OD petnaestogodišnjeg akcijaša pa sve do današnjih poznih godina, u kojima sa 80 Dževad Haurdić još igra folklor, pleše, pjeva, vodi brodsku Maticu umirovljenika i folklorno društvo Druga mladost te još štošta – nameće se misao kako je riječ o čovjeku čija pozitivna energija nikada nije utihnula, kao ni stalna želja za druženjem. Uvjeren je kako sreću sami odabiremo te kako uživanje u radu i stvaranju kao i u druženju ne treba čuvati za posebne prilike jer - biti živ dovoljno je posebna prilika.

Premda je u mirovinu otišao prije šezdesete godine života, do sedamdesete je pomagao sinu Jasminu i unuku Teu ne samo održati, nego i unaprijediti tapetarski obrt u koji se upustio prije gotovo šest desetljeća. Rijetki su, posebice stariji Brođani, kao i brojne mušterije iz okolnih sela te brodske ustanove koje nemaju barem neki komad tapeciranog namještaja, presvučenog starog komada ili novog iz radnje majstora Dževada. On se među prvima odlučio okušati u zanatu čije značenje u početku nije ni znao. A nakon svih tih godina u istom poslu kojeg je prenio na još dvije generacije Haurdića, sina i unuka, kaže kako mu još uvijek tapetarstvo kola žilama. Pitam ga zašto je odabrao baš taj zanat.

Nasljeđe majčina dara za šivanje

Rođen u Derventi ratne 1942. godine, Dževad je kao petogodišnjak s majkom doselio u Slavonski Brod kojeg s pravom doživljava jedinim svojim gradom.

„Poslijeratne 1947. godine doselili smo i stanovali na Koloniji, a poslije na Plavom polju. Majka Zekija je radila kao bolničarka u brodskoj bolnici. Nitko valjda nije znao tako lako izvaditi krv kao ona, zbog čega su je uvijek tražili", prisjeća se Dževad prvih iskustava u gradu u kojem se odmah udomaćio.

Godinama je Dževad Haurdić predstavljao svoje proizvode na Ambienti, najvećem sajmu proizvođača tapeciranog namještaja šire regije na zagrebačkom Velesajmu. Za svoj novi model ležaja "TAO”1998. godine, ova je Tapetarija osvojila prestižnu nagradu "Mobil optimum”.

Deset godina kasnije, krenuo je, kaže, učiti zanat u tapetarsko-remenarsko-stolarskoj zadruzi u barakama prekoputa današnje Industrijske škole te u Školi učenika u privredi, što je značilo tri dana prakse pa tri dana škole. Zaintrigirao ga je naziv tapetara jer nije ni znao što to znači. „Mislio sam da ću izrađivati neke papuče ili nešto slično". Od majke je čini se naslijedio osjećaj za šivanje. Ona je, naime, u Derventi radila kao krojačica, a Dževad je u Brodu, gledajući kako majka to radi već kao desetogodišnjak znao sašiti, sjeća se, kupaće gaćice za vršnjake. Ipak, u tapetarsku se školu od početka uključio s potpunom ozbiljnošću. Praksu ga je, kaže, poučavao majstor Štef Peštelić. „On me jako puno naučio, nešto što današnji tapetari ne znaju napraviti. Bio je toliko profinjen u tom zanatu da sam dobio želju upiti sve njegovo znanje. Od nas sedam učenika ja sam jedini ostao kod njega do kraja i bio sam sretan zbog toga".

Nije samo zanat privlačio mladog Dževada koji se odmah aktivirao i u društvenom životu zajednice u kojoj je živio. Bio je sekretar omladine, a već 1959. godine sudjelovao je na izgradnji Doma „Đuro Salaj". „Kao zamjenik komandanta brigade, vodio sam srednjoškolsku brigadu. Nakon toga sam, kao akcijaš, sudjelovao na izgradnji autoputa Aleksinac - Niš (u Srbiji), gdje su sudjelovali akcijaši iz Broda, Požege i Našica. Bio sam član Komiteta omladine Slavonskog Broda" ispričao je o svojim prvim društvenim aktivnostima.

