MOGAO je postići vrhunske sportske rezultate na državnim, možda i međunarodnim natjecanjima, da je ovaj svestrani sportaš imao malo više strpljenja zadržati se u jednom sportu. No, zato je desetljećima ostao u boksu, kao jedan od najuspješnijih boksačkih sudaca najvišeg ranga u svijetu - i to iz ovoga Grada.

„Sport je od mene uzeo što je mogao, a ja sam mu dao najviše što sam mogao."

Nakon svih godina u kojima je stekao rejting ponajboljeg, ostavlja zasluženi trag u sportskom životu Slavonskog Broda i cijele države. Njemu osobno, uspjeh je donio osjećaj zadovoljstva, ljepote, vrijednosti… Bi li sve ponovio, pokušala sam saznati u razgovoru uz poslijepodnevnu kavicu.

Huseina Čamdžića poznajem pola stoljeća i on je „krivac" za moju bržu vožnju autom jer me sad već davne sedamdeset i neke (kao uspješni rally vozač) i instruktor vožnje, naučio voziti. Tada smo ga svi, poznanici i prijatelji, zvali Huso pa ću ga ja tako i dalje oslovljavati.

Od malena „gutao" sve što je sport nudio

Huso je neobičan čovjek. Djeluje mirno, plaho i samozatajno, a u svemu čega se prihvatio u životu imao je uspjeha. Znatiželjan po prirodi, od malena se htio okušati u svemu što se nudilo u sportu.

Rođen je prije 75 godina u mjestu Lukavica, kako opisuje, malom lijepom brdskom selu kod Tuzle, gdje se zadržao svega dvije godine jer je otac Smail kao vojno lice dobio premještaj u Osijek. Tu je završio i osnovnu školu, nakon čega je obitelj preselila u Slavonski Brod, gdje je, veli, završio srednju Tehničku školu, strojarskog smjera, a potom i Fakultet prometnih znanosti u Zagrebu. I sve je to nabrojio mlako kao da je proteklo bez ikakvog napora. No, kad je sport u pitanju, razgovor je tekao s puno više žara.

Kao i većina klinaca, zaigrao je nogomet pa se pokazao talentiranim i kao napadni vezni igrač u osječkom podmlatku NK Proleter koji je bio prvoligaš. Mladi zaljubljenik u ovaj općeprihvaćeni sport, brzo se snašao i u Slavonskom Brodu. U Tehničkoj školi, dijelio je klupe i sportsku dušu s tada već poznatim nogometašima poput Tomislava Čopa, kasnije čuvenog „Mašine", Mile Ivezića zvanog Mitnje, Ljubana Čeglaja, Franje Horela,… koji su se tada zadovoljili rangom reprezentacije škole.

Kako je stanovao u blizini parka i sportskih terena „Klasije", Huso je svakodnevno iskušavao rukomet i košarku koja ga je opčinila pa se, unatoč nešto nižem rastu, ubrzo svrstao u juniorsku momčad Košarkaškog kluba „Oriolik", gdje je nastupala vrsna ekipa nekada vrlo popularnih brodskih košarkaša poput Dragana Miljanovića, Antuna Bračuna, Vitasa, Palenkića, Godića,... koja je dostigla renome odličnih, osvojivši drugo mjesto u Jugoslaviji. Druženje s brodskim rukometašima, pak, poznatom braćom Losert, dovelo ga je '64. godine u Rukometni klub „Radnički", kao rezervnog golmana. S ekipom koju vremešniji Brođani pamte, a u kojoj su osim braće Losert, bili Ruda Abramović, Gabrijel Sentić, „Dasa" Pavičić, Antun Sajfert, Sejo Omanović,... dogurao je i do kvalifikacija za prvu rukometnu ligu.

U svemu tome Huso je uživao, no život kraj rijeke Save i mogućnost veslanja odvela ga je i u tom smjeru. „Čim sam sjeo u kajak jednoklek, osjećao sam se kao svoj na svome. Redoviti treninzi polučili su i rezultate, a jednom sam bio i prvak Hrvatske u toj disciplini", sjeća se. Ipak, shvatio je da od sporta dobiva onoliko koliko daje, a nije mogao istovremeno, uz školu i kasniji studij, posvetiti puno vremena i energije svim sportovima.

