DOK sjedi na terasi svog komadića raja i gleda u prelijepi voćnjak, vinograd i okolno zelenilo, kao i obrise grada kojeg voli najviše na svijetu, razmišljam kako bih, da mogu nacrtati njegove misli - to sigurno bili lijepi umirujući motivi, opuštajući i meditativni. Takav je dojam mog prvog susreta i razgovora s, kako su mi mnogi rekli, karizmatičnim liječnikom, vrsnim kirurgom, humanistom, dr. Vladimirom Jerkovićem, čiji je život i danas s 80 godina, sadržajan, ispunjen - doduše - drugom vrstom rada, dobrom knjigom, čašicom razgovora s prijateljima.

„Obrađujem vinograd i voćnjak, nekad mi kćeri dođu u posjetu ili ja kod njih odem u Zagreb, sad smo bili par dana na odmoru", odgovara uz blagi osmijeh na moje pitanje kako provodi umirovljeničke dane, vjerojatno na trenutak ponovo uronjen u susret s najmilijima.

Koliko nas kao ljude određuje naše porijeklo

Odakle krenuti priču s čovjekom koji iza sebe ima pravo bogatstvo iskustava, kao liječnik, šef kirurgije i u ratu, političar, gradonačelnik, prijatelj… Pitam ga koliko nas kao ljude određuje naše porijeklo i sredina iz koje potičemo.

„Nakon operacija žuči, kod kojih su se u drugim bolnicama zaustavili, mi smo operirali svašta. Primjerice, vađenje slezene trudnoj ženi nastradaloj u prometnoj nesreći. Na isti način smo operirali i debelo crijevo, ozljede dijafragme, po čemu smo bili avangardni, a to smo i pokazivali na kongresima. Tako smo postali poznati u cijeloj Hrvatskoj. Nismo prvi počeli, ali smo bili najbolji."

„Mene je porijeklo odredilo i kao liječnika jer se moja sestra kao mlada razboljela i mislili smo da će umrijeti. Srećom, ispalo je dobro, bolest je nekada zaštitna jer čovjek postane discipliniran…", odgovara, prisjećajući se već davno minulih vremena.

Rođen je u Bosni, u maloj Rogatici, gdje je sve nekada bilo idilično, gdje je otac službovao kao šef financija. No, 1942.godine su zbog ratnih zvjerstava umakli kod rodbine u Hrvatsku i nešto kasnije se stacionirali u Brodu.

„Odrastao sam u Slavonskom Brodu, kod gradskog smetlišta na Vijušu, pokraj rupe od savezničkog bombardiranja gdje je sad pomoćno nogometno igralište. Tad je u Komunalcu radio samo jedan čovjek, dida Vidošek, a jedina tehnologija su mu bile vile s kojima je sve smeće gurao u tu rupu. U ulici sam znao svaku kuću, ljudi su bili skromni, siromašni, pomagali su jedni drugima i ne znam ni za jedan međusobni duel. Mnogi se odatle nisu školovali, a ne znam kako se meni to dogodilo. Bio sam jedan od najgorih đaka koji je ikad pohađao Gimnaziju. Nisam čak nosio ni torbu, knjige,… No, pri kraju sam shvatio da više nema zezanja i pod odmorom sam počeo učiti".

Predodređen za medicinsku struku

Bio je to period odrastanja, od dječaka u odgovornog mladića pa sam ga pitala kada je krenuo njegov interes za medicinu?

„Bio sam jedno lijeno dijete. Kako je moj otac svakodnevno kupovao novine i ja bi ih već kao mali čitao pa sam tako znao sve države na svijetu, tko im je predsjednik i koji glavni grad. A na kraju novina izlazila je jedna medicinska kronika i tu su bile kratke informacije o bolestima. Ja bih prvo to pročitao".

Sestrina bolest ga je, kaže, valjda inducirala u tom smislu, premda je, sjeća se kao dijete bio jako gadljiv i zbog toga slab kandidat za medicinsku struku. Iako je poslije Gimnazije pokušao nešto raditi, bilo je sve kratkog vijeka i upisao je Medicinski fakultet u Rijeci, a naredne tri godine završio je u Zagrebu.

„Dogodilo se to da sam učeći počeo uživati. Učio sam najozbiljnije što se može, a odmarao sam se čitajući neku knjigu", prisjeća se dr. Jerković. Na vrijeme je diplomirao, a poslije i specijalizirao kirurgiju.