No, kako ga je u pravom smislu zaintrigirao poziv tapetara, zanat je nastavio izučavati u Zagrebu, Kopru, Dubrovniku i Bosanskoj Gradiški, u raznim tapetarijama gdje je - veli - dopunio svoje znanje jer svaka firma radi drugačije. „Najviše sam naučio u Zagrebu jer je Zagreb kolijevka ukupnog majstorstva i tamo se svatko može profilirati u svom poslu". Shvatio je kako ljudi žele što udobniji i ljepši namještaj, naslonjače, krevete, fotelje, stolice,... što zahtijeva puno truda, a da bi ih izradio potrebno je kvalitetno tapetarsko znanje, spretne ruke, kao i osjećaj za skladno i lijepo.

Kad se u 23. godini života vratio iz vojske, oženio se suprugom Terezijomi zaposlio u nekadašnjem brodskom Sindu gdje je radio dvije godine u tapetariji, a nakon toga, 1966. godine, otvorio je vlastitu tapetariju, u prostoru stare Vatrenke.

U početku, nije bilo velikih prohtjeva kupaca. Uglavnom je popravljao stare kauče, mijenjao „federe i morsku travu", kauči su imali drvene rame kao i fotelje, a unutra je išao uložak. Malo se tražilo novih komada. Ljudi su bili siromašniji. Radio je tada, sjeća se, i dosta „feder siceve" za seljačka kola jer bi seljaci subotom išli na tržnicu i dolazili naručivati kožne sjedalice za paradna kola.

Prve komade namještaja tapecirao je, kaže morskom travom, kudeljom, vunom,... dograđivao oprugama, a onda presvlačio tkaninom. Najvažnije je bilo udovoljiti željama kupca. I sve je u početku radio ručno pa je za jedan kauč utrošio 36 sati rada.

„Čovjek mora voljeti ono što radi jer drugačije ne može uspjeti", uvjeren je Dževad koji je ušao u srž tapetarskog zanata bio on moderan ili klasičan.

Savladavanje europske tehnike tapeciranja

Tri je godine radio samostalno, no stalno je htio naučiti drugačije i više. Želja za znanjem odvela ga je do švicarske firme De Sede. Obratio im se pismom kako želi svoj zanat unaprijediti. „Odgovorili su kako u Njemačkoj, na granici sa Švicarskom, upravo otvaraju filijalu koja će biti jedna od najmodernijih tapetarija svijeta i pozvali me da dođem. Kad sam došao, nisam mogao vjerovati svojim očima. Pogon je izgledao kao bolnica, a zaposlenici su njime hodali u bijelim mantilima. To se kod nas nije moglo zamisliti jer se punjenje za kauče, fotelje, krevete,... radilo materijalima (kudelja, trava,...) punima prašine. Odmah sam se pokazao kao vrijedan radnik, čak su me usporavali. Bila je to tvrtka koja je proizvodila ekskluzivni namještaj za ministarske i predsjedničke kuće cijelog svijeta. Radio sam za Georgesa Pompidoua, razne šeike, predsjednike Kostarike, Gvatemale, Venezuele pa i za Josipa Broza Tita. Bio je to vrhunski dizajn namještaja rađenog u koži. Radili smo scene (tapecirunge) za filmove, a dizajneri su bili Talijani, Švicarci, Nijemci, Francuzi, Španjolci, Englezi jer je u tim zemljama najviše i koncentrirana vrhunska tapetarija. Upao sam tako u najbolju moguću školu, upijao sam sve znanje pa sam uskoro među 2000 radnika došao do vrha, radio sam uz dizajnere. Prema osmišljenom modelu izrađivali smo prototip kojeg smo usavršavali kako bi u proizvodnji bilo jednostavnije. Nisam mogao bolje izabrati i nisam mogao ni sanjati takav sijed događanja. A kako sam za isto mjesto Valdshut Tiengen,u kojem sam živio i radio, igrao i nogomet, još su me više prihvaćali i forsirali, tako da sam se osjećao kao kod kuće". Ponos i ogromna želja za učenjem, nisu ga napuštale. Želio je što više naučiti, tapecirati namještaj koji se može nazvati proizvodom umjetničkoga obrta pa je ubrzo stekao status voditelja, a vlasnici su ga pitali može li dovesti još takvih tapetara iz svoje zemlje. „Tako sam iz Broda doveo 16-ero novih radnika pa samo imao Brod u malom. Tad smo svi doveli i svoje supruge. U početku sam mislio kako ću u Njemačkoj ostati godinu dana i vratiti se, no ostao sam deset godine. I to je prošlo tako brzo i lijepo", ispričao je ovaj tapetarski majstor. Savladao je jezik i baštinio kulturu uljuđenog, civiliziranog, kulturnog svijeta zbog čega je stekao samopouzdanje. No, ipak se vratio u Brod gdje mu je majka živjela sama.

