PREMDA je gotovo jedno desetljeće izvan aktivne igre, ovaj umirovljeni rukometni vratar hrvatske reprezentacije s kojom je osvojio najvrjednija olimpijska i svjetska odličja, nesporna je sportska zvijezda i najistaknutiji brodski sportaš u povijesti ovoga Grada iz kojega je krenuo u rukometne vode i kroz godine obasjao sportsko nebo - ne samo Slavonskog Broda, nego i Hrvatske. Zbog toga mu pripada mjesto zaslužnog Brođanina koji ostavlja duboki trag u rukometnoj povijesti ovoga Grada. A Grad mu se odužio zvijezdom koja je prva uklesana u granit brodskog Korza.

„Otac je tada već završavao svoju sportsku karijeru i radio u klubu kao sportski direktor, a sjećam se da sam išao na sve utakmice, bez njegovog „guranja". U svom kvartu smo imali stol za stolni tenis gdje sam provodio cijele dane. Sport mi je od prvog dana bio na prvom mjestu, pratio sam sve i uvijek sam sudjelovao u svemu pa bilo to trčanje, košarka, nogomet,..."

Da je riječ o velikom profesionalcu i jednom iznimnom čovjeku, potvrdio je i zadnjom gestom koja me impresionirala. U jurnjavi između Egipta, Dalmacije i Makedonije, svratio je posjetiti majku Mirjanu u Slavonskom Brodu, a na moj upit možemo li se barem kratko naći zbog njegove životne priče (dosad se nismo sreli), obećao je izdvojiti dva sata, što je i učinio u točno dogovoreno vrijeme. Tako rade samo pravi profesionalci. U ugodnom razgovoru uz čaj upoznala sam tog izvrsnog sportaša koji je umirovljen od aktivne igre rukometa, ali koji još uvijek u najboljim godinama dalje prenosi svoje znanje na neke nove, možda buduće, zvijezde među rukometnim vratarima. Nakon razgovora odjurio je dalje, u Makedoniju gdje je upravo prihvatio posao trenera vratara što radi nekoliko mjeseci godišnje i u Egiptu.

Rođeni sportaš

Premda je svjestan svojih sportskih postignuća, Venio skromno o uspjehu govori kao rezultatu ljubavi prema ovom sportu, prije svega naslijeđenoj od oca Vlade - što u kombinaciji s entuzijazmom i velikim radom - dovodi do cilja.

Kao pravi „lavić" rodio se 25. srpnja 1976. u Zavidovićima (BiH), gdje je u to vrijeme njegov otac Vlado bio vratar u klubu „Krivaja". „Kako je bio zagrebački student (bila je to generacija Rude Abramovića, Pavla Bassija…), tata je igrao u RK Medveščak, i zvali su ga u Krivaju. Mislim da je to bila republička liga i da su igrali kvalifikacije čak za drugu ligu. Uglavnom, završio je zajedno s mojom majkom u Zavidovićima i eto tako sam se tamo i rodio. Još neko vrijeme smo ondje živjeli a '83. godine smo se vratili u Slavonski Brod", započeo je Venio svoju priču..

Kažu da je Mark Twain rekao kako su u životu svakog čovjeka najvažnija dva dana, dan kada se rodio i dan kad sazna zašto se rodio. Čini se kako je Venio brzo otkrio svoj razlog. Rođen je da bude vrhunski sportaš.

Prva sjećanja iz Zavidovića su, veli, stalni boravak s klincima na ulici, no oduvijek je znao da ga zanima sport. „Otac je tada već završavao svoju sportsku karijeru i radio u klubu kao sportski direktor, a sjećam se da sam išao na sve utakmice, bez njegovog „guranja". U svom kvartu smo imali stol za stolni tenis gdje sam provodio cijele dane. Sport mi je od prvog dana bio na prvom mjestu, pratio sam sve i uvijek sam sudjelovao u svemu pa bilo to trčanje, košarka, nogomet,... Sjećam se da sam uvijek trčao za onima koji su bili i po pet godina stariji od mene, a oni su me prihvaćali jer sam bio ravnopravan s njima u sportu" prenio je svoja prva sportska iskustva ovaj vrsni rukometni vratar.