Vrsni kirurg, začetnik laparoskopske kirurgije u Hrvatskoj

U razgovoru s liječnicima, njegovim bivšim kolegama, saznala sam kako je upravo dr. Jerković začetnik laparoskopske kirurgije u Hrvatskoj, što mnogi ne znaju. Na moje pitanje pak odgovara kako su prve takve operacije rađene u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici „Sv. Duh", ali su ih Brođani ubrzo pretekli.

„Neposredno prije toga bio sam na svjetskoj izložbi medicinske tehnologije u Münchenu gdje sam vidio kirurške instrumente (kao produženu šaku) i čovjeka koji gleda u ekran, a dolje operira s dugačkim tankim instrumentima, bez reza…Već sam napunio 50 godina i tada sam pomislio da sam star za počinjati nešto potpuno novo. Međutim, dogodio se, nažalost, rat u kojem smo prošli sve i svašta. Obradili smo dvostruko više ranjenika nego najveća bolnica poslije nas. Tad smo stekli iskustva sa svim mogućim ozljedama. Laparoskopiju smo primjenjivali negdje od '93. godine, a '95. smo bili daleko ispred svih u tom poslu", prisjeća se.

Kao šef kirurgije u brodskoj bolnici, ponosan je na sve odrađene intervencije tijekom rata i suradnju s kolegama, što su priznavali i u resornom Ministrastvu, pa je poslije rata uspio nabaviti za sve operacije cijeli pogon za laparoskopsku kirurgiju i zabranio kolegama da se operira klasično, osim kod nekih komplikacija.

„Svoje sam mlade kirurge od prvog dana specijalizacije učio tome. Nakon operacija žuči, kod kojih su se u drugim bolnicama zaustavili, mi smo operirali svašta. Primjerice, vađenje slezene trudnoj ženi nastradaloj u prometnoj nesreći. Na isti način smo operirali i debelo crijevo, ozljede dijafragme, po čemu smo bili avangardni, a to smo i pokazivali na kongresima. Tako smo postali poznati u cijeloj Hrvatskoj. Nismo prvi počeli, ali smo bili najbolji.", potvrđuje ugledni stručnjak.

Zahtjevan, ali pravedan i pošten - pravi doktor

Poznata je činjenica da je u svom radnom vijeku dr. Jerković obavio oko pet tisuća operacija te značajno unaprijedio rad i rezultate brodske kirurgije, zbog čega je višestruko nagrađivan od struke i društvene zajednice. „Bilo je puno toga", potvrđuje moje navode, no ostala su samo sjećanja jer su dokumenti vremena, sve fotografije, priznanja, kao i bogata knjižnica, slike, namještaj, nestali u požaru, kada je prije 13 godina u Podvinju izgorjela njegova prva kuća, čemu svjedoči fotografija zgarišta.

„Nije se pridržavao pravila po svaku cijenu… znali smo da je procjenjivao i odlučivao ono što je bilo ispravnije i ljudskije, kršio pravila u ime nečega što bi bilo poštenije, bolje, i uvijek na dobrobit pacijenta. Nikada nije ni o kom drugom brinuo više nego o pacijentu, kamoli o sebi i o kolegama. Bio je zahtjevan, ali pravedan i pošten".

Inače, uvaženi liječnik sa zadrškom govori o svom doprinosu brodskoj i hrvatskoj medicini, dok se njegovi bivši suradnici sjećaju iznimnih intervencija, profesionalnog kao i ljudskog odnosa prema njima. „ Bio je „kuler", znao je mlađe kolege malo provocirati, a istovremeno se prema njima odnosio jako zaštitnički. Iako je ponekad znao biti kompliciran, jer se nije pridržavao pravila po svaku cijenu… znali smo da je procjenjivao i odlučivao ono što je bilo ispravnije i ljudskije, kršio pravila u ime nečega što bi bilo poštenije, bolje, i uvijek na dobrobit pacijenta. Nikada nije ni o kom drugom brinuo više nego o pacijentu, kamoli o sebi i o kolegama…zbog čega je ponekad znao ulaziti u sukobe ali sve je to bilo u žaru događaja i trenutka. Nije bilo dugoročnih zamjeranja, vrijeđanja, agresije. Bio je zahtjevan, ali pravedan i pošten", svjedoče kolege o osebujnom šefu kirurgije.

