglušuju pa ispada, veli Julijana „da su neki jednakiji od drugih". Još uvijek ne postoji institucija u državi koju bi mogli nazvati i saznati koliko je ljudi zauvijek izgubljeno.

Zato Zajednica udruga svih proteklih godina prikuplja informacije o civilnim žrtvama rata, a podatke dijeli s Memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata.

Slavonski je Brod, kako je poznato, u Domovinskom ratu izgubio cijeli jedan razred djece pa je od Julijane Rosandić i Zajednice udruga potekla inicijativa za gradnjom većeg spomen-obilježja za svu nastradalu djecu tijekom rata. „Moram reći da su tu puno pomogli Vesna Nađ i Bojan Glavašević, iz tadašnjeg resornog ministarstva koji su se izborili za spomenik „Prekinuto djetinjstvo", na lokaciji uz Šetalište Braće Radić.

Nakon natječaja, Ministarstvo branitelja osiguralo je sredstva, a spomenik je izgrađen prema idejnom rješenju akademskog umjetnika Petra Dolića. Monolitni je to blok unutar kojega se pojavljuje perforacija stiliziranog dječjeg lika koji podsjeća na dječju igru slagalice. Igra je nedovršena, što predstavlja prekinute dječje živote za vrijeme Domovinskog rata. Dijelovi koji nedostaju u slagalici, odnosno, praznine u njoj, siluete su dječjih likova, a predstavljaju i onu nestalu djecu, nepoznate sudbine - pojasnili su respektabilni članovi žirija izbor Dolićevog rješenja, za ovo mjesto pijeteta. No, spomen-obilježje započeto prije šest godina ove će godine, kako navodi Julijana, dobiti konačan izgled.

Umjetnik je zamislio da, uz jedan komad slagalice na tlu, bude postavljeno mjesto za vječno svjetlo i mogućnost paljenja svijeća. Spomen obilježje je okruženo parkom, drvećem, cvijećem i dječjim spravama za igru pa kako se dosad moglo vidjeti, mjesto je to koje rado posjećuju roditelji s djecom, starije osobe, šetači,... U konačnici će biti još bogatije drvećem, cvijećem, klupama za odmor,...

Životna misija još nije ispunjena

Julijana Rosandić nikada nije razmišljala o tome kako će se nekada baviti nekim javnim poslom, a pogotovo da će se uhvatiti u koštac s tako teškim problemom kao što su civilni stradalnici rata. Ipak, time se „bakće" protekla tri desetljeća. Mnogima se možda i zamjerila, svjesna kako čovjek koji govori istinu nema puno prijatelja.

„Ono što me najviše dosad smeta su političari koji dođu, održe govor i kažu; nažalost za ovaj zločin nitko nije odgovarao. I odu. Na godinu dođu isti ili drugi, isto to izgovore i odu. Što to znači? Ja neću odustati od toga, to ne može tako ostati."

„Ostarjela sam kroz sve ove godine", kazala je ova energična žena, rođena u Klakaru 1952. godine. Ondje je, kaže, završila i osnovnu školu, a nakon toga u Brodu Poljoprivredno-tehničku. Zaposlila se u brodskoj Veterinarskoj stanici gdje je radila do njezine privatizacije, 33 godine. Završila je s 54 godine, prijevremenim odlaskom u mirovinu i na Zavod za zapošljavanje. No, imala je dovoljno energije da i dalje traži pravdu za civilne stradalnike rata, koliko god je, kako kaže, znalo biti teško i iscrpljujuće. „Naučila sam se na razna odbijanja nadležnih i protivljenja branitelja kada su u pitanju neke povlastice za civilne žrtve, no isto tako puno su pomogli novinari u senzibiliziranju javnosti proteklih desetljeća".

A bilo je i teških privatnih situacija.

Prošle godine je tako, dok je pripreman Zakon o civilnim stradalnicima, oboljela od COVID-a 19 i završila u bolnici, gdje je, kako opisuje, šest tjedana bila u induciranoj komi. S obostranom upalom pluća na respiratoru, ne sjeća se što se dogodilo, a nakon respiratora još je tri tjedna provela u bolnici pa u toplicama. Tu ju je zatekla teška vijest da joj je preminuo suprug. „Bio je nekad aktivni sportaš, prvak Jugoslavije u kajaku na 500 metara. U starosti su krenuli problemi sa srcem. Jedno jutro se samo srušio i preminuo".

Nakon svega, morala se pribrati i uključiti, veli, u kampanju za novi Zakon u organizaciji Zajednice i resornog ministarstva. „Nisam mogla dozvoliti da odustanem na kraju. Sudjelovala sam na okruglom stolu, u TV emisijama,... Konačno su priznate civilne žrtve rata, a nakon 30 godina dobili su barem neku satisfakciju koja je - doduše - više moralna nego materijalna" ponavlja predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskoga rata koja danas broji devet udruga. „Karlovačka i šibenska su se ugasile", dodaje Julijana, „jer nitko više ne želi raditi".

A posla još ima jer novi je Zakon osnova za daljnje poboljšanje kvalitete življenja. „Iako su najteži invalidi dobili povećanje invalidnine od 15 posto i mogu koristiti veteranske centre, mislim da su njihove potrebe daleko veće. Među njima imamo i djecu koja nikad nisu završila školu niti su radila i tu je potrebna potpuna skrb. Njihovi roditelji svi su već stari ili ih nema pa trebaju puno više skrbi i to mi je prioritet" ističe Julijana.

Uporno postavlja i pitanje odgovornosti za nevine dječje žrtve. „Ono što me najviše dosad smeta su političari koji dođu, održe govor i kažu; nažalost za ovaj zločin nitko nije odgovarao. I odu. Na godinu dođu isti ili drugi, isto to izgovore i odu. Što to znači? Ja neću odustati od toga, to ne može tako ostati", rezolutno izjavljuje Julijana od koje je potekla inicijativa i da se 3. svibnja proglasi spomendanom stradanja hrvatskih civila u Republici Hrvatskoj.

„Sve još treba proći kroz Sabor, no obilježavanje će se svakako odvijati na državnoj razini. Mislim da Slavonski Brod to zaslužuje. Tu imamo preko 200 poginulih civila, a tog 3. svibnja '92. godine poginulo je 16-ero naših sugrađana. Red je da se i o tome govori", kazala je Julijana, uvjerena kako se za istinu treba boriti jer ona je dio ljudskog dostojanstva.

Ne posustaje

Odavno se prestala pitati „Zašto baš ja?" i „Zašto se baš meni dogodilo stradavanje obitelji?". Sa 70 godina, Julijana još ima energije i planira raditi, premda vodeću ulogu u Zajednici namjerava prepustiti mlađima.

Više se želi baviti nečime što je opušta i veseli, boraviti u obiteljskoj kući iz djetinjstva gdje je provodila vrijeme s majkom Anom, ocem Matom, sestrom Marijom i bratom Andrijom Crljenom. Sada ljepotu vrta, cvijeća, voća (koje je posadio njezin suprug), rado dijeli s unukama, sinovima i snahama jer svi vole boraviti u Klakaru.

U razgovoru saznajem kako Julijana Rosandić nikada nije nagrađena za brojne zasluge u potrazi za istinom i pravdom prema civilnim stradalnicima Domovinskog rata, a ostarjela je boreći se za njih i čekajući da dobiju satisfakciju. Ima još vremena, kroz smijeh kaže Julijana, prošlo je tek par desetljeća.