To su zasigurno geni naslijeđeni od oca Vlade koji je po povratku u Slavonski Brod radio kao trener u muškoj i ženskoj rukometnoj ekipi. A Venio mu je stalno bio „za petama". „Onog trenutka kad sam se mogao početi baviti tim sportom, odmah sam se upisao u školu rukometa koja je postojala uz klub Slavonija DI, gdje me pratila ista priča. Uvijek sam igrao sa starijima, ali i bio sam ravnopravan s njima. Želio sam se dokazivati, a oni su me primali u svoje društvo".

Vjerojatno su prepoznavali Venijev talent i upornost, jer za pravog sportaša nije dovoljna samo dobra genetika nego i veliki trud i disciplina. „Jedno bez drugoga sigurno ne ide. Talent je svakako potreban. Uz to, po meni je najvažniji entuzijazam i jako puno rada i discipline. Vidio sam puno talenata koji su bili možda i veći od mene ali nisu zadovoljavali druge parametre i nestali su".

Otac Vlado i majka Mirjana, otpočetka su poticali i podržavali nesporni sinov talent, kao što su podržavali i starijeg sina Sašu koji nije imao afiniteta za sport pa je završio stomatologiju i ugledni je brodski zubar. A Venio ni danas ne krije zahvalnost prema roditeljima što su dozvoljavali da radi ono što je želio i da odabere svoj put.

Od prvog momenta želio je biti rukometni vratar kao i otac, a ne igrač. Krenuo je pomalo igrati s deset godina i ništa ga drugo nije zanimalo. „Odlazili smo na pionirska, kadetska, državna prvenstva, postojali su rukometni kampovi koje je organizirao rukometni savez, u kojima sam boravio i gdje su vidjeli kako igram" prisjeća se Venio uspješnih početaka, svjestan važne uloge svih trenera među kojima prednjači otac Vlado.

Kao tinejdžer počeo igrati za RK Zagreb

S dobrim razlogom Venija su tako već s 15 godina primili u tada najbolji rukometni klub u Hrvatskoj, RK Zagreb, koji je kasnije mijenjao više imena. Bio je to logičan nastavak sportske žeđi talentiranog mladog vratara, kojega su zamijetili na dotadašnjim juniorskim natjecanjima. No, bio je premlad za odvojeni život pa ga je spasila sretna okolnost, studij brata Saše, kao i podrška bliskih ljudi.

Rijetki su oni sportaši koji s 18 godina potpisuju profesionalni ugovor, a među njima je i Venio Losert.

 „S početkom rata, '91. godine, kada je brat krenuo na studij u Zagreb, krenuo sam i ja. Važnu ulogu u tome odigrao je moj tetak Tiho, kojemu sam zahvalan zbog ogromne podrške kroz cijelu sportsku karijeru i Cone (Zvonko) Miler koji je poznavao ljude u RK Zagreb.

„Osim Venija, najzaslužniji za sve je Zdravko Zovko, najuspješniji od tri brata rukometaša iz Bosanskog Broda. Zdravko je inače bio i jugoslavenski reprezentativac a u to vrijeme trener hrvatske reprezentacije, muške i ženske ekipe. A svi smo bili povezani rukometom od dječačkih dana. Venio se pojavio kao junior kada sam ja odlazio iz RK Slavonije DI. Bio je vrijedan, uporan, pametan,... pa se odmah moglo vidjeti kako je on potencijal za rukometnu budućnost. Nazvao sam Zdravka i pitao ima li interesa za talentiranog Venija, pogotovo što je Brod izložen svakodnevnom granatiranju. Zdravko je tada imao tri golmana, ali htio mu je pomoći, a i računao je s očito perspektivnim vratarom", ispričao je Miler. Za Venija je to bila prava „odskočna daska".

