PREMDA vidno narušenog zdravlja, u 78. godini još uvijek s iskrom u oku i „oštricom pera", Božidar Boža Krajnović razračunava se sa sredinom u kojoj živi, s ljudima čije postupke ne opravdava i s Gradom kojeg voli, jer drugačije ne zna reagirati nego ironijom, satirom i ponekad sarkazmom propitivati raznorazne društvene i druge anomalije koje svakodnevno registrira kao i većina kojoj, pak, fali isti dar. Jer Božidar Krajnović Boža na samo njemu svojstven način svojim kolumnama, vješto manevrirajući između stroge zbilje i šale, a držeći kako je izgubljen svaki dan u kojem se ne nasmijemo, već desetljećima ostavlja duboki, nasmijani trag u pisanoj riječi Slavonskog Broda i puno šire.

„Kad bih ja bio nešto, svakog bi ponedjeljka u županiji i gradu, skupštinare i vijećnike pitao šta su napravili od domaće zadaće koju su dobili, što planiraju napraviti, treba li im pomoći.. Smeta me što su ti naši predstavnici 'odljuđeni' od naroda, ali to je opća pojava."

Zbog toga me „uhvatila trema" od pomisli kako napisati priču o čovjeku kojemu je pisana riječ najučinkovitije oružje. Ali, naš susret u nevelikoj kući koja nažalost više nije u Podvinju a u kojoj živi s prijateljicom, gospođom Nevenkom, razbio je tremu. Svaka od prve izgovorene riječi navukla mi je osmijeh na lice, a Boža, kao nepopravljivi kozer, iako se oporavlja od bolesti, pričao je bez predaha gotovo tri sata.

Malo toga o njemu znam, osim da je u srcu i duši pravi Podvinjac, pa smo krenuli od početka.

Podvinjac do srži

Rođen je na Badnjak ratne 1943. godine u Podvinju pa iako su mu kumovi kako i priliči htjeli nadjenuti ime Adam, usprotivila se baka Sofija ili kako ju je zvao Mamastara, koja je u kući, znalo se, bila autoritet. „Uz silne argumente imala je i glogov štap kojeg nikada nije ispuštala iz ruku. „Moj unuk će se zvati Božidar i neću da čujem ni jednu više . Zašto pobogu Sofo? Pa Adam je prikladnije ime – pokušala je intervenirati mama Mara. – U Podvinju imamo samo jednog Adama, onog Vlašića, a on je šepav na jednu nogu. Moj unuk neće biti faličan!"

I tako je u podvinjskoj crkvi kršten kao Božidar, najmlađi u obitelji Krajnović, od majke Marije i oca Antuna. On se „dogodio", gotovo dva desetljeća nakon braće Kepija (1924.), Žige (1925.) i najstarije sestre Terice (1923.) koji i nisu znali kada je došao na svijet. „Bili su po nekim šumama. U partizanima. Na proljeće 1944., s prvim jaglacima, u Podvinju, pod okriljem noći, pojavio se brat Kepi. Ispod kestena na podvinjskom Placu, ugledao ga je majstor Franja Grošić, čiji je Kepi bio šegrt u Tvornici vagona (kasnije Đuro Đaković) i rekao – Kepi drago mi je da si živ, vidio sam ti jučer mlađeg brata i mogu ti reći kako jako dobro izgleda. Majstore, to mi je dobra vijest, jer brata Žigu nisam vidio od kada smo se otisnuli u partizane. – Ma ne Žigu, vidio sam ti brata Božu – kazao je Franja i temeljito zbunio mog starijeg brata" prenosi Boža priču koju je čuo od starijih.