Očarao ga automobil i rally

Nije, pak, mogao odoljeti želji da sjedne u automobil i natječe se u brzini. Premda ne može objasniti kako je sve krenulo i zašto. „Ne znam ni sam zašto se to dogodilo, odmalena sam volio automobil iako nismo imali vlastiti, a moj otac kao ni majka Bahrija nikada nisu vozili auto. Možda je bilo presudno druženje s Ivicom Svircem, Šestanovićem i sličnima koji su također voljeli i vozili auto pa smo zajedno išli gledati rally natjecanja od Požege do Rijeke", ispričao je. Nakon što je 1968. godine položio vozački ispit, svoj prvi zarađeni novac, ali i uz novčanu pomoć roditelja i strica, uložio je u kupovinu polovnog Fiće. Uredio ga je i odmah se počeo prijavljivati na rally utrke gdje je među tadašnjim brodskim brzim vozačima, poput Franje Golubića, Svirca, Mate Crnca, kasnije i Mustapića, Željka Račkog, Zlatka Pupića, Đuke Vizjaka,... počeo osvajati nagrade.

„Dok sam još sparingovao u ringu i uglavnom u tomu bio bolji od protivnika, jedan Makedonac se ponudio da se okuša sa mnom. Pristao sam, a on me tako pretukao da sam izgubio daljnju volju za treninzima."

„Ipak, Fićo je bio slab pa sam kupio jači automobil, tada prestižni NSU Princ, s kojim sam na deset slavonskobrodskih rally utrka uvijek pobjeđivao u svojoj klasi. On je bio jako cijenjen kao brz auto. Jedino što je bio lagan pa je, primjerice, na Grižićima gdje se odvijao brzinski test, trebalo jako oprezno voziti da ne izleti u krivini", sjeća se ovaj zaljubljenik u brzu vožnju. „No, išli smo na nekoliko međunarodnih rallyja kao što je Hrvatska-Mađarska, gdje se nije tražila samo brzina, nego i točnost. Dobro organizirana nadmetanja u vožnji kao i općepopularan automobilizam, tih su godina privlačili mnoštvo gledatelja pa i neke prave majstore rally vožnje poput Jovice Palikovića, Mladena Gluhaka, Gorana Štroka,... čiji su savjeti organizatorima mogli biti dragocjeni, a i samo njihovo pojavljivanje pridonosilo je popularizaciji ovog sporta".

Nakon slavonskobrodskih utrka, Huso je i u susjednom Bosanskom Brodu organizirao rally „Mladosti" koji je okupljao vozače pretežno iz Bosne i Hrvatske, s pedesetak i više vozila, uglavnom ispitom točnosti. Kroz deset godina vožnje, Huso je s „Princom" redovito pobjeđivao u svojoj klasi, a na rallyju „Mladosti" bio je više puta pobjednik u generalnom plasmanu. „Triput zaredom osvojio sam u svojoj klasi i prelazni pehar, na kraju i u trajno vlasništvo", svjedoči Huso svoju strast prema brzini, za što je zaslužio brojne trofeje i nagrade.

Instruktor vožnje

Nakon deset godina, zbog drugih obaveza, radnih i privatnih, prekinuo je sudjelovati u organizaciji rally natjecanja, ali se nije odrekao ljubavi prema vožnji. „Toliko sam volio voziti da se nikad nisam umarao. I danas mogu voziti u cugu 600 kilometara", ustvrdio je. S obzirom na to da je među prvima (s brojem 4) položio u Zagrebu tečajeve za instruktora vožnje, najprije se, pred kraj fakulteta, zaposlio kao instruktor vožnje u slavonskobrodskom Automoto društvu( AMD).

