DOK se krećemo kroz grad okruženi smo zgradama, od stambenih do obiteljskih kuća, bolnica, tvornica, škola…a svaki taj objekt, nikao iz glave arhitekte, ima neku svoju priču. Kao slučajni prolaznici možemo laički zaključiti kako nam je nešto lijepo, uređeno, moderno, klasično ili je pak odbojno, pogotovo ako je zapušteno. Svaki od tih objekata „na svijet je došao“ iz stvaralačkog vrtloga arhitekte, a zgotovljen nosi u sebi raznorazne uspomene utisnute u zidove, ograde, krovove... Premda je svjetska arhitektura prepuna remek djela koja očaravaju turiste diljem kontinenata, svjedoci smo kako i obična arhitektura ima veliko značenje za svaku sredinu, jer u konačnici utječe na poboljšanje ljudskih života.

Arhitekturu čini privlačnom spoj umjetnosti i tehnike, te mogućnost vlastitog izražaja u tom miksu. Svaki je arhitekt dijelom umjetnik, dijelom inženjer i svaki je u različitom omjeru drugačiji, što pokazuje i njegov rad.

Kada sam kretala na razgovor uz kavu sa uvaženom brodskom arhitekticom Slavicom Ulični razmišljala sam kako je za stvaranje nekog objekta neminovna kreativnost, kako arhitekta mora biti esteta koji umije svoju maštu umjetnički preoblikovati. To je bilo i moje prvo pitanje stručnjakinji koja već četiri desetljeća ostavlja svoj potpis i trag uglavnom na brodskim zgradama.

Što je arhitektura?

„Arhitektura je oblikovanje prostora, i to tako da je ugodan tijelu i oku. Naravno kada je oko u pitanju neki to vole minimalistički, a neki prezentacijski, ali ako je ugodno tijelu…ono sigurno neće prevariti. A to je svrha“ , navodi najkraću definiciju i svog životnog poziva moja sugovornica. Dodaje također kako u arhitekturi postoje tri zlatna pravila koja treba u nastajanju nekog objekta zadovoljiti, a to je funkcija, konstrukcija i forma. Konstrukcija sigurno ne bi trebala biti upitna, funkcija je onaj zanatski dio arhitekture, nešto po čemu se gleda koliko je neki arhitekt sposoban u osmišljavanju prostora i koliko drži do pravila zanata, a forma je ono što ovisi o tome koliko pojedini arhitekt „može“. Funkcija je u pravilu najsadržajniji i najtraženiji dio projektiranja.

 „Ako uspijemo zadovoljiti sve troje u nekakvom ravnomjernom odnosu to je dobra arhitektura i funkcionirat će kod većine korisnika, i u svako vrijeme, i kad se mijenjaju stilovi. No vrlo često bude zadovoljeno jedno na račun drugoga, ovisno o afinitetima arhitekte i investitora.“

Napominje da ukoliko arhitekt „uspije zadovoljiti funkciju i konstrukciju tako da ih prati forma u nekim osnovnim kanonima, (i da pritom dobije nešto što odskače od klasike, a nije samo sebi svrha i kič), onda je ispunio zadatak.“ Naravno sve ovisi o tome koliko arhitekt posjeduje talenta, znanja i koliko ima sposobnosti sve uskladiti sa zahtjevima investitora. Jer zna se kako je kvalitetan odnos između investitora i autora jedan od preduvjeta za dobru arhitekturu. No svakako nije lako prihvatiti se posla koji znači ostvarivanje nečijeg sna.

„Na početku, osamdesetih godina, stranke bi tražile kuću koja se ne razlikuje puno od susjedove. Nisu imali ni predodžbu o nečem puno drugačijem, bilo je sve skromnije i s neusporedivo manje zahtjeva, jer nisu ni znali što i kako tražiti. Stranke koje danas dolaze već znaju šta hoće, i iznutra i izvana, donesu tlocrte s interneta koje znaju tumačiti i reći što im se sviđa ili ne sviđa."