Ratna bježanija

Obitelj se tijekom rata razbježala na razne strane a i njega su „sprtili" na prvo putovanje s tek nekoliko mjeseci, što ga je zamalo koštalo glave. Bilo je to, kaže, 1944. godine u zbjegu za Mađarsku. Svi koji su, naime, imali veze s partizanima, a cijela njegova obitelj je bila takva, morali su izbjeći pred odmazdom Nijemaca. Kasnije je saznao, po pričanju ljudi koji su bili u dugačkoj koloni, kako je snijeg bio do koljena što je značajno otežavalo putovanje koje život znači. A Boža je kao beba bio smetnja. „U koloni su se redali dragovoljci koji su me nosili. Kako nije bilo dječjih kolica, smjestili su me u ruksak. Negdje na dravskom mostu na red je došao moj ujak Stipo. Naprtio me na leđa i ponosno gazio prema granici i utočištu nade. Iz kojih razloga, vrag će ga znati, bar tako pričaju, počeo sam kmečati. Po kazivanju, u mrtvoj tišini, plač je bio opasan i mogao je odati položaj neprijatelju. Neki drug, politički komesar ili civil u službi antifašista, reagirao je munjevito. – Druže, umiri dijete ili ga baci u Dravu!"

Kao da je znao, umirio se i stigli su na sigurni prostor, a nakon par mjeseci vratili se u Podvinje, pa odatle bježakali u Podcrkavlje, Crni Potok, Dubovik, Slatinik,…

Završetkom Drugog svjetskog rata, život je nastavljen u obiteljskoj kući koju je zaradio djed po majci, Andrija Stažić. S bakom Lucijom u Čavličkom su se kraju naselili dekretom, nastavio je Boža. „Djed je iz Poljičke republike upućen u brodsku tvrđavu na službu. Za nagradu je dobio kućerak u Podvinju. Uz budni pogled na rijeku Savu mijenjao je demografsku sliku Podvinja. Djeca su se rađala nevjerojatnom brzinom. Kada je ciklus završen i izvršeno prebrojavanje, utvrdilo se da obitelj čine, ujaci Milan, Tomo, Josip, Stipo i Ruda, te tetke Rozika, Terica i moja mama Mara. I opet, dok udariš dlanom o dlan, nestali su, moglo bi se reći, u nepoznatom pravcu…Svi su bili školovani. Ujak Milan studirao je u Zagrebu, ujak Tomo je bio profesor, pisao je knjige i učio djecu po raznim gradovima. Ujak Josip, bavio se politikom. Drugovao je s Radićem, bio u skupštini u Beogradu, obnašao dužnost gradonačelnika Petrinje i radio na odgovornim mjestima u ministarstvu prosvjete. Usput je okusio čari Jasenovca i ćelija u kojima nikada nije znao hoće li dočekati novi dan. Ujak Stipo, šumar i jedno vrijeme poduzetnik, imao je hotel u Velikoj, skrasio se u Podvinju, njegovao šume i po malo bećario. Ujak Ruda, za razliku od školovane braće bavio se bravarskim poslovima u Đuri Đaković. Osebujan tip koji je kao opsjenar fascinirao sugovornike s nevjerojatnim pričama koje je, dakako, izmislio" opisuje Boža svojtu, a od svakoga je naslijedio ponešto genetskog materijala. Naglašava pak kako je u obitelji njegova majka Mara bila posebna dobrica a on je uvjeren kako je naslijedio upravo njezinu dobrotu. Priznaje, doduše, kako ni Krajnovići nisu loši. „Od loze koja je bila prepoznata po temperamentu oštrice britve. Baka Sofija, (Mamastara) i djed Luka, su također natalitet shvatili vrlo ozbiljno, pa su uz Božinog oca Antu, izrodili još Ivu, Milana, Anku, Macu, Katu i Ružicu…" Otac je bio opasan, ali je isto imao dobru dušu", prisjeća se Boža nezaboravnog zaštitničkog lika koji mu je ulijevao povjerenje.

Odrastanje u školi i izvan nje

U rodnom Podvinju, Boža je završio četiri razreda osnovne škole, u zgradi sagrađenoj na uglu Kerdena i Podvinjske ulice, u kojoj je prva slova naučio i Dragutin Tadijanović pa u znak zahvalnosti napisao čuvenu pjesmu „Da sam ja učiteljica". Prvi školski dan, Boža nikada nije zaboravio. „Učionice su nas dočekala namazanih podova s rabljenim uljem, velikom školskom pločom, računalom s kuglicama, tintarnicama u klupama i tankim prutom na katedri". Bio je to prvi susret s učiteljicom Maricom Veselski, koja je po usmenoj predaji bila strah i trepet za mališane. „Umjesto bilježnica kao obavezan pribor, imali smo pločice uokvirene u drvenu ramu. S jedne strane bile su iscrtane linije na koje smo morali pisati domaću zadaću. Najprije smo svladali velika i mala slova. Domaću zadaću smo ispisivali doma, pa kada ne napišemo zadatak, onda smo se vadili kako se pločica izbrisala od trenja, a u znak dobre volje učiteljica nam je dala packe od kojih dlanovi trnu". Šibe raznih dimenzija služile su kao pripomoć učiteljicama u odgojno-obrazovnom procesu", prisjeća se Boža uobičajene odgojne prakse, kakvu sam i sama proživljavala u bebrinskoj osnovnoj školi.

