6043
Prikaza
0
Komentara
PREMDA je još radno aktivan i nešto mlađi od većine mojih sugovornika, zaslužnih Brođana, Ljubo Prkačin se više od tri desetljeća uspješno bavi ne samo ugostiteljstvom, nego nekakvom posebnom vrstom usluge hrane i pića koja uključuje i opuštanje u čarobnoj prirodi, nerijetko i susret s odličnim glazbenicima (onako za dušu) zbog čega gosti izlazak dožive kao antistres terapiju, tako neophodnu u moru ružnih vijesti i događaja. Zato se ponovo vraćaju.
Osim što je ugostitelj, ovaj tenisač, skijaš, golfer… za sebe kaže da je „jugonostalgičar" iako će mnogi potvrditi da se samo voli družiti sa zanimljivim i, kako on kaže, pravim ljudima. Možda je i zato poseban u brodskom ugostiteljskom segmentu zbog čega njegove objekte, restoran Uno, a kasnije i Rezidenciju, nekada Kavanu malu, danas i obiteljsko gospodarstvo Paljevine, rado posjećuju ne samo Brođani, nego i gosti sa svih strana bivše države i šire.
Mangup od rođenja
Ono što posebno karakterizira Ljubu neiscrpna je energija koja isijava tisuće ideja o tome što bi sve htio i mogao, u okviru i izvan posla kojim se bavi, a sve je to drugačije od drugih.
Već kao dječak, bitno se razlikovao od svojih vršnjaka. Rođen je 1959. godine u Slavonskom Brodu, gdje je pohađao osnovnu školu, no osmi je razred završio u Zagrebu. „Bio sam nepopravljivi klipan, radio sam razne nepodopštine s ekipom i potpuno različito se ponašao od brata Joška i sestara Vikice, Marije i Anete". Nije baš bio uzoran učenik pa mu, kako kaže, nakon osmoljetke „nisu dali da prođe ispred Gimnazije", nego je upisao Poljoprivrednu školu, koja ga također nije baš previše privlačila. „Bio sam pet koraka ispred svoje generacije. Družio sam se sa starijima iz nepopularnog miljea. Razrednik se tužio mojoj mami koja, kao ni otac, nije znala što bi sa mnom". Nemirni duh tjerao ga je dalje, želio je putovati i naučiti nešto drugačije nego u školi.
„Moj prvi posao, kao 15-godišnjaka, bio je '74. godine u Dubrovniku. Prao sam čaše u Nokturno baru u Excelsioru, zahvaljujući rođaku koji je tamo radio. Tu sam proveo cijelo ljeto. Bio sam hiperaktivan, ništa mi nije bilo teško, čistio sam, prao, polirao, brzo učio lekcije, i svi su me obožavali. Bio je to prvi kontakt s pravim životom„ ispričao je Ljubo, svjestan činjenice kako urođeni šarm čovjeku u životu pomaže. „Moraš biti prihvaćen od cijelog kolektiva, truditi se da uvijek ima dobre energije, smijeha. Tada, doduše nisam ni znao misliti. Ali zaradio sam dobar džeparac, da mogu otići do Trsta po nove starke, garderobu..."
Sloboda i odabir neizvjesnog
Jedini je od petoro djece u roditelja Nede i Đure, koji je imao instinkt za posebne stvari, pokretanje posla, kupovinu i namještanje atraktivnih prostora… „Uvijek sam išao nekim svojim putem. Sloboda je za mene od malena bila na prvom mjestu. Pa tako i poslovna sloboda. Ja sam kroz cijeli radni vijek radio ono što sam htio. Nekad je to bilo dobro, a ponekad nije. Uvijek sam imao konflikte s materom i ćaćom oko toga jer sam išao u riskantne i drugačije poslove. I danas mi kažu moji poznanici da su me doživljavali kao luđaka. Kad mi se, primjerice, pružila prilika da se zaposlim u „Đuri Đaković", nisam htio. Rekao sam im ni slučajno jer sam doživljavao odlazak u tvornicu kao u konc-logor…Na ulazu prekrižena kamera, nema slikanja, u ogradi vidim uniformirane osobe. Kasnije su mi rekli, pa ti si bio avangarda". Dok je, naime, velika većina radnika doživljavala posao u Đuri kao cjeloživotno rješenje, Ljubo je odabirao neizvjesnost. „Svi gledamo svijet svojim očima. Ono što su drugi vidjeli kao nešto što je nemoguće ostvariti i održavati ja sam vidio kao perspektivu, kao budućnost i raj na zemlji".
