U svoj je grad donijela olimpijsko odličje, europsko i svjetsko srebro. Cijeli život živi košarku i nastoji kod mladih razviti ljubav prema sportu, učeći ih odgovornosti, empatiji… a želja joj je vratiti košarku u Slavonskom Brodu na one staze i visine na kojima je bila.

Kada je otvorila vrata svog stana, a znajući za njezina iznimna sportska postignuća, pomislila sam kako Kornelija nije samo fizički nego i sportski gorostas kakvim se svaki grad mora ponositi.

Kroz razgovor uz kavicu potvrdila sam ranija saznanja kako je riječ o osobi koja cijeli svoj život živi košarku i kako ulaže svaki atom snage da u Slavonskom Brodu odgoji nove generacije košarkaša od kojih bi je u budućnosti netko mogao i zamijeniti . Kao prava sportašica i olimpijka nikad ne odustaje i takva će unatoč povremenim preprekama, ostati do kraja.

Košarkaški život Kornelije Kvesić doista je impresivan, od prvog dodira s loptom do današnjih dana. Po prestanku aktivne igre, naime, već dva desetljeća u Slavonskom Brodu vodi ženski i muški košarkaški klub. Završila je Kineziološki fakultet i bila je, kaže, 17 godina trenerica mladim košarkašima, a sada je već drugi mandat predsjednica KK Brod s muškom i ženskom košarkaškom ekipom, školom košarke i kids basketom. „Organizacija kluba je dobra, imamo pet trenera od kojih svaki vodi svoju selekciju i nadam se da i to dobro radim kao što sam dobro igrala košarku“, kazala je uz osmijeh za uvod u priču. „Misija kluba  je dobra da se danas što više djece bavi sportom, a vizija kroz pozitivan razvoj mladih pomoću sporta i s fokusom na socijalizaciji, odgajati buduće kvalitetne sportaše, rekreativce, kvalitetne navijače. Također je važno prenositi im empatiju jer je empatija ono što ih čini ljudima, a nje često nema među nekim novim klincima“ dodala je. Dugi niz godina ženski klub, igra prvu A ligu i natječu se u svim kategorijama, juniorke, kadetkinje, predkadetkinje, čak i mini basket, kao i u muškoj košarci i na to su, kaže, posebno ponosni. Broj od gotovo 180 članova kluba svjedoči o dobrom odazivu mladih. „To je jako veliki broj za Slavonski Brod a uspjeli smo ga postići s prepoznatljivim radom i odnosom prema djeci. Mislim da smo jedini klub koji ima toliko trenera. To znači da svaki trener radi sa svojom grupom i može se maksimalno posvetiti djeci što je apsolutno najbitnije, odgajati ih i pridobiti da općenito zavole sport, naglašava iskusna trenerica i predsjednica kluba.