Brod u srcu kao i lijepi komadi tapeciranog namještaja

Kada se 1979. godine vratio iz Njemačke, kupio je kuću u današnjoj Štamparovoj ulici, u kojoj je otvorio novu tapetarsku radnju, a tu i živi. Sve što je proizvedeno pa tako i namještaj, podložno je modi. U početku je namještaj bio jednostavan i praktičan, a s novim materijalima i tehničkim dostignućima u ponudi se moglo naći puno toga što nekada majstor Dževad nije mogao ni zamisliti.

S prikupljenim dotadašnjim znanjem, želio je uvesti neke novosti u proizvodnji tapeciranog namještaja u svom gradu, a posebno ga je privlačio stilski namještaj, poput Chesterfielda koji je zahtijevao posebno umijeće izrade, no proučavao je i kako to rade talijanski, francuski i ostali majstori. Gotovo „omađijan" ljepotom Chesterfield sofe sa svojim prepoznatljivim duboko zašivenim dugmadima, prošivenim presvlakama i niskom bazom sjedala, izradio je u svom salonu za vlastiti gušt istu takvu u koži prirodne boje, a ovaj bezvremenski primjer namještaja kao relikvija i danas čuva prostor u kojem stoji preko pola stoljeća. Prije nekoliko stotina godina, takve sofe i fotelje krasile su kraljevske dvore, ali i uglednije poslovne urede, hotele, luksuzne privatne kuće. Znalci kažu kako je Chesterfield, kao savršen spoj udobnosti i profinjenosti, sinonim za eleganciju i klasu u interijerima diljem svijeta, svih arhitektonskih i stilskih uređenja.

Puno je radio za brodsku bolnicu, Grad, Županiju, kafiće, škole, crkve, ali i strano tržište. Njegovi su proizvodi putovali u Njemačku, Englesku, Sloveniju, Srbiju, Bosnu,... 

Tijekom rata, '93. godine, Tapetarija Haurdić imala je manji obim posla pa je majstor Dževad na molbu ravnatelja Obrtničke škole ustrojio i vodio tapetarski praktikum u školi za tadašnje buduće tapetare. Nakon godinu dana, prestao je odlaziti u školski praktikum, ali je još niz godina pružao mogućnost učenicima da dolaze raditi praksu u njegovoj Tapetariji. "Dotad je već sin Jasmin postao majstor tapetarije pa se kod njega može polagati visoka kvalifikacija iz tapetarstva u Slavoniji i Baranji. Majstorski ispit je 2001. godine položio u zagrebačkom HNK i prvi je tapetar u Hrvatskoj koji je postao VK majstor", kazao je ponosni otac koji je sinu i prepustio vođenje Tapetarije. Ubrzo je proizvodni prostor proširen preseljenjem u halu u krugu Đure Đakovića gdje se proizvodnja odvija i danas. Od 2001. godine, Dževad je u mirovini, premda je još cijelo desetljeće pomagao u obiteljskom poslu. „I danas me povremeno upitaju za savjet iako je to danas sve drugačije nego kad sam ja radio pa se ponekad u svemu ne mogu snaći", rekao je stari tapetarski majstor uvjeren kako zbog industrijalizacije toga posla danas više nema puno pravih majstora. „Mi stare generacije učile smo od discipliniranih ljudi kao što je bio i moj majstor Štef, s puno ozbiljnosti i odgovornosti. Najobičniju i najkompliciraniju stvar. Uvijek mi je govorio; kako uradiš ovu gornju presvlaku koja se vidi, tako isto moraš i ono što se ne vidi, tek onda si majstor".