„Meni je vožnja uživanje. Radio sam svakakvih poslova u životu, a najviše sam volio podučavati nekoga vožnji. Posebno me se dojmio jedan Štefo, kao osoba s invaliditetom, problemima s rukom i nogom, kojega nitko prije mene nije htio prihvatiti kao učenika. Došao mi je i rekao: „Imam novog Volkswagena, a neće nitko da me nauči vozit'." Pristao sam i rekao mu da moramo ugraditi duple komande u auto koje bi mu bile prilagođene. To je i urađeno, no nije bilo jednostavno. Dapače bilo je tako komplicirano da sam ja morao cijeli dan vježbati kako da mu to mogu prenijeti. Ipak, nakon 80 sati vožnje, on je položio ispit iz prve. Rasplakao se. Toliko sreće ne znam kad sam vidio. Vozio je još dvadesetak godina", prisjetio se Huso zanimljivog instruktorskog slučaja. To je ljepši dio života kojega se, kaže, rado sjeća. Daleko više od raznih poslova od kojih se živjelo, u raznim tvrtkama kada je imao i direktorsku poziciju.

Od autoškole do pročelnika urbanizma

Automobilizam je napustio '78. godine, deset godina nakon polaganja vozačkog ispita i kupovine polovnog Fiće. Ipak, ljubav prema automobilima nije ugasla, a ona je bila i razlog što je Huso, u suradnji s Franjom Golubićem, odlučio osnovati prvo Udruženje vozača i automehaničara u Slavonskom Brodu. Uslijedilo je mjesto direktora Autoškole i Udruženja vozača i automehaničara u Bosanskom Brodu.

„Tamo sam radio nekoliko godina, a potom prešao u Transport tečnih tereta kao pomoćnik direktora. To je firma koja je bila naslonjena na Rafineriju nafte i dobro je poslovala. Tada sam dobio ponudu da pređem u slavonskobrodsku firmu Slavonijatrans za direktora Transporta gdje sam se zadržao do rata. No, prije rata sam pokrenuo i privatnu malu firmu ABC. Među prvima sam u Brodu otvorio autoškolu i trgovinu tehničkom robom. Tu je radila supruga Željka. Od listopada '91. godine uključen sam u rat - kao zapovjednik amfibijsko-pontonijske satnije. Tu sam s prekidima proveo četiri godine."

Nakon rata, jedno je vrijeme radio u brodskom Komunalcu, kao zamjenik direktora zadužen za tehniku, a potom u Brodsko-posavskoj županiji, kao stručni savjetnik i pročelnik za urbanizam i komunalnu djelatnost. Na toj je poziciji ostao do mirovine.

Iskušavanje u ringu, ali…

U razgovoru se vraćamo na sport i mladenački interes vezan za boks. Odlaskom na odsluženje vojnog roka u Foču, svoj sportski duh najprije je počeo dokazivati u atletici, trčanjem na 100 i 800 metara, gdje je odnio nekoliko pobjeda. No, ubrzo ga je privukao boks. Šezdesetih i sedamdesetih godina, ovaj sport je bio u velikom usponu, a brodski je klub „Radnički" 1978. godine ušao u prvu ligu. Inače, prvi boksački meč u Brodu na Savi, prema nekim izvorima, održan je 31. siječnja 1931. godine, kada je „Marsonijina" boksačka sekcija priredila javni boksački susret u dvorani Kasina. Prvo pojedinačno otvoreno seniorsko prvenstvo Slavonskog Broda u boksu održano je u travnju 1947. godine, a prvi pravi željezni ring s drvenim podijem i filcom izradili su na inicijativu prijatelja boksa Mirka Malića, radnici Đure Đakovića 1949. godine. Brodski boksači koji su doprinijeli slavi brodskog boksa, između ostalih, bili su braća Velički, Milošević, Grba, Dugojević, Vuzem, Luc, Bičanić, Debelić, Smajić, Bardak, Ređepi, Basara, Poje, Burić, Kudrija, Vukoje,...", podsjetio je Huso na neke zanimljivosti iz povijesti brodskog boksa. A što je njega privuklo ovom sportu?