 „Ako se, pogotovo privatnom investitoru, lijepo i obrazloženo prezentira i onaj dio kojega on u startu ne prihvaća, usvojit će sugestiju. A sve je potrebno izreći, bez obzira hoće li biti prihvaćeno ili ne. Dok se rješava tlocrt ili oblikuje kuća važno je stranci reći kako to može izgledati sutra u korištenju, ili u neko doba godine, ili što će biti zahtjevno održavati i slično…bez obzira hoće li mu se to svidjeti. To je moja obaveza. Ako primjerice investitor želi veliku terasu natkrivenu sa svih strana da može primiti puno gostiju, moram mu ukazati da će onda imati mračan dnevni boravak“ dočarala je arhitektica.

Arhitekturu čini privlačnom spoj umjetnosti i tehnike, te mogućnost vlastitog izražaja u tom miksu. Svaki je arhitekt dijelom umjetnik, dijelom inženjer i svaki je u različitom omjeru drugačiji, što pokazuje i njegov rad. Netko će se više baviti oblikom, a manje će ga zanimati funkcionalnost, a oni koji su većim dijelom inženjeri napravit će nešto što je podjednako dobro konstrukcijski i funkcionalno, a manje oblikovno.

„Ja sam, moram priznati, ipak više inženjer, iako se trudim svakoj kući dati formu, karoseriju, koja je skladna i koja je oku ugodna, koja sjeda u prostoru. No taj dio čovjek u sebi mora razvijati. Ako ima dar (što nije preduvjet za dobrog arhitektu) i neke sklonosti za oblikovanje, onda se to mora razvijati, prateći što se događa u svijetu. Jer arhitektura je i moda, stalno se mijenja“, kazala je Ulični.

Kamera u glavi, nekad i sad

Veliki je teret prihvatiti se posla koji će nečiji životni san preoblikovati u stvarnost. U arhitekturi je, veli stručnjakinja, jako važan prostorni zor, ono kada u glavi vidiš 3 D. „Dok nije bilo računala, u glavi smo sve zamišljali i slagali, doživljavali objekt iznutra i izvana. Kao da smo imali kameru u glavi. Kod starijih arhitekata, prostorni zor je bio jako razvijen i bili su vrlo cijenjeni arhitekti koji su bili spretni u iscrtavanju tih perspektivnih prikaza. O tome je nekada ovisilo prihvaćanje projekta, prolaz na natječaju. Danas je, zahvaljujući tehnologiji, sve ubrzano, računalo odmah ponudi prikaz i može raditi korekcije i filmiće“.

No arhitekt se, pojašnjava, najbolje snalazi na papiru. Ništa mu ne znači dovesti ga na neku livadu i reći, ja bih tu htio kuću. Kad se na papiru krene slagati tlocrt, važno je znati urbanističke uvjete gradnje, potom se zgrada rješava funkcionalno kroz etaže, pri čemu se vodi računa o konstrukciji, te o početnoj oblikovnoj zamisli. Završno oblikovno definiranje kuće često će projekt vratiti nazad na djelomične korekcije tlocrta i taj se proces u krug dotjeruje, sve dok se ne izbrusi i postigne približna ravnoteža u sadržaju i izgledu s jedne strane, te željenog i dobivenog s druge strane.

 „Tako počne i razvija se priča kojom se stvara nova kuća koja će „sjesti“ između nas. Nikad nisam krenula od toga kako kuća izgleda, pa da onda u njoj složim sadržaj“

„Donedavno su u modi bile kuće tipa toskanske vile katnice ili prizemnice s napuštenim krovovima, sada prevladavaju geometrijski volumeni, ravni krovovi ili odnedavna fasada u crnoj boji, što se na kući najčešće mijenja. Jednako tako mijenja se i moda unutarnjeg uređenja i opreme."