„Ako nemam ideju, pogledam u pepeljaru i napravim priču. Znam da u pepeljaru idu cigarete, a o cigaretama mogu pisati satima, prodavao sam ih, pušim cijeli život…"

Učiteljicu Maricu Veselski ubrzo je, sjeća se Boža, zamijenila Nada Vasiljević čiji je pedagoški pristup bio nešto drugačiji. Zahvaljujući njoj su upoznali i prvo čudo tehnike. „Jednom smo umjesto redovne nastave slušali radio prijenos CK Omladine SFRJ. Gledali smo razvaljenih usta u drvenu kutiju koja govori. Kao ptići promatrali smo čudo tehnike. Kako smo iz partizanskog mjesta, nismo pokazivali strah. Pravili smo se kako je normalno da čujemo glasove, a ne vidimo ljude. Ponos je učinio svoje, a gaće su bile pune. Bilo nas je prpa", na uobičajeno duhovit način prepričava Boža dotičući se svakog detalja..

Dok razgovaramo uz kavicu, primjećujem tremor u njegovim rukama pa ga pitam – je li to Parkinson? Odgovara potvrdno i veli kako ga ima od rođenja. „U osnovnoj školi su me zvali „drmo". Riječ je o genetici. Sjećam se bake sa Stažićeve strane, koja je ležala u krevetu i tresla se". Na tremor se navikao i nije ga u životu puno smetao u svakodnevnim poslovima pa čak ni u lijepom pisanju, crtanju…

Preostala četiri razreda osmoljetke završio je u Muškoj školi (danas O.Š. I. G. Kovačić), do koje je pješačio gotovo pet kilometara. Naravno, autobusne linije nisu postojale, jer nije ni bilo autobusa. Na putu do škole i nazad imali su, kaže, dovoljno vremena da smišljaju razne psine ili da se mlate s Livađanima i mangupima iz Malog Pariza, koje su uspješno predvodili, braća Kolovrat. „Na početku smo se borili šlajderima (praćkama), a vrlo brzo smo se opredijelili za djelotvorniji način borbe. Ciglama i letvama. U grad smo pješačili čoporativno, upravo po obrascu da suzbijemo strah. Singo (Ivo Marković), Šajga (Ivica Riđan), Medo (Josip Štević) Suljaga (Franja Dragovan), Tetak (Josip Lulić), Kapetan (Dražen Lulić)… samo su dio ekipe željne znanja i straha od batina".

Gimnazija je kratko trajala

Nakon osmoljetke upisao je brodsku Gimnaziju, no to je, čini se, bio krupan zalogaj za podvinjske mangupe. „U prvom razredu, Marko Benić, ja i još nekolicina nakupili smo se bugera k'o ćuko vaši. Jedinica k'o u cijeloj Gimnaziji. Kao tzv. propalice, prebacili smo se u Poljoprivrednu školu što smo i završili, a ja sam onda otišao u vojsku", prepoznatljivim stilom prepričava Boža. Po povratku iz vojske upisao je Pedagošku akademiju, no kako je bio svjestan da u Brodu neće biti učenja uz ekipu koja je intenzivno živjela 24 sata, prebacio se na zagrebačku gdje je i završio razrednu nastavu. „Mislio sam to je najlakše, a pogriješio sam jer sam odlično crtao i trebao sam upisati Likovni. Svima sam u grupi crtao", govori dok pokazuje zanimljive uratke iz tog vremena, a najteže mu je bilo položiti muzički, zbog čega i danas osjeća traumu.