Prva pizza iz krušne peći, od Zagreba do Beograda
A nemirni duh ga je vodio na razne strane gdje je mogao učiti od boljih, vidjeti nešto što ga je impresioniralo i što je želio primijeniti u svom gradu. „Tako sam '83. godine na poziv Šnica otišao raditi na more u jedan restoran. Za 10 dana sam naučio sve lekcije vezane za taj posao. Jedan dan sam bio konobar, jedan kuhar. Ničega se u životu nisam bojao raditi", prisjeća se Ljubo koji je pet godina kasnije otvorio svoj prvi poslovni prostor u Slavonskom Brodu, Pizzeriju Uno. „Bila je to '88. godine jedina pizzeria u Slavoniji, od Zagreba do Beograda, s krušnom peći". A sve je krenulo kada je ljetujući i radeći u Rovinju naišao na izvrsnu pizzu. „Sve znanje se negdje pokupi. Jedan je momak držao pizzeriju s krušnom peći. Nikad neću zaboravit. Pizza je bila za poludit', ukusna, sočna, predivna, svi su dolazili. Pekao je jedan Nišlija i rekao sam mu da poslije sezone, kad otvorim pizzeriju, dođe raditi kod mene što je i obećao, ali zbog privatnih problema to ipak nije bilo ostvareno". Naravno, našli su se drugi majstori, a i Ljubo je morao, osim za ugostitelja, položiti ispit za pekara, no s godinama, jer su to tražili neki novi poslovi, postao je i poljoprivrednik i, kako sam kaže, sve što treba.
Prostor s dušom
U Uno su kroz godine dolazile brojne poznate osobe poput glumaca, sportaša, političara… Dolazili su gotovo svi izvođači kazališnih predstava u Kazališno-koncertnoj dvorani, poput Ive Grgurevića, Špire Guberine, Vedrana Mlikote, Voje Brajovića, Tarika Filipovića… pa i kazališni redatelj Paolo Magelli te slikari koji već tri desetljeća dolaze na Akvarelističku koloniju i druge izložbe. Od sportaša, najčešći je gost bio nogometaš Ivica Olić koji se godinama hranio u Unu, a Marija Mandžukića su menadžeri, sjeća se Ljubo, „kupili" upravo u tom prostoru. Redovito je u prolasku kroz Brod dolazio Bojan Križaj, a među ostalima bio je tamo i predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin. Svi estradnjaci koji su gostovali u Slavonskom Brodu završili su u Unu, a među brojnima bili sutu Vanna, Bajaga, Željko Bebek, Matija Dedić, Dino Dvornik, ekipa Daleke obale, Massimo Savić, Dado Topić….Naravno dolazili su i političari poput Zorana Milanovića, Davora Bernardića, brojni ministri kao Tonino Picula, Tiho Jakovina, Željko Jovanović, Ante Kotromanović,…"Jednom je moj bratić Ante doveo iz Sarajeva Sulejmana Tihića, koji mi je poklonio svoju monografiju. Stali smo da nas ovjekovječe fotoaparatom, a ja mu kažem… pazi da svakako dobijem tu fotografiju jer nikada se u životu nisam slikao s knjigom, uvijek je to bilo s čašom, cigaretom pa se i on nasmijao od srca", ispričao je Ljubo, navodeći kako su sudionici osamdeset posto zbivanja u Brodu kroz protekla dva desetljeća završili u Unu gdje se isto toliko vremena osim pizze nudi različita hrana, od slavonske do morske, razne vrste mesa, ali i meniji za vegetarijance. Sve u ambijentu „bakine kuhinje" sa štihom minulih vremena, od komoda, ormara, klupa, do starinskih zdjela, vrčeva, ogledala, ručnih radova… što daje posebnu toplinu prostoru unutar restorana kao i vani na privlačnoj ljetnoj terasi.
Kavana mala je bila kultno mjesto
Iako je posao s Unom funkcionirao dobro, nemirni poduzetnički duh nije napuštao Ljubu koji je nekoliko godina kasnije otvorio Kavanu malu, kafić na brodskom Korzu, kako se ubrzo pokazalo, nezaobilazno mjesto susreta Brođana. Za kratko vrijeme postalo je to najzanimljivije, rekli bismo, kultno mjesto za okupljanje srednje generacije, no dolazili su i mlađi i stariji. Osim dobre glazbe ondje se, mogu i sama posvjedočiti, uvijek moglo sresti poznanike i prijatelje iz grada i osjetiti dobre vibracije. Poput Una i Kavana mala bila je uređena u rustikalnom stilu, što je bilo privlačno posebice ženskom oku.