„Sjećam se dobro. Cone je s nama išao u Zagreb i primili su me. Sve doduše ne bi bilo moguće da Saša nije studirao i kao pazio na mene. Stavili su me u prvu ekipu u kojoj nisam odmah igrao, ali bio sam uz njih kao treći golman i trenirao. Tada je sve počelo malo ozbiljnije".

Premlad je krenuo u profesionalne vode i rano shvatio što znači biti dio ekipe. No sigurno mu je u svemu pomogla i sportska škola, odrastanje uz starije koji su ga prihvaćali kao ravnopravnog, a čemu je presuđivao njegov nesporni talent, trud i odricanje. U Zagrebu je krenuo u drugi razred srednje kemijske škole, a istovremeno u poluprofesionalni sportski svijet i shvatio kako to baš nije jednostavno. „Propuštao sam nekada treninge radi škole ali sve skupa je bilo jako naporno. Treninzi su bili svakodnevni po jednom ili dvaput. A onda je uslijedilo ono s čim se ne ponosim. Završio sam drugi razred s vrlo dobrim uspjehom a treći sam krenuo i naprosto prestao ići u školu. Opredijelio sam se za rukomet. To je roditeljima u Brodu bio šok ali ni tada me nisu osuđivali". Ipak, kroz naredne godine dopisno je završio srednju školu, a kasnije i studij.

Prvi profesionalni ugovor već s 18 godina

Rijetki su oni sportaši koji s 18 godina potpisuju profesionalni ugovor, a među njima je i Venio Losert. U početku su to bili stipendijski ugovori. Nije ni razmišljao o plaći, imao je plaćen stan i hranu, a jedino mu je, kako je kazao, bilo bitno da trenira i igra.

„Bio sam ambiciozan i nisam se predavao bez obzira na brojne teškoće. Jer nije lako, kako neki misle, otići van, pogotovo mlad i sam, nemaš s kim pogledati utakmicu, pojesti pizzu,... treba proći puno vremena dok se ne pridobije povjerenje suigrača, a tek onda i šire. Ako ti u tom periodu na sportskom planu ne ide sve kako treba, to zna biti frustrirajuće."

Sjeća se zaluđenosti sportom i samo to mu je bilo u glavi pa i ne pamti da je falilo nekih izlazaka, druženja i feštanja što mladi ljudi vole. „Nisam bio zakinut, ali bilo bi mi drago da sam se malo više uspio družiti i s ljudima izvan rukometa".

Niz uspješnica mladog vratara

Od dolaska u RK Zagreb igrao je osam godina u profesionalnom rukometu, a da je vrsni vratar pokazao je još kao srednjoškolac.

„U tom je razdoblju Zagreb neočekivano postao klupski prvak Europe i to dvije godine zaredom, sezone 91./92 i 92./93. Moram priznati da sam tada eksplodirao. Od onog klinca koji je s 15 godina došao iz Broda kroz tri godine došao sam do reprezentacije. Nije ni čudo da sam ostavio školu, stvarno sam puno radio, dnevno po četiri treninga kroz pet radnih dana, od individualnog treninga, teretane do trening utakmica, što zahtijeva potpunu predanost. Naporno je, ali kad si klinac, kažeš: „Ma ok, najest ću se i idem spavati, a sutra opet iz početka.".

Tad se tako radilo i jedino tako se i moglo postići to što je Veniju uspjelo - s 18 godina dolazak do A selekcije. „Moje prvo natjecanje s A selekcijom je bilo Svjetsko prvenstvo 1995. godine, na Islandu, gdje smo osvojili srebro. Već iduće 1996. godine bili smo Olimpijski prvaci u Atlanti. Bila je to prva zlatna olimpijska medalja za Hrvatsku" i danas se s ponosom sjeća Venio tih doista respektabilnih činjenica i ostvarivanja vječnog sna svih sportaša - olimpijskog zlata.

Do 1999. godine igrao je u RK Zagreb kao prvi golman, a četiri puta su osvojili finale kupa prvaka, točnije, bili su četiri godine zaredom druga ekipa u Europi. S istim klubom osvojio je sedam puta kup i sedam naslova prvaka Hrvatske.