„Na početku, osamdesetih godina, stranke bi tražile kuću koja se ne razlikuje puno od susjedove. Nisu imali ni predodžbu o nečem puno drugačijem, bilo je sve skromnije i s neusporedivo manje zahtjeva, jer nisu ni znali što i kako tražiti. Stranke koje danas dolaze već znaju šta hoće, i iznutra i izvana, donesu tlocrte s interneta koje znaju tumačiti i reći što im se sviđa ili ne sviđa. To je za mene neko usmjerenje, prepoznam želi li više klasičnu ili modernu kuću, ima li krov ili je bez njega , ugrađenu garažu, velike prozorske stijene … i to je dobro, jer tako bolje upoznam stranku, više je interaktivno. No može to biti i dvosjekli mač, pa treba voditi računa da ispunjavanje želja ne ode u nekom neželjenom smjeru“, navodi arhitektica, koja uvijek naglašava kako nije svrha objekta da prije svega bude lijep nego da bude ugodan življenju.

Moda u arhitekturi

Oduvijek je postojala veza između arhitekture i mode, u potrazi za harmonijom između znanja, umjetnosti i tehnologije. Moda u arhitekturi usklađena je i s primijenjenim materijalima, a svakodnevno se pojavljuju novi. „Razvoj arhitekture kroz nove materijale prepoznajemo puno prije nego naručitelji. Danas znamo da svaki centimetar izolacije za kuću zlata vrijedi, kao i prozori sa troslojnim staklima, primjena dizalica topline i sl., što nameću zahtjevi za energetski učinkovitu kuću. A da o primjeni novih tehnologija za tzv. pametne kuće i ne govorimo. Sve manje se radi u drvetu jer je preskupo, a nemamo više ni majstora za drvo. Pomaci u inoviranju materijala mogu biti radikalni, skokoviti kao što je npr. hidroizolacija na ravnim krovovima ili različite fasadne obloge. Starijim materijalima je bio izraženiji zamor i brže starenje“ kazala je stručnjakinja, navodeći kako je u arhitekturi i građevini jako malo nepoznatih i nerješivih stvari, sve je konkretno, egzaktno i predvidivo.

Kad shvate da nisam neko žensko koje se samo došlo prošetati i da se razumijem u muški posao, a ja vidim da je on netko kome ne treba baš puno objašnjavati, da čita nacrte, brzo se „ sjaranimo“.

„Donedavno su u modi bile kuće tipa toskanske vile katnice ili prizemnice s napuštenim krovovima, sada prevladavaju geometrijski volumeni, ravni krovovi ili odnedavna fasada u crnoj boji, što se na kući najčešće mijenja. Jednako tako mijenja se i moda unutarnjeg uređenja i opreme. Šezdesetih godina prošlog stoljeća izrađivao se puno funkcionalniji i dizajnerski kvalitetniji namještaj, danas vrlo tražen, a onda je došla faza kada se počelo raditi onako moćno, prezentacijski, pojastučeno…“, kazala je.

Žene imaju bolji osjećaj za prostor

Na pitanje je li arhitektura više muški ili ženski posao, saznajem da je ipak veći broj arhitektica. “To je očekivano jer žene inače imaju bolji osjećaj za prostor. Kad se radi o obiteljskim kućama, puno bolje razumiju što trebaju, kako obitelj živi i kakve posljedice organizacija prostora može imati, jer kuća kasnije izgrađuje njihove međusobne odnose. Jako je važno da žena bude uključena u odabiru između onih malih, a bitnih razlika u varijantnim rješenjima“.

Funkcionalno rješenje prostora je nešto čime definiraš kako će netko živjeti ili raditi . Moramo imati na umu koliko je to važno i kako će nas to preoblikovati. Jer ako je primjerice kuhinja odvojena od dnevnog boravka, supružnici će i nakon posla biti odvojeni. On će vjerojatno biti uz tv ekran, a ona u kuhinji i komunikacija će biti slabija nego ako postoji prostorna povezanost. To postaje trajni oblik življenja, a moglo je biti i malo drugačije. Živite li u boravku koji ima široki slobodan pogled na vrt u njemu ćete se bolje odmoriti, nego u i daleko većem boravku u kojem ste orijentirani prema zidu i u kojem vam stalno netko dolazi s leđa. I takvih je detalja puno..“ dočarava autorica koja iza sebe ima projektiranih i poslovnih zgrada, osnovnih škola, manjih hotela, benzinskih crpki.