„Bilo je to vrijeme kada se i u Brodu igrao kvalitetan boks, a mečeve je dolazilo gledati više tisuća znatiželjnika."

Prisjećajući se vojničkih dana, Huso kaže kako su u krugu kasarne imali za vježbanje dvoranu s ringom gdje su mnogi trenirali boks. „Do tada se nisam time bavio. Našao sam protivnike da malo treniram. Bio sam samouvjeren kako sam nadaren boksač pa sam već planirao kako ću, kad se vratim kući, u Klasiji trenirati u Radničkom klubu. No, jednom dok sam sparingovao u ringu i uglavnom bio bolji, jedan Makedonac se ponudio da se okuša sa mnom. Pristao sam, a on me tako pretukao da sam izgubio daljnju volju za treninzima", prisjetio se ovaj nesuđeni boksač nekih gorčih trenutaka. No, to ga nije obeshrabrilo da se upiše na tečaj za boksačke suce. „Upisao sam se u Zagrebu gdje sam 1974. položio prvi ispit". Tada je krenula njegova karijera sve uspješnijeg suca na boksačkim natjecanjima od lokalnih do regionalnih, republičkih, državnih do međunarodnih natjecanja.

Sjajan uzlet u svijetu boksa

„Bilo je to vrijeme kada se i u Brodu igrao kvalitetan boks, a mečeve je dolazilo gledati više tisuća znatiželjnika. Družio sam se s Josipom (Pepom) Dužancem, koji je bio utemeljitelj boksačkog sporta u Brodu. Bio je boksač i trener, sudac i predsjednik kluba. S položenim sudačkim ispitom, počeo sam suditi uvodne borbe, s klincima. Tako se napreduje ovisno o tome koliko znanja pokažeš. Znao sam da želim ići do kraja. Napredovao sam i već 1975. godine položio ispit za republičkog pa '78. za saveznog suca gdje su bile međugradske borbe seniora". Sudio je i u jakoj prvoj ligi bivše Jugoslavije i to mečeve Benešu, Mavroviću, Tadiću, Škari, Miličeviću,…

Uslijedilo je '79. godine polaganje ispita za klupsko internacionalnog suca (KIS) zbog čega je mogao suditi i međunarodne mečeve. „ Zatim je na red došla EABA, krovna asocijacija amaterskog boksa, kad možeš suditi i europska prvenstva. Poslije toga, najvišu sudačku amatersku kategoriju AIBA, položio sam 1996. godine, tek kada sam za to stekao uvjete. A da bi uopće stekao uvjete za polaganje, moraš se naći među pet sudaca koji imaju visok rang i određeni broj godina. Onaj tko dobije AIBU može suditi sve na svijetu vezano za boks. Ja sam to položio u Bratislavi. Bilo je 20 kandidata iz 15 država a svega pet nas je položilo i popunilo upražnjena mjesta, onih koji idu u mirovinu", ispričao je respektabilni boksački sudac.

Sudio europska i svjetska prvenstva

Dodao je kako svako međunarodno natjecanje ima kontrolore suđenja, tako da svaki sudac također podliježe ocjenjivanju, što se vodi u evidenciji. Važno je da sudac tijekom godine ostane među prvih deset. Kad je svjetsko prvenstvo u pitanju sa svakog kontinenta delegira se pet sudaca. Pogriješe li tijekom suđenja i oni bivaju eliminirani. Kriteriji su vrlo strogi i teško je suditi, a ostati u vrhu, što je pak Husi uspjelo. On je, naime, kroz dva desetljeća koliko je nosio titulu međunarodnog suca, (a ukupno je sudio 40 godina) uspio suditi tri svjetska prvenstva i pet europskih.