Prvi dodir s Vjesnikom i zlatna plaketa

Po završetku Akademije nije otišao u razred pred djecu, nego se, na poziv Mate Gabrića zaposlio u Orioliku gdje je oko pet mjeseci radio u kadrovskoj službi. „Jednog dana je u Oriofleks dolazio netko od političara i od mene su tražili da pošaljem izvještaj o događaju u Vjesnik".

Bio je to prvi „dodir" s Vjesnikom s kojim je neko vrijeme surađivao kao dopisnik, a nedugo potom je završio kao prvi voditelj poslovnice prodaje u Slavonskom Brodu.

Kažu da je najfinija satira "nesporno ona u koje je izrugivanje s tako malo pakosti i s tako mnogo uvjerenja da na smiješak nagoni i one koje pogađa".

"Dotad je postojala samo prodajna mreža Borbe i Duhana, Vjesnika nije bilo. Brod je bio jedini grad u kojem ga nije bilo. Ja sam odmah otvorio sedam prodajnih mjesta. Kako sam imao suradnju sa svim redakcijama, otvorio sam Informativno-poslovni centar Vjesnik, jedini u bivšoj državi, a prvi je od novinara došao Silvije Tomašević pa Miro Maričić, Joža Ščrbašić…Osigurao sam im prostor, telefaks i sve što je bilo potrebno kako bi mogli raditi svaki za svoju redakciju, a Vjesnik je tada imao preko dvadeset izdanja. To je odlično funkcioniralo zbog čega sam 1990. godine nagrađen Zlatnom plaketom, ispred mnogih respektabilnih novinarskih imena". U Vjesniku (kasnije Tisku) je radio 20 godina, a integrirao je i Duhan.

Omiljen u sportskim i svim krugovima

Boža od rođenja nosi iznimnu duhovitost mada ne zna od koga ju je naslijedio. Iako nije vicmaher, urođena duhovitost uvijek ga je nametala u društvu kao rado viđenog gosta. Svi su se oko njega rado okupljali. Bio je omiljen, ali i iznimno društveno angažiran, pa kaže - sve sam bio što se moglo biti. „Mi smo u mladosti u Podvinju bili pripitomljena bagra. Kartali smo kod crkve, ručali, opet bazali okolo. Onda se jednom ukazao Stipo Hekić. Došao s fakulteta i osnovao omladinsku organizaciju, s predsjednikom, zapisnicima, odlukama, organizirao i putovanja. Uglavnom, mi smo se počeli drugačije ponašati" ,prisjeća se Boža koji se uključivao u razne aktivnosti. Prvi je put, primjerice, u Brod doveo Kiću Slabinca i razne muzičke grupe. Bio je uključen u rad nogometnog kluba Borac u kojemu je i sam igrao. Volio je stolni tenis i nogomet, a prvi je „transfer", veli, imao iz Borca u Vinogorac. „Za to sam dobio izviđački remen i dva para golubova lepezanera. Nakon sedam dana dođe neki željezničar, grune bicikl u moju kuću i kaže, vrati mi golubove jer ću ti inače srušiti kuću a tebe ću ubiti", sjeća se neugodnog iskustva svog kriminalnog transfera koji je naravno poprimio duhovitu dimenziju. Dvije godine je igrao u Vinogorcu i onda se, kaže, zahvalio.

No, osnovao je Boža i PRK (Podvinjski rekreacijski klub) u koji su bili uključeni poznati Brođani poput dr. Jerkovića, dr. Hrečkovskog… Ponosan je, kaže, i što je 1976. godine osnovao Ligu malog nogometa, po uzoru na Split, za što je dobio i priznanje Grada. A kao ljubitelj sporta ubrzo je postao član SOFK-e (Savez organizacija za fizičku kulturu), gdje ga je, kaže, uvukao Branko Šepić i gdje je bio na svim funkcijama od člana, potpredsjednika do predsjednika Saveza. „Preko SOFK-e sam obišao pola Europe. Vodio sam košarkaše, nogometaše, rukometaše, boksače. Imali smo stalnu liniju - poljski Vroclav-Brod. Bio sam tu barem 50 puta. Osim prvoligaša BSK-a uspio sam odvesti (ali u manje mjesto Lubin) i podvinjski Borac. „Na putovanju od Broda do Poljske, 24 sata Boža priča, ne ponavlja se, svi se smijemo i vrijeme nam prođe u trenu", nakon jednog od dugih putovanja ispričao je dr. Ivica Balen. To samo potvrđuje Božinu omiljenost.