A Kornelija je po svemu sudeći bila rođena postati velika. Na svijet došla u Kraljevoj Sutjesci (BiH), 1963. godine, s 10 je godina doselila s obitelji u Slavonski Brod kojeg je zavoljela i prigrlila kao svoj grad i u kojem trajno živi. Neplanski, kao svaka klinka koja ne zna što bi radila u slobodno vrijeme, počela je igrati košarku. Iznimno visoku (188 cm) dvanaestogodišnju djevojčicu, opazio je nastavnik Fabijan Lazić kojega su svi poznavali pod nadimkom Faba, koji ju je uveo u svijet sporta. „Išla sam kupiti knjige za peti razred, prišao mi je Faba na ulici i pitao me u koju školu idem. Rekao je da je trener košarke i upitao bili se htjela baviti time. Rekla sam da hoću, pitao me za roditelje, gdje stanujem. Uglavnom, došao je s još nekima iz kluba da pita moje roditelje bili me pustili da treniram u KK Rade Končar. Bila sam izuzetno visoka i to je tada bio jedini razlog interesa za košarku. Stanovali smo na Koloniji odakle sam pješačila na trening koji se održavao u dvorani bivše Ekonomske škole. Sjećam se mog prvog dolaska, kako sam uplašena promatrala igračice dok fantastično manipuliraju s loptom i rekla sam si „moraš stići te djevojke“, koje su trenirale već nekoliko godina“ prisjeća se košarkašica. I vrlo brzo ih je sustigla. Zavoljela je košarku i tražila je svakodnevne treninge, a djevojke su je apsolutno prihvatile. Najveći dio posla, kaže, odrađivao je trener koji je dobar pedagog. „Već sa 13 godina me prof. Tesera uključivao u individualni rad. Igrala sam za juniorke i kadetkinje. Postale smo juniorske prvakinje za područje Hrvatske i to u Šibeniku, a na juniorskom prvenstvu u Beogradu 1977. osvojile smo drugo mjesto. To je bilo iznad svih očekivanja. Mene je to sve kao djevojčicu zabavljalo a svaku utakmicu davala sam po 30 i višekoševa i to mi je bilo normalno“. Klub, KK Rade Končar, u to vrijeme se nalazio u A 2 jugoslavenskoj ligi. Talentirana mlada košarkašica je kao kadetkinja i juniorka, brzo ušla i u seniorsku ekipu gdje je, u početku, dobivala po nekoliko minuta na terenu. Korneliju su vrlo brzo na završnicama kadetskih i juniorskih prvenstava uočili oni koji cijene ovaj sport pa gotovo da nije bilo kluba iz bivše Jugoslavije koji ju nije tražio. Pohvale pak ova skromna sportašica ne pripisuje sebi nego radu tadašnjih trenera, pristupu i brizi oko igrača. Stručne osobe radile su u klubu, i imale su potporu Grada, a odlični rezultati samo su se nizali. Kornelija je ne samo sustigla svoje suigračice nego i prestigla.

„Nije bilo ljubomore niti zavisti. Nakon utakmica bi se družile. Ja i danas kažem da je moj uspjeh, uspjeh i mojih suigračica. Da nije bilo njih i trenera ne bi bilo ni rezultata. Bilo je veliko razumijevanje i ostalih nastavnika za naše izbivanje s nastave kada su u pitanju pripreme. Moja ekipa je bila odlična. Ušle smo u prvu jugoslavensku ligu što je teško ponovljiv uspjeh. Željela bih da takav uspjeh Slavonski Brod ponovi uz novi način rada“, kazala je ova vrsna košarkašica, željna promjene odnosa okruženja prema ovom sportu koji je i u njezinom gradu pao na niže grane od nekadašnjih.

A to bi se moglo promijeniti. „Kako bi imali dobre sportaše moramo rasti stepenicu po stepenicu. Nije dobro preskakati od prve na četvrtu stepenicu i zato danas u reprezentaciji imamo to što imamo“ iznosi predsjednica kluba svoje nezadovoljstvo, referirajući se i na neadekvatno vrednovanje trenerskog posla.

„Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do danas silno je opao sportski entuzijazam. Danas i oni koji su bili entuzijasti ne mogu opstati ako sebe daju samo sportu. Moram priznati da nisam uspjela u nastojanju onoga što uvijek ističem - moramo imati kvalitetne trenere u mlađim kategorijama. To mora biti osoba koja živi košarku 24 sata, koja zna prenijeti svoju ljubav na mlade košarkaše, zaraziti ih time. No teško je trenerima koji ulažu sve svoje znanje i napor za nedostojne naknade. Bilo je takvih, ali nakon desetak godina u kojima su se maksimalno davali, zapitali su se zašto. Ostali su bez staža i buduće mirovine“, navodi Kornelija probleme s kojima se suočava. Trenerski posao postao je, veli, podcijenjen. „ Zato nam je danas klupska i reprezentativna košarka na dnu“ upozorava respektabilna stručnjakinja. Na moje pitanje kako se stvari mogu promijeniti, odgovara kako sve mora krenuti iz krovne organizacije, Hrvatskog košarkaškog saveza, kao primjerice u Sloveniji, Španjolskoj… gdje rade najbolji treneri s najmlađim kategorijama i gdje svi rade po istim programima… to je budućnost sporta. „Kod nas su, na žalost, pravi treneri zbog vlastite egzistencije ostavljali taj posao a tu priliku su iskoristili ljudi kojima to nije struka, roditelji, prijatelji od prijatelja koji otvore nekakve udruge, uđu u klubove i počnu voditi treninge. Pokušavala sam ukazati na to da ne može svatko ući u sportsku dvoranu i voditi treninge nego samo stručna osoba no, umjesto da su shvatili poruku koju šaljem, tako sam stekla samo nove neprijatelje. Želim vidjeti ovaj Grad i osjetiti ljubav prema košarci kao u vrijeme kada sam ja igrala, kada smo bili na vrhu i kada su  svi sportovi živjeli jedni za druge, dvorana Klasije dupkom puna i tražila se karta više ali danas to nije tako“, kazala je razočarana činjenicom što se u njezinoj sredini ne prepoznaje silni angažman obrazovanih trenera, kao što je u drugim gradovima poput, Zagreba ,Osijeka, Šibenika, Splita…

„U Slavonskom Brodu nema vrhunske košarke, a možemo je dobiti s trenerima profesionalcima koji su u košarci 24 sata za što moraju biti dobro plaćeni. Naši treneri su svi zaposleni na drugim radnim mjestima, jer drukčije ne bi mogli preživjeti, pa poslije toga dolaze održati treninge“.

Današnje klubove djelomično financira Zajednica sportskih udruga Grada Slavonskog Broda, što je, kako navodi, nedostatno. Dio novca dolazi i iz Županije a ostalo je od dječjih članarina. Od toga, napominje, nastoje djeci osigurati sva natjecanja. „Dio novca uspijem 'izmoliti' kao sponzorstvo kod mojih poznanika. Ima ljudi koji shvaćaju naš rad i pomognu nam“. Kao članica Hrvatskog olimpijskog odbora i Hrvatskog kluba olimpijaca, odnedavna i u Odboru za dodjelu nagrade Dražena Petrovića, koristi, kaže, svaku priliku da nešto ušićari za klub. Osoba kojoj je sve bilo prilagođeno kao vrhunskoj sportašici, bori se da brodski sportaši osjete bar mali dio onoga sto je ona doživjela i proživjela u sportu. „Slavonski  Brod ne treba osjetiti poznatu poslovicu „najgore je imati pa nemati“. Nadam se kako će  brodski sport samo imati i ponositi se u budućnosti  našim sportašima.“ Danas nije lako ni djeci ni roditeljima, ističe Kornelija, prisjećajući se vremena kada roditelji nisu plaćali za dječje bavljenje bilo kojim sportom, a danas djeca plaćaju 150 do 200 kuna mjesečno, što je nekim roditeljima puno a klubu nedostatno.

Entuzijazma nije manjkalo kada je Kornelija započinjala svoju sportsku karijeru. „Bile smo djeca i uživale u sportu, treninzima. Ja sam jedva čekala trening i nova postignuća, a osim zadovoljstva ništa od toga nismo imale materijalno. Ponekad smo znale pobjeći na Korzo i to je to“, rekla je respektabilna košarkašica koja je do danas sačuvala prijateljice, suigračice iz tog vremena. „Uvijek smo dobre i u kontaktu, Vesna Lorenc, Ksenija Perić, Darija Eremić, Vesna Galović, Anka Tadić, Biba Marinković, Željka Pracny…

„Današnja djeca već s 15 godina razmišljaju kako će živjeti od košarke uz često nerealno ambiciozne roditelje. Tako je i u drugim sportovima. Moji su roditelji ponekad dolazili na utakmice ali nisu brojili koševe, više ih je bilo strah da padnem i ozlijedim se“ .