"Imao sam sreću u opremanju jer je Andrea oduvijek imala dobro oko i dobru ruku", potvrđuje Ljubo, sve češće svjestan kako unatoč njegovoj neiscrpnoj energiji puno toga ne bi bilo realizirano bez njegove supruge Andree s kojom živi od '89. godine, od kada su posvećeni jedno drugome i poslu. Iako je Ljubo već tada imao poduzetničkog iskustva s Unom, Andrea je preuzela „palicu" oko uređenja interijera s antiknim namještajem i slikama koje je Ljubo često nabavljao i izvan hrvatskih granica, najčešće u Mađarskoj. „Svidjele su mi se konobe koje sam viđao na moru pa sam htio napraviti nešto slično. Sjećam se kako natrpam pun auto stvari koje kupim na buvljaku u Pečuhu pa kad na granici policija vidi taj drlog samo odmahnu da prođem. Poznanici, koji su znali tamo odlaziti po sir i kobasice, rekli su, vidi ti njega mangupa, kako mu je to samo palo na pamet". No, od svega se čovjek potroši, fizički i emocionalno, priznaje ovaj poduzetnik s vizijom, pa je već godinama iznajmljen prostor Kavane male.
Ideje nisu prestajale… jer Ljubo neprekidno smišlja nešto novo pa je ubrzo počela nicati Rezidencija Uno na brodskom keju. Bila je to odlična zamisao, činilo se kruna dotadašnjeg posla, ekskluzivno mjesto za smještaj onih koji dođu na poslovne sastanke ili turističku posjetu Brodu. Tu su mogli osjetiti kućnu atmosferu uz domaću klopu koju je pripremala Andrea, domaće kiflice, pekmez od šipka, šljiva…. Ipak, to je, zbog nedostatka odgovarajuće radne snage, funkcioniralo samo par godina.
U međuvremenu se rađala nova ideja nastala, kaže, iz potrebe odmaka u mir, tišinu, čistu prirodu.
Konačno odabrali raj na zemlji
Čini se da Ljubo zna oduvijek što želi, a to je lakše realizirati od kada živi s Andreom. Posao godinama iscrpi i javi se želja i potreba za smirajem. Tako je došao na ideju da napravi obiteljsko imanje, dvadesetak kilometara od grada, u prirodi, na mjestu nekadašnjeg sela Paljevine nadomak Grgurevića u sibinjskoj općini. Prošlo je preko petnaest godina otkako je kupio 40 hektara državne zemlje, obrasle šikarom. "Slučajno sam došao do ovog čudesnog mjesta u koje sam se zaljubio na prvi pogled premda je bilo obraslo i divlje. U daljini sam preko drveća vidio samo bosansku Motajicu, a nigdje okolo ni jednu vikendicu ni krov. Odmah sam znao što želim" kazao je u jednom razgovoru. Na 300 metara nadmorske visine, duboko je udahnuo i od tada svakodnevno uređuje imanje koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim. A kako mu ni jedan posao nije stran od početka se hvatao u koštac sa svim i svačim.
„Od 300 tisuća komada cigle, stare dvjesto godina, 70 posto sam uzidao ja iako nisam zidar. Ali sve se može ako se hoće" tvrdi nezaustavljivi poduzetnik. Naravno uz majstore i pomoćne radnike najprije je sagradio ogroman prostor poput dnevnog boravka sa starinskim štihom koji nosi dušu davnih vremena, s namještajem u koji su utkana desetljeća ljudskih priča, ljubavi. Uz detalje starog porculana, predivnih tankih staklenih čaša kakvih danas više nema, dijelova namještaja - ormara i komoda u kojima su djevojke čuvale ruho, do starog hrasta koji dominira središtem prostorije, a koji je desetljećima odolijevao svim vremenima i prirodnim utjecajima. Sada njegove grane služe kao držač za svjetiljke, jednako tako za uskrsne pisanice ili božićne ukrase. Nakon toga niknuli su pecara, trijem, uređen je prostor za djecu s toboganima i raznim spravama za igru, a prije tri godine završena je i obiteljska kuća za njega i Andreu, iz koje se sve teže odlučuju spustiti u grad. Kako i ne bi kada se jutrom bude uz ptičji pjev i sunčevu blagost koja naprosto miluje dok s jeseni iznad maglovitih sela i Broda, uživaju u čaroliji sunca i tišine, a zimski snijeg donosi neopisivu ljepotu.