„Svi su oni znali da mogu u bilo koje doba dana i noći računati na mene. Ako nešto ne ide, ja sam od kuće iz Podvinja bio za 15 minuta u sali i pomogao".

Čak se vraćao s puta, s mora, ako se pogoršalo stanje njegovom pacijentu. Posebno je teško, sjeća se, ako je u pitanju prijatelj ili dijete. „Moj kum je u ratu doveo dijete s gelerom u srčanoj vreći, sretan što ga je ostavio meni i siguran da ću sve poduzeti, a ja na muci jer nisam siguran kako će završiti. Ali ako čovjek zna svoj posao i ako zna što se može učiniti, što je vičniji tome, za njega je stres manji", navodi dr. Jerković o zahtjevnom i stresnom poslu koji se, kaže, ne smije raditi s emocijama. „Drugačije ne može biti, nego biti racionalan.".

U ratu je, kada je trebalo, veli, bio „drven", a sada čak ne može ispričati neke događaje. Ipak, najteža slika koje se sjeća iz ratnog vremena je šestero djece na obdukcijskom stolu. „ Slika je to koju nikad neću zaboraviti i koja me i danas nekad probudi."

U operacijskoj sali tijekom rata pomagala je i „seljačka logika"

Brodska bolnica je u vrijeme rata prednjačila po broju ranjenika i liječničkih intervencija. „Bilo je tako krvavo da je nestvarno. Više puta sam izjavio da smo našim ranjenicima dali pet i pol tona krvi. To je 13,5 tisuća doza. Možete si to zamisliti. Krv je šikljala na sve strane, a mi smo se presvlačili i samo nastavljali krpati sljedećeg. Događalo se da započnemo jednog operirati pa prekinemo, ako može pričekati, a uzeti novoga koji je u tom trenutku lošije. Jednom sam skinuo bolesnika s operacionog stola, a kolege su me gledale u čudu…pomogli smo novome i spasili mu život pa onda prethodnoga vratili i završili operaciju. Sve je prošlo dobro.", prisjeća se dr. Jerković teških trenutaka u kojima je ponekad pomagala i obična „seljačka" logika. A pohvale su stizale od drugih liječnika. „Tako je jedan kolega iz Zagreba rekao: - Mi smo došli jer smo htjeli seljacima pokazati kako se operira, ali hvala vam što ste nas poučili koječemu. -".

„Kada nešto ne uspijete to vam ostavlja trajni pečat. Sjećam se kako je odjednom stiglo pet ranjenika koji su, između ostalog, dobili i ozljedu srca… tu čovjek treba biti brz i beskompromisan, ali jednog mladog čovjeka među njima nisam uspio zakrpati. Poslije me progonilo što sam još mogao učiniti da ga spasim… i to se ne zaboravlja."

Za nas laike, sretno završena operacija i pacijent koji odlazi kući ona je lijepa prevaga u inače vrlo zahtjevnom i stresnom poslu. No dr. Jerković to opovrgava, rekavši kako je sve što nakon operacije završi dobro, ma koliko bilo teško doći do toga, naprosto normalno i ne donosi osjećaj zadovoljstva. Kada, pak, nešto ne uspijete to vam ostavlja trajni pečat. „Sjećam se kako je odjednom stiglo pet ranjenika koji su, između ostalog, dobili i ozljedu srca… tu čovjek treba biti brz i beskompromisan, ali jednog mladog čovjeka među njima nisam uspio zakrpati. Poslije me progonilo što sam još mogao učiniti da ga spasim… i to se ne zaboravlja", prisjeća se veliki kirurg, naglašavajući važnu ulogu cijele ekipe koja je sudjelovala u operacijama. A uz kirurga, tu su uvijek dva asistenta, medicinska sestra instrumentarka, njezina pomoćnica, anesteziolog, anesteziološki tehničar i čistačica. U ratno vrijeme u brodskoj su bolnici funkcionirale dvije ekipe kirurga, no bili su tu također svi potrebni profili liječnika, a u pomoć su dolazile i ekipe iz Zagreba, Zadra, Rijeke, Osijeka.

Premda za sebe kaže da je plašljiv, dr. Jerković je bio inicijator okupljanja medicinske ekipe koja je dežurala s hrvatskom vojskom u istočnoj Slavoniji. Prvi se upisao na spisak za pomoć jer čovjek mora služiti primjerom da bi i drugi to prihvatili. „Iznenadili su me neki koji su inače bili tihi i povučeni, a koji su se među prvima priključivali za razliku od nekih koji su inače bili „drčni", ali nije ih to zanimalo. No i oni su kasnije u bolnici imali svoju ulogu, bili su dobri kirurzi", pomirljivo je konstatirao.

