TEŠKO je Franu Piplovića naći besposlenog. Ipak, među sijaset poslova koje radi unatoč tome što je zagazio u osmo desetljeće života, našao je prostora i vremena za poslijepodnevni razgovor uz kavicu. Dočekao me ispred svoje kuće na vrhu podvinjskog brda. Ponosan je na njezin položaj s čijeg placa ima na dlanu Grad kojeg voli i u kojem živi već gotovo četiri desetljeća. Dok se iz dvorišta ispunjenog drvećem i cvijećem u daljini Grada zrcale svjetla reklama i automobila, ništa ne narušava idiličan mir i tišinu prirode. „Ovo je moj Pantovčak -kaže Frano kroz smijeh - Ima tu simbolike. Ja sam čovjek koji nije rođen da živi na visinama, nego svugdje. Sve što je stvoreno da bude dio mog života". U kući u kojoj živi sa suprugom i sinom, dočekao me s glazbom, skladbom koju je sam odsvirao na klavijaturama, a što često čini kada se želi opustiti ili uljepšati dan. Svako jutro, kazao je, pozdravi novi dan zahvalan što ga je doživio, a onda kreće s aktivnostima koje dijeli s prirodom, zalijevajući vrt, otkidajući suvarke na stablima voćaka što je sam posadio, skuplja lišće… Potom nastavlja s duhovnim i mentalnim radom kada sjeda za računalo i prikupljajući dokumentaciju stvara nove knjige, uvijek s novom idejom za sljedeću.

Ništa mu nije teško, vitalan i pun života ostavlja dojam puno mlađe osobe pred kojom je još puno toga. Nema kao većina njegovih vršnjaka vrijeme poslijepodnevnog odmora. Zato i kaže; moj život je traka – ja se odmaram u hodu.

Tome svjedoči i radni prostor, soba potpuno ispunjena knjigama i dokumentima koje cijeli život skuplja i čuva kako bi, kaže, svjedočio istinu hrvatskog naroda. A s računalom je u komunikaciji i s cijelim svijetom, ljudima koje poznaje, cijeni i poštuje.

Poznajemo se dugi niz godina, jedno vrijeme smo radili i isti, novinarski posao pa ću iskoristiti tu činjenicu i oslovljavati ga imenom.

Skromno djetinjstvo u Dalmatinskoj zagori

Iako nije rođeni Brođanin, kroz gotovo četiri desetljeća života u ovome gradu, zavolio ga je i usvojio kao svoj grad u kojemu namjerava ostati do kraja. No, rodnog se mjesta sjeća s puno topline.„ Moj životni put je krenuo iz dalmatinskog kamenjara koji je surov, grub a ujedno i topao i ne samo ljeti kad grije sunce. U toj grubosti ima topline, a ja sam je u sebi nosio. Ostao sam uvijek nježan, prijatelj…Težio sam mnogočemu što tada nisam znao definirati. Znao sam da želim nešto više, ali nisam imao konkretne ideje ni poduke. Htio sam napraviti prostorni i socijalni iskorak, od sina jednog seoskog kovača".

'Doista se pokazalo da je od 56 polaznika ostalo nas 23. Pitao sam se je li sramota napustiti školu, hoće li im Bog zamjeriti. U novicijatu sam prvi put obukao habit, a moja je majka bila ponosna i presretna.'

Njegovo selo Brštanovo (nekadašnja općina Solin, a sada Klis) u Dalmatinskoj zagori, udaljeno je 23 kilometra od Splita, ali je zbog prometne nepovezanosti bilo jako daleko od grada. U obitelji oca Ante i majke Luce, rođeno je četvero djece, Frano, Ante, Luka i sestra Ivka koji su živjeli skromno od poljoprivrede i kovačkog zanata. „Otac seljanima nije uslugu naplaćivao u novcu, nego u naturi. Za, primjerice, dva oštrenja alata godišnje, trebali su dati dva varićaka žita što je skupljao na kraju godine. Slabo je bilo gotovog novca, osim kad su se radile neke nove alatke poput potkova. No, nismo bili gladni" prisjeća se Frano djetinjstva i roditelja koji su ga odgojili u tradicijskom duhu u kojem je crkva imala značajnu ulogu.