Novi majstori i načini rada

„Premda je tapetarija maštovita, danas je sve puno jednostavnije i danas svatko može biti tapetar. Za napraviti kauč nekada je trebalo 36 sati, sve se radilo ručno, trezirali smo pa zabijali federe, a danas ljudi naprave za jedan dan cijelu garnituru. Klasika se gubi, a sve više su u modi ravne linije s puno okova koji se podešavaju za udobnost naslona, sjedenja, udobnost ležanja. Nekad su se ležajevi punili morskom travom, a danas su to drugi materijali i potpuno drugi sistem rada. Mi smo prije deset godina za prodavaonicu namještaja Spin Valis radili 160 garnitura u mjesec dana. Tad smo imali 30 zaposlenih radnika. Radili smo za engleskog kupca, prema njihovom dizajnu, bračne krevete, a to je bilo po četiri šlepera mjesečno", o nekim je „zlatnim" vremenima ispričao Dževad, prisjećajući se nabavke materijala na raznim stranima svijeta . Danas, kaže, sve se može nabaviti u Hrvatskoj od dobavljača iz raznih zemalja, ali najviše iz Kine.

Garniture, stolice, fotelje, klupe i sve što se radi u tapetariji već preko pola stoljeća završilo je u nekoj kući, poslovnom prostoru, apartmanima,... Premda Dževad ne može procijeniti broj kupaca i komada, vjeruje kako ih je bilo i nekoliko desetaka tisuća. „I sad dolaze kod sina stari kupci pa kad me vide kažu: „Znate, majstore, kauč kojeg ste radili prije 50 godina još je čitav, eno ga u vikendici.". No, nisu radili samo za privatne osobe. Dževad je, sjeća se, puno toga napravio i za razne ustanove, firme,... „Za crkve sam tapecirao oltare, klecala, klupe,..." Puno je radio (a njegovi nasljednici i danas rade) za brodsku bolnicu. Krevete, stolove za pregled, zubarske stolice i štogod je potrebno. Radili su i za Grad, Županiju, kafiće, škole,.. Proizvodili su i za strano tržište, Njemačku, Englesku, Sloveniju, Srbiju, Bosnu,... odakle god je dolazio interes. „Nema toga u tapetariji što ne znamo i što ne možemo napraviti" ističe Dževad, prisjećajući se narudžbi za poznate pjevače, sportaše, koji traže nešto drugačije, dizajnersko. Svaki novi komad je novi izazov, od starinskog štiha do suvremenih linija i materijala, specijalnih zahtjeva. „Ponekad i nije lako ako kupac donese sliku s interneta i zaželi takav komad namještaja. A onda je važno naći načina i otkriti kako je to napravljeno. Ponekad ima caka koje djeluju jako komplicirano, a u stvari može biti i jako jednostavno" zaključuje ovaj stari majstor.

Svojom zaljubljenošću u tapetarstvo i uspjehom „inficirao" je svoje nasljednike. Kćer Daria je, doduše, odgojiteljica u vrtiću dok se sin Jasmin odlučio odmalena okušati u istom zanatu i učio od najboljeg - vlastitog oca. Iako nije završio dizajn kako je Dževad priželjkivao, postao je pravi majstor tapetar. Dževad ne skriva ponos što su i sin i unuk Teo nastavili njegovim stopama. „Oni su kroz moju ljubav ostali u tapetariji koju sam ja osjećao, a i danas je osjećam u krvnim žilama. To je najveći dio mog života. Kroz moju priču i uspjeh, kroz zadovoljstvo naših mušterija zavoljeli su i oni taj zanat. Danas sam jako ponosan na Jasmina što je zavolio taj zanat koji mu je ušao u krv, a i na Tea koji pak radi menadžerski posao pa su dobra kombinacija".

Nagrade i priznanja

Godinama je Dževad Haurdić predstavljao svoje proizvode na Ambienti, najvećem sajmu proizvođača tapeciranog namještaja šire regije na zagrebačkom Velesajmu. Za svoj novi model ležaja "TAO”1998. godine, ova je Tapetarija osvojila prestižnu nagradu "Mobil optimum”. Dževad ističe kako su više puta dobivali pohvale i nalazili se među dvadesetak najistaknutijih od ukupno 1700 izlagača na Ambienti.