Viteški tip liječnika kakvog bi svaki pacijent poželio

Za još mladog dr. Jerkovića, davno prije Domovinskog rata kružile su Brodom priče koje su vremenom postale „jedina istina", kako najbolji brodski kirurg nikada nije primio mito. To ne znači da je usamljen slučaj i vjerojatno su u većini liječnici nepotkupljivi, no dr. Čole kako ga zovu prijatelji pa i oni manje bliski, postao je sinonim poštenog liječnika i ne samo zbog toga - viteški tip - kakvog bi svaki pacijent poželio. Kada sam mu rekla kako su ga zbog toga pacijenti doživljavali kao Robin Hooda, nasmijao se. „Moja majka je bila visoko moralna osoba, jako religiozna i odgojila nas je u duhu da sebi budemo zadnji u redu (tri sina i kćer). Drago mi je da je tako. A da sam i htio biti drugačiji, ne bih se mogao tako ponašati jer bi me se ona odrekla, a bila mi je jako važna osoba u životu", prokomentirao je tu važnu činjenicu koju i danas, 15 godina nakon umirovljenja, neki spominju.

„Radio je sve za pacijenta, kao da radi za nekog svog najrođenijeg, a onaj koji nije bio ničiji, bio mu je najvažniji. Mnogi su ljudski životi spašeni zahvaljujući njegovim rukama i odanosti poslu. Apsolutno zaslužuje naklon svih", samo su neki komentari bivših pacijenata.

Doktor u politici

Zbog svega me je i zanimalo, kako i zašto se odlučio napustiti posao u kojem je bio izvrstan i opredijelio se za politiku. Naime, 1997. je izabran za gradskog vijećnika, a u rujnu sljedeće godine postao je gradonačelnik Slavonskog Broda, koji je kroz narednih nekoliko godina u pozitivnom smislu počeo mijenjati lice. Nakon jednog mandata, na izborima 2001. godine izabran je za gradskog vijećnika, a potom i za predsjednika Gradskog vijeća, što se ponovilo 2005. i potrajalo do 2007, kada je postao zamjenik gradonačelnika.

„Volio sam taj posao. Što je bio teži - meni je bio draži. Volio sam učiti, savladavati nešto novo. Nije mi bilo teško noću u dva sata doći u operacionu salu ako me trebaju i nikada pri tome nisam osjećao nekakav revolt niti tegobu, nego zadovoljstvo."

Sve u svemu, desetak godina u politici i s politikom, pitam ga što mu je to trebalo?

„Neće mi nitko vjerovati. Brodska bolnica je u tom vremenu bili avangardna bolnica u kojoj je sve funkcioniralo. A Grad? Sjećam se, pred Božić blagdanskog ozračja, a ja sam djeci nosio poklone i dok sam prilazio neboderima na Korzu ugledao sam otužnu sliku prepunih kontejnera, a okolo još tri puta toliko smeća, više puta prokopane nogostupe zbog koječega… a ja kao kirurg - volim red. I tada sam napravio tu veliku glupost. Htio sam pomesti taj Grad, ošišati travu i srediti sve ostalo što je trebalo. Postao sam gradonačelnik. I eto… u tom poslu nisam bio dovoljno pametan. Nije to bio posao za mene. No, taj nered i besperspektivnost u kojoj netko valja blato u Tvrđavi s jednog mjesta na drugo i za to uzima milijune kuna dok Grad ne sliči na sebe…nisam mogao podnijeti. To je Grad kojeg volim. Mogao sam birati nakon rata gdje ću raditi. Obišao sam sve kontinente osim Australije, ali ostao sam u svom gradu. No, nisam bio dovoljno pametan, kao ni Željko Rački koji je bio najdarovitiji brodski političar. Ipak, nešto smo uspjeli promijeniti. Nije ni HDZ-ova ni SDP-ova oligarhija došla na vlast nego netko treći koji je „na nišanu" jednih i drugih pa mora raditi kako treba. U istoj je situaciji i aktualni gradonačelnik Mirko Duspara", uspoređuje aktualnu situaciju dr. Jerković, koji je kroz svojih desetak godina u političkom životu Grada nastojao pridonijeti njegovoj urbanoj vizuri.