Zanimalo me kako se tako mlada nosila s iznimnim uspjesima. “Sve mi je to bilo lijepo, zanimljivo, samo sam uživala u igri ne razmišljajući o ostalom. Kad smo primjerice igrali KUP Jugoslavije s „Montmontažom“ koja je u tom trenutku bila prvak Jugoslavije i viceprvak Europe, a mi u A2 ligi, nisam bila opterećena njihovom veličinom niti rezultatom. Imala sam 15 godina. Na toj utakmici dala sam 42 koša, i zamalo smo dobile utakmicu, izgubili smo s par koševa. Novinari su rekli kako nam je to povijesni uspjeh i pitali su me za komentar, a ja sam rekla,“ ma da je tu bila Uzelac (njihova tada najbolja igračica) ne bi to bilo tako“. Na što je jedan novinar rekao, Kornelija daj šuti pa ti si čuvala Uzelac“, kroz smijeh se prisjetila jednog od zanimljivih događaja.

„Danas se sve promijenilo. Djeca kao da ne uživaju nego su opterećena samo razmišljanjem kako će uspjeti, i to je tako u svim segmentima. Koncentracija na treningu je manja, bitno je dogovoriti se u koji će kafić nakon treninga. Često puta dolaze i roditelji na trening koji sufliraju što i kako treba, te dekoncentriraju igrače i trenere.  Preokrenule su se vrijednosti“, zaključuje ova olimpijka.

Vrsnu mladu košarkašicu Korneliju Kvesić vrlo brzo su uočili i zvali svi košarkaški klubovi Jugoslavije. „Bila sam prepoznata jer sam već s 13 godina išla na košarkaški kamp na Badiju gdje je dolazila 21 najbolja igračica iz Hrvatske. Ondje smo provodile  dvadesetak dana uz pravi dril no našlo se vremena i za kupanje, prve ljubavi…Treneri iz drugih klubova najprije su kontaktirali moj klub pa dolazili razgovarati s roditeljima, ne bi li prešla igrati. No mama Veronika i tata Kazimir to nisu dozvoljavali sve dok ne završi srednju školu. U to vrijeme najjači klubovi su bili beogradska „Zvijezda“, „Montmontaža“ iz Zagreba i sarajevska „Bosna“ koja je već bila prvak Jugoslavije. Kada je napunila 21 godinu u Kornelijinom odabiru prevagnula je Bosna, uglavnom zbog legendarnog Mirze Delibašića. „Obožavala sam njegovu igru. Prvi put sam ga gledala u Slavonskom Brodu, na vanjskim terenima u Klasijama. Netremice sam pratila njegovu igru i rekla sam… vau kad bih mogla tako igrati. On doslovce pleše na terenu. Sve je izvodio s lakoćom. Bio je fantastičan igrač“. U to vrijeme,1985.godine, upravo on je bio direktor KK Bosna. Rekao je da mu se moj stil, način igre, prkos i ponos na terenu iznimno sviđa i zato me odabrao. A ja sam bila i jedina igračica kojoj je, nakon moje četvrte odigrane utakmice u sarajevskoj Bosni, poklonio trenerku Real Madrida“. Bila je to nezaboravna godina ,pa i po tome što joj Delibašić nije dao ispisnicu kada je odlučila otići. To je značilo godinu dana pauze nakon čega je otišla u šibenski Elemes, koji je tada ušao u prvu žensku ligu. „Već slijedeće godine sa mnom su osvojili KUP biše države a ja sam bila najbolja igračica, igrala sam sve pozicije. S istim klubom osvojila je i Kup 1990. te zadnje prvenstvo Jugoslavije 1991. godine“.

Vrsna košarkašica i danas se rado sjeća, kako kaže, fantastičnih tadašnjih uvjeta života i rada sportaša. „Jako puno se ulagalo u sport, firmama i poduzećima je na ponos bilo biti sponzor. Na utakmicama su bile pune dvorane, po 4 tisuće ljudi. Sve je tome bilo podređeno. Imali smo stipendije i u tom periodu išao nam je radni staž. Svi smo imali riješeno stambeno pitanje, hranili se u restoranima, putovali avionima, imale smo zdravstvenu zaštitu i njegu, bila je to prava blagodat“.