Slučajni novinar

Pisati je počeo 1969. godine, slučajno, kada ga je Miljenko Predragović natjerao da napiše onaj izvještaj iz Oriolika te je postao dopisnik za Vjesnik, a kasnije je imao i svoju sportsku stranicu u Večernjaku u koju je unosio uvijek rado čitane duhovite komentare i ocjene za igrače. A onda je slučajno počeo surađivati i s Novim brodskim listom, u čijem je osnivanju sudjelovao. „Mirecu (Miroslavu Juriću) se svidjelo što sam u prvom broju napisao i morao sam s tim nastaviti, a sve je rezultiralo knjigom 'Pliva patka preko Save'. Nisam ja zaljubljenik pisanja i htio sam se toga riješiti. Ja to obavljam reda radi, ali nemam kompleksa", izrekao je pomalo začudnu konstataciju ovaj dugogodišnji majstor pisane riječi.

Boža ima nevjerojatnu memoriju, pamti tisuće dogodovština, do u detalje se sjeća, svih ljudi, imena, što je tko rekao… I dalje se s nekima iz društva druži, posjećuje ih uz čašu vina.

Pitam ga kako crpi ideje, a on veli - ne znam. „Ako nemam ideju, pogledam u pepeljaru i napravim priču. Znam da u pepeljaru idu cigarete, a o cigaretama mogu pisati satima, prodavao sam ih, pušim cijeli život…" pojednostavljuje Boža svoj „bogomdani dar". Iz njega naprosto 'teče tekst'. Nikada ne radi koncept onoga o čemu piše pa ni u 78. godini. Na pitanje dokad namjerava pisati, kaže - dok bude išlo.

A ide već preko dva desetljeća, još u županijskom glasilu.

Kažu da je najfinija satira "nesporno ona u koje je izrugivanje s tako malo pakosti i s tako mnogo uvjerenja da na smiješak nagoni i one koje pogađa". A upravu takvom satirom Božidar Krajnović-Boža već dugi niz godina simpatično i vješto "bocka" raznorazne devijacije i zasmijava svoje sugrađane. Točku na i uvijek „stavlja" njegov prijatelj Šuco.

Šuco „zakucava"

On je ni kriv niti dužan, godinama glavni lik svake Božine kolumne i odgovoran je za „zakucavanje". Tko je Šuco, pitam autora. „On je trgovac u mirovini, moja generacija i prijatelj iz djetinjstva. Nekada je glavni lik bio Elez a nakon što je umro, ostao je Šuco. Puno toga kažem kroz njegova usta, ali nastojim se ne zamjeriti. A on i ne kupuje novine pa i ne zna šta je svaki petak objavljeno u novinama, nego tek kad bude objavljena knjiga. Dosad su izašle već četiri, a on ih nekad za mene i potpisuje". Osim spomenute 'Pliva patka preko Save' tu su još, 'Brodski dlanovi', 'Pogled s gornjeg grada', i 'Vinske mušice',… Materijala ima i za petu i šestu jer do sada je, kroz proteklih 20 godina, objavio preko tisuću kolumni samo u Posavskoj Hrvatskoj .

Sa Šucom se druži konstantno od djetinjstva. „Jednom sam napisao kako u Podvinju postoji udruga arhitekata koji će ući u povijest. Među njima je Šuco koji je napravio septičku jamu u brdu iza kuće, metar i 20 višu od wc školjke. A Elez je kraj njega pravio pušnicu bez vaser vage koja je visila 75 centimetara pa sam mu sugerirao da se javi svjetskoj fondaciji za saniranje kosog tornja u Pisi".  

Bezbroj je sličnih dogodovština koje Boža sipa k'o iz rukava. „Šuco je imao paunove, a ja doveo unučad da ih vide i pitam ga; gdje si ih munio. Kaže - ja kupio, a znam da nikad ništa kupio nije. Ne mogu spavat' od muke i sjetim se da je sigurno dao kulen. Na kraju mi je priznao da je za paunove dao kulenovu seku a za kulen je dobio mlin čekićar".