Na gradilištu pak, ponekad se znaju dogoditi i neugodne situacije, ukoliko odlučuje žena. Povremeno naime zaiskri između izvođača i nadzora da bi se osigurao autoritet, što može biti čak i kontraproduktivno.

„Bez obzira radi li se o javnim ili privatnim objektima investitor odabire izvođača radova. Dolazim na gradilište na kojem već imam građevinsku dozvolu, svu projektnu dokumentaciju i odabranog izvođača radova. Ja sam tada u funkciji nadzora kontrole i provedbe izvođenja, u smislu kvalitete radova, materijala i usklađenosti s projektnom dokumentacijom. Uglavnom pratim u izvođenju samo svoje projekte. Ponekad izvođač i nadzor odmjeravaju snage. Ali ako pristupiš izvođaču s konkretnim rješenjem, dobrim savjetima i na pristojan način, on iz svog iskustva nudi i unapređuje posao. Jer on zna i ima unapređenja koja zlata vrijede. Kad shvate da nisam neko žensko koje se samo došlo prošetati i da se razumijem u muški posao, a ja vidim da je on netko kome ne treba baš puno objašnjavati, da čita nacrte, brzo se „ sjaranimo“. Jako cijenim rad majstora, jer netko svojim rukama napravi ono što zamislim. To je rad na vrućinama, u rovu, na ploči, na krovu…fizički jako zahtjevan. Svima je u konačnici cilj posao završiti kvalitetno i iznjedriti za nekoga novi životni prostor. Cilj je postignut ako investitor dobije to što hoće, ako ja dobijem kuću koju sam zamislila i ako postoje dobri odnosi na gradilištu. No, uz sve nesporazume i nagovaranja najvažnije je svoju kuću ispratiti do kraja, sve dok ne stane na noge, jer ostati samo u birou i sa najljepšim nacrtima, znači biti „papirnati arhitekt“.

Umjesto kamermanke - postala arhitektica

A na pitanje zašto se uopće odlučila za arhitekturu, Ulični je odgovorila da ni danas ne zna. „Nekako sam više inženjer, dizajner jesam, ali mislim da nemam previše nekakve umjetničke sklonosti. Još ni danas ne znam nacrtati čovjeka. To je poruka za ohrabrenje svima koji bi se bavili arhitekturom, a misle da je umjetnički dar presudan u arhitekturi. Važno jest, ali ništa manje od dobrog poznavanja nacrtne geometrije, matematike, osjećaja za proporciju i doživljaj prostora ili vješto slaganje lego kockica“ rekla je.

„Tu je recimo pedesetak zgrada, od čega je najveći broj u Brodu, oko 500 do 600 stanova. Znači toliko obitelji živi u prostorima koje sam zamislila. To je i odgovornost. Obiteljskih kuća sam projektirala stotinjak, tako da sad ima ulica u kojima već prevladavaju moje kuće, pa se desi da zaboravim i samu sebe iznenadim kad se nađem pred nekom kućom koju sam radila prije 30 godina. Kao kad sretneš starog prijatelja“.

U Bosanskom Brodu je završila osnovnu školu, nakon čega je u Slavonskom Brodu završila Gimnaziju, pa u Zagrebu Arhitektonski fakultet. A zašto je uopće odabrala arhitekturu nije sigurna. Voljela je, kaže, u školi matematiku. „Sjećam se i da sam cijelo ljeto prije fakulteta provela u brodskoj Knjižnici jer sam htjela biti kamerman. Sve sam pročitala o filmskom snimanju, temeljito proučavala kadrove, uvjete snimanja što sam i zapisivala, ali tada nije bilo žena kamermana, jer su jednostavno kamere bile preteške. Ne znam zašto, ali možda je to podsvjesno sjećanje na oca, koji je bio električar, no radio je kao kinooperater. Kao malu vodio me na neke projekcije, to mi je bilo fascinantno. Od sedme godine nisam živjela s ocem. Ali i danas obožavam ljetno kino, bez obzira šta se prikazuje,“ prisjeća se Slavica.