Današnje igračice nemaju ništa od toga. Maksimalna stipendija igračice u prvoj ligi je 4 tisuće kuna, a 2.liga već plaća članarine.

„Naših 27 igračica, reprezentativki, je  izvan Hrvatske jer ih mi ne možemo plaćati. Da su one u hrvatskim klubovima sigurno bismo imali respektabilnu ligu“, kazala je Kornelija koja ulaže stalni napor u odgoj novih vrsnih košarkašica. Koliko god je važan talent pojedine igračice ili igrača još je važniji, uvijek ističe, rad trenera koji godinama brusi mlade talente.

„Ja vjerujem da male sredine prave igrače. I mi smo u našem klubu odgojili reprezentativke, Ivanu Brekalo, Ivu Majić i Martu Zečević, Tihanu Stoisavljević, Ninu Novak i sada najmlađu Anu Milušić…. i to nije kraj. Kada uočimo talentiranu sportašicu, moramo taj talent njegovati i razvijati. Talent se razvija vježbanjem. Potrebno je potrošiti puno vremena, truda, sate i sate provedene u sportskoj dvorani i razgovorima. Neophodan je sustavan višegodišnji rad da bi se ostvarili maksimalni potencijali sportaša. Često za to nema razumijevanja ni u školi, ni crkvi, kod roditelja…“ rekla je brodska olimpijka i dugogodišnja trenerica koja bi među mladim brodskim igračicama željela vidjeti svoju nasljednicu. „Moramo pronaći model kako zadržati naše mlade perspektivne sportaše da ostanu u matičnim klubovima a ne da preskaču period dok se još trebaju kaliti i formirati kao ličnosti i kao kvalitetni igrači. Najgore za trenere i klubove je kada otkriju talentiranog igrača odgoje ga i rade s njim ,bruse taj talent i onda sve nestane jer je neki 'uspješniji klub' odlučio uzeti sportaša koji još nije spreman za sportsku arenu. Na žalost većina ih nestane sa sportske scene. Zato govorim da moramo naći model i zadržati ih tako da su i oni sretni a i mi koji imamo priliku uživati u njima i njihovim igrama. Moramo imati idole zbog koji će mladi dolaziti na sportske terene i živjeti sport.

No, uvijek ostaje moto, ako smo zajedno i ako se podržavamo, možemo uspjeti.

To je bio i Kornelijin moto dok je igrala u razni klubovima i reprezentaciji gdje su se nadmetale najbolje od najboljih s raznih strana bivše države. S njima je u reprezentaciji provela šest godina a trenirali su ih ponajbolji stručnjaci pa nisu izostali ni rezultati. Među brojnim sportskim odličjima, Kornelija Kvesić je tako donijela brončanu medalju s Univerzijade održane 1985. godine u Japanu, a dvije godine kasnije srebrnu medalje s Europskog košarkaškog prvenstva u Španjolskoj, potom srebrnu medalje s Olimpijskih igara održanih 1988. godine u južnokorejskom Seulu, pa još jedno srebro sa Svjetskog košarkaškog prvenstva održanog 1990. godine u Maleziji. Apsolutno zaslužena, sva su joj odličja draga, ali srebro s Olimpijade joj je ipak najdraži trofej.