„Kad sam završio osnovnu školu, razmišljali su da me pošalju kod tetka da budem pekar u Kaštelima. A moj učitelj Mijo Vojnović, kupio je tada prvi auto u selu (Fiću) i ja sam bio fasciniran automobilom pa sam rekao da ću biti automehaničar. No, jednog dana majka je došla iz crkve s pitanjem koje je na misi uputio fratar; tko će od djece ići u fratre. Ma neću ja u fratre, bila je moja prva reakcija. Dida Frane pak, objasnio mi je kako bi bilo dobro da idem jer na kraju ne moram završiti kao fratar nego kao liječnik, pravnik, a naglasio je „spavat ćeš u bilin lancunin i jest ćeš bilog kruva". Obožavao sam dida koji me malo poljuljao u mojoj odluci. Brzo se pročulo po selu da idem u fratre iako još ništa nisam odlučio. Uglavnom, nakon toga pozvao me fra Ivan Marković, jedan sjajan svećenik i čovjek i pitao bi li mu pomagao u crkvi i bio ministrant.. Naravno, pristao sam. On mi je dao knjiga, učio sam latinski i svidjelo mi se to što napredujem. A onda mi je čak i moj učitelj Mijo kao ondašnji član Saveza komunista sugerirao da idem u fratre. Poletio sam od sreće" ispričao je Frano. Tako je odlučio ići u Klasičnu franjevačku gimnaziju u Sinju koju je i upisao 1965.godine.

Prvi susret s gradom

I danas se živo sjeća kako su na put krenuli u tri sata u rano jutro, još uvijek noć, radničkim kamionom. Došli su njime do Klisa pa nastavili autobusom do Sinja, kojeg je doživio kao velegrad. Tu je proveo četiri godine. "A nakon drugog razreda radila se pauza za sve polaznike, išli smo u novicijat, (na otočiću Visovcu) što je, ustvari, godinu dana kušnje i pripreme budućih redovnika i provjere ima li želje i potrebe za svećeničkim pozivom. Doista se pokazalo da je od 56 polaznika ostalo nas 23. Pitao sam se je li sramota napustiti školu, hoće li im Bog zamjeriti. U novicijatu sam prvi put obukao habit, a moja je majka bila ponosna i presretna. Vrijeme smo provodili u molitvi, učenju o povijesti crkve, ali tu smo igrali i nogomet, boćali". Bila je to godina kušnje u kojoj je, rado prepričava Frano, bilo sjajnih trenutaka. Upoznao je dio povijesti crkve što drugdje ne bi mogao, dio književnosti, povijesti hrvatskog naroda o čemu nije mogao dobiti poduku u kući, od neukih roditelja, premda je otac imao završena četiri razreda osnovne škole, dok je majka bila bez škole, a čitati je naučila uz djecu. Ali naučio je i plivati, kako treba kopati vinograd, pomusti kravu, orezati voćke, kako ispeći kruh, praviti pekmeze… bila je to prava škola za život. I danas, kaže, pravi odličan pekmez od svježih smokava po istoj recepturi. Vratio se u školu i nakon dvije godine završio s maturalnim radom o „Velom Joži" Vladimira Nazora te ispitima iz latinskog, hrvatskog, njemačkog jezika, povijesti i vjeronauka.

Tradicijski odgoj i novi životni izazovi

Logičan put poslije toga bio je upis teologije na Višoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku. „Posebno mi je upečatljiv ostao predmet metafizika i predavanje na latinskom jeziku. Bilo je teško, ali svi smo to savladali i položio sam ga bez problema. Nakon prvog semestra, otišao sam služiti vojsku, JNA u Beograd, gdje sam proveo devet mjeseci, umjesto cijele godine". Spretnošću se ranije izvukao iz vojske, vratio u Dubrovnik gdje je nastavio školovanje, no nakon trećeg položenog semestra nešto se u njemu slomilo i u veljači '71. godine prekinuo je. „Dok sam bio u JNA, okusio sam malo građanskog života i osjetio da ne mogu biti svećenik onako kako se to od mene traži. Da ne budem oženjen i da nemam djecu, to nisam mogao prihvatiti mada sam znao neke koji su bili svećenici i u tajnosti imali žene i djecu. Odlučio sam radije biti grešni kršćanin nego grešni svećenik premda i danas imam veliko poštovanje prema tom pozivu".

Nije bilo lako izaći iz zaštićene zone samostana u svijet pun nepoznanica i neizvjesnosti, što zbog straha od toga kako će se snaći u civilnom životu bez osiguranih sredstava za život, ali i zbog „srama" pred obitelji i svima drugima koji su ga već vidjeli kao svećenika. „Teško je to bilo priopćiti majci i sestri koja je i danas časna sestra. Iako su se mnogi naslađivali, zbog toga mi se rugali, priželjkujući mi i predviđajući propast, znao sam da želim drugačiji život i da ću u tome uspjeti samo radom".