Iz osvete, odlazak u Španjolsku

Bez obzira na sve ostvarene uspjehe u Hrvatskoj, Venio je poželio otići van. I otišao je. A htio je baš u Španjolsku. „Htio sam jednog dana igrati u Barceloni. Razlog tome je što smo kroz navedene četiri godine u finalu kupa prvaka, triput izgubili od Barcelone. To je tada bio najbolji klub u Europi", u kojem je i zaigrao, ali nešto kasnije.

Nije od početka bilo sve sjajno, prisjeća se. U tom je periodu i njegov prijatelj Patrik Čavar igrao za Barcelonu. Ali nije bilo jednostavno naći klub jer su istovremeno u klubu prema pravilima mogla igrati samo dva stranca. Iako je bio olimpijski pobjednik, ipak nije uspio odmah ući u Barcelonu. Prihvatio je ponudu za Zaragozu, klub koji je bio među zadnjima u Španjolskoj. „To vjerojatno nije bilo na svjesnoj razini, ali htio sam po svaku cijenu u Španjolsku. Bio je to prvi klub, igrao sam godinu dana, nismo ispali iz lige, ali bio je to pad s konja na magarca". No, bilo je i nekih lijepih i korisnih stvari, naučio je jezik, bila je dobra klapa, suigrači njegove generacije,...

Nakon godinu dana dobio je novu ponudu za Santander koji je tada bio negdje na sredini tablice u Španjolskoj. „Bio sam ambiciozan i nisam se predavao bez obzira na brojne teškoće. Jer nije lako, kako neki misle, otići van, pogotovo mlad i sam, nemaš s kim pogledati utakmicu, pojesti pizzu,... treba proći puno vremena dok se ne pridobije povjerenje suigrača, a tek onda i šire. Ako ti u tom periodu na sportskom planu ne ide sve kako treba, to zna biti frustrirajuće", kazao je Venio koji tek sada u poziciji trenera te probleme do kraja prepoznaje. Prisjeća se zamki i loših dana, ali nikada nije mislio odustati, jer cilj je bila Barcelona. Nakon Santandera tri godine je bio u klubu BM Granollers koji se također uzdigao do prvih pet u Europi. „U zadnjoj godini došao mi je poziv za reprezentaciju i Olimpijadu u Ateni i uslijedilo je još jedno zlato" s ponosom navodi Venio. No, kako sreća može naglo okrenuti leđa spoznao je vrlo brzo. Iako je te sezone bio najbolji igrač Granollersa, na kraju sezone ostao je bez ugovora. „To se također dogodilo zbog pravila „drugog" stranca i potrebe kluba za lijevim vanjskim igračem što je najbitnije mjesto u ekipi. Iako je nakon Olimpijade bio proglašavan najboljim igračem Hrvatske, ostao je bez kluba. Bilo je to stresno razdoblje, a dio vremena je tada, sjeća se Venio, proveo u Brodu.

No, stjecajem nesretnih okolnosti u klubu Portland San Antonio, gdje je tada (2004.-2005.) igrao i Ivano Balić, od srčanog udara preminuo je vratar i Venio je došao na njegovo mjesto gdje je ostao oko osam mjeseci. Te su godine, kaže, uzeli prvenstvo Španjolske. Sve je to bio težak put do Barcelone jer je ponovo ostao bez kluba. Završio je u klubu koji je bio zadnji na ljestvici i ispali su iz lige. Ali pravi sportaši znaju kako „teška vremena ne traju, traju izdržljivi ljudi". Venio je izdržao. I, tada ga je pozvala Barcelona.

Konačno ispunjenje snova

Bilo je to 2006. godine kada je navršio 30 godina. Prošao je dotad trnovit put, ali nije mu žao. „Bilo je to ispunjenje mojih snova. Od prvog dana kad sam došao u Barcelonu rekao sam si - tu si gdje si htio biti i sad samo trebaš dati sve od sebe. I dao sam. Stvarno sam igrao dobar rukomet u Barceloni". Tu se zadržao tri godine.