„Našla sam se na prijemnom za arhitekturu, koji se održavao po regijama, i u Osijeku bila među prvih pet…Osim teorijskog znanja bio je zadatak nacrtati stolicu po sjećanju. Napravila sam neobičan trodimenzionalni prikaz stolice straga, iz školske klupe ispred mene. Tehnički je to bio dobar crtež, što je bilo presudno za prolaz, iako je bio sićušan, nasred lista, sve od straha… I tako su od onda krenule neprospavane noći“.

Po završetku fakulteta, zaposlila se u slavonskobrodskom Projektbirou, tada na čelu s poznatom arhitekticom Alojkom Čižmek, koja je vodila ekipu mladih arhitekata i inženjera. Nakon rata razišli su se svi uglavnom po privatnim biroima. među današnjih aktivnih desetak arhitekata u Slavonskom Brodu, Slavica ima najviše staža, u vlastitom birou od 1998, i ne namjerava još stati.

Nedostatak sna

Arhitektura o kojoj nekada nije razmišljala, zaokuplja ju već četiri desetljeća zbog toga što je, kaže, izazov, zanimljiva i stalno drugačija. „Ne radimo ništa serijski, ništa na traci, ne ponavljamo, i svaki novi zadatak je nova enigma. S druge strane, arhitektura je samoživa. Ne dijeli te ni s kim. Ne pušta te i nosiš taj posao sa sobom i kad ga ostaviš u birou. Ne možeš se osloboditi nečega ako je proces u glavi već krenuo….Inače, do danas sam željna sna. To valjda svi arhitekti osjete kao manjak koji nikada neće nadoknaditi. Puno je noćnog staža, pa svako slobodno vrijeme odabirem prvo za spavanje. Jedna od prednosti nedostatka sna je da možete zaspati bilo gdje, bilo kad i u bilo kojem položaju“ , rekla je arhitektica koja većinu vremena potroši u borbi s administracijom. „Jer zapravo je cijeli dan nekakav tempo i zadovoljavanje tehničkog dijela posla, a taj kreativni dio koji ti treba u komadu vremena, na miru, moguć je samo noću. Dok nije bilo računala znalo se dogoditi da zažmirim kako bih nešto zamislila u glavi, i ….zaspem. Pa tako nekoliko puta zaredom. No danas je zahvaljujući tehnologiji to puno jednostavnije“.

Kroz četiri desetljeća, projektirala je različite vrste objekata, od kojih su neki kompleksni rađeni timski, sa inženjerima svih vrsta tehničkih struka. S vlastitim malim timom od ukupno 3 arhitekte i jednog arhitektonskog tehničara, danas radi sve vrste objekata, najviše stambene zgrade i obiteljske kuće. „Tu je recimo pedesetak zgrada, od čega je najveći broj u Brodu, oko 500 do 600 stanova. Znači toliko obitelji živi u prostorima koje sam zamislila. To je i odgovornost. Obiteljskih kuća sam projektirala stotinjak, tako da sad ima ulica u kojima već prevladavaju moje kuće, pa se desi da zaboravim i samu sebe iznenadim kad se nađem pred nekom kućom koju sam radila prije 30 godina. Kao kad sretneš starog prijatelja“.

Njezini projekti su većinom u Slavonskom Brodu kao što su i njezini investitori u 90 posto slučajeva, privatni naručitelji. „To je možda najteža varijanta, jer privatni investitor želi stalno imati pod kontrolom razvoj posla, stalno vrši korekcije i jako vodi računa o omjeru između onoga što dobiva i koliko to košta. Za razliku od primjerice društvenog ili javnog naručitelja, koji zadaje projektni zadatak i ostavlja slobodu struci. Naravno, u oba slučaja, osobna je odgovornost racionalnost projekta, bez predviđanja rješenja koja su nepotrebno znatno skuplja…Premda to vrlo često dodatno doprinosi oblikovnom dojmu zgrade.