Kad bih ja bio nešto

Svjestan kako je omiljen zbog duhovitosti i šarma, Boža potvrđuje kako nema grada u Hrvatskoj u kojem nema barem 10 prijatelja. „Bio sam i ostao dobar s ljudima, preko Vjesnika, SOFK-e, vina… a godinama sam putovao i sa Spačekom (sa Silvijem Stilinovićem i ekipom) na svjetske susrete 2CV, što je bilo iznimno zanimljivo.

Kroz svoje kolumne, kaže, ne provlači zločeste ljude, nego one koji znaju reagirati na njegove komentare. „Ovo što pišem često puta nekima može izgledati uvredljivo, ali ljudi valjda prepoznaju da to nije ciljano i nije zločesto".

I takav je oduvijek. Kao nekadašnji običan član partije SK, nije mogao, kaže, „ni prismrdit'" komitetu jer je i tada volio jasno reći što misli o „strukturama" što rijetki vole čuti. Nakon Domovinskog rata više nije politički angažiran, premda su njegove kolumne često angažirani tekstovi.

Voli reći „kad bih ja bio nešto, svakog bi ponedjeljka u županiji i gradu, skupštinare i vijećnike pitao šta su napravili od domaće zadaće koju su dobili, što planiraju napraviti, treba li im pomoći.. Smeta me što su ti naši predstavnici 'odljuđeni' od naroda, ali to je opća pojava" zaključuje vječiti Podvinjac u duši, i sada kada stanuje u Slavonskom Brodu.

Vinoljubac i osnivač Visoke vinske akademije

Iako Krajnovići nisu imali svoje vinograde, vino je od mladosti zavolio kao i većina brđana jer je, kako tvrdi, vino zdravo i fino. Tako je s godinama došao na ideju osnivanja Visoke vinske akademije." Inicijator je bio Tomislav Lukić, a mene su 2003. izabrali za prvog rektora. Doduše meni je bilo najvažnije da je dobro društvo i da ima vina. Sljedeće smo godine organizirali Noć vina na Savi kada se okupilo 4000 ljudi.. Prvi je kum manifestacije bio Čole (dr. Vladimir Jerković), drugi je bio Tadijanović, pa Ivo Grgurević, pa Vedran Mlikota… Inzistirao sam da nastavimo s noći vina i oplemenimo s pravom glazbom na splavi, klopom. Bila je to svjetska priča. Tada smo bili popularni. Čak sam sugerirao da se kao udruga pojavimo na lokalnim izborima, pa koliko god glasova dobili, a dobili bi sigurno dosta. Smislio sam i slogan „Oni su vas opili, mi ćemo vas otrijezniti". Ali, nije to bilo prihvaćeno.

„I onda sam shvatio da je sve krenulo u nekom drugom smjeru, uglavnom vlastite promocije nekih članova. Nakon osam godina, odustao sam od Vinske akademije i svima poslao pismo… da se na nikoga ne ljutim, ali to više nije ono što sam zamišljao - jednostavna zabava.

Srčani Podvinjci

Iskrenost je jedna od Božinih najvažnijih osobina, kao i dosljednost. On kaže da je to tako oduvijek bilo u Podvinju, koje nije ni selo ni grad (mada ga zovu Gornjim gradom). „To je naselje, nastalo razvojem Đure Đakovića, drvne industrije. Bilo je tu puno Ličana, Bosanaca što je i normalno i svi smo mi Podvinjci. Najviše je partizana u NOB-u dalo Podvinje. I u Domovinskom ratu najviše je odatle bilo dragovoljaca" kazao je ovaj predstavnik „Podvinjske republike", uvjeren kako srčanost Podvinjaca proizlazi iz njihove pomiješanosti i različitosti koja daje taj pozitivni naboj.