Bez novca, ali uporan, javio se na natječaj u splitskoj Jugoplastici gdje su tražili brizgaličare, nekvalificirane radnike koji opslužuju kalup s vrućom plastikom. Tako je počeo praviti čizme, natikače,... no vrlo brzo tražio je način kako nastaviti školovanje i stjecati nova znanja. „Htio sam imati naobrazbu i svoje zvanje od čega bih živio, ali nažalost, ni jedan fakultet u Hrvatskoj nije priznavao moju dotadašnju školu. Saznao sam od tetka, koji je živio u Beogradu, da mogu tamo nastaviti školovanje". Tako je i učinio. Na beogradskom Filozofskom fakultetu bez problema je upisao studij sociologije položivši sve potrebne predmete, a posebno mu je ostao u sjećanju pisani rad. „Profesorica Zaga Pešić Golubović, koja je bila sjajna intelektualka dala je za pisani rad temu: „Što očekujem od studija koji sam odabrao"? U početku nisam znao što bih napisao, a onda su riječi same krenule. Taj rad je ispao izvrstan i privukao pozornost profesora Zagorke Pešić Golubović i Anđelke Milić. Zaključili su da sam bio zreliji od ostalih studenata, a na njihova pitanja kako odraslo promišljam odgovorio sam kako smo na teologiji imali odličnih profesora, a u dozrijevanju su mi pomogli tekstovi koje sam u to vrijeme čitao u pojedinim časopisima ondašnjih filozofa i sociologa „Praksis"-ovaca, poput prof. dr. Vuke Pavičevića, prof. dr. Predraga Vranickog, prof dr. Ante Fijamenga, i Jože Goričara. Imao sam u to vrijeme, za ondašnje prilike, neobičnu temu za seminarski rad kod profesora na Višoj bogoslovnoj školi, fra Rafaela Romića, sjajnog etičara, o „Marksovom poimanju alijenacije", što im se izgleda svidjelo. Kad sam, nakon uspješno položenog prijemnog ispita, dobio indeks, nitko na svijetu nije bio radosniji od mene. Prvi put sam u životu postao ravnopravan sa svim ostalim studentima u Jugoslaviji." Priznato je do tada moje školovanje i naobrazba.

Pohvale su, sjeća se Frano, ne samo bile poticaj za dalje izazove na fakultetu, nego su privukle i djevojke što mu je u početku bilo nelagodno, kao bivšem „mladom fratru".

Prva djevojka u životu pa prvi brak

Bio je to početak novog života u svakom smislu pa i ljubavnom. „Te godine sam prvi put imao djevojku. Bilo je sve nevino i čisto. Bila je Slavonka, iz Slobodne Vlasti kod Đakova i radila je u Njemačkoj. Htjela je da odem studirati u Njemačku, ali nisam pristao na nastavak školovanja u drugoj državi. Dijelom je razlog bio i to što je te godine u ondašnju državu na područje BiH upala hrvatska emigrantska tzv. „Bugojanska skupina", čije su članove tadašnje sigurnosne službe hvatale po Dalmaciji. Iz tih razloga nisi - recimo - mogao putovati, a da te policija do temelja ne pretrese i utvrdi identitet. Jedan od članova, čini mi se da se zvao Ludvig Pavlović, tri mjeseca prije izišao je iz JNA i ubrzo su ga zavrbovali i našao se u njihovoj grupi u pokušaju oružanog rušenja ondašnjeg sistema. Plašio sam se da ne bih tako i ja završio pa sam odlučio ostati ovdje."

'Pun znanja, drugačijeg života i borac, stalno sam propitkivao sredinu u kojoj živim, društvene, političke odnose pa sam zbog svojih tekstova bio stalni predmet kritike – napose na tzv. koordinaciji društveno-političkih organizacija koje su se održavale svakog ponedjeljka, stalno na rubu sukoba zbog istine i borbe za istinito novinarstvo.'

Odlučio se za studij, a kako bi uz skromni studentski kredit mogao preživjeti, radio je noćne smjene. Najprije se zaposlio kao čuvar u novosadskoj „Sigurnosti", kao noćni čuvar na beogradskim grobljima gdje se naveliko kralo cvijeće i kasnije preprodavalo te po mnogim beogradskim ustanovama i poduzećima, a potom je preko studentskog servisa raznosio mlijeko. Na drugoj godini fakulteta, dok je jedno jutro gurao kolica s mlijekom uočio je dvije zgodne djevojke, upoznali su se, porazgovarali, a nakon 15 dana našao se s Nadeždom u studentskom domu. Bila je to slijepa ljubav pa su se već na kraju iste godine vjenčali i dobili sina Marka. Bračni život uz studij u početku je bio zanimljiv i ugodan. Čak su, sjeća se Frano, uspjeli kupiti Fiću i TV u boji, marke EI Niš. Uvijek je imao nekakav posao kojim je pridonosio stabilnosti budžeta male studentske obitelji. Bili su zaposleni, ali zbog velikih razlika u karakterima i u razlikama u kulturi dotadašnjeg življenja ipak su se, nakon sedam godina braka, razišli.