„To je maksimum u konkurenciji kada sam morao biti među pet najboljih u svijetu ili u Europi. Čak sam dobio diplomu u Wadendorfu i Bakuu kao najbolji sudac", kazao je Huso, navodeći kako nagrade u amaterskom boksu nisu novčane, ali uz plakete vrijedno je stečeno samopouzdanje i ispunjena duša. To potvrđuje i boksačka knjižica u kojoj je upisano 37 država u kojima je sudio na međunarodnim natjecanjima i svjetskim vojnim igrama, s odličnim ocjenama. Među ostalima, bile su to Italija, Mađarska, Češka, Poljska, Austrija, Azerbajdžan, Turska, Njemačka, Finska, Grčka, Tunis, Meksiko,...

Sve je bilo lijepo, ali najveći izazov i najljepše uspomene čuva sa suđenja u Meksiku. „Da nisam ništa vidio osim Meksika, bio bih zadovoljan. Bilo je to Svjetsko natjecanje 2008. godine, gdje sam proveo 20 nezaboravnih dana. Od dočeka sa ženskim marijačima do stalnih ponuda svega i svačega. A prvi put sam u životu tada sreo i ženskog suca, s Bahama. Ona je bila prva žena koja je dobila tu licencu, mada danas ima sutkinja. Mogu samo reći da mi je, osim sjajnih mečeva, ostalo ispunjeno srce predivnim ljudima i susretima", ispričao je Huso koji je sudio svjetsko prvenstvo i u Zagrebu kao i CISMA vojne igre te predolimpijski turnir u Bakuu kao i u Istanbulu.

Sudio je preko tisuću borbi i bilo je tu puno lijepih trenutaka i akcija što ga je impresioniralo. Ima borbi koje su zapamćene, neuobičajene, no ponekad je teško izdržati psihički i fizički.

Ima i ona druga strana

Osim uglavnom lijepih uspomena, u svijetu boksa (pa i kada je amaterski) znalo se događati i nešto što nije bilo baš ugodno. Tako su i prema njemu kao iskusnom sucu, na nekim velikim natjecanjima pokušavali lobirati za neke boksače. „Događa se da nakon polufinala kreću oni koji misle da mogu utjecati na suce. Ponude nešto, uz napomenu „pripazi malo na mojeg boksača". To je i način da se iskušava sudac. No, sudac koji podlegne tome, gubi rejting i brzo biva isključen", ispričao je.

„Bila bi to kruna moje karijere, ali ne samo osobno priznanje, nego i prezentacija države iz koje dolazim. To je bila crna mrlja u sportskom svijetu. Kod mene se tada nešto slomilo i nedugo poslije toga sam se prestao baviti suđenjem."

Huso koji kroz 40 godina u boksu nije imao nekih loših iskustava, ipak se prisjetio 1991. godine kada su u Podgorici (bivšem Titogradu), održani zadnji mečevi prve boksačke lige iz svih republika Jugoslavije. „Već je zveckalo predratno oružje, a trebao sam suditi zadnji meč. Neki su me upozoravali da ne bih trebao ići u Titograd jer je prevruć teren, a u gostima je bila Rijeka. Bio sam u Titogradu na suđenju i dva tjedna ranije i nisam osjetio nikakve posebne tenzije. No, tada se zakuhalo i jedva sam se izvukao do aviona da ne dobijem batina."

Boks među najstarijim sportovima

I danas ovaj dugogodišnji respektabilni boksački sudac prati sva natjecanja, a boks doživljava kraljem borilačkih vještina, premda je interes nešto slabiji uz noviji kickboxing, pride, tajvanski boks i razne druge kategorije.

U prilog vrijednosti boksa navodi činjenicu kako je upravo to jedan od najstarijih sportova koji se još održava na olimpijskim igrama. Na praolimpijadama tisuću godina prije Krista bilo je, kaže, pet sportova - atletika, bacanje koplja, bacanje diska, hrvanje i boks. U Grčkoj se pojavio na 23. olimpijadi, 688. godine prije Krista. „Tada su dva suca sudila boks do momenta kada jedan od boksača više ne može trpjeti ili zadavati udarce i on se predaje. Pobjednik ostaje na nogama. A prva pravila najbliža današnjima izradio je markiz Queensberry u 19. stoljeću. Po njegovim pravilima rundu je trebalo ograničiti na tri minute s minutom odmora između rundi. Nije se smjelo udarati protivnika dok je na zemlji, a on je prvi uveo i rukavice (do tada je vrijedio kaiš oko ruke s metalnim nitnama što se srećom kasnije ukinulo)", ispričao je neke zanimljivosti o ovoj gruboj, ali plemenitoj vještini borbe. Plemenitoj jer nije dozvoljeno protivnika udarati dok je na podu te zbog strogih pravila u koji dio tijela i na koji način se smije udariti protivnika.