A možda je ta urođena srčanost zaslužna i za Božinu žilavost, usporedivu s mačjom. Već je, naime, puno puta bio u situaciji da ode „Bogu na istinu", ali odluči ostati jer njegova rola na pozornici života još nije odigrana. O svojim zdravstvenim nevoljama također govori, a kako bi drugačije, nego na humorističan način. „Do vojske prebolio sam sve narodne bolesti, upala pluća, upala porebrice, žutica, TBC, a onda 1964. godine u JNA (Bileća) doživio sam pravu eksploziju. Eksplodirao mi je čir na dvanaestercu – vanjski - i za dlaku sam ostao živ. Kampanjolom su me odvezli u Meljine kod Herceg Novog u vojnu bolnicu. Čir mi je pukao u dva po ponoći, u ambulanti kasarne su me svrstali u simulante, da bi me oko 8 sati panično uz sirene odvezli u bolnicu. Ustvari, to je sve sveta vodica do 1989. godine, kada su mi se na gušterači pojavile ciste koje su pravile probleme i izazivale još veću bol. Doktor Ivica Balen, tadašnji šef Internog odijela pokušao je rješenje naći u Vinogradskoj bolnici. Nakon par mjesec i tamo su digli ruke od mene. Čak su me i operirali, ali su utvrditi da bi prčkanje po cistama moglo biti kobno. Zatvorili su ranu, mene su odvezli u bolnicu Vuk Vrhovec. Na odjel me primio Mato Granić, kasnije šef inozemnih poslova, a ravnatelj je bio Zdenko Škrabalo, koji je inozemne poslove obavljao prije Mate. Na moje inzistiranje prebačen sam u Brod, s 37 kilograma – žive vage. Brodski liječnici su bili uvjereni kako imam malo dana do sudnjeg dana, što su rekli i obitelji, supruzi Katici i kćerima Dunji i Tanji. No, onda se dogodio neviđen preokret, ciste su pukle a uz kiruršku intervenciju dr. Jerkovića – Čoleta , ostao sam živ. Kako kažu jedinstven slučaj. Slični problemi su se javili i nakon deset godina kada je opet zbog začepljenja aorti, uz hitnu intervenciju dr. Jelić i dr. Palenkića, slučajno ostao živ. Iz svega sam zapamtio što je rekao dr. Ivica Balen: „Sve što medicina ima na raspolaganju, imaš i ti, ali i ti se moraš angažirati i pripomoći, vjerom, duhom i optimizmom, koji ti nikada nije manjkao." Tako je i bilo. Mnogi su ga posjećivali. „Sjećam se tamburaša Đerma koji su u posjet donijeli metar na izvlačenje i razmjeravali gabarite, kako su rekli zbog lijesa. Dakako, uz salve smijeha, jer tko bi odolio crnom igrokazu. Smijali smo se do suza. Čak i ja s 37 kilograma".

Život je zajebancija

Boža ima nevjerojatnu memoriju, pamti tisuće dogodovština, do u detalje se sjeća, svih ljudi, imena, što je tko rekao… I dalje se s nekima iz društva druži, posjećuje ih uz čašu vina. Puno toga nam se događa što ispletu tzv. bogovi života, raznorazni političari i slični, a običan čovjek to sve lakše može preživjeti ako kao Boža zagrabi u nepresušni izvor satire, humora, sarkazma… Većina onih kojima nedostaje vlastiti izvor, posegnu za Božinim tekstovima, u novinama ili ukoričenim izdanjima pa želim vjerovati kako Boža neće dozvoliti da vulkan njegovih dosjetki, šala, komentara…s godinama ugasne. Njegovi tekstovi izviru iz njegova stila života, a sve o čemu govori i piše, ovaj neobični autor navlači smijeh na usne. Humorom ocrtava svoju ljubav prema Podvinju, Brodu i njihovim žiteljima. On je pravi kozer, čovjek koji zna i voli lijepo i zanimljivo pričati, koji je uglađen, šarmantan i zabavan, pun životne radosti, hedonist… Ovaj zabavni, a revnosni kroničar živi humor pa ga i pitam, što njemu znače humor i smijeh. „Sve" - kratko odgovara. „Znali su mi reći „Boža, ti se stalno zajebavaš", a ja kažem; kad shvatiš da je život zajebancija, onda se tako i ponašaš. Shvatio je to od malih nogu ali ništa, kaže, ne bi mijenjao u životu.".

Znajući kako je Boža desetljećima jako ozbiljno i odgovorno obavljao brojne poslove, Šuco bi vjerojatno zaključio kako je život - ozbiljna zajebancija.