„Olimpijada je poseban doživljaj. Olimpijske igre nas učine 'besmrtnima'… Trajno ostaje zapisano da sam i ja ta osoba koja je sudjelovala na olimpijadi- povijest sporta pamti olimpijce. Vrijeme provedeno tamo je nezaboravno. Svi sportaši, sportska elita, žive u olimpijskom selu i svaka reprezentacija ima svoju zgradu. Druženje s najboljim sportašima i osjećaj da pripadaš najboljima iz cijelog svijeta je apsolutno najveće bogatstvo koje se s ničim ne može usporediti. Ono što vam ispuni dušu. Pružila nam se prilika da s vrhunskim sportašima, poput Steffi Graf, Carlom Lewisom, Ben Johnsonom… primjerice čekamo u redu za hranu ili sjedamo za stol, razgovaramo…a svi su unatoč veličini pristupačni i jednostavni“, s oduševljenjem se i nakon više od tri desetljeća sjeća brodska olimpijka koja je tada sa suigračicama izborila olimpijsko srebro za Jugoslaviju.

Pomalo ju rastužuje činjenica što se, kaže, kod nas, za razliku od cijelog svijeta, nedovoljno cijene i poštuju olimpijci. Navodi primjer kako u Americi, Grčkoj, Mađarskoj… osvajač olimpijske medalje automatski dobiva svoj kamp, igrače i doživotno ima plaćeni posao. A olimpijka Kornelija Kvesić, bezuspješno već dvadeset godina pokušava pronaći posao instruktora košarke u Slavonskom Brodu i ne uspijeva. Zahvalna je na priznanju Grada i postavljanju njezine brončane ploče na Trg Ivane Brlić Mažuranić, uz još dvoje brodskih olimpijaca, rukometaše Anu Titlić i Venia Loserta, no posao instruktora košarke je nešto što želi i svojim kompetencijama apsolutno zaslužuje. Ona je naime po okončanju aktivne igre završila fakultet Kineziologije u Zagrebu (premda kao olimpijka i nije morala), i trenira mlade. „Ja sam jedina olimpijka koja se vratila u ovaj grad i donijela svaku svoju medalju. No čini se da je to grad koji vas voli kad ste u prolazu, ali ja sam tu odlučila živjeti jer ga volim. Ne tražim puno, samo radno mjesto. Koliko je meni bitno toliko i zbog mladih kojima bi briga o sportašima kompetentne osobe bila poticaj da se  više uključuju i bave sportom. Voljela bih da netko iz našeg grada prođe moj sportski put. No pomalo sam se umorila od traženja i očekivanja“, kazala je razočarana olimpijka, zapitavši se „kako se onda možemo nadati da sportaši ostanu u Brodu“.

A kao i svi veliki sportaši koji se fizički 'potroše' aktivnu karijeru košarkašice, Kornelija je završila u 38-oj godini. Uživala sam doista u košarci dok jednom nisam shvatila da ću jednog dana morati otići van i početi zarađivati za život“. Kada je napunila 28 godina, što je bio uvjet da može izaći igrati van države, krenula je svoj europski 'pohod' po odabranim klubovima. Igrala je, kaže, rame uz rame s vrsnim ruskim, češkim, bugarskim košarkašicama. Bilo je to  u Francuskoj, Izraelu, Grčkoj, Belgiji, Turskoj, Španjolskoj…Voljela je topla mjesta, uz more i povijesno zanimljiva, pa se u takvima duže zadržavala. Najugodnije joj je, veli, bilo u Francuskoj, uz Azurnu obalu.. „U Grčkoj sam igrala u jakom Panathinaikosu a svaka država je ostavila neki svoj pečat. No, u vrijeme Domovinskog rat, kako bi bila bliže Hrvatskoj, prešla je u makedonski klub Tikveš iz Kavadaraca, gdje je igrala s kolegicom iz reprezentacije Stojnom Vangelovskom. „Uživala sam u Kavadarcima. S njima smo postali prvaci Makedonije i išli smo igrati u Europu gdje smo polučili fantastične rezultate“. Tako ojačani klub je naime osvojio naslov prvakinja u sezoni 1994./1995., pobijedivši Skopje koje je tada bilo poznato po najjačim igračicama bivše Jugoslavije. Gdje god je igrala, Kornelija je ostavljala trag prave uspješne košarkašice. U Grčkoj je proglašena najboljom stranom igračicom kao i u Izraelu.