Zbog nemara boksačkog saveza, kraj karijere

Sva je pravila Huso odlično poznavao zbog čega je i stekao respektabilno zvanje AIBA suca. Zbog toga je i sudio u Rijeci 2004. godine, kvalifikacije za Olimpijske igre u Grčkoj. „Predsjednik sudačke organizacije AIBA je rekao da nas 40 sudaca krećemo sa suđenjem, a do polufinala ostat će nas deset koji idemo na Olimpijadu. Ja sam bio prvi od svih. No, ljudi iz hrvatskog boksačkog saveza nisu poslali akreditaciju koja je tjedan dana nakon turnira morala biti u Rimu, iako su to bili dužni. Olimpijada je bila u Ateni. Čekao sam da zovu na seminar koji smo prije toga trebali proći u Abu Dhabiju, no poziv nije stizao. Nakon desetak dana, nazvao sam tajnika boksačkog saveza Hrvatske koji je rekao da nije znao kako to treba poslati moj boksački savez. Uglavnom, olimpijada je prošla, a ja na nju nisam otišao. Do danas mi je jako žao zbog toga i ne mogu shvatiti da netko nije želio poslati svog predstavnika na takva prestižna natjecanja. Bila bi to kruna moje karijere, ali ne samo osobno priznanje nego i prezentacija države iz koje dolazim. To je bila crna mrlja u sportskom svijetu. Kod mene se tada nešto slomilo i nedugo poslije toga sam se prestao baviti suđenjem", kazao je Huso razočaran tim događajem.

Ni u mirovini ne miruje

Od 2014. godine se ne bavi suđenjem, ali prati sva boksačka i druga natjecanja.

Nakon svega što je u životu prošao, za Husu se može reći da je sportaš u duši. Kada se osvrne na niz svojih sportskih uspjeha, posebice najprestižnije sudačke pozicije, kaže kako mu je to najljepši dio života. Ako nešto voliš moraš se tome posvetiti, rekao je. Posvećivao je sportu dobar dio životne energije, odričući se istovremeno puno drugih važnih stvari. I danas mu je, primjerice, žao što je zbog čestih putovanja i izbivanja od kuće, malo vremena provodio sa suprugom Željkom i sinovima Dinom i Danijelom. A bilo je i dosta stresa. Nije bilo svejedno ni lako izaći pred deset tisuća ljudi u ring očekujući moguće zviždanje, psovke, prozivke,... Znaju to i u Hrvatskom boksačkom savezu pa je Huseinu Čamdžiću, međunarodnom boksačkom sucu i dugogodišnem istaknutom boksačkom djelatniku iz Slavonskog Broda, za dugogodišnji doprinos Hrvatskom boksačkom savezu i boksačkom sportu u Hrvatskoj i svijetu 19. siječnja 2014. godine, dodijeljena nagrada za životno djelo.

Ipak, za Husu je čar svega, osim natjecanja - bilo putovanje i druženje. Amaterski sport je entuzijazam i to je njegova ljepota.

„Lijepo je baviti se sportom, pogotovo kad imaš dobar rejting. Sport je od mene uzeo što je mogao, a ja sam mu dao najviše što sam mogao. Kad bih se vraćao na početak, ne znam bih li sve ponovio", završavajući svoju priču kazao je Huso koji ni u mirovini ne miruje, razmišljajući o mogućoj knjizi koja bi nastala iz obimne arhive i fototeke s boksačkih natjecanja.