Franina sposobnost prilagođavanja na izazove i nove situacije potvrđivala se svakodnevno. Postajao je sve jači i uspješniji.

Na trećoj godini fakulteta, postao je član Saveza komunista. Bez obzira na religioznost, „nisam na članstvo gledao kao na antireligioznu organizaciju. Moj odnos prema nadnaravnom nije moglo poremetiti članstvo u ondašnjoj jedinoj političkoj organizaciji". Po završetku fakulteta, radio je preko Marksističkog centra, držao predavanja u omladinskim i večernjim političkim školama. Prvo zaposlenje u struci kao sociolog dobio je kao profesor marksizma na srednjoj školi „Ivo Lola Ribar" u Železniku pokraj Beograda. Ubrzo je odatle prešao u Marksistički centar u Beogradu, uz posredovanje Miće Lekovića iz Crne Gore i Momira Brkića iz Like, radeći na mjestu stručno političkog suradnika do odlaska u Slavonski Brod, 8 siječnja '83. godine, gdje je odmah počeo raditi kao novinar u Brodskom listu i Radio Brodu.

Brodski novinarski izazovi

Prije odlaska u Brod osjećali su se u Srbiji neki novi vjetrovi koji su puhali s jugoistoka, iz Kosova . Osjetio je, kaže, nekakva drugačija nacionalistička stajališta što do tada nije bilo viđano po Beogradu i Srbiji. Brod je prihvatio objeručke, a i prije preseljenja, tu je sreo djevojku, nešto kasnije svoju drugu suprugu Maricu s kojom je dobio dvoje djece, Anitu i Ivana.

Novinarski posao mu je od početka prirastao srcu. S kolegama se odlično slagao. „Bila je to lijepa redakcija, a s kolegama sam dobro funkcionirao, premda je s rukovodećim ljudima bilo razmimoilaženja. Pun znanja, drugačijeg života i borac, stalno sam propitkivao sredinu u kojoj živim, društvene, političke odnose pa sam zbog svojih tekstova bio stalni predmet kritike – napose na tzv. koordinaciji društveno-političkih organizacija koje su se održavale svakog ponedjeljka, stalno na rubu sukoba zbog istine i borbe za istinito novinarstvo. Nisam u to doba razmišljao o drugačijoj Hrvatskoj jer se ondašnji Savez komunista počeo transformirati u jednu normalnu političku stranku, čisteći pohlepne članove. Pratio sam politički život na prostoru cijele bivše države, ali i na prostoru brodske općine. Živio sam koliko sam mogao u tim okolnostima slobodno plaćajući s vremena na vrijeme tu svoju slobodu ovakvim sukobima. Bilo je trenutaka kada sam razmišljao dići sidro, pokupit' svoje papire i otići negdje drugdje. Ipak, počeo se i na ovim prostorima osjećati dašak promjena koje sam zagovarao kroz svoje tekstove. Znali smo da će se nešto dogoditi, ali što, malo je kome bilo jasno. Osjećajući u zraku dolazak promjena tako uoči Božića i Nove godine 1989. godine, kao odgovorni urednik ondašnjeg Brodskog lista, prvi put nakon 1945. godine, pokušao sam građanima čestitati Božić, ali su me u tome spriječili uništivši mi - u ondašnjoj brodskoj tiskari „Plamen" gdje se tiskao Brodski list - cijeli prijelom prve stranice. Taj čin mojih ondašnjih pretpostavljenih doveo me je do ludila. To ih kasnije nije spriječilo da se prikazuju kao velike Hrvatine i poslušne sluge nove politike i političara. Zbog toga i drugih tekstova ondašnji SUBNOR me je prozvao klerikalcem i ustašom... No, nisam se libio reći u lice ono što mislim".

Iz novinske redakcije u politiku

Krajem iste godine prestaje biti član SK i nastavlja u novom smjeru, brže nego je očekivao. Nastupilo je kako Frano kaže, vrijeme buđenja za promjene kada i on iz novinske redakcije odlazi u politiku. Bila je to njegova prva značajna uloga u politici. U uvjetima tzv. prijelaznog razdoblja, veliki broj radnika Đure Đakovića i drugih brodskih tvrtki ostaje bez plaća, uvedeni su bonovi za opskrbu životnim potrepštinama, zbog čega je uslijedila serija štrajkova iz kojih je nicao sve veći broj probuđenih za promjene, željnih da ih netko politički kapitalizira, o čemu Frane piše u svojoj fotomonografiji „Živjeti u Slavonskom Brodu 1990. - 1993." Nakon najave političkih promjena u pravcu višestranačja, u siječnju 1990. godine u Starim Perkovcima osnovan je prvi ogranak Hrvatske demokratske zajednice. „U mom stanu u bivšem Naselju Franjo Sertić (danas Andrija Hebrang), prijatelj Ante Klarić, Marko Pandžić, Andrija Čukić i ja pisali smo program HDZ-a.