„Shvatio sam da je energija krenula prema dolje i odlučio sam to prekinuti jer profesionalni rukomet nije zdrav pogotovo za igrače. Premda mnogi kažu kako nikad ne bi bili golmani, ja kažem da nikada ne bih bio igrač, to je još puno teže kada je riječ o istrošenosti i povredama."

Udomaćio se već u Španjolskoj gdje je s razlogom rukomet popularan sport. Upoznao je razne ljude, bilo je, kaže, ugodnih druženja, odlične hrane i lijepih djevojaka, mada nikada, ustvrdio je, današnju suprugu ne bi mijenjao ni za jednu Španjolku. Nakon Barcelone koja je bila vrh njegove rukometne ambicije, osjećao je mir. „Napravio sam što sam želio i htio pa sam odlučio da idem dalje uživati, i otišao u Francusku US Créteil , gdje se nisam dugo zadržao. Nakon godinu dana privukao ga je poziv za španjolski najrukometniji grad León i klub Ademar. „Bili smo među prva četiri kluba. Tu sam proveo dvije godine, a onda je Španjolska sportski propala. Ušuljala se kriza 2008. godine, nestalo je novca. Potrajalo je to godinama pa je nakon Olimpijade u Londonu 2012. godine, veliki broj igrača rukometa napustio Španjolsku, a klubovi su se srozavali sve više.

Danska, Francuska, Poljska,... i kraj aktivnom rukometu

Još uvijek u punoj snazi, Venio je želio vidjeti i neki drugačiji rukomet i upoznati druge zemlje pa je potpisao ugovor s klubom KIF Kolding u Danskoj. Bio je to, sjeća se, solidan, dobar klub u europskim standardima, no ubrzo ga je popunio danski reprezentativac, a Venio je našao novi klub. Otišao je u poljsko Kilce gdje je bio nešto manje od dvije godine. U tom periodu bilo je čak pet igrača iz Hrvatske koji su u prvoj godini doveli klub među četiri ekipe u Europi. „Osvojili smo prvenstvo Poljske dva puta kao i kup Poljske, a nakon dvije godine došao je mlađi golman i ja sam otišao u francuski Montpellier i to mi je bila zadnja godina aktivne igre. Počeli su problemi s laktovma, zglobovima, moram biti iskren počelo me boljeti cijelo tijelo od udaraca lopte."

Nije se stigao oporaviti nakon dva treninga, a ako ne treniraš ne možeš igrati pa je logičan put bilo povlačenje iz aktivne igre. „Shvatio sam da je energija krenula prema dolje i odlučio sam to prekinuti jer profesionalni rukomet nije zdrav pogotovo za igrače. Premda mnogi kažu kako nikad ne bi bili golmani, ja kažem da nikada ne bih bio igrač, to je još puno teže kada je riječ o istrošenosti i povredama".

Kroz svoj aktivni period mijenjao je Venio razne klubove, zemlje, upijajući potrebna znanja o rukometu, jeziku, kulturi tih država, ljudima,... „U periodu dok sam igrao uvijek su najjači protivnici bili Francuska, Danska i Španjolska. To su ekipe koje su uz Hrvatsku osvajale medalje. Od Francuza smo znali izgubiti sedam utakmica od 10. Uz njih su bili Danci i Španjolci za koje bih rekao da su rukometno najobrazovaniji, taktički najpripremljeniji, razumiju igru premda su fizički možda slabiji od Francuza. Na svim tim putovanjima naučio sam puno, primjerice, španjolski jezik, a tu sam se nastavio i školovati". Studirao je i završio turistički menadžment. Naučio je i francuski jezik, a odlično govori engleski kao službeni jezik u svim ekipama. Malo je savladao i poljskog jezika, a krivo mu je što nije učio arapski iako je, kaže, imao vremena.

Od svih zemalja u kojima je igrao Španjolska mu je najviše prirasla srcu. Tu je, kaže, osim rukometa bila najbolja klopa i najbolja zabava, što mogu potvrditi i ostali igrači. „Španjolci trenutno imaju najbolje trenere, ima ih pet-šest i oni danas dominiraju svjetskim rukometom. Nažalost, ni danas nema novca u profesionalnim klubovima, kazao je ovaj respektabilni vratar, koji se po završetku aktivne igre, prebacio u trenerske vode.