„Treba proći neko vrijeme kako bi svaka kuća sjela i dobila neki svoj šmek, pravu vrijednost. Davno je lijepo rekao jedan arhitekt : Svaka zgrada bi trebala poštivati svoju lokaciju, govoriti o svom vremenu, a žudjeti za neprolaznošću. Ne treba ništa više“. 

Lijep je osjećaj, kaže Ulični, proći ulicom i vidjeti svoje radove, koji, međutim, često trpe preinake „Ima kuća za koje mislim da će preživjeti sva vremena, ali ima i nepotrebnih i nespretnih zahvata, kao zatvaranje balkona i terasa. Premda je to već zabranjeno gradskim odlukama i zakonskim odredbama, samoinicijativno se zatvaraju lođe, postavljaju klime, zazidavaju veliki prozori, a reakcije su sporadične “, kazala je.

Arhitektura treba težiti tome da bude neprolazna

Dok je bila mlada arhitektica pratila je radove renomiranih majstora za što danas ima sve manje vremena „Bilo je kao i uvijek uzornih arhitekata. Neki čak nisu ni javno priznati, ali unutar struke vrlo su cijenjeni. U početku si sklon nečijem stilu projektiranja, pa pod tim utjecajem se razvijaš, sve dok i sam zrelo ne ovladaš projektom. U Brodu smo svi tu-negdje“ rekla je Ulični, ali od poslova rađenih u Gradu ističe radove autora Igora Pedišića, Autobusni kolodvor, bazene, kajak- kanu klub, što je, veli, moderna arhitektura i pomaci s arhitektonskog stajališta.

„Treba proći neko vrijeme kako bi svaka kuća sjela i dobila neki svoj šmek, pravu vrijednost. Davno je lijepo rekao jedan arhitekt : Svaka zgrada bi trebala poštivati svoju lokaciju, govoriti o svom vremenu, a žudjeti za neprolaznošću. Ne treba ništa više“.

Među laicima promatračima najvećim dijelom ocjenjuju se kuće koje su stilske, nastale još prije Drugog svjetskog rata. Među arhitektima danas je najcjenjenija arhitektura šezdesetih godina prošlog stoljeća. U Zagrebu je to primjerice Vukovarska ulica, u Slavonskom Brodu su to Kazališno koncertna dvorana I. B. Mažuranić i knjižnica, Željeznički kolodvor, stambene zgrade na Cipeliću i u donjem dijelu Krešimirove ulice, zgrada Fine s neboderom i sl. U sedamdesetima imamo na žalost već promašaja poput nekadašnje robne kuće Vesna“, nebodera na korzu…„Kuća koja nije sjela u prostoru, i nije našla svoje mjesto među nama, nije ni sama sretna, a takva ne može imati dobru atmosferu.“, uvjerena je arhitektica.

Preobrazba grada koji postaje veći

Svakodnevno smo svjedoci promjena stanja, nove gradnje u okolini, a u novije vrijeme sve češće se i u brodskim ulicama može uočiti ugradnja stambenih zgrada između manjih privatnih kuća . Vlasnicima kuća koji su u takvim ulicama proveli čitav život to je neprihvatljivo jer njihova je primjerice osunčana parcela s novim rješenjem potpuno u sjeni, dobili su buku u ulici, veći promet i život se bitno mijenja, no to je neminovnost, navodi Ulični. „ To je prirodan proces. Mi kažemo, ulica se diže, to je preobrazba grada koji postaje veći. Susjedi se bune i šalju primjedbe, no tumačenja s najmjerodavnijeg mjesta, iz resornog ministarstva kažu, kako je to novo stanje (kao zaklanjanje sunca), koje planom nije zapriječeno, susjed „dužan trpjeti“.