'U čovjeku gledam čovjeka. Prijatelj sam svakom čovjeku, posebno „malim ljudima" koji strpljivo nose svoje životne ožiljke i ožiljke svojih predaka.'

Na prvim izborima predložili su me za predsjednika Izvršnog vijeća skupštine općine. Bio sam u početku šokiran, smatrao sam da nisam dorastao toj funkciji. Ipak izvršen je na mene pritisak te sam na kraju ipak prihvatio ovu novu dužnost na lokalnoj političkoj sceni uz ogradu da ću dati ostavku ako mi ne bude išlo. Za mnoge sam tada bio nepoznanica zbog čega su gradom kružile razne priče o tome tko sam i otkud ovdje, zašto sam izabran. Prihvatio sam ulogu predsjednika Izvršnog vijeća svjestan težine zadatka". Znao je da je važno odabrati sposobne i časne ljude koji će voditi svatko svoj resor pa su, kaže, napravili sjajan program i krenuli dobro. „Znao sam da trebam u ovom našem slavonskobrodskom prostoru spriječiti sukob između tzv. ljevice i desnice na prostoru grada i općine, premda se tada još nije razmišljalo niti govorilo o ratu. S obzirom na iskustvo koje sam tada imao, smatrao sam da onaj tko je bio član SK nije time manje Hrvat od onoga tko nije bio član. To je moja teza i držao sam se toga. Neke sam ljude izravno štitio, neke upozorio da budu razumniji. Upozoravao sam i naše slavonskobrodske Srbe da se uključe u transformaciju hrvatskog društva i da unatoč pritiscima i raznoraznim prijetnjama ne gube svoja nacionalna obilježja. Ono što sam mislio i govorio bilo je javno napisano. Kad smo, međutim, otkrili neuralgične točke mnogih radnih organizacija, onda su krenule pobune protiv mene i Izvršnog vijeća", ispričao je njegov tadašnji predsjednik.

Priprema i početak rata

„Krajem '90. došla je obavijest da stiže oružje u Hrvatsku i da ga moram primiti u Brodu. Već je krenula balvan revolucija u Kninu. Načelnik policije Luka Dedić, Ivo Petrić, sekretar Sekretarijata obrane općine Slavonski Brod i ja organizirali smo sastanak u prostorijama mjesne zajednice, naselja Franjo Sertić". Na sastanak su uglavnom pozvani predsjednici temeljnih ogranaka HDZ-a o čemu je opširno pisao u svojoj knjizi „Živjeti u Slavonskom Brodu '90.-'93. godine". „Ovo što ću vam sada reći, državna je tajna Hrvatske. Tko ju nije spreman čuvati neka napusti ovu prostoriju. Onima koji brinu o sigurnosti Hrvatske poznata su sva naša imena u ovoj prostoriji. Svi su zašutjeli, muha se nije čula." Nakon kraće stanke Frano je prisutnima rekao što je njihova zadaća: „Vaša je zadaća primiti oružje koje je stiglo za obranu Hrvatske. Trebate ga dati na čuvanje povjerljivim ljudima koji ga neće zloupotrijebiti. Ne smije biti na jednom mjestu. Ujutro mi trebate u razmaku od svakih 15 minuta donositi imena ljudi kod kojih će to oružje biti na čuvanju, kako bismo znali tko je odgovoran za njegovo čuvanje".

Oružje je stiglo, u tri kamiona sa 1600 komada pušaka i streljivom na dogovoreno mjesto u nekadašnjoj Fajerbahovoj ulici koja vodi od Osječke ulice prema naselju Andrija Hebrang u dvorištu kuće Ivana Lovrića, za općine Slavonska Požega, Nova Gradiška i Slavonski Brod. „Po 350 komada odvezeno je za Požegu i Novu Gradišku, dok je 900 komada ostalo rasporediti po ondašnjoj općini Slavonski Brod. Organizirano smo ga razvezli na istok i zapad brodske Općine, u Stare Perkovce i Oriovac".