Olimpijsko zlato posvećeno ocu

Među brojnim ostvarenim nagradama, medaljama i priznanjima Venio je i dvostruki dobitnik Državne nagrade za sport „Franjo Bučar".

Od ukupnih 211 nastupa, ostvario je sedam medalja, dva olimpijska zlata, jednu olimpijsku broncu, tri svjetska srebra i jednu europsku broncu. „Najdraži trofej među svima što uvijek ističem je olimpijsko zlato ostvareno u Ateni 2004. godine posvećeno ocu. Poklopilo se s njegovom teškom fazom bolesti i to je bio moj poklon njemu za sve što je on u životu učinio za mene. Bile su to emocije koje ni prije niti poslije nikad nisam doživio", podijelio je Venio.

Na pitanje je li se družio sa suigračima, i s kim najbolje, Venio je kao iz topa ispalio - Ivano Balić. „Znamo se još od juniorske reprezentacije (1996.) kada smo skupa igrali pa cijeli period reprezentacije. Kliknuli smo od prvog momenta. Moj odnos s njim je poseban. Dok smo aktivno igrali, znalo se dogoditi da se rijetko vidimo, ali uvijek je postojalo nešto što nas je spajalo. Ne znam jesmo li mi neke srodne duše, ali oduvijek mi je bio drag."

Inače, u klubovima nema neke bliskosti i prijateljstva. Uvažavamo se, ali tu se svatko bori za sebe i svoj ugovor jer želi igrati. To je čisti profesionalizam. Osim toga tu je dosta stranaca, različiti ljudi, jezici, navike. Reprezentacija je pak druga priča. Tu sve te sitne borbe i problemi padaju u drugi plan. U reprezentaciju dolazimo igrati jer to želimo. Nitko nas ne tjera i ne plaća. Dolazimo samo zato što želimo biti dio toga. Kad staviš majicu s hrvatskim grbom sve je nevažno, bitno je samo da igramo, i naravno da pobijedimo".

U trenerskim vodama, također odličan uspjeh

Kako svaka kriza dovodi do promjene, tako je i Venio, osjetivši pad igračke energije krenuo stopama oca Vlade i počeo se baviti trenerskim poslom.

„Godinu dana sam poslije karijere bio bez posla i onda sam prvi trenerski posao dobio u Mađarskoj (Veszpremu).Tada su bili među četiri europske ekipe, a mojim dolaskom završili smo kao treći", kazao je novi trener vratara čiji je uspjeh apsolutno nesporan.

„Ono što bih rekao bilo kome jest da izbaci sva očekivanja iz glave. Koliko god radili, nema garancije, neka uživaju u svakom danu. Neka se samo bave sportom i uživaju, neka treniraju, neka rade sami, ali neka to ne uzimaju kao obavezu nego samo ako žele."

Nakon toga radio je, kaže, u Hrvatskom rukometnom savezu s kadetima, mladim golmanima i u A selekciji (na svjetskom prvenstvu u Francuskoj), a poslije se odazvao pozivu iz Egipta gdje trenira golmane već preko tri godine. „Egipat mi je strašno drag. Prije nego što su doveli Španjolca za trenera, bilo je dosta nereda u ekipi, nediscipline,... S obzirom na to da su talentirani i svi obrazovani igrači, shvatili su s dolaskom novih trenera što treba činiti. U tri godine smo tako od prosječne, petnaeste reprezentacije u svijetu napravili reprezentativnu koja je igrala polufinale Olimpijade i bili smo četvrti, a i danas može igrati na istom nivou s bilo kojom reprezentacijom na svijetu. Da igra ovo Europsko prvenstvo mogao bi biti i pobjednik", uvjeren je Venio, čiji trenerski rad je pridonio tome.