Posljedica takvih interpolacija je tzv. „krezuba arhitektura“ (niz skokovito različitih visina kuća), koju nije lako izbjeći. Ili moraju postojati zaštićene zone u kojima su izuzetno strogo ograničeni i ujednačeni uvjeti gradnje ili su to zone gdje su dozvoljene postupne zamjene stare gradnje i podizanje ulice/grada. Nažalost uvjeti gradnje u urbanističkim planovima nisu dorečeni do detalja, te ostavljaju mogućnost doslovnog iščitavanja svake riječi ili značenja “između riječi“, što ne vodi ujednačenim rješenjima novih zgrada. Međutim urbanistički planovi, koji imaju snagu zakona, kao i ostali zakoni nikada neće moći propisati sve detalje. Budućnost je jedino imati temeljni, jasan i konkretan kriterij primjene planova, kojeg će zadati i pridržavati se gradske službe koje izdaju dozvole, a koje neće pokušati niti uspjeti zaobići ni naručitelji, ni projektanti“ pojašnjava arhitektica neminovne promjene u budućnosti.

Inspiracija i relaksacija

Pitala sam ju odakle crpi inspiraciju i kako se relaksira. „Svaki je zadatak izazov. Najteži je početak. Prazan papir. Još uvijek postoji trema, kao pred nastup. Kad po papiru počnem vući neke crte i nešto slagati, to me već vodi i otvara mogućnosti, stvara rješenja s kojima sam zadovoljna, ali i muku jer nešto ne mogu riješiti. To je proces koji me sam po sebi nosi. Najljepše od svega je kad se počne kuća sama slagati. Kao kad se otvaraju karte. To je najbolji pokazatelj da radiš kako treba, iako se vrlo često uz sav trud nešto ne može posložiti. I onda je jako važno, ako se primjerice radi o obiteljskoj kući, da sve te varijante prođem s investitorom i da on odluči što je za njega najprihvatljivije, da se kasnije ne upita je li nešto moglo bolje, znajući da je odabrao varijantu s najmanjim minusom“.

„Nismo svi lumeni stvoriti arhitekturu koja će biti neprolazna, ali pošten pristup u kojem će se probati iskoristiti i sačuvati lokaciju koliko god je više moguće, trebao bi biti prvi i najvažniji motiv. Volim onu rečenicu : zabranjeno je jeftino potrošiti prostor“ kaže arhitektica.

Sve to naravno zahtijeva puno vremena i energije. Ne stigne, kaže čitati, putovati, gledati tv, ipak opušta se ponekad uz dobar film i druženje s prijateljicama. Povremeno putuje bez cilja, na neka dosad neotkrivena mjesta što zna biti vrlo zanimljivo.

Hobistički skuplja umjetničke figure konja i bikova, a ima ih doslovno iz cijelog svijeta. „Postoje neki motivi u umjetnosti koje moraju proći svi umjetnici. Meni je to zanimljivo u smislu nekakvog modernog minimalističkog dizajna, kao i u arhitekturi, s minimum elemenata postići maksimalni izražaj“ kaže vlasnica impresivnih od raznih materijala izrađenih skulpturica koje obožava. A one možda i nesvjesno simboliziraju upravo nju - bik svojom snagom i upornošću dugogodišnji privatni biznis, dok figura konja simbolizira eleganciju koju pokazuje kroz arhitekturu. Voli i dizajnerski namještaj, poput unikatne fotelje ili lampe, kao i niz detalja u očekivano lijepo i funkcionalno uređenom stanu.

„Neki će se začuditi i nasmijati tome, ali imam i jako veliku zbirku fotografija kanalizacijskih šahtova iz cijelog svijeta. Slikam ih zato što je kanalizacijski šaht pečat grada. Svaki grad napravi poklopac na kojem otisne svoje ime i nešto što ga jedinstveno i u bitnom određuje. Nevjerojatne su razlike, koliko to može biti bogato, osebujno i koliko je negdje važno, kao u Japanu Te fotografije šahtova su moje razglednice koje šaljem prijateljima, s pečatom, bez riječi, a sve više mi tako i oni vraćaju. “