Tada se počela stvarati drugačija, ratna atmosfera, a u siječnju '91. započeli su ratni sukobi. „Poučeni lošim iskustvima Vinkovčana gdje su im susjedi Srbi iz Mirkovaca svakodnevno zagorčavali život željeli smo spriječiti naoružavanje naselja Bjeliš gdje su u najvećem broju živjeli građani srpske nacionalnosti. Iako smo imali informacije da je SDS naoružao stanovnike ovog naselja, nismo imali nikakvih konkretnih dokaza osim same priče. Tek kada su naši ljudi koji su dežurali na jasinjskom silosu priveli dvojicu braće Jelić iz Liješća, onda smo dobili konkretne dokaze gdje se nalazi naoružanje koje je policija kasnije zaplijenila. Ova akcija kao i sprječavanje odvoza tenkova iz Đure Đakovića u krug brodske kasarne JNA Ivan Senjug Ujak, bili su temelj uspješne obrane Slavonskog Broda i njegovog okruženja. U tome su velike zasluge nas koji nismo imali nikakvih vojnih znanja" . Na sve strane su se sve više osjećale čarke premda je, kako Frano ističe, vjerovao da će razum pobijediti i čarke prestati te da neće doći do krvoprolića kakvo je nastalo.

Odluku o osnivanju kriznih štabova donio je predsjednik Franjo Tuđman 17.srpnja 1991. godine, a njihova uloga u općinama bila je logistička podrška zapovjedništvima i jedinicama oružanih snaga u procesu njihova nastajanja." Ja sam bio predsjednik Kriznog štaba i legalno ljude naoružavao i stvarao postrojbe. Onog trenutka kada je formiran stožer hrvatske vojske, prestala je funkcija kriznih štabova, već na početku '92. godine, ispričao je Frano, koji se tada vratio civilnim funkcijama u zajednici. Među rijetkima u Hrvatskoj sudjelovao je u organiziranom izmještanju desetak tisuća školske djecu u sigurnije krajeve Hrvatske. Zbog stalnog granatiranja organizirana je „radio škola" te je prihvaćeno nekoliko stotina tisuća izbjeglica i prognanika s istoka Hrvatske i iz Bosanske Posavine. „Mislim da smo, moja ekipa i ja, pravovremenošću i dobrom organizacijom doprinijeli buđenju svega onoga lijepoga i najboljega u nama što smo pokazali prema svim izbjeglim i prognanima koji su trebali našu pomoć i koju su dobili. S ponosom se prisjećam tih vremena. Ostao sam živjeti s ovim ljudima jer su nadmašili sebe. Slabo naoružani, s ogromnom hrpom ekonomskih i životnih problema, bez posla ljudi se prijavljuju u postrojbe i idu braniti Domovinu. Za mene je Slavonski Brod jedan od najponosnijih gradova koji je u ratu po mnogočemu nadmašio sebe. Amortizirati sav nered koji se prosuo s istoga i iz Bosne te ostati u životu, zaslužuje najveće priznanje" naglašava Frane.

Od povratka u medije do diplomacije

Od '93. godine, vratio se na svoje radno mjesto u Brodski list kao urednik novina, no ubrzo je, kaže, privatizirao Radio Brod, a Branko Penić je trebao novine, što nije učinjeno. Željko Mužević je postao direktor novog radija kojega su osnovali paralelno sa starom firmom koja je nosila službeni naziv Radiotelevizija Slavonski Brod, na kojem su ostali raditi svi dotadašnji zaposlenici.

'Najslađe je kad shvatiš da si uspješno prebrodio vrijeme u kojem si mogao drugom čovjeku napraviti zlo, pod okriljem vlasti i političke moći biti budala i kriminalac, a unatoč svim tim izazovima ostao si čovjek, nisi nikome napravio zlo.'

Zbog neslaganja s nekim odlukama, iz HDZ-a je izašao 2000. godine, a onda se učlanio u stranku Demokratskog centra, koju su vodili Mate Granić i Vesna Škare Ožbolt. Stjecajem okolnosti, nepune dvije godine bio je saborski zastupnik. Ubrzo se, međutim, vratio u HDZ . Ponuđen mu je odlazak u diplomaciju pa je jedan mandat i završio u Banjoj Luci kao konzul u Generalnom konzulatu Hrvatske.

„Nakon završetka mog mandata koji je protekao bez primjedbe, nije mi bio produžen drugi mandat, iako je bio dogovoren. Brutalno i naprasno mi je prekinuta politička i diplomatska karijera. Završio sam skoro na ulici" s gorčinom se sjeća Frano. Ostat će zabilježeno da su me Gordan Jandroković i Jadranka Kosor bukvalno izbacili na ulicu. Jučer sam bio generalni konzul a danas sam čovjek bez posla, na ulici, bez primanja. Zašto su to napravili jer ni sa jednim od njih nisam imao sukoba niti razmirica. Očito je da sam nekima smetao pa su elegantno pripremili moj odstrel kada mi je isticao mandat, a to su proveli ondašnja predsjednica Vlade RH i ministar Vanjskih poslova". Radni odnos i politička karijera tako je završena sa 61. godinom života. Prodao je svoj udio na Radio Brodu i posvetio se sebi.