„Zadovoljan sam što sam se prije nekoliko desetljeća odlučio za tapetariju i sretan sam što sam naučio puno mladih istom poslu, a oni mi se i sad sa zahvalnošću jave."

Ponosan je i na priznanje Županije brodsko-posavske – Kuna te Grb Grada Broda koji mu je dodijeljen za dugogodišnji predani rad i ostvarene iznimne rezultate u poslovanju Tapetarije Haurdić, kao i za osposobljavanje učenika Obrtničke škole u tapetarskom zanatu.

 Stalno angažirani, živahni umirovljenik

Kada je završio poslovnu i životnu priču koja je značila širenje posla i zarade, odgajanje djece, posvetio se sebi. Odlaskom u mirovinu, Dževad nije prestao s aktivnostima. Odmah se uključio u rad Matice umirovljenika grada Slavonskog Broda, na čijem je čelu od prije godinu dana zalažući se za zaštitu i bolji materijalni položaj umirovljenika te ostvarivanje njihovih prava i interesa. Matica umirovljenika ima osam sekcija koje prakticiraju razne aktivnosti, igraju šah, pikado, kuglaju, vježbaju, neki pišu pjesme, igraju folklor,...

Već 21 godinu ovaj živahni umirovljenik u okviru Matice umirovljenika vodi folklorno društvo „Druga mladost", u kojem i sam igra, pleše, pjeva,... A da bi sve aktivnosti izdržao, Dževad kod kuće redovito vježba na nekoliko sprava triput tjedno. Jednom tjedno, veli, odlazi autom u Bicko Selo, na probu muške pjevačke skupine Biđani kojima se odnedavno također priključio. „Uglavnom pjevamo izvorne slavonske pjesme, a mene su onda kao Muslimana „prekrstili" u Tunju", kroz smijeh priča ovaj neumorni 80-godišnjak. Sekcija njeguje stare običaje i čuva tradiciju izvornih slavonskih pjesama i plesova i surađuje s maticama umirovljenika brojnih hrvatskih gradova, a za svoj je rad dobila niz vrijednih nagrada i priznanja.

Matica umirovljenika broji oko 600 članova dobi od 55 do preko 80 godina što je, smatra Dževad, mali postotak od 13 tisuća umirovljenika koji su u raznim umirovljeničkim organizacijama i sindikatu dok većina nije nigdje. Zbog toga im od srca sugerira neka se uključe. „Ne samo da pomažemo kod nabavke ogrjeva i organiziramo izlete nego se lijepo družimo, uvijek se nađe razloga za smijeh, zabavu,..." poručuje. Sve se, kaže, svodi na pozitivu, i svaki čovjek treba gledati pozitivno, a on kao predsjednik treba balansirati, imati svoj stav, no i razumjeti drugog.

„Volim druženje, kontakt s ljudima, volim ljude, to je najkraće. Jer nije zdravo ni ugodno biti sam", istaknuo je Dževad dijeleći umijeće življenja s onima koji su na to spremni.

A tako je postupao i kroz cijeli život. Kad se osvrne na protekle godine čini se da je s puno entuzijazma i ozbiljnosti radio tapetarski posao, u kojem je, kaže, istinski uživao. „Čovjek mora voljeti ono što radi jer drugačije ne može uspjeti", uvjeren je Dževad koji je ušao u srž tapetarskog zanata bio on moderan ili klasičan.

„Zadovoljan sam što sam se prije nekoliko desetljeća odlučio za tapetariju i sretan sam što sam naučio puno mladih istom poslu, a oni mi se i sad sa zahvalnošću jave."

Kad danas analiziram svoj život, ne bih ga mijenjao. Izabrao bih isto, samo bih možda ostao u Njemačkoj. Ali… falio mi je Brod", ipak zaključuje Dževad, svjestan kako samo u svojoj sredini može osjetiti svu ljepotu življenja. Samo među svojima, tuga se prepolovi kada je dijeliš, a radost se time udvostručuje.

Zato umirovljenicima poručuje neka se ne opuštaju, neka budu aktivni i druže se jer druženje i prožimanje energije čovjeka čini mlađim, svježijim,...