Dosadašnji rezultat - pristojno, ali nije petica

Kao i svi novopečeni arhitekti, ni Slavica Ulični nakon fakulteta nije znala zanat. Naučila je projektirati, kreativno osmišljavati prostor, no kako će se to izvesti usvojila je postepeno tek na gradilištu. Ipak naglašava kako je za svakog arhitektu važno nikad ne zaboraviti ideje i slobodu koju su imali dok su se bavili samo idejnim projektiranjem. „Ako izgubi slobodu, kreativni dio, u opasnosti je da postane stereotipan. Jer sva ta ograničenja, od urbanističkog plana, investitora i silnih propisa koji nešto zahtijevaju….ukalupljuje arhitektu. To sve daje neke okvire, a najgore će napraviti ako svede svoj posao na to da sve zadovolji. Ne smije nikada dozvoliti da u njemu zakržlja onaj kreativni dio, pa kad se savlada zanat, dati opet mašti da se rasplamsa, sada s uvjerenjem kako se sve može i realizirati “, poručuje Ulični budućim arhitektima.

"Ako nikada nisam napravila nešto trajno i bezvremensko, dovoljno mi je što nisam pravila velike greške i da se ljudi dobro osjećaju u svojim i mojim kućama i stanovima. Cijeli život ljudi se vežu uz prostor koji nasljeđuju djeca, to je dio osobne svijesti, užitka, mira i mjesto povratka, i ako sam u tome pomogla to je dovoljno."

Uz debelo iskustvo i vrlo zahtjevan posao, pitam sugovornicu koliko je zadovoljna dosada učinjenim. „Pored teškoća koje posao donosi postoji inspiracija i svaki puta novi zanos, izazov i znatiželja kako se nešto može riješiti. Da toga nema ne bih mogla izdržati. Jer uz ovakav posao osim mene trpi i obitelj. Kad sve riješim moram osjetiti zadovoljstvo jer inače sve ne bi imalo smisla. Treba to pogledati i ovako: sretna sam jer sve moje želje i maštarije financiraju i ostvaruju neki do jučer nepoznati ljudi. Hvala im. A kad bih kretala iz početka možda bih pokušala drugačije posložiti stvari, uključiti više suradnika. Koliko ću još snage imati, to ne znam. Iako je za arhitekte poznato da su bolji što su stariji (kao glumci, književnici, kaže kroz smijeh). Ako nikada nisam napravila nešto trajno i bezvremensko, dovoljno mi je što nisam pravila velike greške i da se ljudi dobro osjećaju u svojim i mojim kućama i stanovima. Cijeli život ljudi se vežu uz prostor koji nasljeđuju djeca, to je dio osobne svijesti, užitka, mira i mjesto povratka, i ako sam u tome pomogla to je dovoljno. To ne znači da sam ja vrhunski arhitekt. Kad bih se sada okrenula i ocjenjivala svoju arhitekturu rekla bih - to je vrlo pristojno, ali nije petica, i ne pomiče granice. S druge strane ne zamjeram si. Zato što je to očito moj domet“, skromno je izjavila uvažena arhitektica, vjerojatno svjesna kako je skromnost suputnica uspjeha, u poslu i u životu. „No, sve na stranu, moje dvoje djece su moje dvije kuće velike do neba, stvoreni i odrasli bolji od onog što bih ikad mogla „projektirano odgojiti“. Nema veće sreće od toga da me ljudi sad, na kraju karijere, poznaju po djetetu koje je, unatoč osobnim problemima, našlo svoje mjesto pod suncem i među ljudima, više nego po svim kućama koje sam napravila. Za tu sreću, nakon godina strepnje za njegovu budućnost, sve su kuće beznačajne i odmah ih sve brišem. Naravno, pomogli su mi dragi ljudi koji su skloni osobama s posebnim potrebama. Vrlo često stoga, razmišljam da se u danima mirovine aktivno posvetim osobama i udrugama koji pomažu i donose aktivnost, radost i vrijednost u život onima koji nas strpljivo trebaju i bezgranično prihvaćaju čista srca“.