Povratak životu

U međuvremenu, Frano Piplović prikuplja građu te piše članke i kritičke osvrte u raznim medijima. Na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti nakon magisterija na temu Međunarodnih odnosa, polaznik je doktorskog studija „Hrvatska i Europa".

Na zamolbu biskupa Komarice, u Banjoj Luci je, potom (nakon staža diplomate), pet godina radio kao volonter, voditelj studija Europske akademije Banjalučke biskupije, u okviru čega je bio pokretač i urednik biblioteke „Korijeni". Također je bio član Komisije „Iustitiaetpax" BK BiH. „Organizirao sam predstavljanje desetak knjiga, pa i mojih, baveći se neuralgičnim temama, tragedije hrvatskog naroda s ovih prostora. Na sajmovima knjiga izlagao sam sva izdanja katoličke crkve s tog područja. Prvi put smo u banjalučkom javnom prostoru imali promociju knjige o zločinu koji je izvršen nad Hrvatima premda sam od pojedinaca doživljavao neugodnosti i napade".

Riječ je o mučeničkom stradanju seljaka, katolika, sela Briševo 1992. godine, o najvećem pojedinačnom zločinu nad Hrvatima BiH koje malotko u Hrvatskoj danas spominje. „Od prikupljene građe do koje se mukotrpno dolazilo, složio sam knjigu. Plakao sam u noćnim satima u svom banjalučkom stanu, kad bih do tri sata čitao svjedočanstva ljudi o toj tragediji koju se na različite načine pokušava strpati u zaborav. Jedino što sam mogao u tim trenutcima napraviti jest napisati priču o tim ljudima, da ona postane baština čovječanstva. Vjerujem da ću na tu temu uskoro napraviti i dokumentarni film. Ta knjiga ne govori protiv Srba, niti je poziv na mržnju ili novi sukob. Napravljena je s ciljem da se poštuje žrtva. Jer žao mi je što u memoriji mog naroda nema 68 seljaka, rudara, radnika, domaćica, djedova i baka, iz sela Briševa, čiji su preci davnih godina doselili na te prostore, u taj rudarski kraj, iz siromaštva Dalmatinske Zagore. Odahnuo sam kad sam završio i objavio ovu knjigu. I pitam se zašto to nisu radili moji Hrvati, prije mene (znali su za ovu tragediju i monstruozan zločin) s akademskim titulama već se bave nebitnim i perifernim temama. U čovjeku gledam čovjeka. Prijatelj sam svakom čovjeku, posebno „malim ljudima" koji strpljivo nose svoje životne ožiljke i ožiljke svojih predaka" ispričao je Frano, duboko ganut pričom o stradalima koju je napisao u suautorstvu s Ivom Atlijom.

U životu čovjek dobije onoliko koliko može podnijeti i za koliko ima hrabrosti boriti se.

U privatnom su se životu također dogodile promjene. Od supruge Marice se razveo '97. godine i nije se ženio do 2011. kada je ponovo pronašao srodnu dušu u Banjoj Luci. S trećom suprugom Zarijom dobio je sina Mislava, s kojima sada zajedno uživa u ljepoti podvinjskog brda.

Publicist je jer prešućuje se puno toga

Kako je svjedok vremena i mnogih stradanja Hrvata, morao je, kaže, dokumente koje godinama prikuplja, ugrađivati u knjige i publicirati ih. Tako je objavio i spomenutu monografiju 'Živjeti u Slavonskom Brodu 1990. - 1993.', potom 'Vrijeme loma – prilozi za povijest' (Sl. Brod, 2008.), a suautor je u knjizi 'Prešućivani zločin' (Banja Luka, 2016.), „Ante Klarić – endemska pojava hrvatske politike" (Slavonski Brod 2021), „Začetak hrvatskog oklopništva" (Slavonski Brod, 2021) „Tvornica Đuro Đaković u Domovinskom ratu" (rukopis spreman za tisak) kao i priređivač knjige Čitanka o ljudskosti, ljubavi i patnji (Banja Luka, 2016.). U pripremi je monografija o III. bojni 3. gardijske brigade pod naslovom „Kobre sa Save". Dok pokazuje punu kuću bogatog materijala veli; „Imam potrebu za pisanjem. Uvijek sam poticao kolege da fotografiraju i čuvaju dokumente jer vidio sam kako se laž širi, kako se krivotvore činjenice, kako se kultura laži i prešućivanja nesmetano širi. Ne bi toliko mržnje isplivalo na površinu devedesetih godina da smo bili iskreni i da se govorila istina o svemu onome što se zbivalo nakon Drugog svjetskog rata na ovim našim prostorima, da se ta istina objavljivala , koliko god bila teška. Da bi današnja Hrvatska imala svoju budućnost među europskim narodima i državama o svemu onome što nije valjalo, što je učinjeno loše tijekom njene obrane, gdje su se prekoračile ovlasti i učinjeni zločini, o svemu treba otvoreno i argumentirano progovoriti. A prešućuje se puno toga."