Produživši karijeru do 38-me godine osjetila je, kaže, zamor  pa se prebacila u lakšu ligu u Luksemburg gdje je izdržala mjesec dana, nakon čega se i trajno pozdravila s aktivnom igrom. 

No, i danas kad premeće po mislima događaje iz mladosti ne može ne sjetiti se nekih ljudi i mjesta koji su joj najviše prirasli srcu. Takav je Šibenik, u kojem je ostala najduže. „Šibenik je grad koji obožava sport. Oni žive za sportaše. Tu sam najviše vremena provela i postigla najveće rezultate. Tu smo osvajali kupove bivše države. Kad smo ga prvi puta osvojile šibenski zaljubljenici u sport dočekali su nas na šibenskom mostu i nosili na rukama. Tu je cijeli grad  živio za sport. Uvijek se tražila ulaznica više. Naravno, volim i svoj Brod jer sam ovdje imala izuzetno lijepu mladost. Bio je to lijep život i s košarkom, puno druženja, prvih ljubavi, šetnji korzom…“.

Nakon gotovo pola stoljeća koliko provodi u košarci i s košarkom, o čemu razgovaramo uz kavicu, na trenutke razaznajem oduševljenje ali i razočarenje i gorkasti okus koji dominira u zrelijim godinama pa ju i pitam koliko joj je sve skupa donijelo ljubavi i ispunilo dušu, a koliko je ostavilo ožiljaka. „Prije svega prevladava ljubav. Kad nešto radite što volite nižu se uspjesi, imate rezultate, to donosi puno zadovoljstva i sreću. No, nakon karijere sustigli su i ožiljci. Ne tražim nikakve zahvale, ali za nešto što sam uspjela i postigla, tražim samo normalan odnos. Ne zamjeram Gradu kojeg volim jer sam ovdje krenula svoje prve košarkaške korake, jer su me treneri ovdje naučili puno toga, i svi su bili odlični, Faba, Teskera, Pipi,Zec, Vitas, Kizo…svaki od njih je utkao jedan dio u moju igru i napredak. Oni kasnije treneri su to samo nadograđivali, jer sam došla već kao gotova igračica. Na kraju karijere odlučila sam se vratiti u Brod i dati sve svoje znanje mladima ovoga grada. Smatrala sam da trebam ovim mlađim naraštajima dati dio sebe, no nisam očekivala podmetanja od nekih sportskih djelatnika, od ljudi koji ništa rezultatski u sportu nisu napravili a promovirani su zbog nas sportaša. Oni imaju moć uvjeriti strukture vlasti u suprotno, ne znam iz kojih interesa. Došla sam s najboljim namjerama a doživjela sam jako puno neugodnosti“, rekla je respektabilna košarkašica koja je kao važna karika u svakom klubu u kojem je igrala dala mnoštvo a u konačnici tisuće koševa, kompetentna trenerica  koja s takvim referencama ne može u svom Gradu 20 godina dobiti posao. I to je ožiljak koji ju s razlogom smeta i boli.

No, kao prava sportašica, koju je život naučio da bude jaka, borit će se i dalje da se i u gradu u kojem živi, više prepoznaje izvrsnost. Zbog toga budućim mladim sportašima, koje godinama uči odgovornosti i sportskom ponašanju, poručuje da budu uporni, da vole i da žive sport koji ih uči disciplini i osigurava fizičku i mentalnu čvrstoću, da  uživaju u sportu koji im može pružiti zadovoljstvo putovanja, upoznavanja drugih sredina, jezika, kultura…, ali da im ipak škola bude na prvom mjestu.

Unatoč nerazumijevanju dijela okoline, bivša olimpijka Kornelija Kvesić voli Grad u kojem živi i sretna je, kaže, s prijateljima i ljudima koji je vole. Kad bi mogla, sve bi ponovila, koracima koji se ne čuju ali ostavljaju duboki trag.