„Podigao sam nivo njihovih golmana od praktično nepoznatih do toga da danas imaju pozive iz europskih ekipa da dođu igrati. To je naravno satisfakcija iz više razloga. Prvo zbog toga što nisam zamišljao da ću se baviti trenerskim poslom, ali kad sam se malo uhodao svidjelo mi se. Pogotovo oni projekti gdje vidim da mogu nešto napraviti, ne kod onih vrhunskih nego prosječnih golmana koje mogu dovesti na višu razinu", ispričao je Venio koji je tek s trenerskim poslom shvatio i neke svoje greške. „Da sada sam sebe treniram sigurno bih si našao puno zamjerki. Jer drugi je kut gledanja. Igrač misli samo na sebe i nerijetko imao obrambeni mehanizam,... poput isprika nisam kriv, trebalo mi je pomoći, a treneru to nije potrebno. Sada tek vidim u čemu sam griješio, a dovoljno sam zreo da to i priznam", navodi svoja trenerska iskustva Venio koji najviše uživa kada osjeti napredak i zahvalnost igrača s kojima radi. A to je oko 120 dana godišnje u Egiptu kada su neka natjecanja.

Najveći životni uspjeh ipak su klinci i obitelj

I nakon svega, s tek 45 godina, dočekao je stabilan, miran obiteljski život. „Sad imam sve što mi treba", rekao je na kraju našeg razgovora legendarni vratar, sada obiteljski čovjek, koji je obiteljsko gnijezdo svio u Kaštel Starom sa suprugom Mirom, bivšom odbojkaškom reprezentativkom, s kojom ga - osim ljubavi - veže i sportsko srce, a prije svega najdraža bića na svijetu, kćerka Marta koja je napunila tri godine te godinu i pol star sin Vito. „Oni su moj najveći životni uspjeh", ističe Venio, koji nastoji nadoknaditi izgubljeno vrijeme u druženju s klincima i suprugom i velikom vrtu. A na pitanje odgajaju li Loserti male sportaše, kazao je: „Volio bih da prepoznam ono što im se stvarno sviđa i onda da to potičem pa šta god to bilo. Ne mora to biti sport".

Slično sugerira i rukometnim početnicima.

„Ono što bih rekao bilo kome jest da izbaci sva očekivanja iz glave. Koliko god radili, nema garancije, neka uživaju u svakom danu. Neka se samo bave sportom i uživaju, neka treniraju, neka rade sami, ali neka to ne uzimaju kao obavezu nego samo ako žele." Tako je i sam kretao kao dječarac, dok je kaže, upijao sve od oca Vlade.

Zbog toga je i osjećao radost dok se aktivno bavio sportom, kaže jedan od najboljih i najtrofejnijih vratara Hrvatske muške seniorske reprezentacije, kao da danas nije aktivan. A uz angažman u Egiptu je upravo prihvatio i posao trenera vratara u makedonskom Vardaru, gdje će pomoći španjolskom kolegi. Ističe kako je trenerski posao neka druga priča, i ništa ga ne obavezuje. Ipak je nakon razgovora uz čaj odjurio put Makedonije napuštajući nakon kratke posjete Slavonski Brod, dodajući na kraju: „Volim doći u Brod, to je moj grad i volio bih da mogu doći češće i više".

Upitala sam ga i za kratki komentar ovogodišnjeg EU prvenstva. „Ovo EU prvenstvo je specifično prije svega zbog COVID-a. Već do sada sve reprezentacije imaju puno problema s pozitivnim testovima tako da mislim da i nemaju limitiran broj igrača, nego mogu zvati koliko treba. To je naravno problem za trenere jer ne znaju tko će im za sljedeću utakmicu biti pozitivan, a tko će moći igrati. Hrvatska ima puno igrača, ali objektivno ima malo igrača u dobrim klubovima, poput Cindrića, Duvnjaka. U odnosu na bivše razdoblje kada smo imali igrače u deset top klubova. Mislim da su treneri to prepoznali i inzistiraju na homogenosti ekipe, na velikoj borbenosti i na obrani kojom pokrivaju neke nedostatke u napadu koje mogu imati jer nemamo tih igrača koji prave razliku.".