U brojnim je radovima autor, suautor, priređivač ili urednik, zbog čega je Frano Piplović uvršten u „Leksikonu brodskih pisaca".

A za dosadašnji rad koji ostavlja traga u brodskoj i široj povijesti Hrvata, nagrađen je brojnim društvenim priznanjima, među kojima je Kovanica od zlata Županije Brodsko-posavske, Grb grada Slavonskog Broda, Spomenice te zlatne i srebrne plakete.

Kad se osvrne na sve što je do sada postigao, pitam ga, što je njemu najdraži trag, a što je ono najvrjednije što ostavlja zajednici u kojoj živi. "Svaki trenutak svoga življenja smatram vrijednim i kvalitetnim. Imam pozitivan pristup prema životu. Intimno, podrazumijeva se da sam sretan kao otac, dida, stric, a u karijeri, najslađe je kad shvatiš da si uspješno prebrodio vrijeme u kojem si mogao drugom čovjeku napraviti zlo, pod okriljem vlasti i političke moći biti budala i kriminalac, a unatoč svim tim izazovima ostao si čovjek, nisi nikome napravio zlo. Kao čovjek najponosniji sam na taj period rata, jer vrijeme rata je vrijeme velikih iskušenja, koje uz heroje stvara raznorazne lopove, protuhe, kurve i i kriminalce. Dio je i moje zasluge što nisam dozvolio da Slavonski Brod postane grad slučaj kao neki drugi gradovi u Hrvatskoj, što nisam ni sebi niti drugima s kojima sam bio u doticaju dozvolio da napravimo drugome zlo, što sam mnoge naše ljude uspio spriječiti u tome, što iza grada Broda i njegovih građana ne stoji mrlja da je netko uradio zločine, mada se u Brodu svakodnevno ginulo od neprijateljskih granata, ginuli su civili, ginula su djeca. Ponosan sam ne zato što smo nabavili oružje i njime se uspješno branili, već zbog toga što smo čuvali čovjeka".

Umirovljenik u akciji, definitivno u Brodu

Iz Banje Luke se Frano s obitelji definitivno vratio u Brod 2018. godine. Po opredjeljenju i po djelu je, kaže, Brođanin iako je dobio i BH državljanstvo. Brod je njegov grad mada ima i zamjerki. „Kao urbana destinacija, Brod se razvija. No, bojim se da dugo neće dosegnuti onu razinu društvenosti koju je imao do '90-ih godina pa i poslije. Grad čine ljudi, a ne zgrade. Nekada su rasli zajedno grad Brod i ljudi, o čemu sam pisao u svojim knjigama. Bojim se da će dugo faliti identitet koji mu daju njegovi građani. Ljudi koji su došli poslije rata to naprosto ne mogu, ne zato što neće. Svatko od njih ima svoju traumu i neki genetski kod koji ga u tome ograničava. Brodu nedostaju ljudi koji će ga promovirati, koji ga vole kao zajednicu zdravih, normalnih ljudi." Treba raditi za opće dobro, smatra Frano čiji je životni i radni vijek doista sadržajan. I dalje piše i pisat će. „To mi ispunjava život i ostavlja trag za mojih četvero djece, Marka, Anitu, Ivana i Mislava". Za sebe kaže kako je sretan čovjek i uvijek je bio takav, čak i u nevolji. Jer, za sreću je potrebno jako malo. „Svaki svoj problem sam hrabro rješavao, sve sam stekao sam, ništa ukrao nisam, cijeli život radim i mislim da je rad ono što treba definirati svakog čovjeka. Čak je i katolička crkva lijenost stavila u kategoriju smrtnih grijeha - i za fizičko, i za umno i za duševno stanje".

U dosad objavljenim knjigama pokušava sačuvati memoriju hrvatskog naroda jer povijest se brzo zaboravlja, napose prava djela i učinci koji bi se trebali pamtiti.

Kao umirovljenik u akciji, Frane obećava i dalje, u okviru svojim mogućnosti, doprinositi razvoju Grada u kojem trajno ostaje.

I nakon četiri sata razgovora u kojima je predstavio najsažetiji dio svog života, riječi su samo navirale. A Frano, potpuno svjež i neumoran, nastavlja dalje, svjestan kako u životu čovjek dobije onoliko koliko može podnijeti i za koliko ima hrabrosti boriti se.