A kao važnije postignuće za vrijeme „gradonačelnikovanja" navodi spas komunalnih poduzeća, plinofikaciju Grada, obnovu Glazbene škole (dijelom s Jozom Meterom, dijelom s Mirkom Dusparom), uređenje Korza. No i Korzo je po mišljenju dr. Jerkovića promašaj jer je u vrijeme njegove obnove i kopanja zbog arheoloških istraživanja sugerirao istovremenu izgradnju podzemne garaže, što u toj varijanti ne bi bilo skupo. „Ali, Meter za to nije bio zainteresiran a to je nemjerljiva šteta", ističe dr. Jerković.

Razočaran time što nije uspio u svojoj „utopijskoj" nakani a bio je, kaže, svugdje gdje nije trebao biti, vratio se svom poslu kirurga, u svoju operacijsku salu.

Postalo mu je jasno kako kirurgija i politika baš i nemaju puno zajedničkog. U kirurgiji treba donositi racionalne odluke, koje ponekad moraju biti hitne i uglavnom ih donosi sam, a kirurg koji je dobro obrazovan zna što treba. No, odluke u politici se ne donose na taj način. „Tu je uvijek netko protiv pa je potrebno jako puno energije i umijeća da bi proveo nešto što bi htio. A to je umijeće mogućeg. I sam sam često puta nalazio načina da razgovaram s protivnicima kako bih nešto proveo… poput otvaranja srednje Glazbene škole ili uređenja zgrade Gradske uprave", navodi bivši gradonačelnik.

Sa 65 godina je otišao u mirovinu, no kolege kažu kako je i zadnjeg radnog dana ovaj, sjećanja vrijedan kirurg, operirao i „ostavio punu šok sobu teško operiranih pacijenata". Jer, kako kaže, „Volio sam taj posao. Što je bio teži - meni je bio draži. Volio sam učiti, savladavati nešto novo. Nije mi bilo teško noću u dva sata doći u operacijsku salu ako me trebaju i nikada pri tome nisam osjećao nekakav revolt niti tegobu, nego zadovoljstvo".

Iako je uvjeren da za takve ljude nije obitelj jer, neminovno, supružnici i djeca trpe zbog čestog odsustvovanja, dežurstava, stresa… ipak priznaje da je za njega najveća sreća zdravlje i radost njegove djece.

Kako danas vidi Grad i Bolnicu

Kao umirovljenik „gušta" u malim stvarima, druženju s prijateljima na terasi uz čašu vina iz vlastitog vinograda ili u šetnji Gradom koji je, primjećuje dr. Jerković, iz godine u godinu ljepši i uređeniji. Tu je prekrasna Tvrđava, samostan, jedina i najljepša šetnica uz Savu od Ljubljane do Beograda. „Zadovoljan sam time kako Grad izgleda, privatni i javni standard je daleko veći nego ranije i smatram da Gradska uprava radi dobar posao. A svi ćemo jednom biti savezna država Europa i morat ćemo se ponašati onako kako se ponašaju Europljani, s generalnim pravilima življenja i tolerancije među ljudima.

Što se tiče brodske bolnice, i ona je kadrovski i brojčano daleko opremljenija nego u moje vrijeme, proširila je dijapazon svoga djelovanja, pa tako imamo izvrsne ortopede koji su krov hrvatske ortopedije, imamo odličnu kardiologiju, dobar čitav interni odjel, imamo tridesetak kirurga… napredak je naprosto nezaustavljiv, sve je bolje negoli je bilo, a ići će u tom smjeru i dalje", optimističan je uvaženi kirurg potvrđujući rečeno i vlastitom odlukom da potrebne medicinske zahvate na njegovom tijelu obave kolege iz brodske bolnice, a ne iz drugih gradova ili država.

Uvijek ima dobrog kadra i dobrih ljudi, veli ugledni liječnik, a slično je prokomentirao i kada je za sav svoj doprinos primio najviše gradsko priznanje - Povelju počasnog građanina Slavonskog Broda, istaknuvši kako su u ovom Gradu uvijek živjeli, a i danas žive, mnogi kreativni ljudi.

Dodali bismo - ljudi poput dr. Jerkovića, iznimnog čovjeka koji je utkao sve svoje znanje, kao kirurg i političar, svu svoju profesionalnost, odgovornost, etičnost, brigu prema ljudima,… za dobrobit sredine u kojoj živi i Grada kojeg voli.