Samoodrživo imanje koje prerasta u raj na zemlji
Osim gradnje koja još uvijek nije dovršena, da bi sve funkcioniralo na ovom samoodrživom imanju potrebno je zasukati rukave. Dobro to zna već dugogodišnji zaposlenik Mijo, koji je tu našao svoje mjesto pod suncem i skrasio se. Tu svakodnevno vodi brigu o dvjestotinjak ovaca i jednako toliko domaćih svinja, a povremeno su tu i kokoši, pure, zečevi koje čisti i hrani prirodnom, zdravom hranom. Koliko god ima svaki dan posla, zadovoljan je, veli, jer radi na čistom zraku, a i prihvaćen je od vlasnika više kao član obitelji. Naravno, sve što se od životinja othrani na imanju, završi u ponudi restorana Uno, kao i na imanju Paljevine, gdje se mogu kušati domaći proizvodi, kulen, kobasice, slanina, šunka koje su, tvrdi Ljubo, posebno ukusne zbog sušenja u toj mikroklimi. Nerijetko je u ponudi i domaće neprskano Andreino povrće, rajčice, tikvice, paprike, luk, mrkva, blitva… od čega, kao završeni masterchef, priprema izvrsne juhe ili priloge mesu, a od jednako tako ekološkog voća, ova majstorica pravi pekmeze i fine slastice.
Prava oaza mira i ljepote gdje vladaju samo dobre vibracije
Premda je Ljubo od početka govorio kako će u Paljevinama oživjeti seoski turizam, napraviti školu u prirodi za učenike i izletište za djecu koja bi se dovezla posebnim „vlakićem" te urediti golf teren, nije uspio sve realizirati. Tako nije oživotvorena ideja o školi u prirodi za učenike Poljoprivredne škole iako ovdje, kako kaže, doista postoji potencijal da djeca nauče nešto o životinjama, njihovoj prehrani, ekološkom vrtu. Za to je, nažalost, nedostajala podršku lokalne samouprave. Odustao je i od gradnje kuće za prenoćište jer on i Andrea ne žele izgubiti dragocjeni mir. Iako je tu dosta posla, osjećaju se opušteno i zadovoljno pa se po nekoliko dana ne spuštaju u Grad. „Ovo je prava oaza mira za nas, naše prijatelje, poznanike, a pokazalo se i punim pogotkom u koroni. Prošle godine nismo sve skupa spavali deset puta u našem stanu u gradu".
Osim prijatelja koji redovito navraćaju, ovo obiteljsko gospodarstvo je i mjesto za manje „fešte", poput krstitki, rođendana, godišnjica… samo uz najavu i dogovor s vlasnicima. Moglo bi se reći da su Paljevine dislocirani objekt restorana Uno odakle se po potrebi dovozi pripremljena hrana.
Premda nije lako voditi brigu o ukupno 25 zaposlenih kojima treba isplatiti plaće, doprinose,… treba znati i uživati, naglašava Ljubo koji cijeli život uspješno balansira između posla i čistog užitka. Osim u poslu, desetljećima je prisutan u brodskom Tenis klubu, stigne na skijanje kao i na golf, posebice otkako je na njegovu inicijativu osnovan brodski Golf klub koji čak u Hrvatskoj postiže zapažene rezultate. Bezbroj je tu priča i događaja za što on nema vremena. Bilo ga je teško uhvatiti za par sati razgovora jer su ga već vukli na neke druge strane. I takav je cijeli život. No, što je stariji i sam je opčinjen Paljevinama kao svojim projektom koji ne mora biti posljednji jer, unatoč godinama, vrelo ideja još nije presušilo. A pritom mora biti jasno kako su „sloboda i mir neprocjenjivi", ističe Ljubo koji, pak, ne može bez ljudi - što svakodnevno potvrđuje riječima i ponašanjem. „Mi ne postojimo bez ljudi oko sebe. Ja bez ljudi ne mogu funkcionirati. Ljudi daju onaj potrebni životni štih i smisao", naglašava. Zbog toga se vjerojatno oko njega i u njegovim ugostiteljskim prostorima preko tri desetljeća ljudi i okupljaju.